IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

A P O L O G E T E

POGLAVLJE XXIII.

LOUIS VEUILLOT

(1813.-1883.)

     I. - Definicija skupine apologeta. LOUIS VEUILLOT nalazi se na vrhu njihova popisa.

       II. - Liturgija mu služi u isto vrijeme kao oružje za borbu protiv svojih protivnika i da brani politiku Svete Stolice. On poznaje djelovanje DOM GUERANGER-a i prilagođava svoj stil prema zahtjevima publike svoga doba.

       III. – Umjetnost gregorijanskog pjevanja pribavlja mu argumente protiv protestantizma. Narodi koji njeguju gregorijansko pjevanje, stvorit će velika djela, jer pripadaju univerzalnoj obitelji.

       IV. - VEUILLOT žali što su mnogi prosvijetljeni ljudi pravi neznalice s obzirom na liturgijsko znanje. GOETHE-ov "Faust" i MOZART-ov "Don Juan".

       V. - Svaka Misa je jedno umjetničko remek-djelo. Rimska liturgija zadovoljava čovjekove intelektualne i umjetničke težnje.

       VI. - Sam je Brevijar protuteža utjecaju "biblioteka, akademija i novina".

       VII. - Tekst za svetkovinu Sv. Petra i Pavla razotkriva motive Papinog političkog djelovanja.

       VIII. - Opisi obreda i liturgijska razmatranja u "Le Parfum de Rome".

       IX. - Protestira protiv uvođenja teatralne glazbe u katolička svetišta. Na tom području on je HUYSMANS-ov istinski preteča. VEUILLOT ustanovljuje da je Liturgija muza - carica slikarstva. Liepota strofa; "O felix Roma..." Liturgijske uspomene u njegovom stilu.

       X. - Njegovo liturgijsko znanje. Zaključak.

                        *      *      *      *      *      *

(165) -----------------------------------------------------------------------------------------

I. - Nakon što smo proučili cijelo mnoštvo istinskih apostola Liturgije, s LOUIS VEUILLOT-om pristupit ćemo nizu literata koji su se njome poslužili, pout J. de MAISTRE-a, da dokažu uvjerenja kojima su posvetili svoj život. U očima "apologeta", koji je opći naziv pod kojim smo svrstali sve te pisce, a LOUIS VEUILLOT jedan je od njih, liturgija je prije svega vrlo pogodno oruđe za obranu ili za dokazivanje nekog određenog stava.

II. - Taj "opasni pobjednik", "taj posljednji pisac pamfleta", kojemu "protivnici .. za sve njegove nauke danas odaju priznanje...", kao što kaže STROWSKIa, upotrebljava Liturgiju u isto vrijeme da pobijedi slobodne mislioce i da analizira politiku papa svoga doba. Prije nego što se duže zadržimo na načinu na koji se on služi Liturgijom, pogledajmo izbliza što je LOUIS VEUILLOT općenito znao o službenoj molitvi Crkve.

       Nije čudno što je on možda bolje nego bilo koji pisac njegova vremena poznavao obnoviteljsko djelovanje DOM GUERANGER-a. U mnogo navrata boravio je u Solesmes-u i s mnogo zanimanja i kao odani prijatelj pratio djelovanje slavnog redovnika benediktincab.[a] Slavnoj je opatiji čak posvetio jedan od najzanimljivijih odlomaka u "Ça et la" (Tu i tamo).c[a] S obzirom na naše proučavanje, čini nam se najpogodnije da istaknemo sve što ima zanimljivog u njegovoj knjizi "Le Parfum de Rome" (Miris Rima) (1862.), napisanoj u doba kada među francuskim piscima gotovo nijedan nije imao točnog znanja o liturgijskoj umjetnosti (lzuzevši učenjake kao što je MONTALEMBERT, OZANAM...)

       L. VEUILLOT se dakle služi svojim zavidnim novinarskim talentom da dokaže istinitost katolicizma, koje je prigrlio 1838. za vrijeme boravka u Rimu, i da proširi svoje vlastito liturgijsko znanje koje je, s obzirom na razdoblje u kojem ga je stekao, bilo dosta opsežno.

Da bi kao novinar prilagodio svoj način govora zahtjevima publike svoga doba uljepšavajući ga znanstvenim izrazima, jer to je razdoblje u kojem je dozrela RENAN-ova "L'Avenir de la Science" (Budućnost Znanosti), on se jako trudi svojim čitateljima učiniti divote katoličkog bogoštovlja prihvatljivima. Evo oštroumne usporedbe koju on postavlja s obzirom na "Angélus" (Angelus - Pozdrav Gospin) (koji nas podsjeća na usporedbu koju je već bio postavio CHATEAUBRIAND):

"Žena i dijete ... načiniše znak križa ... Čuli su Angelus i mole. Poslušajte: to je brzojavni jezik Crkve,

(166) ---------------------------------------------------------------------------------------

izumljen već odavna. - Što govori, upita Coquelet. Taj jezik govori nešto što je neizmjerno iznad vas i iznad svakog Instituta." Taj "blagozvučni brzojav” ispunjao je prostor, stavljajući ljude u vezu s njima samima i s Bogom, govoreći im o uzvišenim misterijima i svetim mislima..." (I/p. 34-36).

