IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I    P I S C I

ROMANOPISCI

POGLAVLJE X.

JORIS-KARL HUYSMANS

opće karakteristike

I. - Njegovi liturgijski opisi često su transponirani slikarstvo ili glazba. U mnogobrojnim slučajevima prate ih komentari. Rasprave o različitim liturgijskim temama obiluju u njegovu djelu.

II. - Komentari su mu u većini sučajeva zasnovani u umjetničkom duhu; doktrinalna strana Liturgije ostavlja ga prilično ravnodušnim.

III. - Umjetnost Crkve analizira kao djela svjetovne umjetnosti.

IV. - Jednu umjetnost uspoređuje s drugom i tvrdi da sve zajedno čini sklad u Liturgiji.

V. - HUYSMANS-ovo liturgijsko oduševljenje objašnjava se jednim vrlo razvijenim smislom za Liturgiju kod Francuza.

VI. - Među francuskim piscima on je imao najopsežnije znanje o Liturgiji.

VII- Među umjetnicima on je htio djelovati apologetski.

VIII-  Zato je upao u estetizam.

IX- Nastojao je dokazati, poput GHATEAUBRIAND-a, da je katolicizam istinit jer su njegove molitve daleko iznad svih drugih.

X.  – Zajedničke točke s BARBEY D'AUREVILLY-om i LEON BLOY-om.

IX.               - Njegov utjecaj i njegove zasluge.

*          *          *          *          *          *          *          *

(71) ---------------------------------------------------------------------------------------

I. - Ponajprije kod HUYSMANS-a nalazimo dosta velik broj realističnih opisa glavnih vjerskih obreda. Postaju često tako podrobni da se stručnjak u većini slučajeva nalazi u situaciji da može pogoditi o kojoj je vrsti riječ ili danu liturgijske godine i prije nego li mu je to autor otkrio. (18)

Najveći dio među tim opisima otkriva snažni HUYSMANS-ov talenat da nam oslika i najsitnije pojedinosti. Ti opisi su međutim uistinu samo glazba ili slikarstvo preneseni u riječi. Često su razbacane riječi koje objašnjavaju ili im je jedina funkcija da autoru pruže prigodu za komentiranje određenih simbola te da nam otkrije sakriveni smisao ponekih obreda.a U njima zatim pronalazimo kratke karakteristike zapanjive točnosti. U nekoliko riječi kažu nam bit određenih obreda. (20)HUYSMANS uspoređuje liturgijske tekstove međusobno, i time još više ističe njihovu primamljivu ljepotu:

“Dies irae, beznadan srednjovjekovni himan, nije bio isti kao 'De Profundis', ponizna molba, patnja koja se smatra poslušanom, koja, da bi se mogla kretati u svojoj noći, raspoznaje stazu koja svjetluca; to više nije bila molitva koja u sebi čuva još dosta nade da ne drhti, to je bio krik očaja i užasa" (En route, pp.l4-17.).

Stoga jednostavno moramo spomenuti ovom prilikom vrlo velik broj rasprava koje se odnose na različite liturgijske teme. U njima HUYSMANS uspoređuje pjevanje redovnica Svete Cecilije s pjevanjem profesionalnog zbora u Parizu i ujedno izražava svoj osobni ukus s obzirom na teme sodređenih tekstova:

            "Na koncu konca više volim tekst Dies irae negoli tekst De Profundis,-ali više mi se sviđa melodija De Profundis od melodije Dies irae" (En route, p.l7.). Zato se zgraža s obzirom na "moderne sosove" gregorijanskog pjevanja izvedenog u Saint-Sulpice, ali ipak pretpostavlja njegov "veličanstveni" i "divni 'Kraljevski Magnificat'" onome u Trapističkom samostanu koji je "opor i nekako suha sjaja" (En route, p.392-393.). Napokon smatra da su Vespere, koje pjeva profesionalni zbor Saint-Sulpice, "snažnije, ozbiljnije, više romaničke" nego one benediktinki u Rue Monsieur (ibid. p. 392.). Kada nam priznaje poteškoće koje je najprije proživljavao za vrijeme pjevanja psalama, ili kada prijateljski s nama razgovara o talismanskom karakteru zajednički recitiranih molitava, tema koja je već sama po sebi zanimljiva čini se još zanimljivijom. (Oblat, pp. 111-112.).

