IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

ROMANOPISCI

POGLAVLJE VII.

LEON BLOY

(1846.-1917.)

I. - LEON BLOY preteča je HUYSMANS-a. On Liturgiju shvaća ozbiljno i njome se ne služi kao pjesničkim oruđem poput svojih prethodnika.

II. - Njegov je vjerski život oblikovan Liturgijom. Ipak, čini se da nije dobro poznavao Brevijar.

III. -Liturgija čini integralni dio njegova bića. Zato ona zadovoljava njegove lirske potrebe.

IV. - Za vrijeme obreda njegove se misli često prepuštaju struji zanosa. Fizički utisci koje osjeća nakon određenih obreda jači su negoli oni kod HUYSMANS-a.

V. - Bavi se liturgijskom teorijom te primjenjujući je u svojem životu, odbacuje estetizam.

VI. - Liturgijska razmatranja koja se susreću u "Femme pauvre" (Sirota žena), sliče onima u "Paroles de Dieu" (Riječi Božje) kod E. Hello-a.

VII. - Liturgijska sjećanja u njegovu stilu.

VIII. - On je dakle prvi koji je Liturgiju oslobodio njezina ropstva.

IX. - Zato pokazuje da ona ima široko mjesto u narodnom životu Francuske.

                  *      *      *      *      *      *      *

(53) ------------------------------------------------

"Srž njegova života je život Crkve,

svakodnevne službe Božje,

Psalmi i Evandelja, Himni i životopisi svetaca."

A. MORTIERa

"Moja najveća bol za ovih svetih dana

je što ne mogu pratiti velike službe Božje."

L.  BLOY, Pismo od 6. travnja 1917.b

I- S LEON BLOY-om započinje onaj niz francuskih pisaca koji su potpuno shvatili bit Liturgije onako kako ga je izložio DOM GUERANGER. BLOY je bio prvi među francuskim piscima koji su Liturgiju shvatili ozbiljno i koji nisu oklijevali da sav svoj život usuglase s njezinim zahtjevima. On je praktičan katolik kao BARBEY D'AUREVlLLY, a junaci njegovih romana ukoliko su katolici, intimno sudjeluju u Liturgiji. Dok ne znamo ništa o duhovnom životu župnika Croix-Fugan-a ("L’Ensorcelée"), BLOY posve razotkriva osjećaje Marchenoir-a ("Le Désespéré", 1886. - "Očajnik") dok prisustvuje Misi. Liturgija je dakle za BLOY -a postala jedno od središta, oko kojega će se njegov duhovni život okretati. On zatim navješćuje najveći procvat liturgijskog romana: njegovi opisi  Noćne sIužbe Božje u jednom Kartuzijanskom samostanu.c Osjećaji koje tu doživljava, sve nas to podsjeća na "En route" (1895., djelo koje je sastavljeno gotovo deset godina nakon "Le Désespéré". Analizirat ćemo dakle dva liturgijska romana toga HUYSMANS-ovog preteče.

II.  - Već smo rekli: BLOY je bio prvi među francuskim piscima XIX. stoljećad koji je shvatio bit Liturgije. Trudio se moliti prema nepromjenjivim propisima Liturgije i puštao je da ga prožme njihov sadržaj. Ako uvijek i nije uspijevao i ako ga je pretekao HUYSMANS, treba mu svakako priznati da je hrabro raskrčio to područje.

Ipak osim Misala koji je savršeno poznavao (6) i Malog Časoslova Bl. Djevice (7) izgleda da je njegovo liturgijsko znanje bilo dosta ograničeno. Tako možemo smatrati sigurnim da nije razumio tekst noćnog obreda kartuzijanaca i gotovo je očito da nije dovoljno poznavao poeziju Brevijara.

(54) -----------------------------------

III.  - Magnificat, Ave maris stella, Psalmi[a], Obred za umiruće (8), Blagoslov kuće[b], Mise[c] i Interdikcija najvažnije su liturgijske teme koje susrećemo u njegovim djelima. Liturgija mu je postala tako bliska, da se njome služio posvuda. Moto u "La Femme pauvre" (Sirota žena) su odlomci jednog Samostanskog obreda(9). Taj isti roman bio je dovršen "u srijedu Pepelnice, 1897."; a to znači na liturgijski datum koji je pun značenja za jednog pjesnika. Kad pomišlja na smrt, tada mu obuzimaju duh Molitve za umiruće.

       Postoji jedna strašna minuta koja pritišće njegovo srce sve do onog trenutka kad će mu biti izrečene svete riječi agonije koje dušu oslobađaju tereta minuta ili tereta sati, "Proficiscere, anima christiana, de hoc mundo" (ibid., p.242.).

