IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

ROMANOPISCI

 

 

POGLAVLJE VIII.

 

 

JORIS-KARL HUYSMANS

PRIJE OBRAćENJA: 1848.-1892.

 

 

 

I. - Uvod.

II. - Već u razdoblju kad je pisao "A Rebours" i "La-Bas" HUYSMANS osjeća, uslijed svoje zdrave i razvijene umjetničke intuicije, istinsku simpatiju prema liturgijskim tekstovima i obredima.

III. - Oduševljava ga gregorijansko crkveno pjevanje.

IV. - Zato u ime čistoće umjetnosti protestira protiv uvođenja svjetovne glazbe u svetišta.

V. - Studij Liturgije upućuje ga polagano prema vjerovanjima katolicizma.

VI. - Sotonski roman "La-Bas" jest konačna kruna one struje koja je proizašla iz "Lucrece Borgia" i prolazeći kroz djela BARBEY D'AUREVlLLY-a dovršila u najstrašnijim krivotvorinama Liturgije kakve poznajemo.

VII. - "La Messe du Saint-Esprit" - Misa Duha Svetoga - opisana u "La-Bas" najavljuje određene odlomke u "Demon de Midi" - Podnevni demon - PAUL BOURGET-a i u "La Colline inspirée" - "Nadahnuti brežuljak" - MAURICE BARRES-a.

VIII. - HUYSMANS potaknut svojim umjetničkim osjećajem počinje proučavati znanstvena djela koja se bave Liturgijom.

 

                    *     *     *     *     *      

(61) --------------------------------------

 

 

"Kako ogromne građevine poezije

 kako neusporedivo umjetničko leno

 posjeduje Crkva!, uskliknu on 

 zatvarajući knjigu, a uspomene se uzdizale

 u njemu poslije tog izleta u ljepote"

                 (En Route, p.411)

 

I. - Nakon HUYSMANS-ova obraćenja, analizirana u "En Route" (1895.) ("Na Putu"), liturgijska obnova otpočela je svoj trijumfalni pohod kroz francusku književnost. Taj pisac, podrijetlom iz jedne slikarske nizozemske obitelji, zaputio se prema razumijevanju liturgijske umjetnosti putem umjetničke kritike. Usprkos nesređena života, koji nam je u svim pojedinostima opisao u svom romanu "A Rebours" (Nasuprot), uvijek je imao zdravu umjetničku intuiciju i upravo ga je ona navela da nazre ljepote liturgijske umjetnosti. Kako se taj proces izvršio u njemu vrlo polagano (od 1884. do 1895.) i jer bi nam mogao poslužiti kao tipičan primjer za cijelu mladu generaciju francuskih umjetnika, mi ćemo pratiti tu evoluciju počevši od "A Rebours" (1884.) pa sve do njezina punog procvata u romanu "Oblat" (1903.).

 

II. - "A Rebours", izdan osam godina prije HUYSMANS-ova obraćenja, uglavnom je "brevijar suvremene neuroze"a. Njegov glavni junak, Jean Des Esseintes, je moderan čovjek koji želi umiriti svoju nervoznost i potaknuti svoje nastrane želje. Prošavši sve literarne i umjetničke škole,  posvećuje  nekoliko trenutaka  latinskoj  književnosti Dekadanseb. Tu po prvi puta susreće Himne Sv. Ambrozija, koji mu se baš previše ne sviđaju. Proučavajući povijest srednjega vijeka, ovaj nastrani pisac brzo se uvjerio da Crkva "drži sve, da Umjetnost ne postoji nego samo u Njoj i samo po Njoj."c Njegova potreba za sabranošću, što je bila posljedica njegova neurednog života, izazvala je u njemu "stvarnu simpatiju prema tim Ijudima, zatvorenima po samostanima".d Još u razdoblju kada je napisao "La-Bas" (1891.) i kada "se sve jače isticala odbojnost prema okolnom životu, zavidio je smirenim trenucima u dnu nekog samostana, sanjivosti molitava razasutih u oblacima tamjana, slabljenju ideja koje plove nasumce prepuštajući se u pjevanju psalama" (p.15.).

       Da je te riječi izgovorio netko tko je već pronašao put k Crkvi, nitko ne bi u njima vidio ništa čudnog. Ali čudnovata i neobična stvar, jedan učenik EMILLE ZOLA-e, jedan predstavnik literarnog razvrata na visokom stupnju, zanosi se liturgijskim sanjarenjem.(12).

