IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

LIRSKI PJESNICI

Nezavisni

 

POGLAVLJE XXII.

 

PAUL CLAUDEL

1868-1955

 

     I. - Sličnost između HUYSMANS-a i PAUL CALUDEL-a.

       II. - Dva izvora kojima raspolažemo za liturgijsko razumijevanje djela PAUL CLAUDEL-a. Naša zadaća.

       III. - Udio Liturgije u njegovom obraćenju. Ona određuje njegovo zvanje kršćanskog pjesnika.

       IV. - Čitav svemir obavlja liturgijski obred. Brojne su njegove pjesme bile sastavljene nakon što je prisustvovao nekom obredu. Utjecaj Liturgije na njegov stil. Magnificat i Obrednik.

       V. - Razlika koja postoji između VERLAINE-ovih Liturgies intimes (Intimnih Liturgija) i  "Coronna Anni Dei Benignitatis" PAUL CLAUDEL-a. On nam tu pokazuje kako Liturgija mijenja njegov duhovni život.

       VI. -"Messe de La-Bas" daje nam njegovo filozofsko shvaćanje života. Analiza toga djela. Euharistija je središnja točka prema kojoj svaki čovjek treba ići koji već od sada želi sudjelovati u Vječnosti. Liturgija je jedan od izvora koji bi mogao obnoviti izgubljeno čovječanstvo.

       VII. - Recitacija Regina Coeli u "L’Annonce faite a Marie" otvara nam jedan kratak pogled u dušu Violaine i Pierre od Craon-a. Anne Vercors govori o jednom liturgijskom stilu i služi se savjetima 2. Mise za Djevicu nemučenicu. Ideja vodilja ista je u "Annonce faite a Marie" i u obredu u Oblačenja. U čemu se među sobom razlikuju ta dva remek-djela. Sličnost s "Polyeucte" CORNEILLE-a.

VIII. - Liturgija nam na dohvat ruke stavlja nadnaravni svijet i čini nam čudo "prirodnim". Ona nadomješta Milost u kršćanskom teatru.

IX.  – CLAUDEL je pomoću Liturgije otkrio onaj nadnaravni svijet koji su njegovi prethodnici mogli samo naslutiti.

 

*      *      *      *      *      *      *

(153) --------------------------------------------------------------------------------------

 

 

       I. - S PAUL CLAUDEL-om pristupit ćemo jednoj temi koja je s određenih točaka gledišta isto toliko zanimljiva i lijepa kao i proučavanje koje smo bili poduzeli baveći se HUYSMANS-om. Ovaj veliki pisac je u stvari za lirsko pjesništvo ono što je HUYSMANS bio za roman. Osim ljubavi koju oba pisca imaju prema Srednjem vijeku, i to im je zajedničko što je njihovo obraćenje velikim dijelom bilo zasluga njihove umjetničke intuicije koja ih je prožimala u vrlo visokom stupnju: ona im je najednom otkrila katolicizam u sjajnoj umjetnosti Liturgije.

 

II. – Proučavanje liturgijskog shvaćanja PAUL CLAUDEL-a ne predstavlja mnogo teškoća jer posjedujemo dva izvora vrijednosti prvorazrednog značaja koji nam olakšavaju zadaću: opis njegova obraćenja i knjigu R.P. TONQUEDEC, koja toj temi posvećuje duboku analizu.a

Jedini posao koji nam se nameće, jest da nadopunimo njegova razmatranja dodajući podroban studij o "La Messe de La-Bas" (Misa tamo dolje) i nastojeći istaknuti sve što je originalno i veličanstveno s obzirom na liturgijsko gledište u "misteriju" "Annonce faite a Marie".

 

III. - U liturgijskoj evoluciji PAUL CLAUDEL-a možemo razaznati više etapa. Liturgija je za njega kao i već za BAUDELAIRE-a ponajprije bila jedna vrsta raskošnog podražaja:

       "Takvo bijaše nesretno dijete, koje je 25. prosinca 1886. otišlo u

Notre-Dame u Parizu da tamo prati božićnu službu Božju. Tada sam već počeo pisati i činilo mi se da ću u katoličkim obredima, promatranim superiornim diletantizmom, naći neki pravi podražaj i sadržaj nekakvih dekadentnih vježbi." (MAlNAGE, "Les Témoins de Renouveau Catholique" - Svjedoci katoličke obnove, p. 65).