(72) --------------------------------------------------------------------------------------

II. - Velika količina liturgijskih komentara daje HUYSMANS-ovu djelu znanstveni premaz. Moglo bi se bez ikakve poteškoće većinu knjiga, napisanih poslije njegova obraćenja (1892.) smjestiti među one koje se bave liturgijskom popularizacijom. Jedina stvar koja razlikuje HUYSMANS-ove komentare od komentara stručnjaka na liturgijskom polju, je to što umjetničko gledište kod njega nadilazi sva druga. Nemamo mjesta da iznesemo listu svih tih komentara; zadovoljit ćemo se da navedemo samo jedan:

            "l prelistavajući svoj euhologij, gledajući nečuveni krug obreda, mislio je na ovaj čudesni dragulj, na ovu krunu kralja Recceswinthe-a, koja se krije u Muzeju Cluny. Nije li liturgijska godina, kao i ta kruna, prekrivena kristalima i brušenim draguljima u svojim divnim hvalospjevima, svojim žarkim himnima, optočenima u samo zlato Blagoslova i Vespera ... 'Rorate coeli', ta melankolična pjesma očekivanja i žalosti, taj glasoviti dragi kamen, ljubičasta preljeva, čija se prozračnost svjetluca slična vodi ...

Bila je to korizma čiji su se ametisti gasili u vlažnom sivilu vodosjaja, u zamračenoj bjelini bjelutka i veličanstveni zaziv, 'Attende Domine', uzdizao se u svodove... I iznenada, na toj kruni blistao je, poslije umornih vatri Korizme, tamnocrveni rubin sav u plamenu Muke ... U toj kruni Slavlja kroz godinu (Propre du Temps) umetnute su, kao mali kamenčići, proze Slavlja Svetaca (Propre des Saints) i ispunjavaju prazna mjesta te dovršavaju ukras kruga. Ponajprije biseri i dragulji Presvete Djevice, prozirno drago kamenje, plavi safiri i ružičasti rubini njezinih antifona..." ("En route", pp. 406-411.).

Neka nam bude dovoljan ovaj kratki izvadak vrhovne ljepote, a što se ostaloga tiče, upozoravamo na bilješku (19).

            Pokraj tih umjetničkih komentara treba staviti one odlomke koji više pažnje posvećuju povijesnom razvoju nekih pjesama, tekstova i obreda. (21)

Oni odaju jednu određenu hipertrofiju gledano s estetskog stajališta što je u više navrata bilo predbacivano HUYSMANS-u. Budući da je on bio gotovo ravnodušan prema doktrinalnoj vrijednosti Liturgije, vrlo nam rijetko kaže da li su određeni tekstovi izvršili spasonosni utjecaj na preobrazbu njegovog vlastitog života. Nama je pak vrlo teško o tome dati svoje mišljenje; naša zadaća se sastoji u tome da pokažemo činjenice i dokažemo nepobitnim da je HUYSMANS-ov estetski osjećaj bio kod njega razvijen u tolikoj mjeri da je zasjenio sve ostale sposobnosti njegovog bića.

(73) --------------------------------------------------------------------------------------

