Ivan Merz

 

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

 

Doktorska disertacija Ivana Merza, u izvorniku na francuskom,

obranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1923. g.

 

Preveli s francuskog:

dr. Slavko Šarić i Maja Kuhta

 

* * *

«… na latinske narode…  silno je djelovala osjetna vanjština, sjaj bogoštovlja…; oni su pridavali veliku važnost obredima, vanjskim djelima, vidljivim činima kojima se očituje pobožnost.»

TAINE, Philosophie de l'Art (III/p. 242)

 

* * *

 

UVOD

 

Tematski pregled sadržaja Uvoda

 

I. -   Drama srednjega vijeka proizašla je iz Liturgije

II. -  Liturgija je u ono doba odigrala civilizatorsku ulogu

III. -  Sve su umjetnosti podložne Liturgiji

IV. -  Sve književne vrste srednjega vijeka i neke XVII. stoljeća nose tragove utjecaja Liturgije

V. -  XVIII. stoljeće bijaše u potpunosti antiliturgijsko

VI. -  Francuske smo pisce rasporedili u tri skupine: liturgijski, antiliturgijski i indiferentni

VII. - DOM GUÉRANGER je ponovno uveo liturgijsko jedinstvo u Francusku i pridonio je njenom širenju

VIII. - Kratak sadržaj

IX. -  Rimska liturgija čini  nacionalno naslijeđe francuskog naroda, njezini tekstovi su mu često pružali životno učenje. Rimska liturgija  također potiče obraćenja.

X. -   Neki se pisci radije priklanjaju estetskoj vrijednosti Liturgije, dok drugi pokazuju više interesa za njezin filozofski sadržaj. Stil i jednih i drugih pokazuje tragove njezina utjecaja.

 

* * *

 

I.  - Proučavajući utjecaje što ih je Liturgija imala na francusku književnost od CHATEAUBRIAND-a do naših dana, nismo izgubili iz vida onu slavnu epohu francuske povijesti kad se vjerni narod masovno slijegao u benediktinske samostane da tu prisustvuje slavljenju misterija svoje vjere. Koji povjesničar francuske književnosti ne poznaje liturgijske drame srednjega vijeka, koje, proizašavši iz potrebe da prikažu narodu liturgijske misterije konkretnim načinom, postigoše visoki stupanj savršenstva na cijelom području Latinske Crkve od konca IX. do konca XIII. stoljeća?

 

(15)  -----------------------------------

 

 

"Misteriji" postadoše temeljem francuske dramske umjetnosti; zahvaljujući njima kazalište ovog naroda vršilo je tako blagotvoran utjecaj na srednjovjekovnu publiku da bi moglo služiti kao uzor našem modernom kazalištu.

 

 

II. -  Dobro je poznato kako je važnu ulogu rimska Liturgija odigrala u srednjovjekovnom društvu.[a] TAINE, koji nam je uspio iscrtati vrlo točnu sliku toga u svojim "Origines de la France Contemporaine" (Postanak suvremene Francuske), potpuno je ispravno napomenuo civilizatorsku ulogu liturgije. "Svojim bezbrojnim svetačkim legendama, svojim katedralama i njihovom gradnjom, svojim kipovima i njihovim izrazom, svojom službom Božjom i njezinim posve jasnim značenjem, učinila je "Kraljevstvo Božje" osjetnim i izdigla idealan svijet nakon stvarnog svijeta kao neku veličanstvenu zlatnu građevinu nakon blatnog posjeda." (I/p.8.).