Liturgija je zatim potresla njegovu dušu tako da je izazvala potpuno obraćenje:

"Sa takvim raspoloženjem ... prisustvovao sam velikoj misi i nisam

baš mnogo uživao ... Zatim, nemajući ništa boljega za raditi, vratio sam se na Večernju. Školska djeca u bijelim haljinama i učenici Malog sjemeništa de Saint-Nicolas-du Chardonnet, koji su koji su ih pratili, upravo su pjevali ono što sam tek kasnije saznao da je Magnificat...

       I tada se zbio događaj koji je odredio čitav moj daljnji život. U jednom trenutku moje srce bi ganuto i ja UZVJEROVAH. Uzvjerovah tako snažnim

 

(154) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

pristankom, jednim takvim ushićenjem čitavog mojeg bića, tako silnim uvjerenjem, takvom sigurnošću ne ostavljajući mjesta nikakvoj vrsti sumnje ... Suze i jecaji nadođoše, a tako nježna pjesma Adeste još je pojačavala moje ganuće." (ibid. p. 66).

       Dok su mu religiozne pjesme uzrokovale neusporedive užitke, veličanstvena umjetnost usredotočena u obredima pokrenula je napokon njegovo zvanje kršćanskog pjesnika:

       "Sve sam nedjelje provodio u Notre-Dame, a išao sam tamo što sam više mogao i preko tjedna ... sveta drama odvijala se preda mnom jednim tako veličanstvenim sjajem koje je nadilazilo sva moja zamišljanja. Ah! nije to bio jadni govor nabožnih knjiga. Bijaše to najdublja i najveličanstvenija poezija, najuzvišeniji čini kakvi su ikada bili povjereni ljudskim bićima. Nisam se mogao nasititi prizora mise a svaki pokret svećenikov duboko mi se urezivao u pamćenje i u moje srce. Čitanje službe za Mrtve i one Božićne, prizori obreda Velikog tjedna, uzvišena pjesma "Exultet", kraj kojega mi najzavodljiviji Sofoklovi i Pindarovi stihovi izgledaju dosadni, sve me je to lomilo poštovanjem, radošću, zahvalnošću, kajanjem i dubokim klanjanjem! Malo-pomalo, polagano i vrlo teško, u mom srcu se razdanjivalo na pomisao da su umjetnost i poezija također božanske stvari i da su im naslade puti, daleko od toga da bi im bile neizbježne, naprotiv na štetu." (ibid. p. 69-70).

 

IV. - U cijelom jednom poglavlju pod naslovom "Le Monde surnaturel" (Nadnaravni svijet) TONQUEDEC (PAUL CLAUDEL, pp. 69-100) posvećuje veliko mjesto tragovima koje je Liturgija ostavila u djelu PAUL CLAUDEL-a. Mi ćemo iz njega izvaditi najznačajnija mjesta pod pretpostavkom da je odlični kritičar obilno iscrpio svoju temu. On tu naznačuje najizrazitije crte onoga što sačinjava veličinu pjesnika i pokazuje na koji se način u njegovu djelu odražavaju odnosi između prirodnog i nadnaravnog svijeta:

       "Javno bogoštovlje predstavlja umjetniku obje ljepote, isprepletene jedna s drugom ili bolje jedna providna kroz drugu, i obje su ga očarale: ljepota fizičkoga svijeta i ona nadnaravnoga svijeta. Tu je potpuno zadovoljena njegova sklonost prema simbolu čega on posjeduje neiscrpnu riznicu i nezasitno iz nje crpi." (p. 89-90). Svi pokreti u svemiru čine mu se istinskim liturgijskim činom. "Kretanje svjetova u prostoru, izmjenjivanje satova, dana i godišnjih doba su kao mjene jednog beskrajnog obreda  koji se odvija na slavu Bogu." "I možda je baš tu ... jedan od razloga da pod CLAUDEL-ovim perom, čak na prvi pogled u najneutralnijim njegovim djelima, ima u izobilju toliko religioznih izraza, toliko formula. Naime

 

(155) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

u njegovim očima, svijet doslovno izvršava čin bogoštovlja.  U 'La Connaissance de l'Est' (Poznavanje Istoka) prisustvujemo istinskoj liturgiji prirode.” 'Ne gubim ništa od uzvišenog obreda dana.' Pljuskovi žubore, 'l napinjući sluh ... ja mislim na bezbrojan i neutralan zvuk psalma.' 'Zrak koji uživa u savršenoj nepokretnosti, sat u kojem sunce dovršava misterij Podneva.' Periodičan povratak te zvijezde je 'vječno Bogojavljenje.' (p. 78-79).