III. - To ćemo odmah vidjeti kad budemo analizirali HUYSMANS-ove tehničke postupke, što ćemo podrobno izvesti. Da se o tome uvjerimo, dovoljno je navesti samo jedan izvanredan primjer. Zamislite HUYSMANS-a kako posjećuje bilo koju crkvu da u njoj prisustvuje službi Božjoj: On se tu ponaša kao da je u kazalištu: držeći u rukama tekst službe, pažljivo prati riječi, pjevanje i kretnje onih koji obavljaju službu. Vrativši se kući, bilježi u dnevnik svoje utiske, daje literarnu analizu (22) ili glazbenu analizu o onome što je upravo čuo (23), ističe lijepe aspekte koje je primijetio (24), o njima iznosi svoje estetsko mišljenje (25) i napokon oslikava svoja vlastita zamišljena razmatranja izazvana izrečenim obredima (26). Bilježi zatim mjesta koja su najviše djelovala na njegov duhovni život (27), često ih vrlo strogo kritizira i predlaže napokon promjene (28) po kojima bi se moglo uzdići umjetnički sjaj i ljepotu određenih tekstova i čak čitavih liturgijskih knjiga (29). Posebno se zalaže za to da budući reformatori Brevijara budu izabrani među stručnjacima koji su ujedno i umjetnici.

IV. - Međutim čudesni talenat ovoga pisca zasjao je vrlo očito u njegovom stilu. Usprkos brojnih barbarizama ("Svi sveti duše" u "La-Bas", p.135.)a sirovih izraza ("glazbeni onanizam" u "En route", p. 18.; "orgije liturgijskog veselja" u "Oblat-u", pp. 291-292.), on ima dar da probudi sve naše osjete:

            "Slušaju li one kako puše tužni vjetar psalama i kako tutnje velike vode orgulja?" ("Cathédrale", p.254.).

            Ili pak:

            "A procesija ... kretala se pod ugodnom kišom hvalospjeva, koju je prekidao pljusak limenih truba..." (ibid., 212.).

            Izraz "glazbeni tamjan neuma" sam po sebi budi tri različita osjetila: miris i vid riječju "tamjan", a sluh riječju "glazbeni" ("Oblat", p.372.).

Zato nam on zna prikazati ideje ili apstraktne doživljaje u plastičnim oblicima: “Evo Kristova rodoslovlja (Mt I/1-16 "... Abrahamu se rodi Izak, Izaku se rodi Jakov".) koje se čita za vrijeme Božićne službe Božje, a koje je samo jednostavno nabrajanje. Pod HUYSMANS-ovim perom dobiva plastičnu živost:

            "... i, u čudnom i tužnom, jednoličnom i tromom recitativu prolazila su pojedinačna iskrsla lica Patrijarha,

(74) ---------------------------------------------------------------------------------------

 kao u nekom bljesku munje, samo prozivom njihova imena, a onda su, čim je jedno drugo ime došlo zatim, ponovno pali u tamu ("Oblat", p.l94.) (30)

            Boje kojima raspolaže postižu isti cilj. Pa on tako tvrdi da je sekvencija "Salvete flores martyrum” crvena , a "Miserere" je boje pepela ("En route", p. 408-411.) dok himan "Vexilla regis" obojen je krvlju ("Oblat", p.30.).

            HUYSMANS se zatim služi jednom umjetnošću da nam objasni nešto što je s područja druge umjetnosti:

"Anđeoski pozdrav u umjetnosti, slikari su neprestano ponavljali kroz sva vremena..." ("Cathédrale", p. 235.).

Prije svega više je volio pokazati nam sklad koji postoji između gregorijanskog pjevanja i određenih tekstova s jedne strane te Predrenesansnih slika s druge:

            "... ta Poslanica (na Sve Svete) "... više je jedna idealna Predrenesansna slika, i baš upravo tako će stari flamanski slikari prevesti taj tekst svetog Ivana u kojem defiliraju Anđeli, Starci, Sveci..." ("Oblat", p.90.).

            Ili opet:

            "Nisu li odgovori Tmine od Vittoria slična nadahnuća, na istoj razini s onima u remek-djelu Quentin Metsys-a, 'Polaganje Krista u grob'..." ("En route", p.l2.).

            Ili pak:

            "Nalazio se pred pjevom, stvarno mršavim i nervoznim kao Predrenesansne slike ..." (ibid., p.l41.; V. npr. 197-198.).

            Konačno, gregorijansko pjevanje je "je nematerijalno i fluidno tumačenje Predrenesansnih platna " (ibid., p.l3.).

