IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

ROMANOPISCI

POGLAVLJE XIV.

EMILE BAUMANN

1868-1941

I. - Liturgija zauzima mnogo šire mjesto u njegovim djelima nego u djelima P. BOURGET-a, jer njega više privlače njezine vanjske značajke i jer često proučava duboko religiozne obitelji.

II. - Od HUYSMANS-a se razlikuje po poštovanju koje ima prema filozofskim podacima Liturgije pokazujući manje zanimanja za njezin estetski sadržaj. Treba ga približiti LEON BLOY-u.

III. - S M. BARRÉS-om tvrdi da Liturgija pripada nacionalnoj baštini francuskog naroda.

IV. - "La Paix du Septieme Jour" (Mir sedmoga dana) obuhvaća mnogobrojne liturgijske vizije. Ta knjiga određuje E. BAUMANN-u posebno mjesto u liturgijskoj struji među francuskim piscima.

V. - Liturgijske teme o kojima govori.

VI. - Primjeri koji dokazuju estetsku i filozofsku vrijednost Liturgije.

VII. -Ona ne preobražava samo nekoliko rijetkih ljudi, nego i cijele pokrajine.

VIII. - E. BAUMANN nam pruža psihološke analize koje pokazuju taj preobražaj duša koji je izvršila Liturgija.

IX.  - Utjecaj Liturgije na vjernike i na nevjernike.

X.  - Na seoski narod.

XI. - Na piščev stil.

XII. -  Liturgijske vizije autora knjige "La Paix du Septieme Jour" su suvremeno svjedočanstvo liturgijske obnove u Francuskoj.

XIII. - Njegovo liturgijsko znanje nadilazi znanje svih francuskih pisaca izuzevši HUYSMANS-a i možda CLAUDEL-a.

XIV. - Ne posjeduje umjetničku naobrazbu jednoga HUYSMANS-a i unatoč napretku koji možemo zapaziti od "L'lmmolé" do "La Paix du Septieme Jour" on nije prestajao pridavati najveću važnost doktrinalnom sadržaju Liturgije.

*      *      *      *      *      *      *

(95) ----------------------------------------------------------------------------------------

I. - EMILE BAUMANN, koji poput PAUL BOURGET-a proučava odjek religioznih problema u francuskim obiteljima, u svojim romanima rezervira Liturgiji pozamašno mjesto. Pri tom nadaleko nadvisuje autora "Divorce" i "Le Démon de Midi", jer se on manje predaje podrobnoj analizi različitih stanja duša, u čemu je PAUL BOURGET odličan. Tipična značajka njegovog talenta je veće zanimanje za vanjske manifestacije života. Ako li je toliko privučen vanjštinom, čini mi se prirodno da se mora što ustrajnije predati opisivanju vjerskih ceremonija koje je gotovo potpuno zanemario izvanredni majstor suvremenog psihološkog romana. Još je jedan razlog koji nam objašnjava da postoji mnogo veći broj liturgijskih opisa kod EMILE BAUMANN-a nego kod PAUL BOURGET-a. BOURGET na scenu izvodi likove koji su izgubili sav živi doticaj s religioznom vjerom, dok BAUMANN uživa u tome da nas uvede u katoličke obitelji u kojima su se liturgijske tradicije očuvale još svježe i pune života. Prirodna simpatija koju EMILE BAUMANN izražava prema odvijanju sjajnih ceremonija razlikuje ga u našim očima od njegovog sjajnog suvremenika.