       Vidjeli smo CLAUDEL-a kako je vrlo pažljiv da zabilježi trenutak u godini u kojem se zbiva određeni čin. Često ga manje brine da točno označi liturgijsko godišnje doba i liturgijsku minutu. I iz tog sinkronizma on izvlači najpotresnije poetske efekte. Tko se ne sjeća onog prekrasnog prizora u "L'Annonce faite a Marie" kada Božićna radost silazi s riječima Službe Božje na tužnu zemlju, usnulu u snijegu, i prodire u siromašnu kolibu Violaine, koja je ogubavila: "Hodie de coelo pax vera descendit, Hodie per totum mundum melliflui facti sunt coeli" (p. 91-92).

M. TONQUÉDEC dodaje tvrdnju koju treba zapamtiti ako želimo doći do ispravnog shvaćanja CLAUDEL-ovog djela: "Sigurno su neki dijelovi bili bačeni na papir po povratku s molitve, ili s pričesti, vraćajući se s Obreda." (p.81)

P. CLAUDEL po Liturgiji prodire u područja nevidljivoga svijeta: "Na večer Svih Svetih pjesnik čita Obred za mrtve, i u njemu se otkriva nevidljiva prisutnost duša koje trpe... Nije to nipošto neka skica načinjena na brzinu, 'napamet'. Tko god je molio Obred za mrtve, nalazi u tim stihovima utisak koji izaziva jezu." (p. 82-83). Budući da je Liturgija oblikovala njegovu dušu, ništa nije čudno što i njegov stil njome odiše: "Rekao sam da on nagonski piše u liturgijskom stilu.” Treba dodati da on s osobitom ljubavlju upotrebljava usporedbe posuđene iz Liturgije."

       Evo nekoliko primjera koji podupiru TONQUEDEC-ove riječi: "Koliko je moje srce otežalo od hvala i kako mu je teško uzdignuti se k tebi. Poput teške zlatne kadionice napunjene tamjanom i žeravicom." ("Cinq grandes Odes" - Pet velikih oda, p. 84.)

       "Evo je, svečano poput smrti koja će primiti zaređenje za posao neke druge godine. Poput svećenika licem prostrta na podu između svojih dvaju pomoćnika, poput đakona koji će primiti najviši red" (ibid. p. 97),

"Sve bijaše bijelo poput svećenika obučena u bijelo" (ibid. p. 98).

 

(156) ----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

"Nije to Invitatorij (pozivna antifona) Jutarnjih, ni Laudate u sunčevu usponu i u hvalospjevu Djece na vrućini..." (ibid. p. 111).

"Misao na Božju kuću", nastavlja slavni kritičar, "obuzima ga kao  Psalmistu. U njegov um sa svih strana dolaze uspomene na svete obrede, na predmete bogoštovlja, na duhovne vježbe, i opskrbljuju ga slikama, usporedbama, bezbrojnim aluzijama..." (p. 89-90):

       "Božji anđeo jednom godišnje

       Ode po zlatni ciborij na olaru i uputi se prema pokojnom puku,

Poput svećenika obučena u zlatnu misnicu pred kojim ide akolit sa svijećom prema pričesnoj klupi.

       S ciborijem posve punim i prepunim našim dobrim djelima koje je Bog posvetio,

       Našim molitvama, našim umrtvljenjem i izmoljenim krunicama i prikazanim misama." (ibid. p. 182).