            Njemu se čini da srednjovjekovno graditeljstvo isto tako odgovara crkvenoj glazbi. Navest ćemo odmah nekoliko primjera koji će to dovoljno istaknuti:

            "Gregorijansko pjevanje je lepršava i prozračna parafraza nepomične strukture katedrala..." ("En route", p.13.).

"Što se tiče gregorijanskog pjevanja, sklad melodije s arhitekturom uistinu je cjelovit; ponekad se pjevanje savija kao i tamni romanički svodovi, iskače sumorno i zamišljeno, poput polukružnih lukova. 'De Profundis' ... povija se, slično onim velikim lukovima koji čine okosnicu zamagljenu svodovima; ono je polagano i poput noći tamno kao i oni; lomi se samo u mraku, umire istom u snuždenoj polusjeni kripte" (ibid., p.l2-13.; V. npr. "A Rebours", p.269.).

            "Katkada, međutim, čini se da je gregorijansko pjevanje od gotike posudilo svoje cvjetne lukove, svoje isjeckane šiljate tornjiće, svoje koprenaste kolovrate,

(75) ----------------------------------------------------------------------------------------

svoje čipkaste otvore, svoje lagane i vrlo tanke čipke poput dječjih glasića..." ("En route", p.l3.).

            "Drugi pak puta, monotona glazba i kršćanska glazba koju je ona porodila zajedno se savijaju kao i skulptura na radost puka" (isto tako u Božićnoj pjesmi "Adeste fideles" i uskrsnoj himni "O filii et filiae"; "En route", p.13.).

            Sva ta uskladenost svih umjetnosti zajedno, zvale se one kiparstvo ili graditeljstvo, slikarstvo ili draguljarstvo, pjevanje ili pjesništvo, udružene lijepim stavovima, pokretima i kretnjama; uljepšane cvijećem i sjajnom odjećom ne služe drugomu nego da stvore jedinstveno umjetničko djelo - Liturgiju. Budući da se umjetnosti ne dadu sputati u stisnute granice, HUYSMANS ih međusobno uspoređuje:

            "... kamenje i prozorska okna ponavljaju antifone Presvete Djevice pa sve do ratobornog izgleda nekih pojedinosti u svetištu, sve do onog viteškog držanja koji podsjeća na križarske ratove, s oštrim mačevima i štitovima rascvjetanih prozora, kacigom lukova, žičanih oklopa starog tornja, željeznih mreža ponekih prozorskih četvorina, ništa nema što ne oživljuje uspomenu na završnu molitvu Prime (Prvog časa) i na antifonu Lauda (Pohvala) njezinog malog časoslova, koji ne prevodi onaj terribilis ut castrorum acies ordinata', koji ne iznosi onu slobodu držanja koju ona ima, kad to hoće, da bude 'kao za bitku poredana vojska, strašna'" ("Cathédrale", p.486.).

            Moglo bi se gotovo tvrditi da HUYSMANS-ovo pero zamjenjuje dlijeto kao što se ispravno reklo da ono "vrijedi isto toliko kao i kist" (MUGNlER!):

            "Bilo je to dakle u duši Djevice kao neke vrste triptih. Silovita bol, dospjevši do strašnog stanja na ploči u sredini i sa svake strane, zebnja, drhtavica iščekivanja; dva krila ipak različita, u tom smislu da je iščekivanje prije raspinjanja imalo za cilj strah, a poslije raspinjanja nadu" ("Oblat", p.359.).

Ako ne poznamo jednu umjetnost, nemoguće je, to je njegovo mišljenje, imati ikakav ispravan pojam o drugoj. Ne čudimo se dakle ako on glazbene dijelove zbližuje sa slikarstvom ili ako uspoređuje liturgijsku godinu s jednim remek-djelom draguljarstva (kruna Recceswinthe-a!) ("En route", pp. 406-411.). Kada pokazuje veze koje postoje između dragulja i cvijeća i nekih molitava božanskog časoslova, služi se jedino onim postupkom kojim se je oduvijek služio.