III. - Izvanredna ljepota gregorijanskog pjevanja daje mu nepobitan dokaz o superiornosti katolicizma nad protestantizmom. Za vrijeme posjeta kolegiju Germanicum u Rimu on ovako razmišlja:

       "Mala crkva kolegija Germanicum ... jedno je od svetišta u kojem se najbolje izvodi rimsko pjevanje..."

“Luter ... je pjevao te božanske molitve na božanskom ritmu, ali se svega odrekao. I molitve i ritmove, sve je nadomjestio riječju. Ne samo vjera, nego i sam instinkt za Umjetnost osuđuje Lutera i traži da vrati poeziju koju je odstranio iz ljudskog srca." (II/69-70)

       LOUIS VEUILLOT dovodi svoje izvode sve do tvrdnje da bi kršćanski narodi koji ne njeguju gregorijansko pjevanje - budući da su prekinuli veze jednstva koje su ih vezale s Rimom i po tome sa svim generacijama ljudskoga roda - da bi ti narodi bili mogli stvoriti djela još veće vrijednosti da nisu potpuno napustili umjetnost gregorijanskog pjevanja. Obraćajući se tako na njemačke seminarce (bogoslove) upućuje im ove riječi:

"Vaša Njemačka pjeva, ali ne više hvalospjev Bogu 'Svet, svet, svet,

puna su nebesa i zemlja Tvoje slave’.

Oh! Nijemci, da ste znali taj hvalospjev, da su ga znali veliki izokrenuti umovi,  da su ga znali Goethe-i, Hegel-i, Fichte-i... Kakvim bi sjajem sjalo danas čelo Velike Njemačke i kakva žetva istinite slave napunila njezine učene ruke." (II/p. 71)

Budući da gregorijansko pjevanje posjeduje moralizatorske kvalitete koje preobražavaju narode,a slavni novinar potiče mlade bogoslove da njeguju one iste melodije koje su uvijek slavnog Monikina sina do suza ganule pred više od petnaest stoljeća. (II./p. 72).b

IV. - U svojim raspravama o različitim temama LOUIS VEUILLOT izražava žalost da mnogi ljudi, među najslavnijima, bijahu pravi neznalice u liturgijskom pogledu:

(167) --------------------------------------------------------------------------------------

"A ipak GOETHE" (dok je boravio u Rimu) "zastao je pred grubim plaštem. Pravi mu Rim nije bio poznat. Udisao je njegov miris, ali na način onih neupućenih svjetovnjaka koji ulijeću u naše hramove: očarani su, ali ne znaju da su himni i sveta odjeća i oblaci tamjana zapravo molitve " (I/p. 14).

       VEUILLOT ipak zna da je GOETHE bio daleko od toga da bi bio potpuni neznalica na području Liturgije. Ne govoreći o slavnom prizoru "Fausta" u kojem Margareta sluša prijeteće melodije "Dies irae", on aludira samo na onaj prizor kada Faust izvršava samoubojstvo:

"Kako veličanstveno Faust lomi načelo moderne zablude, slobodu savjesti, nedostojnu igračku misaonog bića. Kako on drhti, kako plače na zvuk zvona katoličkog Uskrsa" (II/p. 268-269).

       Ipak odaje priznanje MOZART-u i nekim drugim umjetnicima što su cijenili Liturgiju:

"MOZART dobiva od nekog plitkog libretista nekog sramotnog tipa" ("Don Juan".) "koji je zaglibio u blatu, daleko izvan dosega božanskog milosrđa. Ali slušajući melodije svete Crkve, jednim pogledom svoga golubinjega oka preobrazi tu iskušanu put..." (ll/p. 268-269).

V. – Ono što će nekoliko godina kasnije HUYSMANS dokazati s cijelim nizom primjera iz Liturgijske godine, slavni novinar kaže globalno (zaustavljajući se s više pojedinosti samo na svetkovini prvaka apostolskih):

       "Svaki blagdan Crkve je jedna pjesma, u isto vrijeme ozbiljna i puna

tihe radosti. Vjera, Ufanje i Ljubav jedno za drugim uzimaju pri tome riječ. Cijela svetkovina sveca pripovijeda život junaka, njegove patnje i njegovu slavu." (II/p. 244).

