IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

A P O L O G E T E

 

POGLAVLJE XXVI.

 

EMILE ZOLA

(1840.-1902.)

 

I. - Usporedba ustanovljena između opisa Posljednje pomasti u romanuRomeEMILE ZOLA-e i istog obreda spomenutog uLa Nouvelle HéloiseROUSSEAU-a, pokazuje nam da je vođa naturalističke škole bio sposoban uživati u sjaju bogoštovlja.

II. - Romani “Lourdes” i “Rome”. Posljednja knjiga ima za nas više važnosti.

III. - Raznolikost liturgijskih tema koje Zola spominje nije baš odviše bogata. On poznaje simboličko značenje određenih obreda, ali njegova dokumentacija nije tako savjesna kao FLAUBERT-ova. Jedna Posljednja pomast.

IV. - Njegovi liturgijski opisi u isto vrijeme dokazuju njegovu latinsku kulturu i njegova filozofska uvjerenja.

V. - Njegov zanos umjetničkog oduševljenja s obzirom na veličanstvene obrede u Lurdu. ZOLA ustanovljuje da oni odgovaraju potrebama čovječanstva koje trpi u duši i tijelu. On je savršen majstor u umjetnosti opisivanja mnoštva koje moli i ogromnih obreda.

VI. - Veličanstvenost Mise koju je slavio papa u bazilici Svetog Petra u Rimu.

VII. - Njegova filozofska shvaćanja nameću mu i protiv njegove volje antipatiju prema obredima bogoštovlja. Liturgija mu služi kao oruđe da napadne katolicizam i da otrgne jednog katoličkog svećenika od vjere.

VIII. - Lourdes je, prema njegovom mišljenju, središte jedne “nezaboravne idolatrije”, a Rim točka svijeta gdje “poganski obredi” katolicizma još nisu prestali odvijati se. On je u službu protukatoličke filozofije stavio svoj snažni talenat slikara mnoštva u molitvi i velebnih obreda.

 

                        *      *      *      *      *      *

 

(177) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

       I. - Veliki broj čitatelja bit neće se jako iznenaditi što smo pripremili EMIL ZOLA-i posebno mjesto među “liturgijskim piscima”. Njegovi žestoki napadaji protiv “nezaboravne idolatrije” Lourdesa (“Rome”, p. 268) ili “licemjernih svečanosti” (ibid., p. 282) Rima prije bi mogli biti pogodniji da nas navedu na uvjerenje da bi ga trebalo smatrati savršenim predstavnikom one skupine koju smo označili imenom “Protuliturgijski pisci”. Kada se netko strastveno protivi obredima bogoštovlja poput ZOLA-e, odatle nipošto ne slijedi da bi on morao biti neprijateljski raspoložen prema izvanjskim manifestacijama religije. Treba samo usporediti opis Posljednje pomasti, kojeg nalazimo u knjizi jednoga istaknutog protivnika Liturgije (ROUSSEAU, “Nouvelle Héloise”, p. 664), s analizom iste teme u romanu EMILE ZOLA-e (“Rome”, p. 505). Dok autor “Nouvelle Héloise” u tom silno značajnom obredu vidi samo barbarsku lakrdiju koja čini da bolesnik na samrti sto puta umire “od straha, prije nego li ga dovrše”, ZOLA, naprotiv, govori o “bolnoj veličini prizora” i “o tragičnoj uzvišenosti koju je čini se obred ostavio”... Ovaj primjer, izabran između mnogih drugih, prisiljava nas da priznamo kako vođa naturalističke škole u Francuskoj ima prirodne predispozicije da uživa u svim ljepotama koje sadrže određeni religiozni obredi.

