IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

POGLAVLJE  IV.

VICTOR HUGO

1802-1885

I. - HUGO je protivnik Liturgije. Ipak se njome služi da bi iz nje izvukao pjesničke efekte.

II. – Na njegov vjerski odgoj utjecala je Liturgija. To se primjećuje u njegovim prvim zbirkama stihova.

III. - Njegov stil odaje utjecaj Liturgije.

IV. - U svojoj "Notre Dame de Paris" služi se Liturgijom da bi iz

nje izvukao efekte strave. Također najavljuje BARBEY D'AUREVlLLY-ja i HUYSMANS-ov roman "La-bas".

V. - "Lucréce Borgia" pobuđuje osjećaje strave.

VI. - "La Princesse lointaine" i "Cyrano de Bergerac" od E. ROSTAND-a

pa "Annonce faite á Marie" od P. CLAUDEL-a otkrivaju poput drame V. HUGO-a liturgijske prizore.

VII. - ROSTAND-ove i P. CLAUDEL-ove drame razlikuju se od "Lucréce Borgia”, jer se u njima Liturgija ne koristi da pobuđuje osjećaje strave

I. - Dugo smo oklijevali prije negoli smo se odlučili VICTORA HUGO-a smjestiti tako blizu CHATEAUBRIAND-a.

     HUGO u zrelim godinama, u djelu "Contemplations"-a ("Razmatranja"), s liturgijskog stajališta bliži je LAMARTINE-u nego CHATEAUBRIAND-u. Njegov lirski zanos jest nešto najosobnije; njegovo pjesničko nadahnuće koje (kao u "Pauca meae") nas često podsjeća na Psalme, ipak nosi pečat skupine pisaca koje smo obuhvatili pod imenom "antiliturgičari". HUGO je dakle u onome što se odnosi na njegovo filozofsko uvjerenje,

(41) -----------------------------------------

protivnik liturgijske estetike. Međutim kao iskrenog obožavatelja srednjega vijeka, iz tog razloga smo ga uvrstili pokraj CHATEAUBRIAND-a, nije se znao oteti utjecaju Liturgije. Želimo dakle analizirati njegovo djelo s tog stajališta.

II. - Ako uzmemo njegova mladenačka djela, u njima nalazimo brojne liturgijske podsjetnike. Određeni broj Oda i Balada neposredno je nadahnut molitvama Crkve.a Te nam pjesme dokazuju činjenicu da je prvo obrazovanje našega pjesnika bilo neposredno vjersko i da je liturgijsko učenje igralo znatnu ulogu u prvih dvadesetak godina prethodnoga stoljeća. Također, lako je prepoznati tragove mladenačkih uspomena čak i u njegovim kasnim djelima.b

III. - Njegov pjesnički stil često dokazuje da je mnogo puta, makar i nesvjesno, bio pod utjecajem liturgijskog pjesništva. Nisu kod njega rijetki izrazi kao "sijali su idući" (Ps 125/5)c "a ja crv sam na kamenu" (ps 21/7)d. Susrećemo u "La Légende des siecles" ("Legenda vjekova") aluzije na druge liturgijske obrede: na P o s v e ć e n j e  k r a I j ae, na Misuf, na crkveno gregorijansko pjevanjeg, i tako dalje. Uzevši u obzir veličinu pjesničkog stvaralaštva VICTORA HUGO-a, treba priznati da to i nije mnogo. To je tek dokaz više da njegova Liturgiji baš i nije bio naklonjen.

IV. - Nego, kao savršen majstor u svojoj umjetnosti, primijetio je da bi se Liturgija mogla “iskoristiti” tako da se iz nje izvuku pjesnički efekti. CHATEAUBRIAND je to uspješno pokušao u svom "René", a VlCTOR HUGO će to učiniti u "Notre-Dame de Paris" i u "Lucrece Borgia". On Liturgijom u tim dva djela pojačava efekte strave. Tako u njegovom romanu prisustvujemo jednom Suđenju vješticamah.