 

 

III.  - Oblikovan ljepotama Liturgije srednjovjekovni narod je nužno morao proizvesti umjetnička djela koja odišu tim duhom. Povjesničari umjetnosti mogli bi nam to dokazati pripovijedajući nam o počecima i razvoju sitnoslikarstva (ukrašavanje inicijala) minijature,[b] slikarstva ili1 oslikanih crkvenih prozora.2

 

       Uistinu ne postoji nijedna umjetnost koja nije pridonijela uljepšanju Božjih hramova: sve su bez iznimke bile primijenjene u liturgijskim upotrebama. Ako dodamo da je do vremena revolucije od 1789. godine bilo "od obala Baltika sve do primorja Sirije, od zelene Irske pa sve do stepa Poljske..."  c[a] oko trideset tisuća benediktinskih samostana, kojih je glavna briga bila, kroz stoljeća, baviti se liturgijom, pa si tako možemo stvoriti približnu ideju o njihovom civilizatorskom utjecaju koji su imali na kršćanskim narodima. Odrazi tog benediktinskog djelovanja vidljivi su u svim remek-djelima umjetosti; što dokazuju i sve književne vrste.3

      

 

Dovoljno je samo otvoriti Institutions Liturgiques DOM GUERANGER-a, glavno djelo na području povijesti Liturgije i tu pročitati poglavlja posvećena našem predmetu. Koliko god nam se ova studija mogla učiniti zanimljivom, moramo je ostaviti po strani da bismo mogli bolje uočiti mnogostruke odnose između Liturgije i literature tijekom prošlih stoljeća.

 

 

 

IV.  - Osim religioznog i svjetovnog teatra srednjega vijeka i Chansons de geste, le Roman de Renart, les Fabliaux (narativni spjevovi/junački epovi, Roman o Liscu i priče u stihovima) pa i ostale vrste, često nam podrobno opisuju vjerske

 

(16)  ------------------------------------

 

 

ceremonije.a Čak i njihov stil često odaje duboki liturgijski utjecaj. Na kraju ove studije dodajemo pregled srednjovjekovnih djela u kojima smo se susreli s odlomcima koji se odnose na predmet koji nas zanima. Daleko da bi taj pregled bio potpun, on želi samo pokazati neprekinuti slijed liturgijskog utjecaja počevši od IX. stoljeća; taj bi pregled mogao poslužiti kao vodič onome koji bi htio anlaizirati liturgijski utjecaj u različitim literarnim vrstama srednjovjekovne literature. Dodali smo mu i imena nekoliko pisaca koji su od tog doba bili pod vlašću Liturgije. Ipak treba istaknuti vrlo važnu činjenicu, a to je da su najveći pisci u doba Louis-a XIV. bili liturgijski pjesnici. RACINE i CORNEILLE preveli su Hymnes (Himni) Rimskog brevijara; PASCAL je neusporedivim oduševljenjem i veseljem pratio sve oficije samotnika za svoga boravka u Port-Royalu.b  BOSSUET, također, inspirirao se je liturgijskom godinom za svoje poprovijedi. SAINTE-BEUVE konstatira u svojoj Historie du Port-Royal (Povijest Port-Royala) (I p. 430-431), tu vlast Liturgije nad dušama XVII. stoljeća, oživljujući pred našim očima  LANCELOT-a "jednog od najsavršenijih učitelja Škola Port-Royal; ... humanista, helenista, matematičara." Citiramo, u potpunosti, jedan odlomak iz tog života jer on vrlo dobro ističe sav onaj liturgijski duh koji je animirao obrazovano društvo Velikog stoljeća: "Kad sam je vidio kako se pojavila pred rešetkastim vratima,c obučena u svoje haljine, opasana debelim užetom, bosonoga, s trnovom krunom na glavi , s raspelom u jednoj ruci, a upaljenom svijećom u drugoj, priznajem potresao me je taj prizor, jer nikada nisam prisustvovao sličnom obredu; i tako me je ganula ona izvanredna radost koja je blistala na njezinom licu, pa, sabravši se u svojoj duši, i smatrajući nju kao u nekom Raju, a sebe gledajući još na ovom svijetu, briznuo sam u plač i nisam znao gdje se nalazim."d

       Čitajući taj odlomak, kako da se ne sjetimo René-a CHATEAUBRIAND-a, koji, prisustvujući oblačenju svoje sestre, zamalo da nije poludio; ili romana En route od HUYSMANS-a koji nam otkriva sve pojedinosti sličnog prizora.