II. - Romani “Lourdes” i “Rome” (1894.) nesumnjivo su ona dva ZOLA-ina djela koja nam pružaju najviše važnih i značajnih dokaza. Međutim dobro je pogoditi razlog koji nas tjera da  malo više pažnje posvetimo knjizi u kojoj on iznosi svoje rimske uspomene nego onoj u kojoj se on odlučio na opisivanje one značajne teme o kojoj smo raspravljali s obzirom na “Foules de Lourdes” HUYSMANS-a. Grad Rim, to središte katoličke Liturgije, mora nas zanimati tim više što je on upravo ono mjesto gdje su se gregorijanske tradicije sačuvale čiste i primamljive kroz neprekinuti niz stoljeća,[a] te iste tradicije koje su dosta pridonijele liturgijskoj obnovi na čitavom svijetu, a posebno liturgijskoj obnovi francuske Crkve.

III. - Ako li samo jednim pogledom oka promotrimo oba romana “Lourdes” i “Rome”, mali broj liturgijskih tema koje tu otkrivamo ponajprije skače u oči. Osim himni na francuskom jeziku, pa pjesme “Ave Maris stella” (“Lourdes”, I/p. I...), “Magnificat” (ibid. II/p. 164), “Lauda Sion” i različitih opisa procesija (ibid. I/p. 283-302) ZOLA nam često stavlja pred oči obred “Posljednje pomasti” (ibid. I/p. 64...)[b] i odvažuje se napokon da nam iznese jednu tihu Misu koju je služio sam papa u bazilici Sv. Petra.

 

(178) ------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Taj kratki popis uobičajenih motiva koje smo upravo nabrojali navodi nas na misao da liturgijsko znanje ZOLA-e nije baš bilo jako široko.[c][d] Ipak latinski tekstovi, izvađeni iz Rituala, već nam dokazuju da se on kao i FLAUBERT služi nekim liturgijskim priručnikom i da je bio u toku simboličkog značenja Posljednje pomasti:
       “Ne bijaše ni dviju svijeća, ni stolića pokrivena bijelim stolnjakom. Isto tako ni ministrant nije bio donio ni posudu s blagoslovljenom vodom ni škropionicu, svećenik se morao zadovoljiti time da načini znak blagoslivljajući sobu i umirućega, izgovarajući riječi obrednika:

- Asperge ... dealbabor.
U dugoj drhtavici ... potresen bolnom veličinom prizora ...

Ne mogaše zadržavati se, izmolio je brzo Credo, poluglasno.

- Credo in unum Deum ...
       Amen, odgovori don Vigilio.
       Nakon molitava po obredniku ovaj zadnji mrmljao je litanije da se nebo smiluje bijednom čovjeku koji će se uskoro pojaviti pred Bogom, ako mu neko Božje čudo ne udijeli milost.
       Tada, ne gubeći vremena da si opere prste, kardinal otvori kutijicu

sa svetim uljem i ograničivši se na samo jedno pomazanje, kao što je dopušteno u hitnom slučaju, postavi vrhom srebrene igle samo jednu kap na osušena usta, već izblijedjela od smrti.
       Per istam sanctam unctionem et suam püssimam misericordiam,

indulgeat tibi Dominus quidquid per visum, auditum, odoratum, gustum, tactum deliquisti.
       Ah! kakvim gorućim srcem od radosti ih izgovori, te pozive za oproštenjem da bi božansko milosrđe izbrisalo grijehe počinjene s pet osjetila, to su onih pet stanica vječne napasti otvorenih na duši ... I zadnja molitva bi izrečena, svećenik se vrati u kapelicu, a s njim ministrant, dok je zavladala strašna tišina ... U sobi se međutim još ništa nije micalo pod pritiskom tragične veličajnosti koju je izgleda obred bio ostavio...” (“Rome”, 504-505. Vidi primjer “Lourdes” I/p. 64.).
       Ako ZOLA ne prenosi  sveti tekst onako točno i doslovno kako to

čini FLAUBERT, ne možemo mu prigovoriti, s obzirom da on nikada nije ni pomišljao dati estetsku analizu spomenutog obreda. Potpuno je uspio dati nam jedan “isječak života”, a to je uistinu i namjeravao učiniti.