(42) ----------------------------------------------

 Recitiranje Molitava i Psalama, onako kako je to priredio VICTOR HUGO, uistinu izaziva čitateljeve živce i pobuđuje osjećaje strave:

"Međutim, vidjelo se kako se zbunjeno miče nekoliko svećeničkih glava daleko u sjedalima kora, a u trenutku kada se otvoriše velika vrata, iz crkve (Notre Dame de Paris) se zaorio pjev dubok, prodoran i monoton, koji je kao na mahove udarao po glavi osuđenice odlomcima žalobnih psalama.

'... Non timebo millia populi Circumdantis me; exsurge, Domine, salvum me fac, Deus... Salvum me fac Deus, quoniam intraverunt aquae usque ad animam meam.... Infixus sum in limo profundi; et non est substantia.'

U isto vrijeme jedan drugi glas izdvojen iz kora, započinjao je pjevati na stepenici glavnog oltara ovo melankoličo prikazanje:

'Qui verbum meum audit et credit ei qui misit me, habet vitam aeternam et in judicium non venit; sed transit a morte in vitam.'"

Bila je to misa za mrtve, taj pjev što ga je nekoliko staraca, utonulih u svoju tamu, iz daleka pjevalo nad tim lijepim stvorom, punim mladosti i života, što ju je milovao topli proljetni povjetarac a svu zapljuskivalo sunce...

Tada se u crkvi prekide pjev. Veliki zlatni križ i povorka sa svijećama pokrenu se u polumraku... duga procesija svećenika u misnicama i đakona u dalmatikama išla je ozbiljno i pjevala psalme ... dolazili su ... pjevajući:

     'De ventre inferi clamavi, et exaudisti vocem meam, et projecisti me in profundum in corde maris, et flumen circumdedit me'

     .. nije slušala piskutljiv glas pisara dok je čitao kobni tekst priznanja zločina; kad su joj rekli neka odgovori Amen, odogovorila je Amen...

Tada on povika grobnim glasom:

“I nunc, anima anceps, et sit tibi Deus misericors.”

     Bila je to ona zlokobna rečenica kojim se običavalo završiti takve tužne ceremonije. To je bio dogovoreni znak svećenika krvniku.

Puk se spusti na koljena.

“     Kyrie eleison”, rekoše svećenici što su ostali pod portalnim lukom.

“     Kyrie eleison”, ponovi svjetina onim žamorom koji zapljuskuje sve glave poput buke uzburkanog mora.

     “Amen”, reče arhiđakon.

(43) -------------------------------------------------

Okrenu leđa ... vidjelo se kako nestaje... pod zamagljenim lukovima katedrale, a njegov zvonki glas postupno se gasio u koru pjevajući ovaj stih očaja:

     'Omnes gurgites tui et fluctus tui super me transierunt...' (Notre Dame de Paris, VIII/6).

VICTOR HUGO se dakle trudio da u Liturgiji pronađe najtamnije i najsurovije detalje pa da ih primijeni na najsugestivniji način.

BARBEY D'AUREVlLLY će dvadeset godina kasnije sa svojim "Ensorcelée" (Začarana) ići stopama svog prethodnika. Liturgija će i njemu dati elemenata prikladnih da se čitateljima digne kosa u zrak. Ako bismo, dakle, željeli slijediti svu evoluciju liturgijskog satanizma, kojega je HUGO pokrenuo u romanu, ali koji je zapravo jednako star kao i sama Liturgijaa,[1] trebali bismo navesti "La-Bas" od HUYSMANS-a (Tamo dolje), "Le Demon de Midi" PAUL BOURGET-a (Podnevni demon) i "La Colline inspirée" MAURCE BARRES-a (Nadahnuti brijeg). Budući da ćemo ta djela proučavati malo dalje, moramo sada pristupiti jednom drugom predmetu i vidjeti kako se VICTOR HUGO znao okoristiti Liturgijom i kakve je dojmove "Lucrece Borgia" izazvala kod gledaoca.