       Što se općenito tiče bogoštovlja, L. VEUILLOT ne nalazi dosta izraza da ga slavi. Po njegovu mišljenju obredi tumače misterije dogma, potpuno zadovoljavaju ljudsku dušu i daju više mjesta osjećaju lijepoga nego ikakvo drugo bogoštovlje izvan katolicizma:

       "On vidi bogoštovlje čijoj raznolikosti, sjaju, dubini ništa nije ravno. To bogoštovlje zna, čak i pred oči prenijeti veličanstvenim obredima sve misterije svoje dogme: zna ih, dakle, učiniti dostupnima svakom umu." (vidi TAINE, bilješka 11). Tek bogoštovlje zna u svom uzvišenom govoru izraziti najpromjenjivija stanja i najrazličitija raspoloženja duše: ono, dakle, zadovoljava dušu, svaku dušu, kao što zadovoljava duh, svaki duh. To bogoštovlje umjetnosti i osjećaju lijepoga daje doprinos kakav nisu primili ni od koje druge religije. Kao što je, dakle, zasebno zadovoljilo i duh i dušu, zadovoljava ih i ispunjava i kada su zajedno." (I. p. 225).

(168) ----------------------------------------------------------------------------------

VI. - Obveza čitanja Časoslova ima u njegovim očima najsretnije učinke. Tako se prisiljava svećenstvo, to je njegovo mišljenje, da se napaja na tom nepresušnom izvoru, iz kojega obilno izviru istina i ljepota. "Divna dalekovidnost Crkve koja želi da njezini svećenici uvijek u rukama imaju božansko Pismo da se neprestance napunjaju njegovom snagom; a mi vječno primamo u rosnim kapljicama mudrosti tu nauku neba! Manje se plašim mnoštva ljudi koji pišu. Kažem si da je Bog predvidio to preobilje. On je sastavio svoju knjigu, njegova Crkva ju komentira, istina će pobijediti biblioteke, akademije i novine. Coelum et terra transibunt verba autem mea non transibut." (II/p. 266).

VII. - Komentar službe Božje apostola Petra i Pavla, gledana iz političkog kuta, je istinsko remek-djelo svoje vrste. Treba se podsjetiti, da bismo shvatili tu analizu, da je Papa još bio u posjedu nezavisne države, kad je L. VAUILLOT pisao svoj "Parfum de Rome". Usprkos slobodnim misliocima koji su svim silama nastojali potkopati autoritet Svete Stolice šireći čudne glasine u isto vrijeme o tajnoj diplomaciji i o vođenju poslova Svete Stolice temeljenog na spletkama, VEUILLOT je došao na oštroumnu ideju da im pred oči stavi zbornik zakona po kojem se pape vode u svojim političkim odnosima:

       "Želite li doista znati što Crkva misli o sebi? Želite li osobno mišljenje Pape o opasnostima sadašnjosti, o prijetnjama budućnosti? Meni su te tajne poznate. Našao sam ih u jednoj ne baš rijetkoj knjizi, ali koju političari nikako ne čitaju, a još manje razumiju. Ta knjiga je 'Služba Božja za nedjelje i svetkovine godine.'a Mnogo knjiga iznose misao Crkve. A ova je najpouzdanija. Iz nje se vidi sve što Crkva moli od Boga otkako postoji, sve što će od njega uvijek moliti. Otvaram ju na blagdan apostola Petra i Pavla ... Što nam preostaje da pogodimo od tajni Crkve, kad ćemo upoznati njezinu molitvu. Blagdan Svetih Apostola jest spomen na njihovu pobjedu, odnosno na njihovo mučeništvo. Mučeništvo i pobjeda za Crkvu je to ista riječ, pa to prvo pojašnjenje može biti dostatno ... Najljepša od svih drama, posvećenih junacima Kršćanstva je svetkovina Galilejskog ribara, Šimuna Petra, oblikovana u svetosti od samoga Isusa, uzvišeni prvosvećenik poslije Isusa, namjesnik Isusov, apostol Isusov, mučenik Isusov ... dali su ga išibati, a on će propovijedati, krstiti, osnivati crkve ... I na koncu Crkva će izustiti ovu posljednju riječ: 'Danas, Šimun Petar je uzdignut na vješala Križa: Aleluja. Danas je onaj koji drži ključeve neba otišao pun radosti Isusu Kristu...!”

(169) ------------------------------------------------------------------------------------

Eto vam tajne Crkve, osobnog Papinog mišljenje usred nestalnosti vremena. Govorim o sutrašnjici kao i o današnjici, o vladajućem Papi kao i o budućim Papama kao i o prošlim Papama. Oni koji žele upoznati političke tajne Crkve, neka uzmu u ruke crkvenu knjigu; već odavno su sve tajne tu položene. Neka njezini protivnici, kao mala djeca, čitaju i trude se razumjeti!..