 

 

(179) ------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

IV. - Budući da se Zola neprestano ponosio time da su njegova djela tek vjerna reprodukcija Ijudskoga života, gledanog kroz njegov vlastiti temperament, naša zadaća postaje zamršenija nego što smo prije bili pretpostavili.

 

Tvrdeći otvoreno da je Katolička Crkva najodvratnija ustanova koju podnosi Ijudski rod suvremenog doba, nije ništa čudno što liturgijski opisi kod ZOLA-e odaju njegove vlastite osjećaje gnušanja i odbojnosti. S druge strane, duša ovoga pisca, nadarena snažnim talentom, bila je u isto vrijeme odviše prožeta latinskom kulturom i vrlo osjetljiva prema izražajima ljepote, da bi on uspio potpuno ugušiti sve usklike oduševljenja s obzirom na Liturgiju.

       Odlomci, u kojima vlastita ZOLA-ina uvjerenja ne izlaze na svjetlo,

vrlo su dakle rijetki u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu.[e] Većina među njima spontano otkriva divljenje snažnoga romanopisca prema veličanstvenim obredima, pa bilo da ih obavljaju "priprosti duhom" ("Lourdes", I/p. 12) ili predstavnici najrazmetljivije raskoši, malo je važno. Na nama je, dakle, da istaknemo mjesta u kojima njegovi osjećaji divljenja izbijaju najočitije.

 

V. - Procesija sa svijećama u Lourdes-u u njemu izaziva nepobitno umjetničko ushićenje te mu izaziva magično čaroban i nebeski zanosan dojam:

       “Mora da je tu bilo trideset tisuća osoba, a svijet je neprestano

stizao, svi nošahu svijeću u ruci, bijaše trideset tisuća svijeća koje su se palile jedna po jedna, sve bliže i bliže...

- 0 Petre, kako je lljepo!, prošapta Marija, reklo bi se uskrsnuće poniznih, malenih jadnih duša, koje se bude i koje sjaju.

       - Prekrasno, prekrasno, ponavljao je gospodin de Guersaint, u zanosu umjetničkog uživanja...
       Bijaše čarobno ... A zibanje se beskonačno ponavljalo: Ave, Ave, Ave Maria omamljivalo je duh, lomeći udove, odnoseći malo-pomalo ove tisuće i tisuće bića u neku vrstu budnog sna, u jasnu viziju raja... S tom neprekidnom rijekom živih iskrica koja je tekla, tekla bez žurbe, koja je izgledala kao nepopustljivi prepuni val kojemu se ništa ne može zapriječiti, kao da je svitala zora, neki sjajni oblak koji se istom rađa, sve prekriva, koji će konačno svojom slavom

 

(180) ------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

preplaviti sav horizont ... I, uistinu, gore, nenadana pojava sitnih svjetala nastavljala se mehaničkom redovitošću, kao kad bi neki nebeski neiscrpivi izvor tako izlijevao tu sunčanu prašinu ... No neprestano oduševljenje, to je bio neprekidan hod te vatrene zmije čiji su zlatni prstenovi puzali tako blago po crnoj zemlji, produljivali se, produljivali se, te je izgledalo kao da to rašireno, ogromno tijelo neće nikada završiti... Blistala je neka plavičasta svjetlost, nestalo je svega osim neba, spomenici i drveće poprimalo je izgled sna u tajanstvenom sjaju tisuća svijeća, kojih je broj neprestano rastao.

Mariji se ote prigušeni uzdah divljenja, nije nalazila riječi, ponavljala je:
       - Kako je lijepo, Bože moj, kako je lijepo ...Gledaj, Petre, kako je lijepo...
       - Zamislite, draga djeco, jedno drugo nebo, dolje, koje odražava ono

gore, ali to nebo kojeg čitavog drži samo jedno ogromno zviježđe ... To je zlatna sjajna pokaznica, koja plamti s dna tmine vječnim iskrenjem zvijezda koje se kreću. Nema ništa osim nje, ogromne i suverene vladarice ... Uistinu, nikada nisam vidio ništa tako izvanrednog.

