IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

ROMANOPISCI

POGLAVLJE VI.

FREDERIC MISTRAL

(1830.-1914.)

I.  - Uvod.

II.  - "Mireio" pruža dragocjen dokumenat o liturgijskom životu Provanse sredinom prethodnog stoljeća. MISTRAL-ovo naginjanje romantizmu prisililo ga je da izabere određene liturgijske elemente koji mogu izazvati stravu.

III. - Kao ljubitelj narodnih obreda, on ide CHATEAUBRIAND-ovim stopama i najavljuje određene suvremene pisce (E. BAUMANN, FR. JAMMES).

IV.  - Opis jednog hodočašća.

V.  - Posljednja pomast i poezija svetkovine Božića zadivljuju ga.

                  *      *      *      *      *      *      *

I. - Na ovom mjestu umećemo kratak pregled simpatičnog autora dražesnog romana u stihovima kakav je "Mireio" (1859.). Premda FREDERIC MISTRAL ne pripada, u pravom smislu riječi, francuskoj poeziji, njegova nam djela ipak pružaju mali isječak života one Provanse koja sačinjava jednu od najzanimljivijih i najljepših regija Francuske.

II. - Kao što smo se mogli diviti kod BARBEY D'AUREVlLLY-a običajima Normandijaca toliko prožetih Liturgijom da legende i priče o misama prokletnika baš i nisu rijetke, isto tako možemo se uvjeriti, proučavajući MISTRAL-a, o sličnim elementima od kojih se sastoji vjerski život Provansalaca. Prijevod jednog odlomka iz "Mireio", kojeg ovdje svakako moramo iznijeti, pojašnjava istu činjenicu, na koju smo upozorili prigodom

(49) -------------------------------------

govora o autoru "Encorcelée": to jest da osjećaj strave izazvan Liturgijom kojeg su zabilježili pisci, potječe od utjecaja romantičke škole ("Lucrece Borgia"!).

"U ono doba kad rasrđena Starica

 Sjuri u Veljaču svoj bijes,

 U puste i trostrukim ključem zatvorene crkve

 Nemojte, zakašnjele žene,

 Čelom nagnutim nad stolicu,

 Ostati pozaspale ... u tmini

 Možete vidjeti kako se kamene ploče uzdižu sve naokolo

 I luči pale

 I, kako se, zamotani u svoje mrtvačke pokrove,

 Mrtvi, jedan po jedan spuštaju na koljena,

 A jedan svećenik blijed kao i oni,

 Služi misu i čita Evanđelje,

 A zvona sama od sebe

 Njišu se na to, mrtvački plaču i jecaju.

 Govorite, govorite o tome prestrašenima:

 U crkvama da ulje piju

 Iz svjetiljaka, kad zimi, silaze sa zvonika,

 Pitajte ih da li vam lažem,

 I kad klerik koji vrši obred,

 Koji u kalež lijeva vino,

 Nije jedini živi stvor kod obreda.

 U ono doba kad rasrđena Starica

 Sjuri u veljaču svoj bijes,

 Pastiri, ako ne želite, zaprepašteni od straha,

 Ostati sedam godina ukočenih nogu,

 Začarani, tamo gdje ste sa svojim ovcama,

 Vratite se ranije u svoje torove.

 Pastiri, Vilinsko Gnijezdo ispustilo je sav svoj čopor." (Poglavlje VI.,p. 245.).

MISTRAL-ove romantične sklonosti sigurno su doprinijele u njegovom izboru među pučkim legendama; izabrao je upravo one koje mogu kod čitatelja izazvati jezu.

III. – Vrlo je lako objasniti ovaj procvat romantične zaokupljenosti u  razdoblju kad DUMAS-sin i AUGIER-i odnose bezbrojne lovorike uspjeha.

(50) --------------------------------------

 MISTRAL se nije dao odvući predrasudama jednog društva, zatvorenog u uski krug glavnoga grada, nego neprekidno ostajući u dodiru s pučanstvom, iz kojega je proizašao, nikad nije prestao voljeti sve što je dobro i sveto u njegovim običajimaa. On stvara dakle onaj čvor koji povezuje ljubitelja pučkih obreda, kakav je bio CHATEAUBRlAND, s modernim piscima koji su opet pronašli put koji vodi k duši naroda (BAUMANN, JAMMESS).

       IV. - Opis jednog religioznog i narodnog obreda u kojem svjetina traži čudo, podsjećaju nas u našoj mašti na one priproste svetkovine koje smo spomenuli u odnosu na "Génie du Christianisme", ili koje su nas ispunile divljenjem čitajući lijepe stranice u djelima F. JAMMES-a ili u "Fer sur l'Enclume" (Željezo na nakovnju) E. BAUMANN-a:

"No, zar nikada niste bili kod Svetica?b

        Baš je tamo opjevano siromaštvo; -

        Tamo odasvuda donose Bolesnike.

        Prošli smo onuda za vrijeme svetkovine.

        Zaista, crkva je bila malena,

        Ali kakvi usklici, i kakvi zavjetni darovi

        O svetice, velike Svetice, smilujte nam se.

        Oko njegac tekle su suze

        U isto vrijeme moćnici su silazilid,

        Polagano odozgor na puk koji je klečao

        I čim je konop

        Popustio ma makar malo, sva crkva

        Poput velikog vjetra u šipražju

        Vikala je: Velike Svetice, o dođite nas spasiti" (pogl. I, p.31).e

V.  - Zadnja pomast i Božićna poezija očarala je velikog Provensalca. Premda je ta poezija samo nabačena u konačnom izdanju "Mireio", MISTRAL ju je kanio točno je napisati u VII. pjevanjuf. Evo prizora u kojemu prisustvujemo Mireio-evoj smrti:

(51) -----------------------------------------------

       "Zapaljene su svijeće

         Povezane ljubičastom štolom,

         Dođe svećenik s anđeoskim kruhom

         Razblažiti njegovo goruće nepce

         Zatim mu daje posljednju pomast

         I pomaže ga uljem svete Krizme,

  Na sedam dijelova njegova tijela, prema katoličkom običaju

  U tom trenutku, sve bijaše tiho

  Odjekivao je na podnim pločama

  samo ’Pomolimo se’  svećenika" (Pogl. XII., p.487.).

Još i više, on će ići tako daleko da će svoje dane obilježavati prema liturgijskom kalendaru i tako se pokazati kao odan i vjeran predstavnik liturgijskog shvaćanja onoga naroda čijoj duši duguje svoja najljepša nadahnuća.a

(52) ---------------------------------