 

(61) ----------------------------------------------

 

 

On to čini potaknut jedino urođenim umjetničkim instinktom. Njegov vjerski odgoj pri tome nije imao nikakva udjela, barem to sam kaže:

 

       "Nisam bio odgojen u samostanskim školama, nego baš u državnoj gimnaziji . . kad sam pisao A Rebours, moja noga nije zakoračila ni u jednu crkvu".[a]

       Nešto kasnije odlučio je  posjetiti crkve "zbog znatiželje, iz dokolice" i osjećao je "prisustvujući obredima samo neku drhtavicu, ono malo podrhtavanje koje čovjek osjeća kad gleda, kad sluša ili kad čita neko lijepo djelo...".[b]

       Prvi liturgijski utisci, koji su djelovali na HUYSMANS-a još vrlo udaljenog od svake vjerske misli, a koje je zapisivao kroz svoje prve romane, otkrivaju već neku određenu blagonaklonost prema Liturgiji.

       "Koliko puta je des Essaintes bio obuzet i pokoren nekim neodoljivim daškom kad se 'Christus factus est' gregorijanskim pjevom uzdizao lađom čiji su stupovi podrhtavali među nestalnim oblacima iz kadionica..." Međutim on je naročito osjećao neizrecivu radost slušajući crkveno gregorijansko pjevanje (A Rebours, p.268-269.).

 

III. - HUYSMANS, po umjetničkoj intuiciji, više voli crkvenu tradicionalnu glazbu od bilo koje druge glazbe:

       "U usporedbi s tim veličanstvenim pjevom, koji je stvorio genij Crkve, neodređen, nepoznat ... čitava religiozna glazba mu se činila svjetovnom ... Pa od tada, potpuno ogorčen ... zbog čitavog tog naviranja svjetovne umjetnosti u liturgijsku umjetnost, des Esseintes držao se podalje od tih sumnjivih djela..." (A Rebours, p. 270.).

       On je u tom razdoblju potpuno upoznat s teorijom gregorijanskog crkvenog pjevanja, te "vječne pjevane molitve, oblikovane prema porivima duše", tog neprestanog himna što već stoljećima uzlazi k Svevišnjemu... "Ta tradicionalna melodija", to je već bilo njegovo mišljenje, "bila je jedina koja se svojim moćnim skladom, svojim svečanim i snažnim harmonijama, poput isklesana kamenja, mogla spojiti sa starim bazilikama i ispuniti romaničke svodove iz kojih je i sama proistekla i bila njihov vlastiti glas" (A Rebours. p. 268-269.).

       Ta umjetnička sklonost, izvanredno sigurna, pomoći će mu da se polagano oslobodi bohemskoga života, koji je uništavao sav njegov organizam, pa da svoje djelovanje položi na posve nove temelje. Na liturgijskom području postat

 

(62) ------------------------------------------------

 

 

 će, nekoliko godina kasnije, jedan od najsnažnijih boraca liturgijske obnove u Francuskoj: on će raskrčiti teren da bi 1903. godine sjeme Motu proprio Pia X.-og o Svetoj muzici moglo naići na simpatije među francuskim piscima(13).

 

IV. - Već u tom razdoblju liturgijskih početaka HUYSMANS ne oklijeva protestirati u ime čistoće umjetnosti protiv "pjevanja posuđenog iz talijanskih opera, iz prostih kavatina, iz nepristojnih kvadrila..."a[a] koje su uveli u crkvu. On želi da se u crkvi zadrži tradicionalno gregorijansko pjevanje. On to zahtijeva, jer je to suglasno s umjetničkim interesom: sve druge želje bile su daleko od njegovih misli. U tom se razdoblju dakle javlja njegov liturgijski kriticizam i on će, poslije njegova obraćenja, (1892.) često dostići takav stupanj koji će nadilaziti one žestoke napade i samoga DOM GUERANGER-a.

 

       V. - Ako je ispravno reći da se u djelu "A Rebours" već nalazi njegovo "cjelokupno katoličko djelo, u zametku..." (Predgovor, XVII.), može se također tvrditi je HUYSMANS-ovo oduševljenje za najljepše i najjednostavnije oblike umjetnosti moralo voditi prema Liturgiji. On će je uistinu proučavati: uostalom oduševljenje za Liturgiju ponijet će ga prema Crkvi, koja je stvorila te jednostavne oblike umjetnosti koji su mu se najviše sviđali i koji su najbolje odgovarali njegovom karakteru koji je istovremeno bio izmučen životom i zaljubljen u ljepotu.