       Šećući se kroz blistave ljepote prirode, ili pri posjetu groba jednog djeteta, on ne stvara osobne pjesne na način VICTOR HUGO-a (V. "A. Villequier"), već se zadovoljava time da “poluglasno zapjeva Magnificat ili Ave maris stella..." (“La Femme pauvre”, p. 375.). Liturgija dakle zadovoljava lirske potrebe duše LEON-a BLOY-a.

IV.  - Sav njegov duhovnii život, prožet tako liturgijskom poezijom, ipak nije, što se njega tiče, dosegao onako visok stupanj kao život HUYSMANS-a. Temeljni individualizam njegovog karaktera mučno se podvrgavao svim zahtjevima duštvenih molitava. Njegove su misli često išle nasumce i gubile se. Upravo tako je razmišljao u kartuzijanskom samostanu za vrijeme Noćnog obreda ("Le Désespéré", p. 122-126) o značenju samostanskog života uopće, umjesto da se trudio proniknuti u smisao molitava koje je u tom trenutku slušao:

       "Pustio je da to sanjarenje plovi na valovima hvalospjeva što su se dizali iz kora prema njemu poput plime prepuštanja sudbini. Trudio se da svoju tužnu dušu sjedini s veselom dušom tih pjevača himni..." 'lsus Krist’, govorio je Pascal, ‘bit će u agoniji sve do svršetka svijeta; ne smije se spavati za toga vremena'".

       Uzvišena je ta riječ sirotog jansenista. Vraćala se u pamet tom skupljaču vlastite utrobe, osamljenom u svom dalekom i zaleđenom gledalištu, dok je slušao pjevanje tih ljudi molitve, prepunih ljubavi i koji su molili milost za sav svijet" (V. npr. p.373.).

(55) --------------------------------------

Međutim razmišljanja koja obredi obavljeni po tradicionalnim pravilima bude u njemu, njegovo estetsko ushićenje koje je posljedica toga, podrobno opisivanje mnoštva čuvstava izazvanih crkvenim gregorijanskim pjevanjem, često poprimaju didaktički karakter i sve nas to podsjeća na najsjajnije odlomke u "En route":

       "Očajnik je proveo jedan dio svojih noći u kapelici na koru za strance. Noćni obred kartuzijanaca malo je umirivao njegov zanos...

Činilo mu se tada da ponovno uzima u ruke nit neke vrste višega života koje bi njegovo dosadašnje strašno stanje prekinulo na neodređeno vrijeme. Inače, zašto i kako to duhovno potresanje, ta ushićenost, to uzdizanje duše, te vrele suze, svaki put kad bljesak ljepote dođe do njega s bilo koje točke". (P. 122-124.).

"Takav je prizor za mene više opuštajući nego ikakav odmor. Vidjevši to, čovjek si tada može reći da ništa ne zna o samostanskom životu. Čudimo se koliko malo poznajemo Kršćanstvo, jer smo ga dosad primjećivali jedino kroz literarno ogoljivanje... A srce je uzeto u ruku Oca Nebeskoga kao komad leda u središte užarene peći. Osamnaest stoljeća Kršćanstva ponovno počinje, kao nečuvena pjesma koju nismo trebali poznavati... to je dovoljno da se toga sjetimo i da više nikada ne zaboravimo da je tu noć, sam Bog progovorio!" (ibid. p.131).

Upravo tako će se i HUYSMANS izraziti apsolutnim izričajima svaki puta kada će se raditi o Liturgiji (V. npr. p.371.).

Međutim, s obzirom na liturgijsko shvaćanje postoji razlika između HUYSMANS-a i BLOY-a. Liturgija na BLOY-a djeluje i fizički, tako da mu često uzrokuju žestoke boli. HUYSMANS-ovi živci, premda potpuno iscrpljeni jednim delikatnim životom (V. "A. Rebours"! Nasuprot), nisu tako jako reagirali na tu dinamičnu poeziju sakrivenu u vjerskim obredima. Evo što u tom pogledu nalazimo u "Le Désespéré":

"Silno razbuktala radost toliko mu je nadimala grudi da mu se srce gotovo raspuklo" (p.371.).

       Ili opet:

       "Svi obredi, sve posebne radnje pri toj žrtvi koju teolozi smatraju najvećim činom koji je ikad mogao biti izvršen na zemlji, prožimali su Marchenoir-a do srži... Napokon je izašao, slomljenih živaca, u glavi mu odzvanjalo, sav iznemogao da je gotovo klonuo" (ibid., p. 374-376.).

