IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

ROMANOPISCI

POGLAVLJE XV.

LOUIS BERTRAND

1807-1841

I. - Roman "Sanguis Martyrum" treba pridružiti romanu "La Paix du Septieme Jour" (E. BAUMANN) i "Le Démon du Midi" (P. BOURGET) zbog liturgijskih vizija i opisa jedne prvotne Mise.

II. - U životu LOUIS BERTRAND-a Liturgija je odigrala vrlo važnu ulogu.

III. - Već prije obraćenja osjetio je kako ga privlači Liturgija. Njegov nacionalni osjećaj zajedno s potrebom da se osloni na nešto čvrsto učinili da poštuje Liturgiju i da se obrati na katolicizam.

IV. - U romanu "Sanguis Martyrum" autor iznosi liturgijske elemente prvih stoljeća kršćanstva.

V. - Tu se nalazi i opis jedne Mise.

VI. - Nije to povijesno uskrsnuće.

VII. – Dojam koji pri tome dobivamo posve je drugačije uzbudljiv nego onaj o kojem smo govorili s obzirom na V. HUGO-a i BARBEY D'AUREVlLLY-a.

                  *      *      *      *      *      *      *

I. - Lako je pogoditi razlog zašto smo LOUIS BERTRAND-a smjestili tako blizu E. BAUMANN-a. Jedan i drugi su nam donijeli liturgijske vizije: BAUMANN je to učinio u neke vrste romanu budućnosti ("La Paix du Septieme Jour"), dok je LOUIS BERTRAND uživao u tome da to učini u svom povijesnom romanu "Sanguis Martyrum". S obziom na povijesno razdoblje, u kojem se odvija radnja, pomišljamo na CHATEAUBRIAND-a, koji nam je u svojim "Les Martyres" dao slično djelo. Još i bolje, opis jedne prvotne Mise u njegovu romanu "Sanguis Martyrum", koji

(106) ----------------------------------------------------------------------------------------

 smo izabrali za našu analizu, izaziva u nama uspomenu na onaj falsifikat prvotne Mise o kojem smo govorili puno više s obzirom na "Le Démon du Midi".

II. – Kada budemo shvatili važnu ulogu, koju je Liturgija odigrala u životu ovoga pisca, nećemo se više čuditi što je on u svojem povijesnom romanu obrađivao teme koje nas posebno zanimaju. Da bismo dobili točnu sliku o utjecaju Liturgije na LOUIS BERTRAND-a, trebamo započeti s njegovim životom i njegovim djelima.

       Svoje podatke crpimo iz izvanredne knjige R.P. MAINAGE-a: "Les Témoins du Renouveau catholique" (Svjedoci katoličke obnove) uostalom prevedene na više jezikaa, koja između ostalog donosi izvještaj o obraćenju našega pisca.

III. - Dok je još bio potpuni nevjernik, skroz nehotice bio je privučen Liturgijom.

       "Nekako u to doba, imao sam prigodu u jednom od svojih romana opisati jednu misu. U to sam stavio, barem kako se čini, nešto više od osnovne simpatije prema književniku i umjetniku: naglasak, osjećaji prognanika, koji govori o izgubljenoj domovini" (p.119).

       Ta kratka analiza može pružiti dragocjen dokumenat onome koji u ljudskoj duši proučava neistražene horizonte Nesvjesnoga. No postoji opipljiviji splet ideja koji nam vrlo jasno daje pravi razlog njegove privrženosti Liturgiji: to je njegov nacionalni osjećaj L. BERTRAND se u tome pridružuje M. BARRES-u i potvrđuje mišljenje koje je izrekao E. BAUMANN, o kojem smo malo prije govorili:

       "Katolička misa bi rečena, pri podnožju jarbola" (za vrijeme njegova putovanja s Istoka). "Bio sam vrlo potresen ... Došao sam da posvjedočim da sam ja tu, s onima iz moje domovine i moje rase, s Latinima i Francima, ujedinjenim pod starom rimskom disciplinom" (p.124-125).

