IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

POGLAVLJE II.

REAKCIJA PROTIV XVIII. STOLJEĆA

FRANCOIS-RENE DE CHATEAUBRIAND (1768.-1848.)

I. - CHATEAUBRIAND vraća ugled bogoštovlju u javnom mišljenju. Njegovi dokazi nisu znanstveni.

II. - On tumači najpoznatije ceremonije i čini se da na taj način protestira protiv antiliturgijskog duha ROUSSEAU-ovih pristalica

III. - Njegovo poznavanje Liturgije je površno.

IV. - On se služi Liturgijom da iz nje dobije u isto vrijeme sentimentalni i romantični učinak, ali ne da njome preoblikuje svoj vlastiti moralni život.

V. - On je stoga uspješno reagirao protiv "antiliturgijske kuge".

VI. - Jedna od njegovih zasluga jest što je pokazao sklad koji postoji između prirode i religioznih ceremonija. Njegovi logički izvodi nisu baš posve točni.

VII. - Liturgijske ceremonije često izriču nacionalno oduševljenje Francuza.

VII. - Zaključak.

                        *     *     *     *     *     *

I.  - Već smo spomenuli da je CHATEAUBRIAND-ova zasluga što je katoličkom bogoštovlju vraćen ugled među književnicima. Dvanaest poglavlja (lV. dio, l. knjiga) u "Génie du Christianisme" posvećenih bogoštovlju, čine analizu u isto vrijeme estetsku i doktrinalnu. Međutim dokazi kojima je CHATEAUBRIAND pokazivao izvrsnost kršćanske estetike mogli su imati apologetsku vrijednost u njegovo doba; danas su izgubili mnogo od svojeg uporišta.

(28) ----------------------------------

Sistem njegove apologetike daleko je od toga da bi bio znanstven. On svoj rad organizira na način da što bolje rastumači ljudima svoga doba najpoznatije ceremonije. Stoga se ne čudimo što odmah na početku njegovih tumačenja nalazimo jedno poglavlje pod nazivom "Zvona" (IV/I/1 p.370). Tu on govori na svoj način o poeziji liturgijskog teksta koji se koristi prigodom blagoslova zvona.[a]

"Ponajprije, čini nam se, bilo je nešto čudesno u tome da se našlo sredstvo, pomoću samo jednog udarca čekićem, da se rodi, u istoj minuti, isti osjećaj u tisuću različitih srdaca i da se prisili vjetrove i oblake da ponesu misli ljudi. Zatim, promatrano kao harmonija, zvono nesumnjivo ima ljepotu prvoga reda...(p.370)".

Noćni zvuci često iznenađuju "uho žene preljubnice” ili “bezbošca, koji bi se u svojoj staroj opakosti možda usudio napisati da nema Boga! Pero mu ispada iz ruke; on s užasom sluša zvuk smrti koji kao da mu govori: Zar stvarno nema Boga?"(P.371).

To je uistinu vrlo lijepo i vrlo poetično, zvuci zvona se na taj način zavole, ali ipak takvo dokazivanje lišeno je svake apologetske vrijednosti.[b]

II. - CHATEAUBRIAND-u bilo je dovoljno da običaj bude kršćanski, da bi se on potrudio dokazati da je taj običaj dobar i pun poezije. Posvećena crkvena odjeća i ukrasi pobuđivali su njegovo divljenje jer čine "jedini ostatak one starine koja je dospjela do nas." Taj je argument mogao poslužiti kao neoboriv dokaz CHATEAUBRIAND-ovim suvremenicima koji su bili zaneseni onom starinom čiji autoritet nisu uzdrmali rušilački valovi velike revolucije. Danas te tvrdnje više nemaju uporište.

Isto tako u "Le Génie du Ghristianisme" i drugdje, nalazimo tumačenje religioznih ceremonija koje ljudi najviše poznaju: Krštenje (ch.6  I/l), Misa za vjenčanje, Blagoslov za vjenčanje (II/I/10, p.42), Večernja molitva (Martyrs, Il/p.37), Molitva za umiruće, Obredi Velikog tjedna (p.378; p.391). Spomeni svih pokojnih (p. 397), Pohod u crkvu poslije porođaja, Zaklinjanja, Pogreb.