O tom ćemo opširnije govoriti tijekom našeg proučavanja. Moglo bi se navesti još brojnih odlomaka koji se odnose na liturgijski život XVII. stoljeća. Određeni razmjeri ovoga rada sile nas da prijeđemo dalje.

 

(17) ----------------------------------------

 

 

V.  - Osamnaesto stoljeće, gledano pod liturgijskim kutom, postaje još zanimljivije, ne po tome što bi liturgijski pisci bili brojni; naprotiv, u toj epohi susrećemo se s fenomenom posebnog interesa; to je individualistički duh što su ga pronosili i proširili filozofi i enciklopedisti i koji je konačno ovladao i samim katoličkim klerom. DOM GUÉRANGER, čije ćemo ime često susretati tijekom naše studije, stvorio je tehnički izraz "l'Hérésie antiliturgique" (antiliturgijska hereza) označujući tim imenom sva ona nastojanja koja su u Francuskoj, nakon jednoga stoljeća propadanja, dovela do razorenja liturgijskog jedinstva što ga je bio ustanovio još Karlo Veliki. Ako pažljivo promotrimo da se 80 crkava od njih 130, godine 1791. odreklo rimske Liturgije i nadomjestilo je djelima bez ikakve doktrinalne ili estetske vrijednosti, koja su čak ponekad sastavljali i libertinci, može se vrlo lako zamisliti da takova epoha nije ni mogla inspirirati velike umjetnike.

 

     Što se pak tiče filozofa, oni su se najviše protivili konceptu društvenog bogoštovlja. ROUSSEAU, koji je dobro poznavao Liturgiju i bavio se teorijom crkvenog gregorijanskog pjevanja, bio je potpuno antireligiozan. On je smatrao da čovjeku nije potrebno bogoštovlje, više ili manje povezano s umjetnostima, da mu ne trebaju ni društvene veze da ga podignu Bogu. Le Savoyard i L'Heloiseď su upravo predstavnici onakvih antiliturgičara kakve ćemo nalaziti pokraj liturgijskih predstavnika kroz cijelo devetnaesto stoljeće. MUSSET, LAMARTINE, VIGNY i mnogi drugi išli su stopama JEAN-JACQUES-a.

 

     VI - Korisno je, dakle, zabilježiti važnu činjenicu da je uz liturgijske pisce uvijek bilo autora koji su radije ispovijedali doktrinu koju je izbacio protestantizam, odnosno da je svako vanjsko bogoštovlje oskvrnuće vjerovanja koje je ponajprije unutarnje.

     Veliki broj pisaca, kao što su BALZAC i FLAUBERT, u početku u  potpunosti nezainteresirani Liturgijom, bili su primorani spomenuti je u svojim djelima i priznati njezinu temeljnu važnost u nacionalnom životu njihove zemlje. Te smo pisce označili pod imenom "indiferentni", a spomenut ćemo tek u posve brzim potezima koji odlomak iz njihovih djela koje će poslužiti kao uzorak duhovnog stanja ove grupe.

 

 

VII.  - Ove tri grupe - liturgijski, antiliturgijski i indiferentni pisci - utisnule su poseban pečat čitavoj literaturi XIX. stoljeća kao i literaturi naših dana. Ipak nam je potrebno postaviti okvir liturgijske povijesti ove epohe koju smo si odredili proučiti, i isto tako treba opisati najznačajnije struje što su se u njoj istakle.