       Pjesnik  zatim kliče od radosti u "Magnificat-u" što se oslobodio lažnih idola Znanosti i modernoga života i što je pronašao istinskoga Boga. On tako razvija liturgijski tekst i primjenjuje ga razmatrajući svoj osobni slučaj. Njegov "Processional" (Obrednik ophoda - procesional) naprotiv je neka vrsta djela milosti, u kojem CLAUDEL zahvaljuje  Bogu na dobročinstvima. U isto vrijeme to je kao neka ispovijest tradiocionalne vjere koja nas podsjeća na "Messe de La-Bas". Ta pjesma, prekidana stihovima iz Evanđelja i iz Gloria-e, okrunjena je Vjerovanjem sv. Atanazija.

 

       V. -  Doista nema ništa u tim dvjema zadnjim pjesmama što bi nam direktno otkrilo nešto izvanrednog. Sve nas dakle upućuje ravno prema zbirci "Corona Anni Dei Benignitatis" (1914.) u kojoj je P. CLAUDEL iznio svoja vlastita razmatranja prigodom glavnih svetkovina liturgijske godine. To je ista tema koju smo istaknuli kod VERLAINE-ovih “Liturgies intimes”. Ipak postoji znatna razlika u poeziji tih dvaju pisaca. Dok su kod VERLAINE-a lirski utisci samo spontana jeka različitih obreda bogoštovlja i dok oni nemaju mnogo utjecaja na preobrazbu njegovog moralnoga života, CLAUDEL-ove pjesme dopuštaju nam da zavirimo u tu dušu u kojoj Liturgija igra ulogu snažnog oruđa koje obnavlja cijelo ljudsko biće. P. CLAUDEL trudio se proživjeti glavne misterije liturgijske godine "prisustvovati im, uvesti ih u svoj sadašnji život, u njihovom okrzuženju dovesti i razviti svoje brige i zabrinutosti dana." (TONQUEDEC, p. 13). Tu on nalazi velike i lijepe primjere koji mu ocrtavaju važne uzore za nasljedovanje.

 

(157) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

       Zbirka "Corona Anni Dei Benignitatis" zatim je "brevijar ukrašen poezijom, misal oslikan živim slikama, Liturgijska godina u bojama. Tu ima himana za različite svetkovine, u kojima priroda uvijek pokazuje svoje promjenjivo lice, pod aurelom, također pokretnom, koju stvaraju pojave svijeta milosti ... Ima tu molitava za Križni put, i dvanaest slika apostola koji sliče starim gravurama na drvu, izražajnima i grubima, sastavljenima od bezbrojnih crta. Ima čak i 'oznaka među listovima', kao pogrebni memento Charles-Louis-Philippe-a" (Karlo-Luj-Filip) (ibid. pp. 91-92). Napokon nekoliko pjesama "su kao male groteske koje bi srednjovjekovna skulptura postavljala na pojedine uglove lijepe i mirne crkve. Smiješak se miješa s molitvom; pobožnost i šala stapaju se..." (p. 87).

 

VI. – Kada smo govorili o PAUL VERALINE-u pokazali smo umjetničke odraze koje različiti dijelovi jedne Mise imaju na duhovni život toga pisca. Možemo se zaustaviti na istoj činjenici proučavajući djelo PAUL CLAUDEL-a. Ako, kao što je uostalom prirodno, ne nalazimo kod njega onu ugodnu i milozvučnu glazbu, udruženu s bojama i posebnim mirisima, čemu smo se divili u VERLAINE-ovim pjesmama, CLAUDEL naprotiv, postiže da doktrinalnu snagu Liturgije zahvaćamo do srži. "La Messe de Lá-Bas" u tom je smislu istinsko remek-djelo; ona nam ocrtava svu filozofiju ljudskog života promatranu pod kršćanskim ulogom - jedinim koji vrijedi za CLAUDEL-a. Da za vrijeme jedne Mise prodre do istine kršćanstva, pjesnik je morao proći kroz više različitih stanja; istaknut ćemo najočitije.

PAUL CLAUDEL se uvijek nalazio na putovanju kao diplomatski činovnik, pa je uvijek bio obuzet osjećajem neizrecive samoće:

       "Postoji jedan čovjek koji je po službenoj dužnosti izvan svega i njegovo je boravište takvo da se ne nalazi kod svoje kuće. Nijedan posao nije u stvari njegov, on je vječno Amater, i posvuda Gost, i privremeni Gospodin:“Izgnanstvo samo pokazuje mu domovinu." (p. 32).