(29) --------------------------------------

Evo kako se CHATEAUBRIAND izražava s obzirom na zadnje dvije ceremonije:

     "Molitve kršćanskih ceremonija s obzirom na svjetovne ili redovničke stvari, ili pak s obzirom na jednostavne događaje u životu, predstavljaju savršena sjećanja, uzvišene osjećaje, velike uspomene u stilu koji je istovremeno jednostavan i veličanstven".

     Što se tiče Pogreba on tvrdi da se " samo u toj ceremoniji nalazi više ljepote negoli u svemu što poznamo od bogoštovlja za mrtve kod starih..." (p.391).

On želi "znanstveno" dokazati tu tvrdnju prikazujući nam: "jednog svećenika ... obučenog u bijelo ... gola čela, blijeda lica, zatvorenih očiju" koji izgovara "Bossuet-ov nadgrobni govor za kraljicu Velike Britanije".

Ili pak CHATEAUBRIAND dodaje malu, zaista vrlo lijepu skicu, ali bez ikakve apologetske vrijednosti: "Lijes, prekriven pogrebnim pokrovom, njihao se poput crnog maka iznad zlatne pšenice i grimiznog i plavetnog cvijeća" (p. 394).

     Ponavljane analize Molitve za umiruće i Ceremonija zadnje pomasti koje nalazimo razasute u CHATEAUBRIAND-ovu djelu, danas nam se čine kao oštrim protestom protiv ROUSSEAU-a koji u njima vidi samo zastrašivanje i "užas". Autor Génie-a smatra ih divnima: "Sad su to krikovi boli, sad krikovi nade: umrli plače, raduje se, dršće, smiruje se, jeca i moli".a[a] Sve dakle suprotno onome što je tvrdio ROSSEAU.

III. - Sve nam to dokazuje da je CHATEAUBRIAND-ovo liturgijsko znanje bilo je sjajno, ali ne baš duboko. U njegovim očima bogoštovlje predstavlja ono što je dražesno i ljupko u religiji; ono što mora biti pristupačno svakom čovjeku.

     "Bog ne zabranjuje ceste posute cvijećem ako one služe da dođemo k njemu, i izgubljena ovca ne vraća se uvijek u tor samo strmim i teškim gorskim stazama" (Génie, Uvod). Kad CHATEAUBRIAND analizira ljepotu određenih ceremonija, riječi koje mu obično dolaze pod pero, uvijek se čine pomalo nejasne i neodređene.b

(30) -------------------------------

Zato je istina da nam on zna majstorski nametnuti svoje vlastite utiske koje  osjeća da se bude u njemu prigodom neke lijepe vjerske ceremonije; ali, nažalost, ti su utisci često vrlo površni za sve one koji su proučavali DOM GUÉRANGER-a ili su čitali određene duboke HUYSMANS-ove analize.

"Većina psalama je uzvišena u svojoj ozbiljnosti. Služba za mrtve je remek-djelo; kao da se čuje tupa jeka iz groba... U Obredima Velikog tjedna ističe se muka po sv. Mateju. Povjesničarev recitativ, krikovi židovske svjetine, plemenitost Isusovih odgovora, čine jednu patetičnu dramu" (Génie, p.284).

IV. Međutim njegovo sentimentalno shvaćanje Liturgije sačinjavat će, bez imalo sumnje, jedan od najbitnijih obilježja  prvog procvata romantizma u Francuskoj obilježenog René-om i drugim sličnim djelima.

Kao što će pola stoljeće kasnije Liturgija u ruke LOUIS VEUILLOT-a staviti moćno oruđe za njegovo političko djelovanje i kao što će FRANCOIS COPPÉE-u dati dokaz o demokratskom konceptu katolicizma, Liturgija je tako CHATEAUBRlAND-a opskrbila prikladnim oruđem da René-ima svoga vremena pokaže kako je katolička vjera najosjećajnija vjera koja je ikada postojala na svijetu. Evo za to dokaza:

"Noć se bližila: dok smo prolazili između dva zida u nekoj pustoj ulici, odjednom zvuk orgulja dopre do našeg uha i riječi hvalospjeva "laudate Dominum omnes gentes" iziđoše iz unutrašnjosti neke susjedne crkve... Ne bismo znali oslikati uzbuđenje što nam ga izazva to religiozno pjevanje; činilo nam se kao da čujemo glas s neba..." (Génie, III/5/III).