 

VI.  -  Nije naša  zadaća  dati  analizu HUYSMANS-ova religioznog razvoja, makar bi to bilo vrlo zanimljivo. Ipak prisiljeni smo istaknuti činjenicu da je proučavanje satanizma približilo našega pisca vjeri. "La-Bas", koji je poradi svog napuhanog i grubog naturalizma postao jedna od najstrašnijih knjiga koju svjetska literatura poznaje, uspio je kod čitatelja izazvati stravične strepnje, jer HUYSMANS u njoj potanko opisuje krivotvorine Liturgije. To je postupak koji smo upoznali u "René", u "Lucrece Borgia" u "L’Ensorcelée", a ovdje je doveden do krajnjih granica. Nemoguće nam je dati detaljne opise; tek nekoliko pojedinosti, koje ćemo iznijeti čitatelju, dovoljno će istaknuti HUYSMANS-ov postupak. Nakon zaziva kao što su:

       "Djelitelju dobročinstava zločina, Upravitelju raskošnih grijeha i velikih poroka... čašću obitelji po pobačaju iz trbuha oplođenih u zaboravu dobrih kriza..." čine se najstrašnija svetogrđa koja postoje na svijetu.

       Koga zanimaju, informativno, pojedinosti tih odvratnih opisa, neka pogleda stranice 378-379. u "La-Bas".

 

(63) -----------------------------------------

 

 

Tu je HUYSMANS nadmašio SHAKESPEARE-a (Macbeth) i GOETHE-a (Walpurgisnacht u Faustu), jer liturgijske krivotvorine tih dvaju pisaca zadržali su određene ljepote oblika, dok kod HUYSMANS-a ružnoća sotonskog kulta (Messe noire - Crna misa) postala je točan izraz za Moralnu Ružnoću u potpunom smislu te riječi.

 

VII. - Sotonski roman "La-Bas" zanima nas još s jedne druge točke gledišta. Osim Crnih misa (Messes noires) u njemu se nalazi još jedna parodija katoličke Liturgije: to je "Messe du Saint-Esprit" (Misa Duha Svetoga), koju služi neki svećenik koji se odvojio od rimske Crkve (La-Bas, p. 390-394.). HUYSMANS nam tumači njezino teološko značenje i pruža nam, gotovo nehotice, dokaz o liturgijskom duhu francuske nacije: svaka vjerska struja kod Francuza traži svoj izraz u nekom bogoštovlju koje nalazi svoje vjernike. Ti opisi imaju isto tako i povijesnu vrijednost. Oni su pisani dokumenat jedne religiozne težnje koja se u očitovala u jednom određenom razdoblju. Stoga oni u mnogo čemu sliče Misi modernista u "Le Démon du Midi" (Podnevni demon) P. BOURGET-a i jednom određenom liturgijskom obredu koji se nalazi u "La Colline inspirée" BARRES-a, o čemu ćemo kasnije govoriti.

 

VIII. - Ukratko, HUYSMANS-ovo poznavanje liturgije prije njegova obraćenja nije baš bilo široko. Međutim, nikada se ne bi smjelo zaboraviti istaknuti da je on prema Liturgiji bio potaknut svojim umjetničkim instinktom. On si je postupno pribavio znanstvena djela o Liturgiji, uputio se u njezine obrede, u njezinu simboliku i posjećivao je napokon neke crkve da u njima prisustvuje izvedbi gregorijanskog pjevanja što ga je istinski radovalo.

 

(64) ---------------------------------------------

 


 


Bilješke:

 

(16) ------------------------------------------------

a Predgovor u “Pages catholiques”, p.14

b V. VERKADE, Inquietude a Dieu, p.74-75

c Predgovor “A Rebours”

d A Rebours, p.90

 

(62) -------------------------------------------------

[a] Predgovor u A Rebours, p.XX-XXlV

[b] Ibid., p.XXll

 

(63) -------------------------------------------------

a A Rebours, p.270-271


(64) -------------------------------------------------

12 On će ih uistinu ostvariti 12 godina poslije: “Kakav lijepi život tog dobrog redovnika, posvećenog molitvi, i također kakv lijepi benediktinski život koji lebdi tako visoko, iznad stoljeća i svih vremena; ne može se uistinu ići Gospodinu odvažnijim koracima i plemenitijim pjesmama” (Oblat p.112)

13 Evo natpisa koji je VALLERY-RADOT stavio na početak jedna Pjesničke antologije u izdanju Cres-a: “Svetoj uspomeni Vrhovnog svećenika Pija X. koji nas je naučio ’moliti na ljepoti’”(1916).