II. - Upravo smo naglasili; EMILE BAUMANN je u svojim romanima posvetio veliko mjesto Liturgiji. Međutim ne bi ih se smjelo, kao HUYSMANS-ove romane, obuhvatiti općim imenom "liturgijski romani". Postoji zaista između HUYSMANS-a i našega pisca u tom pogledu ogroman ponor. Čitamo u "Le Bapteme de Pauline Ardel" (1913.) /Krštenje Pauline Ardel/ slijedeći odlomak koji posve točno i vrlo upadljivo pokazuje u čemu valja razlikovati ta dva pisca:

"On ju je uputio, budući da je znala malo latinski, da na jeziku Crkve čita Psalme, Evanđelja i Rituale Romanum gdje će joj predivne molitve osvijetliti prirodni put sadašnjega života. Potaknuo ju je još više na pohađanje siromašnih." (p. 301).

       U tom slučaju HUYSMANS bi postupao posve drugačije: on bi je uputio u Liturgiju da njezina umjetnička vrijednost dovede djevojku do vjere. E. BAUMANN se služi Liturgijom kao svakom drugom filozofskom riznicom iz koje se obilno mogu crpsti rješenja najpotresnijih misterija sadašnjega života. Stoga on potiče djevojku, mučenu problemom života, da pohađa siromašne, što bi HUYSMANS, bez sumnje, zaboravio učiniti.

Međutim imali smo prilike upoznati jednog drugog pisca čije se liturgijsko shvaćanje u mnogim točkama približuje shvaćanju E. BAUMANN-a: to je LEON BLOY. Budući da je taj čudni pisac dao najveću važnost neprekidnom doticaju sa siromašnima, upravo tako nije dopustio da Liturgija bude ispred drugih očitovanja religije

(96) ----------------------------------------------------------------------------------------

 u životu kršćana. On joj je u aktivnom životu dao mjesto koje mu je najviše odgovaralo između toliko drugih.

III. - Što više napredujemo u svojim analizama, to više osjećamo poteškoće u stavljanju svake knjige na njezino pravo mjesto u liturgijskom strujanju. Ako smo romane E. BAUMANN-a pridružili nizu koji izravno potječe od LEON BLOY-a, ostavljajući po strani HUYSMANS-ova liturgijska djela,  ipak u njegovim djelima postoji određeni elemenat koji im je zajednički s liturgijskim shvaćanjem M. BARRÉS-a:

       "A Sévérin, kad je to čuo" (kako nekoliko tisuća glasova bretonskih seljaka pjeva Magnificat), "zadrhta od nekog ganuća koje mu se činilo da dolazi iz pradavnih stoljeća; i sve oko njega bijaše ganuto. Nijedna pjesma, kao ovaj hvalospjev ne bi mogao u nekoliko nota zaokružiti pradavno postojanje jedne zemlje..." ("Fer sur l'Enclume" - Željezo na nakovnju, pp. 295-297).

       Čitajući taj odlomak, mogli bismo pomisliti da pred svojim očima imamo nešto od najbolje tinte izvanrednog francuskog nacionalista. Malo dalje ćemo usporediti ta dva pisca.

IV. - U talionici djela E. BAUMANN-a isprepliću se najrazličitija liturgijska strujanja. Tu se pronalazi ponešto od onoga što sačinjava bitni elemenat liturgijskog shvaćanja pisaca kao što su BLOY, HUYSMANS i BARRES. Ako bismo romanima našega pisca dodali njegovu apokaliptičku viziju kakva je "La Paix du Septieme Jour" (1918.), došli bismo u napast da tog uglednog katoličkog pisca smjestimo uz bok onih autora koji su napisali "La-Bas", "La Colline inspirée" i "Le Démon de Midi". Dok bismo mogli nazrijeti izvanredno mjesto koje u tim romanima zauzimaju falsifikati i parodije Liturgije, posve suprotno susrećemo u "La Paix du Septieme Jour". Vizije i idealizacije Liturgije tu imaju prvo mjesto; one sačinjavaju uistinu ravnu ploču toga triptiha čiji središnji dio prikazuje stvarne opise, a na lijevoj strani pokazuje nam parodije i falsifikate Liturgije.