Mahao je rukama, bio je izvan sebe, prepun umjetničkog osjećaja.”

(“Lourdes”, I/p. 283-296).

Napokon svećenici svojom čipkastom i izvezenom odjećom i društva sa

svojim zastavama razbudiše u ZOLA-i osjećaje estetskog reda:

“Tu su se kretale delegacije hodočašća, svileni i grimizni barjaci, živih boja, lepršali su u plamenu zalaska sunca. Zatim je blistalo svećenstvo, svećenici u sniježnim roketama, svećenici u zlatnim misnicama, slični zvjezdanom mimohodu. A kadionice su se njihale i baldahin se neprestano uspinjao...” (“Lourdes”, II/p. 115).
       ZOLA se nije zadovoljio samo tim da istakne to neizmjerno blago

umjetničkih vrijednosti koje se predstavlja svima i svakome u obredima u Lourdes-u, nego on također ustanovljuje da obredi uzdižu ufanje mnoštva koje istodobno trpi i muči se bolnim problemima života.

 

VI. - Učinak koji je na ZOLA-u imao jedan sjajni obred koji se odvijao u crkvi Svetoga Petra u Rimu, ne razlikuje se mnogo od onoga o kojemu smo upravo govorili prigodom Procesije sa svijećama. Da se o tome uvjerimo, usporedimo gore navedeni odlomak sa slijedećim izvacima koje ćemo odmah vjerno prenijeti:

 

 

(181) ----------------------------------------------------------------------------------------

 

 


       “Obred je otpočeo: sišavši s nosiljke pred oltar Konfesije, Njegova

Svetost polagano je odslužila tihu misu, uz sudjelovanje četiriju prelata i proprefekta. Nad lavabo-om, monsinjor Majordomus i monsinjor Magister koje su pratila dva kardinala, polili su uzvišene ruke svećenikove; a malo prije podizanja svi prelati papinskoga dvora sa zapaljenom svijećom u ruci poredaše se klečeći oko oltara. To je bio svečani trenutak, svih četrdeset tisuća vjernika, okupljenih tu, zadrhta, osjeti da ih zapljusnu snažni i ugodni dah nevidljivog, kad, za podizanja zasviraše srebrne trublje glasoviti zbor anđeoski ... Gotovo tog trenutka neki pjev s visine spusti se iz kupole i s gornje galerije gdje se nalazilo skriveno stotinu dvadeset pjevača, to je bilo jedno oduševljenje, ushićenje, kao da su, na glas truba, sami anđeli odgovorili. Glasovi su silazili, lebdjeli pod svodovima, lagani kao s nebeskih harfa; zatim su nestali u jednom blagom akordu, uzdigli se u nebesa lakim šumom krila koji se izgubi.

Poslije mise, Njegova Svetost, još stojeći za oltarom, zapjeva Te Deum a preuzeše ga pjevači Sikstinske kapele i korovi, svaki otpjeva naizmjence jedan stih. No odmah pridružiše im se svi prisutni, svih četrdeset tisuća glasova zaori, pjesma radosti i slave proširi se ogromnonom lađom u neusporedivom sjaju. Tada je prizor uistinu bio izvanredno veličanstven, taj oltar nadsvođen cvjetnim baldahinom, trijumfalan i zlatan, kako ga je načinio Bernini, okružen papinskim dvorom kojeg su zapaljene svijeće kao posule zvijezdama, a Vrhovni Svećenik u sredini, sjajeći se poput zvijezde u zlatnoj misnici, pred klupama kardinala u grimizu, nadbiskupa i biskupa u ljubičastoj svili, pa tribine na kojima su blistale službene odore ... I slavna himna tog puka i sama postajaše kolosalna, uzdizaše se poput divovskog vjetra oluje među velikim mramornim grobnicama, među nadljudskim kipovima ...” Svu vjera, svu ljubav vjernika" uzdigao je kraljevski prizor tako lijepog obreda...” (“Rome”, p., 286-288).

