IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

A P O L O G E T E

 

POGLAVLJE XXVII.

 

SVJEDOČANSTVA OBRAĆENIKA

 

 

I. - Ovo poglavlje osvjetljuje dodirne točke koje vežu Liturgiju za fenomen obraćenja koji se često pojavljuje među francuskim piscima. Svjedočanstvo nekolicine inozemnih obraćenika naglašava silovitost liturgijske struje koja preplavljuje Francusku.

II. - Obraćenici odgojeni u katoličkoj sredini uvijek su osjećali naklonost prema službi Božjoj, dok oni koji su živjeli u protestantskoj sredini nisu bili skloni njezinim ljepotama. CHARLES DE BORDEV pridružuje se autoru Génie RENÉ SALOMÉ.

III. – Protestanti. ANDRE DE BAVIER. Njegovo liturgijsko obraćenje. PIERRE DE LESCURE, Mlle LEONTINE ZANTA.

IV. - Liturgijska inspiracija ERNEST PSICHARI-a.

V. - Nekoliko inozemnih pisaca i umjetnika osjetili su u isto vrijeme utjecaj liturgijskih književnika i religioznih obreda francuskog naroda. WILIBRORD VERKADE, OSB.

VI. - Danac JOHANNES JOERGENSEN.

VII. - Nizozemski pisac VAN DER MEER DE WALCHEREN. On veliča kapelicu benediktinki u ulici Monsieur. Njegovo razmatranje o estetici Liturgije često nadilazi i samoga HUYSMANS-a.

VIII. - Zaključak.

 

                *      *      *      *      *      *      * 

 

(185) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

I. - Možda je začudno što smo se potrudili pa jedno posebno poglavlje posvetili svjedočanstvima obraćenika. Jedan od razloga koji bi opravdali takvo čuđenje bio bi bez sumnje veliki broj obraćenika o kojima smo već govorili u mnogo navrata tijekom naše studije. Međutim postoji i jedan važan razlog koji nas nagoni da potpuno nezavisno pristupimo ovoj temi: moramo istaknuti najznačajnije dodirne točke koje vežu Liturgiju s fenomenom obraćenja. Kad se to učini, dobit ćemo posve potpun opći pogled na te odnose o kojima smo tek slučajno govorili tijekom naših analiza.
       Poneki među ljudima o kojima ćemo govoriti nisu čak ni pisci u

pravom smislu riječi: opis njihova obraćenja ipak vrlo jasno pokazuje motive koji su potaknuli obraćene književnike da uzljube Liturgiju. Sve iznesene činjenice bit će još potkrijepljene svjedočanstvom nekolicine inozemnih pisaca čija djela majstorski dokazuju silinu liturgijske struje koja odnosi gotovo svakog umjetnika kod prvog dodira s francuskim tlom. Najvažnije dokumente koji se odnose na odnose između Liturgije i obraćenja, vadimo iz knjige R.P.MAlNAGE: “Les Témoins du Renouveau catholique” (1917.) (Svjedoci katoličke obnove) i njoj dodajemo “Le Voyage d'un Centurion” (1916.) (Putovanje jednog centuriona) ERNEST PSICHARI-a. S obzirom na inozemce, izabrali smo kao predstavnike W. VERKADE, OSB (“L’inquiétude a Dieu” 1920. - Nemir prema Bogu), J. JOERGENSSEN (“Beuron”, 1896.) i VAN DER MEER WALCHEREN (“Journal d’un Converti”, 1910. - Dnevnik jednog obraćenika).

 

II. - Pogledamo li izbliza kakvo je stajalište Francuza prije njihova obraćenja, gotovo bismo mogli postaviti opće pravilo govoreći da oni koji su živjeli u isključivo katoličkom okruženju, osjetili su naklonost prema ljepoti katoličkog bogoslužja (COPPEE), dok protestanti ili oni koji su živjeli u protestantskim sredinama prožimani su potpuno protivnim osjećajima. Tako zemljak FRANCOIS JAMMES-a, pisac CH. BORDEV priznaje - kao što je to učinio CHATEAUBRIAND jedno stoljeće prije njega - da Liturgija nacionalnom životu daje neku posebnu čar:

“Kršćanska draž me osvajala ... Snažno je djelovala na naše duše, tako nezahvalne kakve su bile ... Kako zamišljati grobove bez križa, grad bez crkve iznad njega, i selo bez zvona? Božić i njegova radosna zvonjava, čisto veselje Uskrsa, Svi Sveti s neodoljivim mrtvačkim zvonima...” (p. 85)
       Književni kritik i pjesnik RENÉ SALOMÉ tvrdi isto, ali drugim izrazima u opisu svoga obraćenja (62):

 

(186) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

“Međutim ostajala je u njemu neka nježnost prema svodovima katedrala i tamnim zakucima malih svetišta, prema pjesmama i kretnjama u službi Božjoj, za šapat molitve...” “On nije prestajao duboko poštivati tu Crkvu, u kojoj je toliko oblika, boja, mirisa, uspomena godilo očima njegova maštanja.” (p. 94-95).