     Ili pak:

     "Čini mi se kao da još čujem zvono koje je noću zvalo redovnice na bdijenje i na molitve. Dok je ono polagano zvonilo i dok su djevice u tišini prilazile oltaru Svemogućega, ja sam trčao k samostanu: tamo sam, podno zidova, slušao u jednom svetom zanosu posljednje zvukove hvalospjeva koji su se pod svodovima hrama miješali sa slabim šumom valova" (René, str.98).

     HUYSMANS je umjesto René-a mogao analizirati tekstove hvalospjeva koje su recitirale redovnice, pokazati ljepotu određenih mjesta u gregorijanskom pjevanju; možda ih i usporediti s nekom predrenesansnom slikom. Međutim CHATEAUBRIAND gotovo sigurno ne bi uopće poznavao te tekstove.

Liturgija je također sposobna, a to je mišljenje našega autora, učiniti da nam u duši zatitraju naše osobne, duboke žice i da nas navede na one osjećaje

(31) --------------------------------

 straha koje su u Francuskoj i u inozemstvu poticali romantički pisci.a

Obred polaganja zavjeta opisan u René-u, uspoređen s onim podrobno analiziranim u "En route", daje nam da savršeno shvatimo ponor koji rastavlja CHATEAUBRIAND-ov liturgijski romantizam od HUYSMANS-ovog realizma. Liturgija je u očima romantika samo jedno dobro sredstvo da sjaj jednog prizora dođe do izražaja te da se istakne određeni aspekt:

     "Silan narod ispunio je crkvu. Dovedoše me do klupe u svetištu; žurno sam se bacio na koljena a da gotovo nisam ni znao gdje sam ni na što sam se odlučio. Svećenik je već čekao za oltarom; odjednom se tajanstvena rešetka otvori i Amélie zakorači, urešena svim nakitom svijeta. Bila je tako lijepa, bilo je na njenom licu nešto tako božansko da je pobudila val iznenađenja i divljenja. Pobijeđen veličajnom boli svetice, oboren veličajnošću vjere, nestade svih mojih planova nasilja; ostavi me snaga, osjetih kako me je svezala neka svemoguća ruka, i, umjesto psovki i prijetnji, u svom sam srcu našao samo duboko klanjanje i jecaje poniznosti.”

     “Amélie se smjesti pod baldahin. Žrtva otpoče pri svjetlu svijećnjaka, usred cvijeća i mirisa, što je trebalo učiniti žrtvu paljenicu ugodnom. Kod prikazanja svećenik skinu svoje svečano crkveno odijelo, ostade samo u lanenoj tuniki, uspe se na propovjedaonicu, i, u jednostavnom i patetičkom govoru, oslika sreću djevice koja se posvećuje Gospodinu. Kada je izgovorio riječi: 'Ona se pojavila poput tamjana što izgara na vatri', među prisutnima kao da se proširio veličanstven mir i nebeski mirisi; osjećali smo se kao u zaklonu pod krilima mistične golubice i povjerovali bismo da vidimo anđele kako silaze na oltar i uzlaze prema nebesima s mirisima i krunama.”

     “Svećenik dovrši propovijed, ponovno obuče misno ruho i nastavi žrtvu. Amélie, podržavana dvjema mladim redovnicama, klekne na zadnju stepenicu oltara ... Religija doseže svoj vrhunac. Moja sestra okoristi se mojom smetenošću, smjelo ispruži glavu. Njezina bujna kosa pade na sve strane pod posvećeno željezo; duga etaminska haljina nadomjesti za nju nakit ovog stoljeća, ali ju ne učini ništa manje dirljivom; nabori njezina čela kriju se pod lanenom vrpcom, a tajnovita koprena, dvostruki simbol djevičanstva i vjere prati njezinu zauvijek ošišanu glavu...”

(32) ------------------------------------

“Međutim Amélie još nije izgovorila svoje zavjete, i da umre svijetu, trebala je još proći kroz grob. Moja sestra legne na mramor; po njoj rasprostru mrtvačko platno; četiri baklje označuju mu četiri ugla. Svećenik, sa štolom na vratu, s knjigom u ruci, počinje Obred za mrtve dok ga mlade djevice nastavljaju. 0 radosti vjere, kako ste veličanstveni, ali kako ste strašni" (René, str. 95-96).

     Nakon što se divio lijepom opisu te ganutljive religiozne ceremonije, tko bi posumnjao da je Amélie pod pogrebnim velom priznala da već odavna izgara vatrom rodoskvrne ljubavi.