       Liturgija mu se, dakle, tom prigodom učinila kao simbol francuskog genija koji, budući da je vječno povezan s Rimom, razlikuje se prema tome od onoga nekršćana. Međutim samoća koja ga je mučila za vrijeme te plovidbe, učinila je da je uzljubio Liturgiju zbog jednog drugog razloga, koji nam izgleda mnogo dublji i manje poseban:

"I možda je to bio jedan drugi osjećaj koji me je tu doveo" (Liturgiji i katolicizmu): "Usred onih pokretnih prostora po kojima se valjao parobrod,

(107) --------------------------------------------------------------------------------------

da li je to bila neka nejasna potreba da se dokažem sam sebi, da se vežem uz nešto čvrsto, stalno i čak vječno. Nisam htio biti samo jedan putnik na brodu koji je išao naprijed, neki prolazan i neuhvatan odbljesak života, koji klizi i nestaje na oceanu trajnosti poput vodene struje u brazdi sinjih morskih beskraja." (p. 124-125).

Liturgija sačinjava dakle u njegovim očima vidljiv i opipljiv simbol jedne nauke koja konstantno ostaje čvrsta usprkos slijeda užasnih lomova kroz povijest ljudskoga roda.

       Liturgija nije doista samo osrednje doprinijela da ovaj romanopisac prigrli katolička uvjerenja. Taj nam slučaj i još jednom potvrđuje koliko ona ima pravo na dužnu zahvalnost i divljenje obraćenika. I uistinu kako bi to bio lijep zadatak kad bi se moglo znanstveno obraditi kako veze, koje postoje između Liturgije i obraćenja, nalaze odjek u književnosti.

IV. - Povijesni roman "Sanguis Martyrum"(1917) iznosi liturgijske elemente onakve kakvi su bili u određenom razdoblju ljudske povijesti. Liturgijske knjige, koje danas posjedujemo, u onom su razdoblju tek nastajale. Prvi kršćani - koje nam L. BERTRAND predstavlja u svojim romanima - poznaju Psalme, neke crkvene himne i bitni dio onoga što danas sačinjava Kršćansku Žrtvu - Misu. Sve te elemente pronalazimo u tom potresnom i jednostavnom djelu:

       "Braćo, veselo dovršimo ovu večer, a da ni trenutak počinka ne bi bio bez božanske milosti, ako ste doista za to, zapjevat ćemo jedan od naših uobičajnih himana...\akon je napamet znao sav psaltir. I odmah zapjeva početak jedanaestog psalma:

’Spasi me, Gospodine, jer nema više svetaca i prave istine nestaju među ljudskom djecom!'

       - Ne! taj ne! odmah prekide Cyprien; neki drugi, koji bolje odgovara radosti Uskrsa!

       Tada Pontius započe osmi psalam:

       'Gospode, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! ... Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde koje si stvorio.'

       Prisutni su u zboru ponavljali retke kako su ih bili zapamtili" (p. 31).

Slični prizori često su se ponavljali tijekom romana među tim kršćanima Sjeverne Afrike. Evo još jedan primjer:

(108) --------------------------------------------------------------------------------

       "Najednom, malo poslije treće ure zaori se iznad buke pijev psalma iz tisuće njedara krećući se pogrebnim tonom neke neizrecive tuge" (p. 290, vidi na primjer p. 31; 286; 306; 357; 366 i pp. 371-372).

       Odlomci, koje upravo naveli, značajan su dokaz važnosti koju naš autor pridaje Liturgiji već u počecima kršćanstva. On dokazuje da je Liturgija bila upletena u intimni i svakidašnji život tih junaka i u njihovo vjersko uvjerenje te da je dosta doprinijela njihovu moralnom razvitku.

V. - Liturgijski elementi tako razasuti u životu tih ljudi četvrtoga stoljeća našli su međutim u žrtvi Mise svoj jasan izražaj. I zaista je to jedna od najpronicajnijih misli L. BERTRAND-a što je izveo da se sva ta pripovijest koja govori o mukotrpnom životu tih mučenika usmjeruje prema jednoj jedinoj točci: prema Misi koju služi sam Isus Krist u najzabačenijim galerijama jednog afričkog rudnika. I tako se slavni romanopisac susreće s autorom "La Paix du Septieme Jour".