 

(18) ------------------------------------

    

Već na početku, pojava Génie du Christianisme  (1802.) CHATEAUBRIAND-a označila je datum jedne revolucije očite u shvaćanju među francuskim piscima. Dok je većina prosvijetljenih ljudi slijedila ROSSEAU-ovo shvaćanje, koje se sastojalo u tome da s gnušanjem odbaci sve što je disalo katoličkim bogoštovljem, CHATEAUBRIAND je bio prvi koji je katolički kult promatrao pod estetskim kutom. On je iznio brojne analize određenih ceremonija koje je uspoređivao s remek-djelima svjetovne literature. Međutim, usprkos ovoga očitog povratka francuskoj liturgijskoj tradiciji u intelekutalnim krugovima, velika masa naroda se nije mogla baš mnogo okoristiti tom obnovom iz jednostavnog razloga, jer je upravo sama Francuska tijekom prošloga stoljeća prekinula jedinstvo rimske Liturgije. Pa tako godine 1828. dvadeset različitih brevijara i dvadeset različitih misala, velikim dijelom bez ikakve doktrinalne i estetske vrijednosti, razdijelili su si Crkvu u Francuskoj.  S obzirom da Francuzi nisu imali dobrih misala, niti su imali prilike pratiti oficije na način kako je to zahtijevala gregorijanska estetika, logično je da Liturgija nije mogla ostaviti dubokih tragova u njihovim dušama. Međutim, upravo u to vrijeme iskrsnu jedan genijalan čovjek, obdaren rijetkim znanstvenim znanjem i izvanrednog estetskog obrazovanja, koji, posve sam, dovede opet Francuze do liturgijskog jedinstva. DOM GUÉRANGER, tako se zvao taj slavni benediktinski redovnik, uspio je, slomivši protivljenje nazadnjačkog episkopata i klera, potpuno uništiti u Francuskoj svaku grotesknu uspomenu na liturgijske knjige iz XVIII. stoljeća. Godinu dana prije njegove smrti (+ 1875.) dijeceza Orléans ponovo uvodi rimski brevijar, pa je DOM GUERANGER bio radostan vidjevši svoje djelo okrunjeno uspjehom. Od tada se po svim crkvama i svim svetištima Francuske  moglo čuti kako se pjevaju lijepi himni koji datiraju iz prvih stoljeća naše ere i mogli su se pratiti tekstovi koji su literarna remek-djela. Poznavanje "Institutions Liturgiques" (1840.) jest, dakle, neophodno potrebno svakome tko želi proučavati i razumjeti Liturgiju u njezinim mnogobrojnim vidovima. Osim tog djela on je objavio "L'Année liturgique" (Liturgijska godina), u kojem je nastojao francuskoj publici, nekom vrstom neprekidnog komentara, prikazati svu ljepotu liturgijske godine.

 

     Još je važno istaknuti slijedeću činjenicu: najveći pisci druge plovice XIX. stoljeća kao i oni našega doba poznavali su to djelo i mnogi od njih priznaju da su potpali pod njegov utjecaj. To djelo za široke slojeve oblikovalo je, dakle, cijelu jednu generaciju prijatelja Liturgije, pa ako smijemo tvrditi da je stanoviti broj Francuza opet postao liturgijskim bićima, tome je tako upravo zahvaljujući DOM GUÉRANGER-u. I tako umjetnost HUYSMANS-a, VERLAINE-a, CLAUDEL-a i tolikih drugih puno toga duguje Liturgiji. Dvadeset osam literarnih djela koje smo upoznali, objavljenih između 1910. i 1920. godine, čine neku vrstu apologije liturgijskih ljepota. Premda u Njemačkoj

 

(19) -------------------------------

 

 

 blagotvorno djelovanje benediktinaca u Beuron-u, cijenjeno po čitavom svijetu zahvaljujući publikacijama danskog pisca JOERGENSEN-a, imade velike vrijednosti, ono nije ostavilo tako dubokih tragova u književnim djelima kao na primjer djelovanje benediktinaca u Solesmes-u ili u benediktinskoj kapelici Ulice Monsieur.a  U Francuskoj su upravo možda najbolje shvatili onaj znameniti akt bitan za čitav svijet,  Motu Proprio Pia X: (22. studenoga 1903.) o Svetoj muzicib, i upravo je u Francuskoj 1921. dovršeno djelo  DOM GUÉRANGER-ovo, kad je o Božiću u svim ckrvama Pariške dijeceze rimski izgovor latinskog jezika zamijenio francuski izgovor toliko nerazumljiv strancima i koji je neprestano vrijeđao uho svakog istinskog umjetnika.c

 

VIII. - Postavili smo, dakle okvir liturgijske povijesti u koji smo smjestili one tri struje, koje, ne dajući se zatvoriti u preuske granice, ipak daju francuskoj literaturi potpuno originalan aspekt.