     Liturgija je u toj zgodi bila samo tek romantičnim instrumentom. "Nesretni René je u Liturgiji vidio samo prigodu da oslobodi svoju maštu i da pokaže svoj genij..." konstatira A. MORTIERa[a], posve ispravno, u jednom članku koji je prouzrokovao određeno zaprepaštenje u liturgijskim sredinama Pariza.b Zato njegova tvrdnja da je CHATEAUBRIAND bio "epikurejac s katoličkom maštom" čini nam se ispravna s obzirom na ono što se tiče Liturgije. Zaista, kod CHATEAUBRIAND-a se osjeća sklonost prema vanjštini, blještavilu i ljepoti bogoštovlja, dok su vrlo rijetki odlomci u kojima bismo kod njega mogli osjetiti težnju da preobrazi - kao na primjer kod P. CLAUDEL-a - svoj vlastiti život prema doktrini koju sadrže sveti tekstovi.

V. - Njegova liturgijska shvaćanja mogla bi se kritizirati s drugih gledišta, ali ako se prebacimo u njegovo doba, moramo priznati da su njegove zasluge neprocjenjive za liturgijsku obnovu koja se dogodila u Francuskoj. DOM GUÉRANGER je u Institutions liturgique (ll/p.587) vještom pronicljivošću i neospornom sposobnošću analizirao djelo našega pisca:

     "Pojava Génie du Christianisme”, kaže slavni benediktinac, “istinski vrhunac za religiju, započinje djelovanje protiv antiliturgijske kuge". Zatim: "Autor je nečuvenim talentom istaknuo harmoniju između vjerskih obreda i velikih spektakla prirode". (II/587).

VI. - Pokušali smo dokazati u prethodnim odlomcima prvu tvrdnju DOM GUÉRANGER-a, odnosno da je CHATEAUBRIAND započeo onu borbu protiv antiliturgijskog duha, koja je trebala, nakon vrlo oštrih rasprava, dovesti

(33) ------------------------------------ 

Francusku rimskom jedinstvu. A sada nam je nužno ostati nekoliko trenutaka na drugoj točki. Zaista, autor "Atala"-e nam izričito kaže da "svečanosti kršćanstva su na divan način usklađene sa scenama prirode. Svetkovina Stvoritelja dolazi u trenutku kada nebo i zemlja objavljuju njegovu moć, kada šume i polja vrve novim generacijama".

Pošto nam je dao nekoliko opisa religioznih obreda (Génie,

Rogations p.367 - molitve za usjeve) i nakon što je pokazao sklad koji postoji između njih i prirode, on nastoji dokazati da je utjecaj obreda na narod nezaobilazno moralizatorski: "U našim svetkovinama, kaže on, sve je potpuno moralno" (o.385).

     Odvelo bi nas predaleko kada bismo htjeli citirati sve odlomke koji se odnose na sve te tvrdnje. Evo još nekoliko izvadaka:

“Bogojavljenje je uvijek razveseljavalo obitelji, jer su se one "okupljale oko kolača koji su predstavljali darove Tri Kralja".

     Liturgija zatim vrši sretan utjecaj na odgoj estetskog ukusa naroda: "U noći Mesijina rođenja, skupine djece koja su se klanjala jaslicama, rasvijetljene i cvijećem ukrašene crkve,a narod koji se tiskao oko kolijevke svoga Boga, kršćani koji se, u nekoj udaljenoj kapelici, izmiruju se s nebom, radosne aleluje, zvuci orgulja i zvona pružaju svečanost punu nevinosti i veličanstvenosti."b[a]

     Već smo naveli odlomak iz "René"-a u kojem: "posljednji zvuci hvalospjeva ... miješali su se sa slabim šumom valova" (p.98).

     Isto tako prisustvujemo u "Atala"- obredu Posljednje pomasti (p.62) usred divlje prirode i u istom djelu divimo se toj slikovitoj Misi u kojoj sve teži da što više uzvisi taj veličanstven vjerski obred.(4)

     Gledajući ga posve izbliza, u njemu ćemo naći čitavo CHATEAUBRIAND-ovo liturgijsko poimanje. Neusporedivom i sjajnom pejzažistu pridružuje se apologet neoprostive lakomislenosti. Budući da ga raznježi ljepota jednog takvog prizora, on iz njega zaključuje da je kršćanstvo jedina prava vjera. To je zaista takva apologetika kakvu se nikada ne bi smjelo predstavljati. Evo dokaza:

(34) ----------------------------- 

"Čim je božanski svećenik obukao bijelu tuniku od dudove kore, svete posude izvađene su iz tabernakula podno križa, oltar se priprema na jednom dijelu litice, voda se crpi iz obližnjeg gorskog potoka, a grozd jednog divljeg trsa dade vino za žrtvu. Svi kleknusmo u visoku travu; misterij počinje.

