IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

ROMANOPISCI

POGLAVLJE XVI.

FRANCIS JAMMES

1868-1938

I. - F. JAMMES označuje prelazni most k onoj skupini pisaca koju smo označili imenom "lndiferentni".

II. - Usprkos svome dosta širokom liturgijskom znanju, on navodi samo one tekstove koje sami njegovi junaci mogu znati.

III. - Njegovi opisi obreda koji sliče opisima koje su ocrtali CHATEAUBRIAND-ovi suvremenici, ipak se razlikuju u bitnoj točci: osobe, koje F. JAMMES izvodi na scenu, stvarno sudjeluju u obredima.

IV. - Liturgij a zauzima važno mjesto u životu stanovnika Donjih Pirineja a pogotovo u životu njihovih župnika. Ona je jedan od izvora iz kojih oni crpe snagu i Ijubav prema bližnjemu.

V. - Liturgija izražava pjesnikovo oduševljenje za ljepote prirode. Stoga njegov stil otkriva utjecaj svetih tekstova.

VI. - Roman "Monsieur le Curé d'Ozéron" nije ništa drugo nego razvijanje stiha: Benedicite maria et flumina, Domino.

VII. - FR. JAMMES pripada generaciji pjesnika koji su pod svakidašnjim utjecajem Liturgije. On se njom služi da izrazi svoje oduševljenje prema prirodi koja, kako on smatra, uveličava sjaj religioznih obreda.

                        *      *      *      *      *

(111) ---------------------------------------------------------------------------------------

I. - Ovo dugo poglavlje o liturgijskim romanopiscima okrunit ćemo ljupkim piscem i pjesnikom kakav je FRANCIS JAMMES. Sačuvali smo ovu studiju sve do konca jer se autor djela "Géorgiques chrétiennes" (Kršćanske georgike) nalazi na prelaznom mostu koji dijeli romanopisce od lirskih pjesnika i koji je s druge strane posve bliz tim piscima koje smo označili – s liturgijskog stajališta - pod imenom "Indiferentni".

To nije prigovor koji bismo uputili tom piscu. Budući da se on ciljano želio naći na listi pisaca koji zaziru od svega što im izgleda umjetno i budući da je u liturgijskim pitanjima lako otići u krajnost, poput HUYSMANS-a, on najradije o tome kaže samo ono što mu izgleda strogo nužnim.

II - Analizirajući liturgijsku zamisao F. JAMMES-a postupat ćemo prema našem uobičajnom postupku: izabrat ćemo dva od njegovih najvažnijih djela: ("Les Géorgiques Chrétiennes" - Kršćanske georgike - i roman "Monsieur le Curé d'Ozéron" - Gospodin ozeronski župnik) da bismo došli do konačnih zaključaka. Gledamo li dakle izbliza opise obreda u tim knjigama, najprije nam se čine vrlo površni:

"Dok je, podno oltara, Sylvain izgovarao odlomak psalma:

I pristupit ću k oltaru Božjem ...

... neki vjetar, kao da je došao s vrhunaca Albrecave, potrese i potpuno obuze njegovu dušu. Riječi Evandelja zabrujaše poput pčela koje u kamenu sabiru svoj med, a Vjerovanje se uzdigne nad žetvom pšenice i grožđa koje će levit uskoro prinijeti za žrtvu. Iz ruku svećenikovih, uzdignutih u svjetlu, reklo bi se da snijeg sipi u vatrenom sjaju zore. On izgovori obrazac. A srce Krista, Sina Boga živoga, stade kucati pod prilikama vina i kruha. I ponizno dijete doline imalo je među svojim prstima Otkupitelja i pokazivalo ga je." ("Monsieur le Curé d'Ozéron", p. 29; Vidi na primjer "Géorgiques Chrétiennes”: La Messe de Noël" - Božićna misa).