V. - Sada nam samo preostaje da činjenicama potkrijepimo tvrdnje koje smo iznijeli i da ih podrobnije razvijemo. E. BAUMANN se zanima za sve religiozne ceremonije. On nam opisuje Mise zajednice ("L’lmmolé" - Žrtvovana, pp. 143-145), Mise vjenčanja ("Fosse aux lions" Lavlja jama), ispovijedi ("Le Fer sur l'Enclume"), krštenja ("Le Bapteme de Pauline Ardel", pp. 357-343). Prisustvujemo podjeljivanju Bolesničkog pomazanja (ibid. p. 262), redovničkom oblačenju (ibid. pp. 168-174) i mnogim drugim jednostavnim obredima ("Le Fer sur l'Enclume", pp. 293-297). Poezija psalama (ibid. pp. 178-179), himan "De Profundis" ("lmmolé", p. 105), "La Paix du Septieme Jour", p. 163), Mise za pokojne

(97) -------------------------------------------------------------------------------------------

("Le Fer sur l'Enclume", pp. 244-245; 283-285), "Dies irae" ("La Paix du Septieme jour", pp. 22) i "Časoslova" (ibid. pp. 139-140; Oficij 8. prosinca, šesta lekcija) izmami mu često na usnice uklike oduševljenja.

VI. Estetska ljepota ceremonijala privlači ga u prvom redu:

"Daniel nije molio, silno je uživao u tom svetom rasporedu; neki tako blještav žar obuhvaćao je njegovo srce i njegova osjetila" ("L’lmmolé", pp. 143-144).

       Zato ga podsjeća na brojne vitraje francuskih crkava koji neprestano očaravaju stručnjake na području umjetnosti.

"l sve te osobe bijahu nepokretne, spokojne, poput onih likova svetaca raspoređenih na vitraju" ("L’lmmolé", pp. 143-144).

Upravo Liturgija, po njegovu mišljenju, stvara užitak svima Francuzima i igra neospornu ulogu u odgoju njihova ukusa. I sami tekstovi privlače našega pisca svojom umjetničkom vrijednošću: "... zajedno, glasno, recitirali su Gospine litanije, zaustavljajući se pri svakom zazivu da bi mu pronikli svu uzvišenost... njegova potresna nada rascvjetala bi se u blještavi snop simbola..." (ibid. p. 287)

Međutim, opisi ceremonija brojem i ljepotom daleko nadvisuju odlomke koji se sasvim jednostavno povezuju s tom literarnom analizom u čemu je HUYSMANS bio nenadmašiv:

       "Snažne mase crkvenog zbora, izgovarajući Vjerovanje, usporavale su svoje psalmodiranje na riječi 'Homo factus est'; i sve se glave prignuše. Njegov se pogled vinu prema zboru isto tako divnom poput kakve anđeoske statue Danteova Čistilišta. Otraga, iza glavnog oltara, rokete pjevača presjajivale se žarom kao mnoštvo krila ili košarica ljiljana; tube su orgulja bljeskale. Sprijeda na sagu, čistom i svijetlom, po kome su prostranstva poprečne lađe raprostirala nejasne vatre ametista, sučelice je sjedilo šest svećenika, pokrivenih zlatnim kazulama; iza njih je stajalo sedam svjećonoša; malo podalje sedam drugih svećenika također u zlatnim misnicama; zatim kardinali na klecalima; zatim sa strane kanonici u svojim klupama, ramena zaogrnutih hermelinom, biskupi u ljubičastom, redovnici u bijelim ili crnim haljama, svećenici i klerici; napokon, u na desnoj strani, pod grimiznim baldahinom, kardinal-nadbiskup, izmedu dva druga prelata, predsjedao je naginjući svoju glavu okrunjenu mitrom." ("L’lmmolé", p. 143-144).