     Svitalo je iza brda; istok se rumenio. Sve bijaše zlatno i ružičasto u pustinji. Zvijezda, najavljena tolikim blještavilom, iziđe napokon iz ponora svjetla i njezina prva zraka  susretne posvećenu hostiju koju je svećenik tog trenutka dizao u visine. 0 čari vjere! O veličanstvenosti kršćanskog bogoštovlja! Umjesto prinosnika žrtve stari pustinjak, umjesto oltara stijena, umjesto crkve pustinja, umjesto sudionika nevini divljaci. Ne, nimalo ne sumnjam; u trenutku kad smo se bacili ničice, dogodio se veliki misterij i Bog je sišao na zemlju, jer sam osjetio da je sišao u moje srce." (Atala, str.49).

     Ovom opisu treba pridodati onaj u kojem je CHATEAUBRAND sažeto opisao ljepotu hvalospjeva koje su pjevali mornari beskrajem Atlantskog oceana. Rijetko je, uistinu, u literaturi naći jedno takvo poetsko mjesto u kojem je ljepota bogoštovlja tako usko povezana sa raskošima prirode.a [a]

VII. - Donosimo još kao dokumenat onu scenu u kojoj je CHATEAUBRIAND želio u odnos između prirode i Liturgije dodati i narodno oduševljenje koje se često sasvim prirodno izražava u Liturgiji u Francuskoj:

     "Napokon, upravo je to oduševljenje dovelo do Te Deum-a. Kad je, zaustavivši se na ravnicama Lens-a ili Fontenoy-a, usred dima od baruta i krvi što se još pušila, francuska vojska izrešetana vatrom rata, prignula koljena i zapjevala himnu Bogu bitaka, ili pak, kad je usred svjetiljaka, zlatnog nakita, baklji, miomirisa, uz uzdisaje orgulja, njihanje zvona, uz brujanje instrumenata, ta himna odjekivala tako da su podrhtavali stakleni prozori, kripte i kupole bazilika, tada nije bilo nijednog čovjeka koji ne bi bio ponesen, nijednog čovjeka koji ne bi osjetio da ga nekako pokreće onaj silni zanos kojim je zablistao Pindar u Olimpijskom gaju ili David kod Cedronskog potoka."b

(35) -------------------------------

     Kasnije ćemo vidjeti da ovakvi opisi liturgijsko-patriotskih ceremonija postaju sve brojniji kod francuskih pisaca i u vrijeme svjetskog rata dosežu svoj vrhunac (HENRl GHEON, Témoignage d'un Converti - Svjedočanstvo jednog obraćenika).

VIII. - Sve u svemu, CHATEAUBRIAND zauzima važno mjesto među liturgijskim piscima. Iako njegovo znanje nije bilo ni široko ni duboko - izgleda čak da nije ni poznavao poeziju Brevijaraa[a] - i iako je negovo znanje bilo daleko ispod znanja velikih klasika XVII. stoljeća, njemu pripada čast što je uspješno reagirao protiv antiliturgijskog shvaćanja prethodnog stoljeća.

     Zato je on prokrčio put DOM GUÉRANGER-u, koji, pun strastvenog oduševljenja za civilizaciju srednjega vijeka koju je CHATEAUBRIAND veličao, dao se potom na znanstveno proučavanje da bi u njemu otkrio do tada neslućenu umjetnost u Liturgiji. Promatrane iz isključivo literarnog ugla, njegove zasluge su u tome što nam je ostavio veliki broj majstorskih opisa u kojima obredi bogoštovlja čine skladnu i poetsku cjelinu s velikim spektaklima prirode. Njegovi oponašatelji, a to su RENAUDIERE, DELILLE ili FONTANES, daleko su zaostali za svojim učiteljem. Njihovi opisi liturgijskih i pučkih obreda nemaju one snage i pjesničke veličine koja CHATEAUBRIAND-ovu djelu daje istinski pečat.b Oni su zanimljivi povjesničaru Liturgije samo iz strogo dokumentarnog razloga koji iz njih saznaje u kojim se obredima više uživalo za prvog carstva i ništa više.

(36) -------------------------------