       Bilo da se radi o Misi, Večernjoj ili nekoj Procesiji, posvuda osjećamo da nam F. JAMMES o tome kaže samo ono što zna najjednostavniji čovjek njegova kraja:

       "Obred" (Večernja) "započinje. Sve je lijepo dotjerano; svjetla, metali, drvo namještaja i harmonijum se sjaje. Kćeri Marijine pjevaju, brižno počešljane. Neki dječačić plače. Gospodin ozeronski župnik uzlazi na propovjedaonicu ... Na harmonijumu zaječi gotovo povjetarac, a ne himni koji zajedno s litanijama, deseticom krunice, nekoliko gorućih svijeća, obiljem ruža i božura, zatim blagoslovom, činili su jedan bezazleni obred" (ibid. pp. 390-391).

(112) ---------------------------------------------------------------------------------------

       Ili pak:

       "l tri jutra zaredom procesija

       prolazi i blagoslivlje polja, dani su Molitava za usjeve.

Marijine kćeri, slične palmama

       Litanije svetih poluglasno pjevaju." ("Géorgiques Chrétiennes", pjesma III. - V. na primjer, "M. le Curé d'Ozéron",pp. 337-339).

Evo i jednostavnog opisa obreda Bolesničkog pomazanja:

"Tada pak, otvorivši svoju knjigu, Gospodin ozeronski župnik glasno pročita zadnje savjete:

       ’Otiđi s ovog svijeta, kršćanska dušo, u ime Boga, Oca Svemogućega, koji te je stvorio.’ Odmah zatim uzdiže se tužaljka čista kao s nekog izvora... G. ozeronski župnik moli 'De profundis', zatim, dugo, osta tih i sabran" (pp. 74-75).

III. - Ako međutim ta mjesta usporedimo s onima kada smo govorili o CHATEAUBRIAND-ovim suvremenicima (Vidi "L'Appendice du Génie" - Dodatak Geniju...) i kojima na prvi pogled sliče, moramo priznati da se zbila duboka promjena u liturgijskom shvaćanju suvremenog pisca. Osobe sadašnjeg razdoblja posjeduju vrlo razvijen duhovni život i stvarno sudjeluju u liturgijskim obredima.  O tome nam svjedoči Misa, koju služi ozeronski župnik ili podroban opis jedne procesije:

       "U Ozéronu, na punom suncu i radosti razlistalog granja, zrikavac, grmuša i kos zašute da čuju glas crvenkastog pjevača s čeličnim naočalama.

In supremae noctae, coenae

       Recumbens eum fratribus...

       Tako, Gospodine, sjeo si za stol s nama, u noći Posljednje večere, i nazvao si nas svojom braćom.

       Povjetarac žuri poput vode, lješnjaci dozrijevaju, rogoz, sijeno, metvica, nepokošena trava razasuti su po ulici. Procesija prolazi kao da se njiše. Dječje noge čas potrče, čas se zaustave. A zastava usred ulice ide naprijed. Grančice još pune života, jučer odrezane, razastiru uza zid zelenu zavjesu. Žitna polja, tamo dalje, uzdižu se kao  veličanstveni stolovi:

       Observata lege plene

       Cibis in legalibus...

(113) --------------------------------------------------------------------------------------

       Evo ruža, slap ruža na uglu starog zida, slap crvenih ruža kao da je vatra kišila. Evo dva ljiljana između dvije svijeće crveno-žuta plamena. Neka mačkica se kruži oko svog repa čiji se kraj kovrča. A dobri pas, komu su djeca bila dala počasni križ, gleda mimohod. Njegov lijepi rep maše gore-dolje, i on je malo začuđen. Sve to čini dio slike onoga neba koje ne prezire nijednog stvora, pa ni psa ili mačku kao ni osu koja pod hrastom napada strizibubu.

       Cibum turbae duodenae

       Se dat suis manibus...