Na "svetkovinu Nevine dječice .. rascvjetala se, poput flore u

klaonici, u kiticu ubranu s tla natopljena krvlju janjaca, ona crvena sekvenca koja je mirisala na ružu, a to je 'Salvete flores martyrum'." ("En route", p.408.).

(76) --------------------------------------------------------------------------------------

            "... Žuto-zelenkasti dragi kamen, simbol mudrosti, zar ne izražava upravo točno onu 'Sedes sapientiae' (22) u Litanijama Presvete Djevice, a tamno-crveni rubin izražava slavu 'Virgo praedicanda'" (17) ("Cathédrale", p.200-201., V. npr. "En route", p. 408-409.).

            Zato je došao na misao da "uzgaja liturgijsku floru i mahunarke kao simbole; da obrađuje vrt koji bi slavio Božju slavu, prinosio mu naše molitve u njihovu narječju, jednu riječ ispunio ciljem Hvalospjevom trojice mladića..." ("Cathédrale", p. 275.).

            Takva HUYSMANS-ova želja pruža prizor pretjerane estetske istančanosti.

V. - Prijeđimo konačno na zaključke koji proizlaze iz tih iznesenih činjenica. Potrebno je najprije konstatirati da je HUYSMANS-ovo djelo najbolji dokaz za istinitost onih TAINE-ovih riječi, koje smo postavili na početak ove naše studije. Brojni opisi liturgijskih obreda, koji su se odvijali po različitim pariškim crkvama ili u Lourdes-u, ili u samostanima, pružaju nam neprocjenjiv dokumenat o liturgijskom životu u Francuskoj. Što se samog HUYSMANS-a tiče, on nikada ne bi bio mogao svoje liturgijsko oduševljenje dovesti do tako izvanrednog stupnja da francuska nacija nije bila prava liturgijska nacija (31).

VI. - HUYSMANS je među francuskim piscima bio onaj čije je poznavanje Liturgije bilo daleko šire od drugih njegovih suvremenika. Ako su nam poznate poteškoće,(32) na koje je nužno morao naići zbog loših i nedostatnih izdanja najvažnijih liturgijskih knjiga, moći ćemo jako cijeniti njegove zasluge (33).

VII. - U njegovim djelima nalazimo veliko mnoštvo umjetničkih ocjena o najrazličitijim obredima tako da bi se lako od njih mogao načiniti liturgijski katekizam za umjetnike Treba dobro istaknuti tu točku, jer je on ponajprije mislio na umjetnike pišući svoje liturgijske analize u obliku dnevnika. On je time htio apologetski djelovati; proizišavši iz umjetničke sredine i htijući u njoj i ostati, trudio se svim silama da francuskim intelektualcima pokaže riznicu ljepote, sakrivene i nepoznate u katolicizmu. Liturgija nije uglavnom samo riznica najdubljih ideja, koje su postale vidljive i poznate skladnim sticajem svih postojećih umjetnosti; ona je također živa, jer kroz sav svemir

(77) -----------------------------------------------------------------------------------------

 i kroz ljudska pokoljenja prati kretanje atmosferskih konstelacija i istodobno preobražava unutarnji i izvanjski život naroda.

VIII. - Budući da je imao tako visoko shvaćanje o Liturgiji i budući da je htio stvoriti umjetničku apologetiku, ne treba nas začuditi što je upao u jednu krajnost, koju mi rado označujemo imenom "estetizam" (34). HUYSMANS previše očaran estetskom stranom Liturgije, često zaboravlja riznice filozofske i teološke znanosti koje su u njoj skrivene i ne misli uvijek da je njoj jedan od prvih ciljeva izvršiti preobražaj cijeloga čovjeka. Taj je pisac išao tako daleko u svojoj umjetničkoj razigranosti da je čak napadao i to žestoko i pomalo neuljudno sve one koji nisu pokazali toliko skrupula u izboru glazbenih komada za crkvu. Ružnoća je po njegovu mišljenju bila svetogrđe pa ju je napadao svim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju. Čak je tvrdio da "Liturgija pročišćava, raskužuje bezbožnu rugobu..." ("En route", p.18; V. npr. ibid. p. 389.).