 

IX. - Različiti pregledi što smo ih izradili na kraju ove studije, olakšat će nam u stanovitoj mjeri analizu glavnih predstavnika svih triju struja i pomoći će nam da im obuhvatimo sve pojedinosti. Nakon što smo proučili najveći dio moderne francuske književnosti, možemo ustanoviti slijedeće činjenice: Rimska Liturgija sačinjava nacionalnu baštinu koja, prema tome, igra vrlo značajnu ulogu u životu francuskog naroda. Sve klase stanovništva, od posljednjeg seljaka pa do člana Francuske akademije osjećaju se zahvaćeni sjajem bogoštovanja. Izvan tog izvanjskog i estetskog utjecaja treba zabilježiti i doktrinalnu važnost Liturgije. Svi vjernici imaju svoje male misale pomoću kojih vješto prate oficije. Sveti tekstovi, a pogotovo odlomci iz poslanica i Evanđelja, što ih u njima nalaze, pružaju im jednu filozofiju, prema kojoj oni prilagođuju čine svoga života. BALZAC  je to upravo promatrao u svom "Le Cure de Village", a P. BOURGET je to isto pomno analizirao u svom "Le Divorce". Taj je doktrinalni utjecaj znao često biti tako djelotvoran  i dubok da je često bio uzrok masovnim obraćenjima.76

 

X.  - Same pisce moglo bi se u najgorem slučaju svrstati u druge dvije grupe: jedni se radije priklanjaju estetskoj ljepoti Liturgije i imaju onaj dar potrebne intuicije za potpunu umjetničku kritiku (HUYSMANS), ostali su putem proučavanja prispjeli do dubokog razumijevanja Liturgije(E. BAUMAN). Međutim, ipak nema gotovo nijednog francuskog pisca čiji stil ne bi otkrivao liturgijski utjecaj. Tako upravo BAUDELAIRE da bi izrekao stanovita stanja duše, posudit će iz Liturgije pojmove koji se odnose na osjećaje vida, sluha ili mirisa. Tako neće biti naša najmanja zadaća da pokažemo to prodiranje Liturgije u stil pisca, te ćemo o tome često govoriti tijekom ove studije.

 

(20) -------------------------------


 


Bilješke:

 

(16)

[a] V.SERTILLANGES, Vie de Saint-Louis (p.21) (Tu se nalaze neki detalji o liturgijskom životu velikog kralja.)

[b] V.H. MARTIN, Les peintres des Manuscrits et la Miniature en France, Ed. Laurens

c DOM GUERANGER par un moine benedictin I/p.244

(17)

a Neki su učenjaci čak željeli pokazati da u Legendama o Svetom Gralu treba tražiti posve liturgijsko podrijetlo.  Tako su ih približili “Misi Presvetih” i “Božanskoj liturgiji” sv. Ivana Zlatoustog (V. LINDEMANN, Geschichte der deut.Literatur; Herder 1915, I,p. 187)

b V. La Vie et les Arts liturgiques VI, 67, L’esprit liturgique de Pascal

c Radi se o oblačenju jedne reformirane franjevke.

d Port-Royal II/p.322

(20)

a V. Revue des jeunes 25 Janvier 1917 (La vocation d’une chapelle)

b V. Motu Proprio, S.S. PIE X-og u obliku poduke (1910 Schola Cantorum)

c V. Revue des Jeunes  du 25 Novembre 1921 (VINCENT D’INDY, Musique sacree et musique profane)


 


 

1 Minijature: “Te knjige bijahu instrumenti božanske hvale, kanali nebeskih milosti;  kršćanska estetika od njih je često načinila čiste divote; ona se je odnosila prema liturgijskim knjigama isto kao i prema samim crkvama i prema posuđem na oltaru.” ( Dom Gueranger, Institutions liturgiques, III,p.400).