       O blažene li melodije. O ti koji se daješ jesti, vlastitim rukama, onima koje si bio odabrao; ne ostaje nam više nego da boravimo u vječnosti.

Ritam bubnja, pa onaj prodorni krik trublja, i zlatni natpis na zastavi, koja neprestano ide naprijed, ide polagano, ide zatvarajući ulicu svom širinom svojih ruku: 'Sinko, daj mi svoje srce.' ’Dajem ti ga. Uzmi ga. Ali što ćeš s njim?’ Samo ti možeš iz njega nešto izvući, jer te ono sadrži, jer si tako spojen s njim da ne možeš iz njega biti istrgnut, a da ja ne umrem.

       Takvi su osjećaji i misli Bénigne-ove za vrijeme te procesije sa Svetim Sakramentom... (poglavlje XIII., pp. 237-239).

       F. JAMMES nam otkriva osjećaje što ih njegovi likovi proživljavaju za vrijeme najrazličitijih obreda, ali nam ne daje duge analize njihova značenja, jer ih ne znaju ni sami likovi koje on izvodi na scenu. S druge strane, on za vrijeme obreda zapaža i najsitnije pojedinosti u prirodi: čak ni vrh repa neke mačke mu ne promakne. HUYSMANS bi bio okvalificirao takav liturgijski život individualističkim i površnim. F. JAMMES nimalo se ne zabrinjava za to, s obzirom da je i najmanja i najjednostavija stvar stvorenje Božje i baš zbog toga zanimljiva jednako kao i bilo koji liturgijski tekst.

IV. - Autor "Géorgiques Chrétiennes" uza sve to pripada generaciji pisaca koji vole i poštuju Liturgiju. Brojna mjesta razasuta u njegovim djelima koja se odnose na službenu molitvu Crkve dovode nas do vrlo zanimljivih razmatranja. Narod Donjih Pirineja pod utjecajem je Liturgije. Prigodom velikih svetkovina, cijele obitelji zajedno odlaze u crkvu da tamo zajednički prime Pričest. Puk zna nekoliko melodija gregorijanskog pjevanja i pjeva ih da odjekuju za vrijeme seoskih obreda kao prigodom službe Božje koja se odvija u njihovoj župnoj crkvi:

(114) ------------------------------------------------------------------------------------------

"Klupe koje su ovi posljednji" (vjernici) "zatresli svojim glasovima

 Naglašavaju gregorijansko pjevanje čistim potezom vjere.

Čovjek misli da vidi kako se tada s vremena na vrijeme ustaju

Crkveni oci skandirajući prozu u svojim klupama.

Bližio se trenutak koji ne bismo htjeli imenovati

Ovdje na zemlji čovjek ga nazvao: Pričest.

Duša, mašući krilom, slična orlu,

Uzdiže se u krajeve koje Milost obasjava...

Svi bijahu tu: gospodar i baka i ostali

Držeći stolnjak apostola siromašan i čist

I svaki je po redu primao u svoje srce

Tebe koga svemir ne obuhvaća, moj Gospodine".

Liturgija igra dakle važnu ulogu u vjerskoj izgradnji ljudi na selu. Značenje postaje još dublje u životu seoskog župnika. Psihološka analiza osjećaja poslije pričesti, koju smo spomenuli govoreći o E.BAUMANN-u, ne pokazuje nam samo razliku koja postoji između duhovnog života jednog mladog čovjeka odgojenog u velikom gradu (Daniel u "L'lmmolé") i života jednog inteligentnog seljaka ("Le Curé d'Ozeron") koji podržava bratske odnose s Ijepotama prirode, nego nam ona dopušta da kradom bacimo jedan pogled u dušu i liturgijsku izgradnju našega pjesnika:

"Evo intimne poduke koju svećenik dnevno prima od svog Boga ... Taj duhovni pogled prodire u Presveto Srce ... I ta duša prodire u to Srce, iznutra ju pritišće On koji ju je maloprije nahranio, izvana isto On koji je tu i koji služi kao posve skromno utočište Svecima. Gospodin ozeronski župnik tu ih traži, tu ih nalazi, tu im govori."