       Umjesto toga E. BAUMANN često uvodi takve scene u kojima Liturgija objašnjava junacima njegovih romana njihove vlastite misteriozne osjećaje koje si sami ne mogu protumačiti. Tako nevjernik Sévérin, u "Le Fer sur l'Enclume", nakon što je počinio preljub, osjeća grižnju savjesti i ne može se protumačiti gdje se nalazi

(98) ---------------------------------------------------------------------------------------

 izvor tih osjećaja. Slučajno otvori obred za mrtve gdje pročita: 'Jesu li ti oči putene? Da li vidiš kao što čovjek vidi pa da tražiš njegovo bezakonje i računaš moj grijeh,' (p.179). Tako misterij bi osvijetljen."

Pa i pred očaravajućim prizorima prirode taj se pisac ne može, a da se ne posluži poezijom psalama koja izvanredno izražava takve vrste zanosa.

       "Sjećam se jedne rečenice u jednom psalmu. 'Noć je moja rasvjeta u mom uživanju.' Čovjek koji pjeva taj stih svete miline, imao je kao i ja, na srcu teških brodoloma. Da li je ipak bio u krivu što se jednom ovakvom noći opijao?" ("Le Fer sur l'Enclume", p. 232-233).

       I najpotresniji filozofski problemi koji se nameću svakom misaonom čovjeku nalaze svoje točno rješenje u liturgijskim tekstovima. Sévérin koji se osjeća pritisnut teškim teretom grižnje savjesti, jer je počinio preljub i dao život jednom djetetu, u Liturgiji pronalazi čvrstu sigurnost da će mu zločin biti oprošten:

       "David genuit Salomonem ex quae fuit Uriae - Od one koja je bila Urijina! Među Spasiteljevim precima plod preljuba i ubojstva..." (p. 284-285).

       Ako dakle Otkupljenje može postojati kroz 'bol i grijeh stoljeća', time je  sigurnije da će iz toga proizaći veliko oproštenje." Zato je redak jedog psalma E. BAUMANN-u protumačio prve neuspjehe francuskog oružja: "Ostendisti populo tuo dura; vino compunctionis potuisti nos. To 'vino pokajanja', prerana berba godine, osjećam mu dugo već u dnu grla gorku kiselost. Ipak, ne mogu očajavati. Čini mi se, kad bih i samo jedan trenutak vjerovao u poraz, ja bih ga osjetio na sebi." ("La Paix du Septieme Jour", p. 93; "Le fer sur l'Enclume", p. 245).

       Svemirski kataklizmi na koncu vremena, kako on misli, su nepobitna činjenica, budući da to svom snagom tvrdi sekvencija "Dies irae":

"Jedna jednostavna kitica Dies Irae-e prenosi tu tjeskobu: Cuncta stricte discussurus. Planeta pod udarom zvijezda bit će sva razmrskana; Bog će je odbaciti u stranu kao što lončar mete, psujući, krhotine glinenog lonca koji se rasprsnuo u vatri" (ibid. p. 22).

       VII. - Nužno se preoblikuje duhovni život svakoga čovjeka koji se podvrgao moćnom utjecaju Liturgije: "Pred veličanstvom obreda zaboravlja bijedu svojih pohota, njime ovladava neka nepromjenjiva, pročišćavajuća snaga..." ("L’lmmolé" p. 143-145).

(99) ------------------------------------------------------------------------------------

". . činilo mu se (zatim za vrijeme Pristupa) da će nečist čovjek u njemu odmah umrijeti, raspadala se stara ilovača njegovog grešnoga života... Njegova nekadašnja neodlučnost, sljepoća tih pohota otkrivala se tako daleko i bijedno da ih više nije mogao razumjeti..." (ibid. p. 273-277).

       Ili pak:

       "Xavier je gledao Djevicu s umjetničkom dijademom. Žarko ju je molio neka ga učini "blagim i poniznim" i neka utvrdi njegov put. Suze su mu vlažile oči..." ("Le Fer sur l'Enclume", p. 293-297).