       Ne razaznajemo li iza ovoga sjajnoga opisa jednu dušu obdarenu liturgijskim osjećajem najvišega stupnja? ZOLA stvarno posjeduje genij da nam veličanstveno opiše odvijanje veličanstvenih obreda. Što se tiče ulaženja u pojedinosti, neka nam bude dosta reći da je na tom području u mnogim točkama bio daleko ispod autora “Madame Bovary”.

 

VII - Međutim naš bi sud o liturgijskim shvaćanjima EMIL ZOLA-e bio potpuno pogrešan, kad ne bismo duge odlomke naprijed navedene nadopunili jednim odlomkom potpuno različite vrste. Dok su oni odlomci bili neke vrste nehotično slavljenje beskrajne ljepote katoličkog bogoštovlja, slijedeći će nam jasno otkriti njegove osjećaje antipatije

 

 

(182) --------------------------------------------------------------------------------------

 

 

i odbojnosti prema Crkvi i njezinim molitvama. Ova zadnja značajka utiskuje sasvim poseban pečat u mentalitet ovoga romanopisca:

"Trebalo je svih osamdeset tisuća vjernika koliko ih je moglo stati u

prostranu lađu, trebali su veliki pontifikalni obredi, sjaj Božićnih i Uskrsnih blagdana, mimohodi, povorke, da razviju sveti raskoš u dekoru i postavljenju na scenu velike opere. I podsjetio je na ono što je znao o jučerašnjem sjaju, bazilika prepuna idolopokloničhog mnoštva, nadljudska povorka u mimohodu usred ničice prignutih čela, križ i mač na čelu povorke, kardinali idući dva po dva poput bogova plejade obučeni u roketu od čipke, haljinu i plašt crvenog moarea dok im skutonoše nose rep, zatim napokon Papa, kao Jupiter, svemoguć, uzdignut na štit od crvenog velura, sjedi u naslonjaču od crvenog i zlatnog velura,... zlatna zvijezda, zlatna tijara ... Lepezonoše mahali su iznad glave jedinog i vrhovnog Pontifeksa velike pernate lepeze kakvima se nekoć mahalo pred idolima starog Rima. A okolo trijumfalne nosiljke, kako sjajan i veličanstven dvor! Čitava pontifikalna kuća, val prelata asistenata, patrijarsi, nadbiskupi, biskupi, pokriveni zlatnim plaštevima i mitrama...” (p. 205-206) “... i, u rijetkim prilikama kad je papa silazio da još obavi službu Božju, da se pokaže kao uzvišeni izabranik, utjeIovljeni Bog na zemlji, trebala je za ulazak karta...”

A Petar... bijaše sav ispunjen osjećajem da se nalazi tu u nekom poganskom hramu, podignutom u čast Bogu svjetla i raskoši.” (pp. 206-207). Mnoštvo se zabavljaloprizorom pobožne raskoši. I Petra je najprije to zahvatilo ... budući da nije bio naučen na tu religiju svjetla čiji je sjaj pretvarao obred u svečanost usred dana...” (p. 282). “Svijeće, osamdeset sedam svjetiljaka na oltaru Konfesije blijedilo je, poput svjetla žiška, u tom zasljepljujućem sjaju: i preostajala je samo svjetska gala predstava imperijalnoga Boga rimske raskoši. Uostalom, kao u kazalištu gdje je znalački bio uređen taj prizor, tako da bi ostavio najveći dojam, usred veličanstvenog dekora u kojem će se odvijati. I tako na znak učitelja baleta, povorka je počela ulaziti...”
       “Bijaše to povorka negdašnjih svečanih proslava, križ i mač ... sav

papinski dvor u ljubičastoj svili, kardinali u cappa magna ogrnuti grimizom, idući dva po dva, široko jedan od drugoga, svečano. Njegova Svetost bijaše odjevena u svetu odjeću.. amikt, alba, stola, bijela misnica i bijela mitra, sve obogaćeno zlatom, dva dara ... izvanredna sjaja ... Bijaše to ... Bog kojemu se kršćanstvo klanjalo” (pp. 282-286).