VI.  - Autor romana ne daje nam rekonstrukcije jedne prvotne Mise. Sam je to rekao u Predgovoru da nipošto nema namjere kao učenjak izvesti "neko povijesno uskrsnuće". Ako je ipak imao najmeru ocrtati nam liturgijski obred onih dalekih i junačkih vremena, morao se truditi da nam predstavi samo opću cjelinu.

       Potpuno je uspio prikazati nam jednu Misu nezaboravno čarobnu i sjajnu. Blagi i skladni ritam kojim se ta služba Božja odvija pred našim očima, ostavlja na čitatelja jedan od najpotresnijih utisaka:

"Zarobljenici, klečeći u krugu oko niše pratili su gladnim očima svete pripreme ... Najednom se celebrant okrene prema tom izmučenom tijelu, oborenom pod njegovim nogama, pa izusti liturgijske riječi. Anđeoski zvuk toga glasa podigne sva ta jadna lica prignuta k zemlji. Gécilius je promatrao svećenika. Ovaj je bio spustio svoju kapucu i preko ramena prebacio oba skuta svoga ogrtača. Izgledao je kao neki mladi pastir, obučen u bijelu tuniku, naboranu oko bokova i u struku stegnutu pojasom. Njegove drvene sandale otkrivale su mu bose noge kroz mrežu vrpca isprekrižanih oko nogu sve do koljena. Neobrijano lice sjalo je divnom ljepotom ... Poslije Očenaša, nakon što je bio blagoslovio Čestice i razlomio Kruh, celebrant se okrenu ponovno prema jadnicima izgovarajući: Sancta Sanctis. Tada njegovo ionako lijepo lice preobrazi se u

(109) ---------------------------------------------------------------------------------------

tešku svijest o misteriju koji se upravo izvršio. Približivši se tom biću svjetla koje je dolazilo polako držeći Tijelo Gospodinovo, Nartzal, čija se duša prelijevala oduševljenjem i ushićenjem, nije mogao suzdržati jaki usklik ljubavi: - Veni, Domine Jesu! I on i sudrugovi ustali su se za pričest. Jedan za drugim redali su se ispred svećenika i pružali svoju desnicu prekriženu na ljevici, svoje radničke i ropske ruke, izmrcvarene udarcima i ranama, i siromasi su drhtali sagibljući se da u svoje bolno tijelo prime taj neizrecivi Dar. Zatim svećenik, primivši kalež za obje ručke, primakne ga usnama pričesnika. Svaki je po redu pio, i tiskali su se oko njega kao što se ovce na povratku s polja tiskaju oko pojila. Svaki put on je rekao: 'Calix Christi. Calix salutis. Evo čaše Kristove. Evo spasonosnog kaleža!'

Zvuk tih riječi ulijevao im je tako sjajan bljesak istine da jadni ljudi, ne mogući podnijeti iznenadno svjetlo tolike jasnoće i očitosti, briznuše u jecaj. A svećenik je već, pošto se okrenuo prema dnu kripte, spremao posvećene ubruse i posudice. Na koljenima, i prostrti ničice, licem uz zemlju, rudari su tonuli u dugom, dugom zahvaljivanju ...”

Kad su došli k svijesti da je to sam Gospodin služio misu, “usklici i radost izletješe iz njihovih grudi - Magnificat anima mea Dominum, et exultavit spiritus meus in Deo salutari meo..." (p. 368-372).

Ako si rekonstruiramo sredinu gdje se odvija taj čudesni prizor, možemo si zamisliti pjesničke učinke koje izaziva takav liturgijski obred koji je posve drugačije potresan nego HUGO-ovi i BARBEY D'AUREVlLLY-evi.

VII. - Upravo zahvaljujući toj silovitoj struji oduševljenja za Liturgiju koje je preplavilo francuske pisce naših dana, dugujemo evoluciju od zloslutnog i surovog gnušanja do najradosnijeg ushićenja i gotovo uznesenja pri upotrebi najrazličitijih i najznačajnijih vjerskih ceremonija.

(110) --------------------------------------------------------------------------------------