       Pa i nevjernici, ako prisustvuju ganutljivim obredima, kao na primjer oblačenju habita, odlaze potpuno uzbuđene duše:

"Ta jednostavna i ganutljiva ceremonija potresla je Paulinu; bijaše to nekako kao da bi prisustvovala nekoj krvavoj žrtvi prinosnici." ("Le Bapteme de Pauline Ardel", p.170).

       E. BAUMANN tvrdi dakle da Liturgija ima u sebi onu moć da izvodi obraćenja, koja su francuski današnji pisci i oni prijašnjih stoljeća tako često bilježili (LANSELOT, LE SAGE, HUYSMANS...)a

       I čitave francuske pokrajine, u kojima cvate liturgijski život, dostižu visoki stupanj moralnog odgoja:

"Izvor kreposti našega roda nalazi se ovdje, u ovoj liturgijskoj izgradnji i u ovoj razini poslušnosti. Onaj srž ljubavi prema bližnjemu u kostima naših ljudi dolazi im od Crkve... Prije Blagoslova, kad se zaorila iz trideset tisuća grla, "Ave maris stella", zapjevaše i Albert i Xavier ... Živahnost strofa je odjekivala, silna kao bojni pjev križarskih ratova..." ("Le Fer sur l'Enclume", pp. 293-297).

       Stapanje klasa i nacionalna svijest, koji se pri tom vidljivo pokazuju, duguju svoje podrijetlo jedino svečanim pučkim obredima: "Osim toga, Misa Oprosta" (to je ime tog mjesta) "značila je za njihove duše više nego jedna župska ceremonija ... taj je dan ponovno u njima oblikovao jednodušnost jednog naroda" ("Le Fer sur l'Enclume", p. 284). To je ista činjenica koju je TAINE istaknuo za srednji vijek  u "Origines" (Porijeklo) i koju je HUYSMANS ustanovio prigodom svoga hodočašća u Lurd.

VIII. - Kako se provodi taj preobražaj duša? E. BAUMANN ga objašnjava pokazujući nam najskrovitije uglove duhovnog života onih koji doživljavaju taj preobražaj:

(100) --------------------------------------------------------------------------------------

"Dok se kanon odvijao spokojstvom jednog Žrtvovanja, on je svim silama nastojao biti dionikom u beskrajnoj boli žrtve kao da bi prisustvovao svojoj stvarnoj agoniji, i kao da bi Čovjek-Bog, iznad oltara, dao se uistinu pribiti na drvo križa, da on, Danijel, ne bude pribijen kao naknadu za svoje grijehe..." ("L’lmmolé", p. 273-277).

Međutim središnja točka tog preobražaja čitava čovjeka u stvarnom udioništvu s Liturgijom jest čin Svete Pričesti:

"Prava duhovna glad nagnala ga je da klekne za euharistijski stol. Nimalo nije osjećao ono što je nekoć smatrao znakom velike gorljivosti, drhtajem u očekivanju, jedne gotovo bolne želje. Ponizan, ali jak, muževnog pouzdanja, približavao se, zbunjujuća sigurnost da sam Bog živi u njegovim grudima, da je izmiješan s njegovom krvlju, uzdizala je njegovo srce iznad svega prividnoga, topila ga je poput voska na žeravici. Postajao je, na nekoliko trenutaka, prema neusporedivoj riječi 'Nasljeduj Krista' sama vatra, TOTUS IGNITUS..." ("L’lmmolé", p. 273-277) (40).