       Slijedi zatim točno nabrajanje glavnih dijelova Litanija svetaca:

"l najprije se obraća Majci Božjoj koja stoluje u tom probodenom stanu. U tom Srcu Gospodin ozeronski župnik govori anđelima i arkanđelima, čiji svijetli osmjesi bez prestanka slave Boga. U tom Srcu on govori Svetom Josipu  i blagim patrijarsima koji su čuvari ognjišta i stada. U tom Srcu on govori apostolima, priprostima kao Petar, revnima kao Pavao, i evanđelistima koji ne kazuju što znaju. U tom Srcu on govori učenicima koji, pri sumraku u Emausu, žalosni ali

(115) ---------------------------------------------------------------------------------------

predosjećaju isijavanje Ljubavi, kliču: Ostani s nama jer se mrači i već dan zalazi. U tom Srcu on govori nevinoj dječici. U tom srcu on govori Mučenicima koji usnuše u krvi i ognju poput golubica u jesenskom nebu. U tom Srcu on govori Biskupima, Ispovjedaocima, Doktorima, čija je mudrost kao nepokvarljiva sol izložena suncu. U tom Srcu on govori Svećenicima i Levitima, po čijim čistim rukama na oltar silazi plamen koji prioždire žrtve paljenice. U tom Srcu on govori redovnicima i pustinjacima, obučenima u snijeg ili suho lišće, koji su ljubili glad i žeđ. U tom Srcu on govori Sveticama koje su, poput Magdalene zamirisale Crkvu, poput Cecilije okupale je milozvučjem. U tom Srcu on govori udovicama."

       Religioznost F. JAMMES-a više je praktična, a manje estetska:

Litanije Svetaca mu pružaju prigodu da se vježba u ljubavi prema bližnjemu, ne brinući se poput HUYSMANS-a da bi ovaj ili onaj zaziv bio usporediv s rubinom ili kojim drugim skupocijenim dragim kamenom. Ozeronski župnik razmišlja kako da  pomogne svojem bližnjem ostavljajući po strani sve što bi se činilo da ga od toga odvraća.

       V. - Postoji međutim jedna druga strast: To je ljubav prema prirodi. Sve što se u svetim tekstovima odnosi na tu sklonost, stalno će mu se vraćati u pamet i pružati mu prigodu da veliča Liturgiju. Pred prirodom on se silno oduševljava i izražava uzvišenim stilom koji nas podsjeća na poeziju Liturgije:

       "Već od tada taj je mali bio prisan sa Sinom Božjim koji mu je, lijepim hvalospjevom, govorio govorom doline:

       Sunce i mjeseče blagoslivljajte Gospodina...

       Domaće i divlje životinje blagoslivljajte Gospodina" (pp. 17-18).

F. JAMMES nam donosi cjelokupan hvalospjev o "Tri mladića u užarenoj peći" jer on izražava savršenom točnošću njegovo vlastito oduševljenje za prirodu:

       "Priroda preobražena u Boga privlačila ih je, kukac i cvijet, sve što je već Sylvain bio nabrojio u užarenoj peći ljubavi hvalospjeva zahvale" (p. 20) (41).

       Gledajući svoju zaručnicu, budući župnik Abrécave-a kliče:

"Kako su, Gospodine, divna tvoja stvorenja. Kako je glinena posuda, puna krsne vode, dostojna ljubavi" (p. 38-39).

(116) ---------------------------------------------------------------------------------------

       Tu se stil psalama sjaji u svoj svojoj očitosti. Dodajemo tomu još jednu aluziju na "Pjesmu nad pjesmama" jedan od najdragocjenijih dragulja poezije Časoslova:

       "Dolazim iz surove planine Abrécave, mirno odgovori čovjek. Tamo počiva pepeo, vama drag i koji vas čeka dok cvijeće niče na zemlji, dok je vrijeme pjesme stiglo, dok se glas grlice čuje u poljima, dok smokva razvija svoje propupale plodove i dok vinograd u cvatu izlijeva svoj miris..." (p. 155).