       Sve će stvari propasti, to su misli koje mu se vrte po glavi, čak i ono što  najviše voli, njegova žena i djeca:

       "Sve je to slično, još i više, za stvari koje nikada nisu postojale." (p. 7)

Čitav svemir će uskoro proći kao da nikada nije ni postojao. Taj

prognanički život, kakav P. CLAUDEL provodi, navodi ga na uvjerenje da na zemlji nema domovine; ona mora biti drugdje, tamo gdje se čovjek neće osjećati kao prognanik.

 

(158) --------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Ako dakle mora uskoro proći čitav život koji ga okružuje, od njega se treba potpuno odvojiti kao vojnici od svoje krvi, i tražiti gdje se nalazi istina koja razjašnjava smisao života:

"To tijelo, ovisi o nama samo toliko koliko je sredstvo da ga potrese! Ta krv, vojnici Francuske su tu da reknu kako postoji sredstvo da je se prolije." (p. 34)

       "Tvoje stoljeće, budući da je postalo pogansko, moraš ponovo početi potragu i očekivanje sa svojim životom. Ljudi Staroga Zavjeta išli su ususret Mesiji." (p. 43)

       Hrana koju čovjek uzima, budući da je samo uzaludna i prividna, treba se je odreći:

       "Taj bijedni kruh na mom stolu, to nestalno vino jest kao da sam u

vezi ni sa čime." (p. 33)

" Dragi Bože, prikazujem ti ovu veliku želju da postojim! Dragi Bože, prikazujem ti ovu veliku želju da izbjegnem slučaju i prividnosti." (ibid.)

       Neprestano ga obuzima želja da ispuni, da sjedini svoj propadljivi

život s nečim besmrtnim i vječnim.

Upravo Misa naznačuje čovjeku put kojim treba ići ako želi

sudjelovati u vječnosti. Istinu sadržavaju liturgijske molitve i Evanđelje:

       "Tu je, na oltaru, jedna knjiga koja sadrži sve tajne života i smrti"

(p. 21)

"Kroz vječne dijelove" (Vjerovanja) "sve to što nam je otkriveno čini nam se da smo oduvijek znali, tako je to ljudsko i poznato." (p. 24)

Ako čovjek prilagodi svoj život zapovijedima koje mu daje Liturgija, stiče istinsku slobodu i postaje tako načelom života: "On je kao zapovjednik nekog ratnog broda koji je zauzeo svoj položaj u bunkeru.

On sluša, a sva sredstva pod njim su, oko njega i čekaju ga, baš njega koji je energija i uzrok." (p. 23)

Njegov socijalni položaj je u isto vrijeme određen i preostaje mu samo da sluša svoju savjest koju osvjetljuju evanđeoska načela. Čovjek postavši kršćanin, imat će dakle: "Oca kojemu potpuno pripadaju njegovi sinovi, djecu koja potpuno pripadaju svome ocu. Braću zajedno pod istim krovom, divnu i prekrasnu majku". (p. 14).

"Kreni na posao koji je upravo za tebe, iako ga ne razumiješ, ali koji je dobar. Kao pčela koja ništa ne zna, ali koja ima u isto vrijeme osjećaj za cvijet i

osjećaj za domovinu Francusku.”

 

(159) ----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

“Dobro je znati da smo u načelu s kojim su sve stvari prirodno skladne." (p. 85)

Sakramenti, koji čine nedjeljivu cjelinu s Liturgijom, dat će čovjeku potrebnu snagu da ne poklekne u mučnom hodu. Što se tiče sakramenta Euharistije, on će potpuno zadovoljiti sve njegove težnje, jer će ga učiniti sudionikom vječnosti dajući mu mogućnost da obuhvati bitno kroz nebitno. Liturgija će mu dakle pribaviti: "Kruha koji je uistinu kruh i koji hrani, vode uistinu koja pere, vatre uistinu koja grije, koja osvjetljuje i koja sažiže." P. 25)

       “To što se tražio tako daleko, Vječnost već od ovoga života pristupačnu u svim smjerovima, podigni oči i drži ih uprte pred sobom, jer tu je, i gledaj Azim (beskvasni kruh) u gori." (p. 39)

       “Koprena na stvarima, za mene je u jednoj točci postala prozirna.