Mnogobrojna liturgijska razmatranja, koja nalazimo razasuta u djelu E. BAUMANN-a, povijesni su dokumenat neprocjenjive vrijednosti da se uvjerimo o stanju religiozne psihologije u Francuskoj u jednom određenom razdoblju i u jednoj određenoj sredini. Ta razmatranja su nam iznesena s tolikom istinitošću i iznenađujućom savršenošću. Evo jednog od najljepših:

       "U trenutku kada je svećenik prinosio na plitici kruh koji će netom posvetiti, on," (Danijel) " izgovarao je, zajedno s njim, ganutljivim poštovanjem, riječi prinosa. Već gotovo dvadeset stoljeća misterij Kruha, misterij pomiješane Vode i Vina, ponavljao se pred milijunima svetohraništa, a upravo sada, dok se mise služe posvuda gdje je Krist propovijedan, to znači po cjelokupnom nastanjenom svijetu, nema jedne minute vremena, nema jedne točke zemaljske kugle okrenute prema izlazećem suncu koju ne bi ispunila Gozba koja se jede i pije prema obredima. Vječnost Muke ispunja se u nizu sati onim neumornim neprekidnim trajanjem žrtvovanja; sva je zemlja opasana samo jednom svetom bujicom, krv Kristova teče njezinim žilama, i to tako duboko da je katkada, nezahvalnica, ni ne osjeća da teče." ("L’lmmolé", p. 273-277; ibid. "On se divio kao nečemu ... razbistrenom.").

       Karakter jednog jednostavnog komentara koji često poprimaju ta razmatranja, ni najmanje ne zasjenjuje blještavilo njihove privlačne i umilne ljepote. Evo što je on mislio dok se pjevao Magnificat:

"Evo već dvadeset stoljeća ... otkako je jedna siromašna nepoznata Židovka prorokovala: 'Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom...' U ljudskoj povijesti veće ništa nije bilo i nikada neće biti." ("Le Fer sur l'Enclume", p. 293-287; Vidi scenu krštenja u "Le Bapteme de Pauline Ardel", p. 337-343).

(101) -------------------------------------------------------------------------------------

IX.- U općem pregledu koji smo dali o E. BAUMANN-u, aludirali smo na različite manifestacije liturgijskog utjecaja na francuski narod. Taj nas romanopisac uvodi u unutrašnjost stanova francuskog građanstva gdje prisustvujemo zajedničkom moljenju psalama i litanija ("L’lmmolé", p.105 i 287). Pa i oni koji nemaju nikakvo vjersko uvjerenje, moraju se u svom životu sudariti s manifestacijama religiozne prirode: prvi šok izaziva u njima osjećaje nezadovoljstva i "zlokobne mrtvačke misli..." ("Le Bapteme", p. 7 i 14). Sve se mijenja, ako imaju prilike uputiti se malo dublje u liturgijsku znanost. Snažan primjer takvog razvoja nalazimo kod Pauline Ardel, koja se od potpunog neznanja uzdiže do vrlo širokog shvaćanja Liturgije.

X.  - Što se tiče seoskog puka to varira već prema regijama. Tako u Bretanji žene pjevaju: "bez misala ... stihovi psalama izmjenjuju se s korom svećenika i seljaka..." ("Le Fer sur l'Enclume", p. 293-297). One koje bijahu "naučene na latinsku psalmodiju liturgija, započinju po taktu stihove Gloria..." (ibid. pp. 283-284).

       Liturgijski zanos utaplja u tome "njihove duše kao neki proišćavajući val" (ibid.) i usredotočuje "u nekoliko riječi pradavno postojanje te zemlje." (ibid.). Liturgija pripada nacionalnoj riznici francuskog naroda, tu je misao već izrekao MAURICE BARRES, jer on prigodom jednostavnih ili svečanih obreda iznosi čitavo svoje srce sa svojim patnjama i radostima:

       "Oni su tamo dolazili kao molitelji, pružati ruke pune milosti, otvorene kao u čudu, za kišu blagoslova. Prikazivali su kao svoj prinos Djevici Folgoat-skoj Bretanju poniznu i odanu..." (ibid. p. 284).

Ili pak:

       "Takva je u Bretanji snaga kulta pokojnih da ni sami nevjernici ne izbjegavaju misu pjevanu na spomen unesrećenog sudruga; a poslodavac, ovdje, nije više poslodavac, nego otac..." (ibid. p. 244).