(56) -------------------------------------------

V.  - Što se tiče liturgijske teorije, BLOY se za nju zanima isto kao i HUYSMANS. Kod obojice pisaca otkrivamo očite netočnosti; i s obzirom na taj predmet upućujemo na naprijed navedenu raspravu M. BATIFFOL-a (10). Navest ćemo samo najistaknutije odlomke koji istodobno daju jedno od tumačenja zašto je toliko velikih umjetnika posvetilo jedno gotovo ekskluzivno bogoštovlje Liturgiji:

       Molitve rimske crkve imaju "jedan takav univerzalan karakter, jednu tako bitnu snagu da svaki promjenjiv ljudski osjećaj mogu dovesti apsolutnom!”("Le Désespéré", p. 374-376.).

Takva tvrdnja, koja na prvi pogled izgleda kao neoprostiva odvažnost, uistinu je samo logičan i nužan izvod teorije umjetnosti, što ju je prije nekoliko godina iznio TAINE (11). Takva tvrdnja napokon je dovela liturgijske pisce da Liturgiju smatraju kao nekom svetom umjetnošću u pravom smislu te riječi, kao vrhunsku Umjetnost. Drugačije ne bismo mogli shvatiti da su neki među njima njoj posvetili sve svoje stvaralačke i opisne sposobnosti (HUYSMANS!) i da su često zanemarili najhitnije dužnosti što su im se nametale upravo prijekom nuždom. Taj isti BLOY koji kliče pun goruće revnosti da "ne postoji teže oskvrnuće ... nego što je obeščastiti njegovu" (božansku) "liturgiju" i da onaj koji se to usuđuje učiniti, vlastitom pobudom osuđuje se na prokletstvo" ("La Femme pauvre", p. 217.), jer, kao što smo to upravo istakli, Liturgija je vrhunska umjetnost.  Taj isti BLOY gorko napada liturgijsku isključivost određenih pisaca:

       “Literatura i umjetnost nisu uzalud bili u tom usponu. A ne, na primjer, Leopold nije bio iz škole Rijetkih koji odjednom otkriju katoličanstvo u nekom oslikanom prozoru ili u nekoj neumi gregorijanskog pjevanja i koji, kao Folantin, odlaze informirati se u trapistički samostan o estetici molitve i ljepoti odricanja.” (La Femme Pauvre, p.281)

       Taj se odlomak pojavio 1897., to jest dvije godine nakon što se pojavila “En Route”, i čini se da je usmjeren protiv HUYSMANS-a, tog “Rijetkog”.

       BLOY dakle nije dopustio da ga preplavi njegovo oduševljenje za Liturgiju, te je nastojao da sve više i više prodre u samu bit određenih molitava da bi ih mogao primijeniti na zahtjeve svoga aktivnoga života.

VI.  - Drugo razdoblje u shvaćanju Liturgije kod LEON BLOY-a obilježeno je izdanjem "La Femme pauvre" (1897.). Ta struja u njegovu djelu, koja nije stvorila školu kao ona koju smo upravo analizirali, prvenstveno nas podsjeća na postupak ERNEST HELLO-a. Taj duboki mislilac, čija slava neprestano raste posljednjih godina, analizirao je majstorskim umijećem koje je njemu sasvim uobičajeno, nekoliko tekstova Svetoga Pisma.

(57) -------------------------------------------

       HELLO često u svojim "Paroles de Dieu" (Riječi Božje) posvećuje više stranica samo jednom stihu nekog psalma koji ga zanima. Liturgijsko razmatranje, koje je BLOY-u postalo vrlo blisko, očigledno sliči religioznom i filozofskom razmatranju tog bretonskog mislioca:

"'Slava Bogu na visini i mir ljudima na zemlji'. Ta uzvišena pjesma nije prestala, jer ništa od Evanđelja ne može prestati. Samo, nakon što je Isus stavljen u grob, ja zamišljam da ono pomireno mnoštvo mrtvih nastavlja anđeoski hvalospjev pod zemljom. Vjerujem da sam ga čuo puno puta u tišini stvorenja koja se pričinjaju da žive, i to je glazba neizrecive miline. Oh! savršeno razlikujem duboke glasove staraca, ponizne glasove muževa i žena, i jasne glasove djece. To je koncert pobjedonosne radosti iznad daleke i očajničke buke grešnih duhova" ("La Femme pauvre", p. 378.).