IX. - Njegovo liturgijsko shvaćanje, koje je većinom neposredno nadahnuto znanstvenim djelima (DOM GUERANGER, CHEVALLIER, itd.) ulazi dakle po svojoj vlastitoj naravi u onu struju "liturgijskih pisaca", koja služi kao naslov za prvi dio ove studije. HUYSMANS posjeduje umjetničku intuiciju koja ga približava CHATEAUBftlAND-u. Oba ova pisca razvijala su sve svoje snage da dokažu da je Katolicizam istinit jer je Liturgija neusporedivo lijepa. Kod njih obojice nalazimo mjesta iz kojih na izrazit način izbija slična umjetnička intuicija:

            "I na kraju Lauda, u tišini kora, paloj kao mrtva, s tim klečećim momcima, glave među rukama, a čela sjajna od svjetlosti na stalku, angelus je rasprostirao sa zvonika svoja tri zamaha zvona i tada na njihov zadnji prelet koji se i dalje protezao u noć, sve se uspravilo..." ("Oblat", p.l76.).a

Kao i CHATEAUBRIAND i HUYSMANS je za vrijeme izvođenja Te Deum-a zahtijevao: "stotine ... glasova, da prikažu te ogromne i veličanstvene komade..." ("Oblat", p.193.).

Nije mu izmakao ni sklad između prirode i liturgijske godine ("Oblat", pp. 181-182.) kao ni autoru "Génie" pa kao ni također BARBEY D'AUREVlLLY-u.

(78) --------------------------------------------------------------------------------------

X. - Takorđer se čini da je upravo BARBEY D'AUREVlLLY bio onaj koji je učinio da HUYSMANS-ovo zanimanje skrene prema liturgijskom satanizmu.[a] Liturgija ga je napokon tako potresla da je, prateći je pažljivo, osjetio kao i njegov suvremenik L. BLOY osjećaje fizičkoga reda:

            "'Vexilla Regis' i uzvišeni polet te sekvence, taj mimohod onih strofa koje su vozile silne trofeje, prodirao im je do srži..." ("Oblat", p.30.)

XI. - Što se tiče HUYSMANS-ova utjecaja na druge pisce, on je još i danas ogroman. Kapelica benediktinki u Rue Monsieur postala je, poslije objavljivanja "En route", mjesto hodočašća za one koji se zanimaju za Liturgiju. Brojni francuski pisci željeli su od tada upoznati umjetničko blago koje je tu izloženo bez koprene; pa ako tvrdimo da veliki dio pisaca vjernika - a oni su danas vrlo brojni - imaju misal u rukama (neki se čak i služe brevijarom), to se mora pripisati velikim dijelom HUYSMANS-ovom djelotvornom apostolatu.

Ako je veliki broj pisaca odbacio liturgijska pretjerivanja i ako su Liturgiju opet postavili na njezino pravo mjesto koje joj dolikuje u životu jednoga naroda (BAUMANN!), sigurno je zasluga HUYSMANS-a da ona danas ne ostaje više skrivena u onom zaboravu u kojem je životarila prije njega.

            I ako napokon jedan pisac mora biti zadovoljan s blagotvornim djelovanjem što ga je izvršio HUYSMANS, može se s pravom citirati PAUL CLAUDEL-a(35). HUYSMANS-ov utjecaj u mnogočemu nadilazi utjecaj L. BLOY-a. "Sklonost prema Liturgiji, osjećaj za obrede, Ijubav prema simbolici, divljenje religioznoj umjetnosti i lijepim obredima" ("Oblat", p.247-248.), koji sačinjavaju jedan od bitnijih obilježja cijelog njegovog bića, postali su danas, zahvaljujući upravo njemu, baština velikog broja suvremenih pisaca.

(79) -------------------------------------------------------------------------------------