Liturgija si je prokrčila put sve do najdubljih dubina njihove duše tako da liturgijske uspomene iskrsavaju čak i kod onih koji su daleko od svakog vjerskog života. Tako i Sévérin kaže posve spontano, ("Le Fer sur l'Enclume", p. 56), našavši se pred utopljenicima: "Requiescant in pace" (V. pp. 178-179 na "De Profundis").

       XI. - Budući da Liturgija zauzima tako široko mjesto u djelima ovoga pisca i prema tome i u samom njegovu duhovnom životu, nije ništa čudno

(102) ------------------------------------------------------------------------------------

 ako u njegovom stilu susrećemo mnogobrojne aluzije na svete tekstove ili različite obrede. Tako usporeduje "mnogostruku buku radionica" s "tihom glazbom, liturgijom rada" ("Le Fer sur l'Enclume", p. 311).

Vrh tornja jedne crkve ističe se "ponosom liturgijskim i feudalnim poput jednog Magnificata koji se vinuo u nebesa (lbid. p. 279-280).a[1]Prelatov govor posjedovao je "intonaciju starog kantora koji pjeva psalme Kompletorija" ("L’lmmolé", p. 52). Određena mjesta nisu ništa drugo nego liturgijski izrazi ukratko sažeti koji se trude riječima izreći manifestacije duhovnog života pokrenute prije svega upravo mistikom:

       "Tako, upleteni među zemlju i posvećene životinje, Blaženici pjevaju poput psalama svoje razmatranje i istodobno dušu uzdižu pred  lice Gospodnje", (Ps 26, 9) "kojeg poznaju kao što on njih pozna, u središtu miline svoje," (Ps 26,4), "koji ih steže i odnosi u proždrljivi ponor" (Ps 55, 7). "Uživaju i znaju da njihov užitak neće imati kraja. Ljube više nego što razumiju; njihova želja za razumijevanjem i ljubavlju sve je veća što se oni više zasićuju." ("La Paix du Septieme Jour", p. 256)[1]b

XII. - Sve što smo do sada istakli kod E. BAUMANN-a nalazi se više-manje razvijeno kod velikog broja francuskih pisaca. Međutim kod njega valja uočiti jedan element koji bismo teško mogli pronaći drugdje u Francuskoj.c[1] Radi se o idealiziranju liturgijskih motiva. Knjiga "La Paix du Septieme Jour" (1918.) koja izvanredno izlaže liturgijske vizije - makar nije roman i prije bi ju trebalo smjestiti u granice teologije - sadrži u sebi tu zanimljivost da nam, i daleko bolje negoli njegova druga djela, daje više točnih naznaka o širini liturgijskog poznavanja kod svojeg autora:

       "Vjernici su, u jedan glas, zapjevali 'Ave verum corpus'; najudaljeniji u toj golemoj procesiji promatraju u isto vrijeme sjajne Prilike i Isusa onakvog kao u trenutku Posljednje Večere, ali u vidljivoj slavi. Njegov plašt svećenički je crven kao umočen u posudu mučenika; svjetlo, od koga bi umrle, kad bi ga mogle doseći, nečiste oči, njegovu dugu kosu kruni kruna načinjena od isprepletenog trnja; anđeli nad njegovom glavom uzlaze i silaze; sveti Mihael je naklonio prema hostiji, poput baldahina,

(103) -----------------------------------------------------------------------------------

 svoju zastavu na kojoj podrhtava cvijeće ljiljana i žarkog zlata; a iza njega polagano stupa dvadeset i četiri starca mašući s dvadeset i četiri kadionice napunjene mirisom molitava" (p. 234; vidi p. 210, 235 i 255).