Obuhvaćam Bit napokon kroz Nebitno." (p. 40)

       Susrećemo, uistinu, u "La Messe Lá-Bas", najvažnije dijelove jedne Mise u njihovom stvarnom slijedu. CLAUDEL, koji dobro poznaje liturgijski tekst, ali u tom slučaju na njega mnogo ne misli; on povezuje svoja osobna razmatranja, o svom vlastitom životu, o životu svoga prijatelja RIMBAUD-a, i svoje Nacije, dok se razvijao obred Žrtve. Misa mu pruža čitav jedan životni program, pokazujući mu što treba činiti, želi li svojemu radu dati duboki i pravi smisao i želi li ponovo uspostaviti moralni red, izopačen već nekoliko stoljeća. Liturgija je dakle prema CLAUDEL-u jedan od životvornih izvora koji mogu obnoviti palo čovječanstvo.

 

VII.  - Sada nam samo ostaje da analiziramo misterij "L'Annonce faite á Marie" (1912.), djelo koje je, kad je prvi put objavljeno, uzdiglo uragan oduševljenja tako da su poetsko nadahnuće koje ga prožima uspoređivali s najboljim odlomcima kod SOFOKLA i SHAKESPEARE-a. Mi ćemo bez oklijevanja ići u srž pitanja i bez zaustavljanja prijeći preko svih Ijepota tog djela koje se ne odnose na Liturgiju.

       Utjecaj Liturgije na ovaj misterij treba se promatrati sa nekoliko aspekata. Zvuci Angelusa, odmah na početku komada (p. 16-17), uranjaju nas već u atmosferu misterija. Čovjek se odmah osjeća ushićen silnom radošću koja je predstavljena gledateljima kao preobražena pojava uskrsnuloga KRISTA. Osobe koje se prepuštaju toj antiknoj antifoni - Violaine, Pierre de Craon - zaranjaju u taj nadnaravni svijet koji za njih daleko nadvisuje sve čari vidljivog svijeta.

 

(160) ----------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Zahvaljujući molitvi koju oni izgovaraju, CLAUDEL nam omogućava da zavirimo u njihov duhovni život. Riječi koje izgovara otac Violaine, kroz Anne Vercors nas svojim stilom podjsećaju na jedno mjesto koje nas navodi na misao o himnu "Caelestis urbs Jerusalem":

" - Nisam sam?

Ta veliki narod veseli se i odlazi sa mnom!

Narod svih mojih mrtvih sa mnom

Te duše jedna za drugom od kojih ostaje samo kamen,

Svo kršteno kamenje koje zahtijeva svoj mjesto."

 

Stav Anne Vercors-a kao čovjeka i kao muža samo od sebe nas podsjeća na poslanicu Druge Mise za Djevicu ne mučenicu,a budući da je taj starac ostavio svoju obitelj da prigrli "Gospodinove stvari".

I sama ideja  "misterija", koju bi HUYSMANS bio označio imenom "mistična zamjena", ista je koja je izvrsno izražena u onom obredu "Prise d'habit" (Oblačenje) (V. Pontifical), o kojem smo govorili s obzirom na djelo "En route". Violaine okajava grijehe drugoga na isti način kao svaka dobra redovnica nakon što se prinijela kao žrtva u liturgijskom obredu koji smo upravo istaknuli.

Dok nam tekst "La Prise d'habit" (Oblačenja) još ne pokazuje obraćenje grešnika ostvareno ispaštalačkim žrtvama, vidimo u "L'Annonce faite a Marie", plodove Violaine-ine žrtve. Mara, njezina zla sestra, koja ju je ubila, priznaje poslije Violaine-ine smrti:

 

"O Jacques, nisam više ista.

U meni ima nešto završeno.

U meni ne nešto slomljeno."