“Liturgijske knjige Rima, Pariza, a naročito Anversa, su svakako najljepše knjige ikada tiskane latinicom.” (D.G.I.L. III, p.328).

         “Crtačku i slikarsku umjetnost sačuvali su liturgijski rukopisi” (ibid.,III,P.348). “Počevši od VII. stoljeća inicijali bijahu ukrašavani svim bogatstvom crteža” (ibid., p. 349). “Nakana da se najvećom raskoši ukrase inicijali, naslovi, stvara umjetnost minijature” (ibid., p.357).

         “Religiozno slikarstvo kćerka je Liturgije.  Upravo je Liturgija uživana, osjećana, izvršavana, ona koja je tim ljudima molitve i samoće otkrivala nebeske simbole koje su oni zatim širili s toliko sreće. (ibid., p.382.). Samostani bijahu glavne radionice liturgijskog zlatarstva i graviranja.

 

2 “Isto tako, ako hoćemo protumačiti naklonost naroda prema divotama što ih je mistični kist umjetnika srednjeg vijeka rasprostirao prema njima na oslikanim prozorima i zidovima crkava, trebat će se sjetiti Liturgije koja se obavljala sa svih strana u svojoj cjelini, od jednog kraja godine do drugoga u toliko crkava, katedrala, kaptolskih crkava, samostana te koja je podržavala kod vjernika živu predodžbu nadnaravnih stvari...”(ibid., p.383).

 

3Ako je proučavanje Liturgije potrebno povjesničaru običaja i antikvaru, nije manje potrebno ni umjetniku. Ali tko danas zna da su sve umjetnosti, arhitektura, slikarstvo, skulptura i glazba dužnici Liturgije, te po njoj i katolicizma” (ibid.,II., p.131).

Ili pak:

“Nećemo govoriti ovdje o utjecaju što ga je na umjetnost imala katolička Liturgija, o divnim nadahnućima što ih je posudila glazbi, slikarstvu, pjesništvu, niti o besmrtnim spomenicima koje joj duguju skulptura i arhitektura. Povijest (napravili smo ju za književnost) svake ove umjetnosti sagledane samo u njezinim odnosima prema našim obredima, pružila bi obilno gradivo najširoj erudiciji” (I.L. ll,p.55, Mgr.Affre, Etudes ecclesiastiques.)

 

76 Lesage se nalazi među precima onih pisaca koji su ustanovili odnose što se stvaraju između Liturgije i fenomena obraćenja.  Evo što nalazimo u “Gil Blas” (X, 6.p.454): “Slučaj htjede da uniđosmo u crkvu kartuzijanaca, u vrijeme kad su redovnici pjevali psalme u koru...i jedan i drugi zapadosmo u neko snatrenje koje za nas postade spasonosno...

Lamela, reče mi Don Raphael dok bijasmo izvan crkve, kako je na tebe djelovalo to što smo upravo vidjeli?  [to se mene tiče, ne mogu ti to prešutjeti, nemam miran duh.  Nepoznati osjećaji me uznemiravaju, i po prvi put u životu predbacujem si svoje grijehe.  I ja sam u istom raspoloženju, odgovorio sam mu, loša djela što sam ih počinio, podižu se u ovom trenutku protiv mene, a moje srce koje nije nikada osjetilo grižnje savjesti, sada je time rastrgano.  Ah, dragi Ambroise, opet će moj sudrug, mi smo dvije zalutale ovce koje Otac nebeski iz milosrđa želi dovesti u ovčinjak...”  Gotovo istim riječima Huysmans, P. Claudel i toliko drugih priznati će nam dio koji treba pripisati Liturgiji u djelu njihovog razgovora.  Balzac je kod drugih ustanovio taj značajni fenomen.