VI. - Kao što je tema romana "Le Démon du Midi", PAUL BOURGET-a samo razvijanje i komentar jednog stiha Psalma 90., tako bi i roman "Monsieur le Curé d'Ozéron" mogao nositi za naslov slijedeći stih gore navedenog himna:

       "Benedicite, maria et flumina, Domino."

Zaista oko bisera, o kojima se radi u "M. le Curé d'Ozéron", sve scene toga romana su raspoređene rijetkom vještinom. Ogrlica bisera, koju je neka vojvotkinja poklonila župniku Abrecave-a, nakon što je prodana, osigurala je sreću mnoštvu nesretnika. I sama oporuka dobroga svećenika potvrđuje duboko značenje liturgijskog stiha koji donosi:

       "Neka se ovaj dragi prijatelj, koga imenujem svojim izvršiteljem oporuke, sjeti da svaka tisuća franaka predstavlja ovdje jedan biser kojeg je isplakao ocean po dobročinstvu Božjem, da bi pripomogao za svagdanji krug siromaha: Benedicite..." (p. 471).

       Ti biseri koji su olakšali toliko siromaštva, prouzročena neurednim životom nekolicine ljudi, jesu "mudre djevice mora" koje plaćaju "otkupninu za kćeri zemlje." Ta aluzija na Misu jedne djevice koja nije mučenica dokazuje nam da F. .JAMMES pripada onoj generaciji pisaca koji gotovo svakodnevno crpe svoju duhovnu hranu iz liturgijskih tekstova. (42)

VII. - Već važna činjenica da treba računati F. JAMMES-a među one obraćenike koji od BRUNETIERE-a i BOURGET-a nisu prestali davati posebno obilježje suvremenoj književnosti u Francuskoj, tumači nam da se i taj jednostavni pjesnik prirode napajao na liturgijskoj struji svoga vremena. Istina je da se jako trudi kako bi se otresao intelektualizma koji je brojne moderne pisce udaljio od prirode - kao na primjer HUYSMANS-a - da bi učvrstio vidljivo stvaranje na pijedestalu s kojega je zamalo bilo protjerano. Zato se on razmeće svojim širokim liturgijskim znanjem; naprosto služi se njime da bi izrazio svoje

(117) -----------------------------------------------------------------------------------------

oduševljenje za prirodu i navodi tekstove tako da se i priprosti seljaci koji se kreću u njegovim pripovijestima i koji su često i čitatelji tih pripovijesti, ne nađu zbunjeni što u njima nalaze stvari koje ne poznaju.

Budući da je FR. JAMMES uz to razborit i pronicav promatrač prirode, predstavlja nam i opisuje religiozne obrede svojim stilom punim usporedaba, izvučenih iz prirode. U Misi, iz koje smo izvukli najuzvišenije odlomke, uspoređuje riječi Evanđelja sa zujanjem "pčela koje svoj med sabiru u kamenu", a ruke svećenikove, uzdignute u svjetlu, "sa snijegom koji sipi u vatrenom sjaju zore". Sve divote prirode čini se da su tu samo zato da pojačaju sjaj vjere, a u slučaju koji smo upravo naveli, da pokažu jednostavnu i veličanstvenu ljepotu Liturgije. Uistinu je bitno u poeziji FR. JAMMES-a da nam pokaže bliskost koja postoji između prirodnog svijeta i svijeta nadnaravnoga reda. Time su ga povjesničari književnosti svrstali u skupinu pisaca koji se ukratko obuhvaćaju pod naslovom "Mistični realisti".

(118) ---------------------------------------------------------------------------------------