       Razmatranja takve vrste dosežu često kod L. BLOY-a jedan takav sjaj, i jednu takvu ljepotu da smo često zbunjeni da bismo pronašli među najvećim piscima takve odlomke u kojima su utisci jedne religiozne duše utvrđeni s tim istim izvanrednim i rijetkim čuvstvom koje doseže tajne ljepote i otkriva ih našim očima.

       Evo, na primjer, kako se u duhovnom životu LEON-a BLOY-a ostvaruje ono što liturgijski tekst označuje pod imenom "milina Gospodinova" (Ps 26/4 i Ps 35/9):

       "Tražila sam samo jedno, šapće ona, a to je da živim u kući Božjoj, sve dane svoga života, i da gledam 'Milinu Gospodinovu'." Ona se kod njega očituje na ovaj način:

       "To počinje lezećim i brzim iskricama, zbog kojih ona blijedi. Zatim buknu veliki plamenovi ... Već nema više vremena za bijeg, ako ga je samo i željela. Nemoguće je pobjećii bilo desno, bilo lijevo, bilo prema gore, bilo prema dolje. I hrabrost dvadeset lavova bila bi beskorisna, isto kao i snaga krila najmoćnijih orlova. Ona mora izgorijeti, ona treba sagorijeti. Ona se gleda u toj katedrali vatre. To je kuća koju je zatražila, to je milina koju joj Bog daje...Dugo su plamenovi tutnjali i kovitlali se oko nje, proždirući ono što je oko nje, izvijali su se i skakali poput velikih gmizavaca. Ponekad bi se ispravili, pocrvenjeli, pod nekim lukom i zapljusnuli do njenih nogu, i samo bocnuli svojim bijesnim jezicima njezino lice, njezine oči, njezine grudi koje se tope poput voska.”

(58) -------------------------------------

       “Gdje su ljudi? i što oni mogu? Znaj, jadna Clotilde da je ta užarena peć samo lagani dašak daha tvoga Boga. Neublaživi plamenovi, postavši dovoljno jaki da bi i najtvrđe kovine pretvorili u tekućinu, napokon padaju na nju s praskom sveopćeg nebeskog potresa... "Sinovi ljudski, Gospodine, bit će opijeni izobiljem tvoje kuće i ti ćeš ih opiti bujicom svoje miline." (ibid., p.377-388., V. npr. p.353.).

VII. - Ništa čudno što je taj duboki liturgijski život ostavio u njegovu stilu brojne tragove. L. BLOY govori tako o nekom čovjeku koji "se podiže malo-pomalo poput palme" (Ps 91/13) što simbolizira u Pismima svojstvo pravednika" ("Sueur de Sang", p.l33. - Krvavi znoj). Jedna druga strpljivost sliči strpljivosti "o kojoj se govori u Časoslovu mučenika biskupa"... ("La Femme pauvre", p. 206-207; V. ibid. p. 245-246; p. 272.) itd.

VIII. - BLOY zauzima dakle među francuskim piscima vrlo važno mjesto u liturgijskoj obnovi. Pri tome je vrlo zanimljivo da je upravo on bio prvi koji je ozbiljno shvatio naučavanje DOM GUERANGER-a uzdignuvši Liturgiju kao vrhovnu gospodaricu na području Umjetnosti nakon što ju je oslobodio službe služavke koju su joj nametnuli romantici počevši od CHATEAUBRIAND-a pa do BARBEY D'AUREVlLLY-a.

Druga struja njegova liturgijskog shvaćanja kojom se on približava ERNEST-u HELLO-u nije postala školom, međutim opisi samostanskog bogoslužja  pokazuju u njemu istinskog preteču HUYSMANS-a.

       IX. - Bili bismo vrlo nepravedni prema njemu, ako bismo propustili ustanoviti nepobitnu činjenicu da je LEON BLOY vrlo dobro shvatio kako je važnu ulogu Liturgija igrala u narodnom životu Francuske. Ona ga prati u njegovirn razdobljima slave kao i u trenucima tuge. U "La Femme pauvre" (p.276.) opisuje svečani obred Interdikta nad Francuskom republikom, kojeg je “legat u ljubičastom plaštu kao na dan Otkupiteljeve Muke..." izrekao "glasno, u ime Isusa Krista”. U "Sueur de sang" nalazimo jedan prizor francusko-njemačkog rata 1870-71. u kojem se mladi francuski vojnici radije daju ubiti nego da napuste započetu misu:

"Jadni momci znali su to i odlučiše, bez riječi, dati se ubiti" (neprekidnom njemačkom vatrom) "ne za Francusku, ne za Kralja, niti za Anđele i Svete na nebesima, nego jedino i posve jednostavno da bi se ta misa mogla dovršiti"(p.58-59.).

(59) -------------------------------------------