Iako ovaj izvanredni opis nimalo ne ustupa, s obzirom na točnost

realističke pojedinosti, pred onima kojima smo se divili u romanu “Lourdes”, ipak snažni pisac pri tom upotrebljava upravo one epitete koji nam na koncu cjelokupne katoličke obrede čine odvratnim i mrskim.

 

 

(183) -----------------------------------------------------------------------------------

 

 

 ZOLA se dakle služi Liturgijom na obrnuti načina od L. VEUILLOT-a ili F. COPPEE-a. Kako ova dvojica apologeta uvlače Liturgiju u područje svojih interesa samo da obrane svoj program bilo politički ili socijalni, snažni romanopisac – ZOLA u isto vrijeme stavlja svoju umjetnost oslikavanja mnoštva i svoje liturgijsko znanje u službu filozofskih shvaćanja protivnih svakoj pozitivnoj religiji. On ne želi ništa manje nego dokazati da je katolicizam daleko od toga da bi imao religioznu čvrstoću i da je suvremena Crkva osim toga jedan potpuni degenerirani organizam. ZOLA zatim tvrdi da Liturgija nije ni sposobna izraziti osjećaje prosvijećenog čovjeka; daleko od toga, njezino je svojstvo da otrgne od vjere onog inteligentnog vjernika, čiji se duh ne dopušta sputati unaprijed određenim pravilima.

 

VIII. - Ukratko, EMILE ZOLA je religiozne manifestacije Lourdes-a smatrao  najjasnijim izrazom jedne “nezaboravne idolatrije” (“Rome”, p. 261).[f] Što se tiče liturgijskog sjaja papinskog dvora, ono je, po njegovu mišljenju, samo ponavljanje poganskih svečanosti. Psihološka intuicija E. ZOLA-e nije kod njega udružena, kao što bi se bilo željelo, s njegovim snažnim talentom slikara mnoštva u molitvi.

Njegovo liturgijsko shvaćanje sačinjava, naprotiv, neku vrstu konačnog proizvoda dvostruke mješavine: prirođena sklonost za ljepotu vanjštine ujedinjenu s materijalističkom doktrinom. Dok velika većina francuskih pisaca pokazuje odnose koji postoje između Liturgije i fenomena obraćenja, ZOLA upravo čini suprotno: on svjesno slaže različite elemente tako da pokaže kako Liturgija pridonosi svoj dio za konačan udarac milosti vjerskom uvjerenju jednoga francuskog svećenika. Liturgijski genij autora “Lourdes”-a i “Rome”-a sastoji se dakle u tome da je svoj neusporedivi talenat slikara mnoštva u molitvi i veličanstvenih obreda stavio u službu protukatoličke filozofije.

 

 

(184) --------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 


Bilješke:

 

(178) --------------------------------------

[a] Usporedi L. VEUILLOT, poglavlje XXIII/III.

[b] Vidi “Le Rêve”, p. 70-74 (Ed Flammarion).

 

(179) --------------------------------------

[c] ibid. p. 18-19 gdje ZOLA daje dokaz  očitog neznanja što se tiče liturgijskih boja.

 

(180) --------------------------------------

[e] Evo ipak jedan primjer: “Ave su slijedili jedan za drugim, to je sad bilo samo neko mrmljanje, neko gunđanje izgubljeno u buci željeznog štropota i tutnjave kotača.” (Lourdes”, I/p. 19.).

 

(184) --------------------------------------

[f]Bijaše to kao neki povratak u junačka vremena Crkve kad su narodi klečali pod istim vjetrom lakovjernosti, u strahu svoga neznanja, koje se povjeravalo, za njihovo dobro, u ruke Boga svemogućega. On je morao smatrati da je prenesen u ... osam ili devet stoljeća unatrag, u razdoblja velike pobožnosti, kad se vjerovalo u skori konac svijeta.” (“Lourdes”, II/p. 16).