V.  - Evo što kaže HUGO u predgovoru svoje drame:

"On" (pjesnik) "uvijek će rado učiniti da se pojavi mrtvački lijes u dvorani banketa ili molitva za mrtve kroz refrene orgije ... Dopustit će katkada da razuzdani karneval zapjeva na sav glas naprijed na sceni; ali on će mu doviknuti sa drugog kraja kazališta: M e m e n t o  q u i a  p u l v i s  e s".

HUGO dakle sam priznaje da mu Liturgija služi samo kao pjesničko oruđe; on želi na moral javnosti vršiti spasonosni utjecaj suprotstavljajući razularenost na smrt. I tako on u gozbenu dvoranu, u kojoj zločinci i bučni bećari loču i žderu, uvodi jednu:

"dugu povorku bijelih i crnih pokornika, kojima se vide samo oči kroz rupe njihovih kukuljica, pred njima je križ, a baklja u ruci"... Oni pjevaju "zloslutnim tonom i tužnim glasom: “De profundis clamavi ad te, Domine”.

     Idu i tiho se redaju s obje strane dvorane i tu ostaju nepomični poput kipova, dok ih mladi plemići s užasom gledaju".

(44) ----------------------------------------

Zatim se slavljenike upozori da su svi otrovani, a da se to potvrdi, "redovnici se razmaknu i otkriju pet mrtvačkih ljesova, svaki pokriven crnim platnom..." pripremljenih za svih pet prisutnih plemića.

VI.  - VICTOR HUGO, romantik, sav je u toj surovoj sceni. Lako se primjećuje: kršćanski misteriji za njega imaju samo toliku vrijednost ukoliko ih se može prilagoditi redovitom kalupu literarnih oblika romantizma. Usprkos toj očitoj zlorabi Liturgije, čini se da je ta drama kao i "Notre-Dame de Paris" izvršila spasonosni utjecaj na neke kasnije pisce.

"Cyrano" i "Princesse Lointaine" EDMOND ROSTAND-a zajedno s "Annonce faite a Marie" PAUL CLAUDEL-a poslužit će nam kao primjerak za cijelu školu koja se trudila da upotrijebi Liturgiju u drami. JOFFROY RUDEL u "Princesse lointaine" umire čuvši izjavu ljubavi svoje napokon pronađene drage. Njezine riječi popraćene su "šapatom molitava" (za umiruće) "koje pokriva zvuk harfe".

I sam Cyrano umire u trenutku kada je: "zvono kapelice zazvonilo, vidi se na početku drvoreda redovnice koje su krenule na molitvu"a.

     VII. - Umjetnički postupak HUGO-ov i ROSTAND-ov dakle posve je isti. Za obojicu Liturgija je samo sredstvo što ga podvrgavaju svojim pjesničkim zahtjevima. Ali jedan se ističe nad drugim samo toliko kolika je razlika između HUGO-ova romantizma i ROSTAND-ova neoromantizma.

     Dok nam Hugo izmamljuje osjećaje straha i užasa, ROSTAND nas omata u blage i nježne melodije koje nas prenose u svijet snova. Što se CLAUDEL-a tiče, o tom ćemo govoriti više malo poslije. Ipak je dobro da već sada upozorimo da je CLAUDEL znatno usavršio postupak VICTOR HUGO-a dodajući mu jedan posve novi elemenat, i do tada nepoznat u modernoj literaturi: u “L’annonce faite a Marie” Liturgija zauzima aktivan dio u radnji; ona čudo čini shvatljivim, nastojeći nas prenijeti u nadnaravni svijet u kojemu prirodni zakoni poprimaju posve različito lice od onoga što smo navikli gledati u svakodnevnom životu.

(45) ---------------------------------------------