       Papa uvijek zna što Židovi žele,[a] i što Herod želi, i što Neron želi.

Imao je vremena to naučiti! Koliko li se puta vidio zarobljenim? Koliko li puta na drvu križa?

       On nema ni srebra ni zlata da potkupi svoje tamničare, ni mača da ih suzbije. Ali: Tu es Petrus. To ima..." (II/p. 241-247).

VIII. - Izvadci iz poglavlja pod naslovom "Le Secret de Rome" (Tajna Rima) koje smo upravo naveli, dostatno označuju način LOUIS VEUILLOT-a. On se služi Liturgijom kao svakim drugim oružjem da rani i svog protivnika. Nije nam zadaća suditi da li je u tom uspio; zadovoljimo se kazivanjem da je njegova ideja nedvojbeno bila vrlo oštroumna. COPEE će nekoliko godina kasnije upotrijebiti isti način: on će - kao što je to učinio VEUILLOT za svoje političko shvaćanje potkrijepiti svoje demokratske doktrine primjerima i poukama izvađenima iz Liturgije.

       Tako smo osvijetlili sva izrazita lica liturgijskog shvaćanja kod ovoga pisca. Prešutjeli smo brojne i bogate opise obreda koje posvuda susrećemo listajući njegovo djelo. (II/p. 369...). Njegova nas liturgijska razmatranja još više zanimaju, jer se LOUIS VEUILLOT često zaustavlja na nekom kratkom stihu poput ERNEST HELLO-a, okrećući ga sa svih strana s namjerom da mu iscrpi sav sadržaj. Ta razmatranja ne ulaze u predmet našeg proučavanja. Ne samo stoga jer bi ih mogao napisati bilo koji drugi pisac, nego također jer nam ne otkrivaju onu oštroumnu originalnost tog silovitog borca koja je jedina važna za povjesničara književnosti.[b]

IX. - S obzirom na vrlo istančani ukus ovog novinara, ne treba nas čuditi što je on oštro napadao sve koji su crkvu pretvarali u teatar. U tom se javlja kao pravi preteča HUYSMANS-a:

       "Loš ukus ohrabruje ona dosadna djela kao što čini da triumfira glupa literatura 'Marijina mjeseca' i sva ona kukavna

(170) --------------------------------------------------------------------------------------

pobožnost prema Blaženoj Djevici s lažnom teologijom, lažnim cvijećem, lažnim melodijama i lažnim stihovima." (I/p. 237).

       "Ali sa svojom glazbom" (Rimljani...) "često su mi iskrivili misu. One fuge, one rulade, oni trileri remete nadahnute riječi ... Molitva ne govori, niti ide naprijed: ona lebdi i pjeva. Od te nesretne glazbe molitva poskakuje i pleše." (II/p. 65).

       Glazbena ljepota i sjaj boja u bogoštovlju izaziva užitak kod LOUIS VEUILLOT-a:

"Pa, u isto vrijeme kada se prisjećamo povijesnog događaja, Zbor čas pjeva božanske psalme u kojima se izriče vjera i ljubav koji ispunjaju dušu apostola, čas ponavlja obećanja Isusa Krista" (II/p. 244).

"Što se tiče opisivanja svečanosti, bio bi potreban kist, ali kist bi bio prisiljen ispustiti bitno, ono neizrecivo zračenje kojim ljubav kruni ljepotu. Zlato, grimiz i drago kamenje od sunca ne dobiva toliki sjaj."(I/p. 323). [c]

Liturgija, napokon, zadovoljava, njegovo je mišljenje, lirske težnje ljudskog srca. “Neki redovnik stane pjevati himan one slavne i čarobne Elpis, ’sastavljene pred trinaest stotina godina’, kad je opazio prve kupole rimske:

       'O felix Roma quae tantorum Principum

       Es purpurata pretiose sanguine

       Non laude tua, sed ipsorum meritis

       Excellis omnem mundi pulchritudine'" (I/p. 75)

Zato je posve prirodno što se kod njega može naći veliki broj odlomaka čiji stil sadržava liturgijske aluzije.[d]

X. - Ukratko, LOUIS VEUILLOT, s obzirom na razdoblje u kojem je pisao svoja djela, bio je novinar s vrlo širokim liturgijskim znanjem (58). Njegova se izvornost sastoji u tome što se u novinarskim polemikama služio Liturgijom i što je pokazao da se u njoj mogu naći sve pokretne snage kršćaninova djelovanja, čak i one pokretne snage koje ravnaju diplomatske odnose Svete Stolice.

(171) ---------------------------------------------------------------------------------------