       Izvanredna i neslućena ljepota pojedinih odlomaka koji su tu obilno razasuti nikada ne bi mogla biti izmišljena da E. BAUMANN nije pronašao osnovnu građu u slavnim nedjeljnim službama Božjim, u svetim pjesmama i u crkvenoj umjetnosti koja se sada u Francuskoj njeguje s mnogo Ijubavi i istinskim razumijevanjem.

XIII.  - Izuzmemo li HUYSMANS-a, uistinu u Francuskoj ne nalazimo nijednog romanopisca koji bi imao tako široko liturgijsko znanje. Ono se podjednako tiče i obreda i svetih tekstova; znanstveni komentari naizmjenično dolaze u njegovim djelima s lirskim zanosom: svi zajedno oblikuju jedinstveni hvalospjev Liturgiji.a[1] Vjerski obredi u prirodi pod vedrim nebom, ("Le Fer sur l'Enclume", p. 293-297) i "Te Deum", koje pobjedničke vojske pjevaju ("Le Bapteme de Pauline Ardel", p. 97) mogli bi pripadati CHATEAUBRIAND-ovu ukusu (Génie). Naše misli se same od sebe okreću prema HUYSMANS-u kad E. BAUMANN govori " o osobama ... nepokretnim ... poput svetačkih likova porazmještenih na vitraju" ... ili kad tvrdi da je "ozbiljna poniznost" jednog "Sanctus-a u punom gregorijanskom pjevu pilagođena pokorničkom polumraku katedrale" ("L’lmmolé", pp 143-145). Čak i vizija katedrala, koje se uzdižu k nebesima, čini se kao da je doslovno preuzeta od HUYSMANS-a.b

XIV - Ipak treba postaviti ishodišnu točku između liturgijskog shvaćanja ove dvojice romanopisaca: taj će nam postupak pomoći da uđemo u samu bit E. BAUMANN-ove individualnosti, s obzirom na liturgijsko gledanje. Daniel u "L’lmmolé" nastoji prilagoditi svoj duhovni život životu Liturgije: on u mjesecu prosincu obavlja devetnicu da bi postigao majčino ozdravljenje. Ipak u svoj toj analizi ne nalazimo ni spomena na Došašće, iako bi se činilo nužnim da nam kaže kakav bi naročiti utjecaj takvo razdoblje očekivanja i nade inače moralo vršiti na tu dušu. Prisustvujući Misi na blagdan Bezgrešnog Začeća (p. 143-145) Daniel se ograničava da shvati izvanjske utiske ne obraćajući pažnju na tekst poslanice ili na druge

(104) ----------------------------------------------------------------------------------------

 odlomke službe Božje toga dana. BAUMANN posjedujući široko liturgijsko znanje, koje uostalom nije onako sistematsko kao HUYSMANS-ovo, nema umjetničke intuicije kao ovaj zadnji. Za njegove junake pa i za slavnoga pisca Liturgija je manje skup nepobitne umjetničke vrijednosti, ona je riznica dubokih misli koje nam tumače misterije života i usmjeruje naše postupke na dobar put. Nije ništa čudno što vjerski život njegovih junaka ne ide uvijek usporedo s liturgijskom godinom. Kada se savršeno koristi filozofskim elementima, on im podlaže svoje estetske misli.

Međutim proučavajući pažljivo njegova djela možemo se uvjeriti o evoluciji koja je nastala u njegovu liturgijskom shvaćanju: silno je uočljiva razlika između umjetničke intuicije autora "L’lmmolé" i autora "La Paix du Septieme Jour". Trebe samo usporediti analizu života redovnica u "L' Immolé" (p. 273-277) s parabolom o pet djevica u "La Paix du Septieme Jour" (p. 130-136)  da se uvjerimo kako je autor u tom vremenskom razmaku obogatio svoje estetsko poznavanje Liturgije a da nije prestao posvećivati svoje glavno zanimanje filozofskom značenju.

(105) ----------------------------------------------------------------------------------------