IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

A P O L O G E T E

 

 

POGLAVLJE XXV.

 

 

 

FRANÇOIS COPPEE

(1848.-1908.)

 

 

 

I. - “La Bonne Souffrance” FR. COPPEE-a.

II. - Pokazuje se tankoćutan na poeziju bogoštovlja već i prije obraćenja. Njegovo oduševljenje za obrede Pepelnice. Liturgija proizvodi spasonosne promjene u duhovnom životu ljudi.

III.  - Ona je sposobna izvoditi obraćenja.

IV. - “Démocratisme liturgique” FR. COPPE-a.

V.   - Zaključak.

 

*      *      *      *      *      *      *

 

I. - FRANÇOIS COPPEE ostavio nam je u svojoj “Bonne Souffrance” (Dobra bol) (1898.) nekoliko opisa koji se istovremeno odnose na njegov osobni život i na njegovo obraćenje. Izvadit ćemo odlomke u kojima se ta liturgijska shvaćanja pojavljuju u potpunosti, a ostavit ćemo po strani ostala djela koja ne obuhvaćaju gotovo ništa zanimljivog gledano iz liturgijskog kuta.

 

II. - Dobri akademik iz ulice Oudinot volio je Liturgiju još i prije svoga obraćenja. Ta činjenica odaje da on pripada Francuzima starog kova kod kojih je ljubav prema ljepotama bogoštovlja bila urođena: “Uvijek su me obredi bogoštovlja potresli svojim istinskim karakterom starine, svojim skladnim sjajem, svojom svečanom i prodornom poezijom.” (p. 71).
       Budući da je bio prijatelj puka, njegova liturgijska razmatranja bit

će napisana u stilu pristupačnom najjednostavnijem čitatelju. 0 ganutljivom obredu Pepelnice COPPEE nam kaže slijedeće:

 

(174) --------------------------------------------------------------------------------------------------

 


       “Obred zadivljujućeg simbolizma, kao uostalom svi obredi Crkve. Nije mu samo cilj da nas podsjeti da je život kratak, smrt blizu, i da ono malo što će ostati od nas, pa bili mi glasoviti osvajači i moćni carevi, poslužit će možda jednoga dana da začepi pukotinu u nekom zidu, ili rupu na nekoj bačvi, - ipak je ta otrcana istina uvijek korisna da je ponovimo i spasonosna da je razmatramo. Pepeo posut po glavi kršćanina ima drugo značenje."
       COPPEE zatim svojim pučkim načinom pokazuje ono što su CLAUDEL i toliko drugih pisaca učinili ukočenijim stilom, da Liturgija posjeduje neusporedive obnoviteljske sposobnosti. Pepeo preporučuje čovjeku, nastavlja on:
       “da bude ponizan, kad misli na zaslugu koju može imati, na neko

vrlo ugledno mjesto koje ima u svijetu, na dobra djela koja je mogao učiniti. Pepeo mu zapovijeda također da ispravi zlo koje je počinio, ili, u najmanju ruku ako je grijeh nepopravljiv, da ga gorko okajava i to svim silama svoje duše.” Jedan duboki smisao proizlazi također “iz tog obreda pepeljenja, koji podsjeća čovjeka da mu smrt prijeti bez prestanka i da se mora često preispitivati i suditi, ponizno, strogo, u duhu pokore i zadovoljštine.” (p. 213). Osim toga Liturgija preobražava način života puka, a prije svega način života i vladanje siromašnih slojeva Pariza:

“Moglo se pogoditi da se sirota djevojka obukla što je bolje mogla samo iz pristojnosti prema dobrom BOGU, jer je nedjelja i ona je išla na misu.” (p. 134).

 

III. COPPEE se zatim pridružuje onoj skupini pisaca koji su otkrivali intimne odnose Liturgije i obraćenja. On je tomu još dodao jednu tanku demokratsku glazuru koja njegovom razmatranju daje pečat originalnosti:

“U jednu pučku četvrt, u jednu crkvu u predgrađu, na jednu od onih ranih misa na kojima se susreću samo vrlo siromašni ljudi, htio bih povesti jednog današnjeg čovjeka, jednog nevjernika, da tu vidi pepeljenje...” pa da osjeti “iskrenu ljubav puka.
       Gledalac bi bio ganut. Gledajući kako se po čelu prosiplje taj prah,

koji prema Hamletovoj riječi, možda sadržava jedan atom Aleksandra i Cezara, i predstavlja, u neku ruku, sliku tolikih uništenih civilizacija, tolikih iščezlih naroda, sjetio bi se da je povijest samo dugi krik boli, a da se posvuda i uvijek sudbina slabih i malenih jedva mogla podnositi i da oni nikada nisu pronašli boljeg olakšanja svojih patnji nego podižući svoje oči k nebu.
       U toj religioznoj atmosferi, pred tim jadnim ljudima u molitvi, nevjernik ... bi uzvjerovao u Isusa Krista...” (p. 217).