 

Violaine-ina žrtva iznudila je od neba milost obraćenja sestre Mare. To je ista činjenica koja nam u CORNEILLE-ovom "Polyeucte"-u objašnjava obraćenje tiranina Félix-a tom očitom razlikom što aluzija na liturgijski tekst potpuno providna kod CLAUDEL-a čini nam iznenadni obrat u Mara-inoj duši nužnim i vrlo prirodnim u psihološkom pogledu, dok obraćenje Félix-a u

 

(161) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

CORNEILLE-ovu djelu naprotiv izgleda da je obilježeno pečatom "Deux ex machina".b

 

VIII. - Kad vidimo Violaine kako se pojavljuje (p. 83) u "Odjeći redovnica Monsanvierge-a, otprilike, jedino bez manipula, u odjeći koju one nose u koru, Dalmatiku đakona, za koju one imaju povlasticu nositi ju, nešto svećenikovo, one same hostije...", autor, jednim potezom, u našem duhu čini prisutnim taj nevidljivi svijet koji ima snagu obraćati duše i izvoditi promjene u stvarnom životu. Pa i čudo, koje se u svjetovnom teatru ispravno smatra kao neki "Deux ex machina", ne izlazi u kršćanskom teatru iz zakona koji ravnaju akcijom. Jedina stvar, koja je zamršena za kršćanskog dramaturga, jest da akciju natapa u nadnaravnom. CLAUDEL nije ništa bolje znao nego da u "L'Annonce faite a Marie" dadne liturgijsku osnovicu koja posjeduje onu izvanrednu sposobnost da nam nadnaravni svijet učini prisutnim, što znači onaj svijet koji, kako on misli, igra glavnu ulogu u sadašnjem životu. Pogledajmo dakle iz bližega to uplitanje nadnaravnoga u zakone prirodne i istaknimo dio koji pri tome ima Liturgija.

       Na kraju trećeg čina u vrijeme Božićnog Matutina (Jutarnje) Mara

zahtijeva od Violaine da joj uskrisi njezino mrtvo dijete. Kako se ona može usuditi

tražiti nešto takvo? To je zato jer ona zna da je Violaine žrtva koja daje zadovoljštinu i duša joj je uronjena u kraljevstvo Milosti. Što se događa u tom svijetu tamo? Kakvi to plemeniti osjećaji ujedinjuju ta područja? Liturgija, njihovo vjerno zrcalo, kaže nam: "Hodie nobis de coelo pax vera descendit, hodie per totum mundum melliflui facti sunt coeli ... Hodie illuxit nobis Dies redemptionis novae, reparationis antiquae, felicitatis aeternae... O magnum mysterium et admirabile sacramentum ut animalia viderint Dominum jacentem in praesepio ... Evo javljam vam veliku radost....a

      

(162) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Ta neizmjerna radost, koju nadahnjuje Liturgija, ali je prouzrokovana rođenjem jednog Djeteta, koje je u isto vrijeme i Spasitelj i apsolutni gospodar svega svemira, pruža Violaine-i prigodu da od Njega zamoli jednu vrlo jednostavnu stvar: uskrsnuće Mara-inog mrtvog djeteta. Molitva je uslišana, a mi osjećamo da se dogodilo nešto vrlo prirodno i ne sasvim neobično.

       Čudo koje je u srednjovjekovnom teatru imalo važno mjesto, zahvaljujući upotrebi Liturgije, po CLAUDEL-u ponovno je oživjelo u suvremenoj drami. Po toj važnoj činjenici spasonosni utjecaj Liturgije na modernu literaturu čini se da je dosegao svoj vrhunac: Božićni prizor i u "L'Annonce faite a Marie" kruna je tog mnoštva književnih djela koja su imala korist od Liturgije. Dok ona tako ima drugdje - izuzevši PÉGUY-a - samo dekorativnu ulogu te samo naglašava pjesničke efekte u brojnim literarnim prizorima, kod CLAUDEL-a je preuzela aktivnu ulogu u radnji same drame. Postala je oruđe kojim se služi Milost - kao nekom osobnošću da upotpuni dramatsku akciju i da novim svjetlom osvijetli razvijanje životnih snaga.

 

IX. - Svoja razmatranja o PAUL CALUDEL možemo sažeti tvrdnjom da je on za lirsku poeziju ono što je HUYSMANS bio za roman. On je lirski pjesnik u pravom smislu riječi koji nam u svojim pjesmama iznosi fragmente svojeg duhovnog života. To su poleti k Bogu Stvoritelju čitavog svemira i KRISTU euharistijskom kojeg on često prima. Njegove mistične težnje ne čine se na prvi pogled odviše originalnima; i to baš iz razloga što je CLAUDEL usvojio liturgijski govor u tolikoj mjeri da mu bez prestanka pod pero dolaze molitve i evanđeoske riječi, stihovi Himana i Psalama.(57)

"Rimovani redak, koji on toliko voli, isto tako podsjeća na neke sekvencije srednjega vijeka." (VALLERY-RADOT, p. 255).

       Misa mu pruža čitav jedan životni program i pokazuje mu sredstva koja bi mogla obnoviti cijelo čovječanstvo. Pontifikal (De Benedictione et Consecratione virginum) nadahnjuje misterij "L'Annonce faite a Marie" a Liturgija tu preuzima aktivnu ulogu navodeći nas da osjećamo prisutnost nadnaravnog svijeta i služi kao oruđe djelovanju Milosti. Tom činjenicom je veličanstveno okrunjen niz djela koja smo analizirali tijekom našega studija.

       PAUL CLAUDEL je jednim genijalnim potezom pronašao ono što su jedva i naslućivali razni CHATEAUBRIAND-i, HUGO-i, BARBEY D'AUREVlLLY-i i BAUDELAIRE-i. Stavio nam je na dohvat ruke, u kršćanskoj umjetnosti, taj tajanstveni svijet, koji je izazivao samo osjećaje straha i nesigurnosti kod onih koji nisu pravo shvaćali njegov istinski sadržaj.

 

(163) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Upotrebom Liturgije pokazao je da "fatum" nije jedina izvanzemaljska stvarnost; da stvarnosti koje obično označujemo riječima "tajanstvene sile", jer nemamo točnijeg izraza, nisu tako jednostavne kako se čini na prvi pogled. CLAUDEL je pokazao, uvodeći Liturgiju u područje svoje umjetnosti, da te "tajanstvene sile" obuhvaćaju čitav svijet do tada gotovo neistraženih različitosti i bogatstava. Uzročnost veličanstvenih i predivnih zakona tog svijeta nije ništa manje istinita i manje stvarna, iako se često čini da ti zakoni lebde pod nekim jedva prozirnim velom.

 

(164) --------------------------------------------------------------------------------------


 


Bilješke:

 

(154) --------------------------------------

a Ova književna kritika je ona s kojom smo se upoznali prilikom LOUIS MERCIER-a.  Već smo se tada divili posebnom interesu koji je pokazivao za litugijsku umjetnost.

 

(161) --------------------------------------

a Poslanica: 1.Korinćanima 7,29-34: “Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju...”

 

(162) --------------------------------------

[a] “Tu se nalazim pritisnut nekom tajnom draži;

  I popuštam zanosu kakvo ne poznajem;

  I pokretom kojeg ne mogu čuti;

  Iz svojeg bijesa prelazim na revnost svojega zeta,

  To je on, ne sumnjajte nimalo o tome, čija nevina krv

  Za svojeg progonitelja moli svemogućega Boga;

  Njegova ljubav, razlivena na cijelu obitelj

  Vuče za sobom oca isto kao i kćer.”  (Polyeucte, stihovi 1769-1776)

[b] Navodimo samo nekoliko odgovora. Mara glasno čita slijedeće stranice Božićnog obreda: Prva, Četvrta i Sedma lekcija: Odgovori I., IV., VII., VIII. i Sv. Luka II (1-14, izvadci).


 


57 Pjevajući liturgijskim zanosom duhovnu tugu, on spontano navodi stihove psalma: “Spasi ju od pogibeljne smrti i od Ralja Zvijeri” (“Corona”, p.118).  Stoga u opisnim pjesmama kao što je ona pod naslovom “Strasbourg” (ibid p.130), on komentira kao što je to radio HUYSMANS, značenje arhitekture koristeći stih slavnog himna:”Et antiquum documentum nove cedat ritui”.

CLAUDEL je često nerazumljiv za one koji nisu dobro upućeni u Liturgiju.  Tako se on zadovoljava da u “Memento pour le Samedi Soir” (Memento za subotnju večer) (ibid. p.200) spomene samo nekoliko liturgijskih odlomaka, a čitatelj mora uz pomoć asocijacija misli i osjećaja, oživjeti u svojoj duši čitav jedan psihološki krajolik.