 

 

(175) -------------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Premda nam se taj optimizam u pogledu Liturgije čini nešto malo pretjeran, sama činjenica da su se mogle otkriti veze između molitve Crkve i obraćenja, vrlo je važna za proučavanje koje obavljamo. U tome prepoznajemo istu mješavinu ideja koje su nas zanimale u slučaju LANCELOT a i LESAGE-a kao i prigodom naše analize HUYSMANS-a i R. VALLZRY-RADOT-a.

 

IV. Da završimo, trebamo istaknuti liturgijskidemokratizamFRANCOIS COPPEE-a. Ovaj simpatični pisac divi se svečanom slavljenju obreda ove Crkve koja se ne brine da li joj pristupa siromah ili bogataš. Liturgija je, kako on sudi, dakle velika i istinska škola jednakosti, dok je “demokratizam” demagoga često samo prikriveno licemjerstvo:

“Za siromašne je”, kaže COPPEE, “božanska služba Božja slavljena punim sjajem, svećenik i dva đakona, obučeni u bogati ornat, pred oltarom izvode obredne pokrete, glasovi pjevača i korske djece dižu pod zvučni svod veličanstvene pjesme liturgije, velike orgulje se pokreću, čas grme, plaču, sanjaju, uzdišu, a molitva i ushićenje pljušti, širokim valovima po svim tim sagnutim glavama... I ove nedjelje Crkva nije s manje veličanstvenosti razvijala svoje obrede; jer ona je, ma što god da drugi kažu, velika škola jednakosti. Kada prima nekog siromašnog rođaka, onaj surovi demokrat, koji sanja o tome da sve stavi na istu razinu, ne pali ipak luster u salonu i ne silazi u podrum po košaru starih butelja. Kršćanski svećenik prima uvijek vjernike, ma kako god bili neznatni, u svoj raskoši kojom raspolaže kao preljubljenu braću.” (p. 130-132).

 

V. - Iz svih tih navedenih činjenica proizlazi da se liturgijsko shvaćanje FRANCOIS COPPEE-a ne razlikuje u mnogim točkama od shvaćanja jednostavnog čovjeka iz puka. To shvaćanje ograničeno je na minimum; on se oduševljava religioznim obredima koje svaki Parižanin može poznavati (60). Kao što HUYSMANS voli Liturgiju kao umjetnik jer ona odgovara najuzvišenijim zahtjevima Umjetnosti, tako COPPEE nju slavi zbog njezinog demokratskog sadržaja. (61). Svaki pisac u njoj nalazi nešto što pokreće najosobnije i najdublje žice njegova vlastitog bića. Liturgija je dakle sve za svakoga.

 

 

(176) ------------------------------------------------------------------------------------------------


 


Bilješke:

 

60  Zato on u svom “Bonne souffrance” (Dobra patnja) govori o onom ganutljivom obredu odlaska misionara iz rue du Bac, koja još i danas privlači veliki broj Parižana (p. 97).

 

61 Premda je poslije svoga obraćenja bio oduševljen HUYSMANS-ovim opisomtihe mise u kripti” (p. 229) (La Cathédrale) i premda je bio upoznat s liturgijskim raspoloženjem u intelektualnim sredinama - nije li sam stanovao nekoliko koraka daleko od rue Monsieur - ipak je bio jednostavan čovjek puka.
        
On se tuži (god. 1897,) što su velike mise još uvijek slabo posjećene:

U većini pariških crkava, osim na dane velikih svetkovina, ima malo svijeta na velikoj misi. Ona se služi dosta rano ujutro, a Parižani ustaju kasno, traje dugo, a Parižani su vrlo zaposleni.” (p. 129)

Vidi na primjer COPPEE, Poemes modernes (Moderne pjesme) (1869.); “La Bénédiction” (Blagoslov), gdje se romantičko shvaćanje Liturgije vrlo ističe (WALCH, I/p. 334-337).