"Usprkos pristajanju uz doktrine potpuno oprečne kršćanstvu, događa mu se da se zaboravi u nekom čistom viđenju u polusjeni neke crkve, da očima prati liturgijsku dramu jedne mise. No to tu bijaše samo igra romantičnog estete...” (p. 102) “Nakon nekog vremena on prisustvuje nedjeljnoj službi Božjoj, čitajući misu, čak pjevajući Credo” (p. 108) i napokon pronalazi “tu liturgijsku i mističnu Crkvu”. (p. 111.)

 

III. - Većina francuskih pisaca doživjela je osjećaje slične onima koje smo upravo istakli. To je jedna karakteristika njihove rase da se daju opiti izvanjskim Ijepotama i sjajem oblika kako vidljivih tako i duhovnih. Da bismo ipak upotpunili svoja zapažanja, treba naglasiti znatnu razliku između liturgijskog shvaćanja francuskih pisaca koji, izašavši iz krila protestantizma, prigrlili su vjerovanja Katoličke Crkve, i onih koji su oduvijek živjeli u katoličkom okruženju. Novinar protestant ANDRE DE BAVIER ovako se izražava o toj temi:

       “Kako nisam ništa razumio od svećenikovih kretnji i njegovog vladanja, misa, na kojoj sam prisustvovao jednom ili dva puta, izgledala mi je kao neki izvještačeni obred i pomalo teatralno, pa sam s ponosom uspoređivao praznu raskoš katolicizma s našim bogoštovljem u duhu i istini... Kod bogoštovlja sam se osjećao nelagodno.”[a] (p. 173-174).
       Međutim promijenio je mišljenje nakon što je upoznao liturgijske tekstove: "Bio sam kupio jedan misni molitvenik i bio sam oduševljen Ijepotom rimske Liturgije. Katoličke molitve bile su u isto vrijeme i žešće i nježnije nego naše. Rimski misal bijaše velika himna dubokog poštovanja i Ijubavi i nije mnogo nalikovala na našu liturgiju"... (p. 181)

       No cjelokupna Liturgija, usklađenost svih umjetnosti s tekstovima nije mu se otkrila prije posjeta glasovitoj kapelici benediktinki u ulici Monsieur gdje se konačno izvršilo njegovo obraćenje:

       “Vjere još nisam imao, ali sam često prisustvovao svetoj misi. Obredi, koje sam prije nekoliko godina sudio kao isprazne, dobivali

 

 

(187) ------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

su sada za mene tragičnu veličinu ... Sva mi se druga bogoštovlja učiniše jadnima kad sam shvatio duboki smisao misterija mise. Došao je dan kada mi je Bog udijelio najveću milost u mome životu. Na dan Uskrsa 1912. kada je svećenik podigao posvećenu hostiju, bi mi dano da uzvjerujem” (p. 191-192). Njegov prijatelj PlERRE DE LESCURE, također protestant, upoznao se je s misterijima katolicizma u istoj kapelici za vrijeme svakodnevne službe Božje.

       “Unišao sam... u tu kapelicu, koju su posjećivali COPPEE i BRUNETIERRE i koja je HUYSMANS-u pjevanjem svojih redovnica otkrila puninu katoličke teologije. Tu sam eto razmatrao nauku Otaca, uzvišnu epopeju Tridentskog Katekizma...” (p. 214; vidi na primjer p. 210).

 

Mlle LEONTINE ZANTA, podrijetlom iz Alsace [b] prva doktorica filozofije, osjećala je istu odbojnost s obzirom na Liturgiju:
       “Radije sam molila u prirodi ili u svojoj sobici nego u nekoj crkvi, osobito u crkvi nedjeljom, gdje bi mi zbijeno mnoštvo zaklanjalo Boga. Još nisam shvaćala što je to veliko i simbolično u tom kolektivnom štovanju iskazanom Bogu od velike obitelji vjernika, koja je pobožno i bratski klečala u Očevoj Kući.” (p. 161).

 

IV. - Popisu tih obraćenika dodajemo još ime ERNEST PSICHARI-a čije “Voyage d’un centurion” sadržava brojne liturgijske tragove. Oni se ne odnose se na raskošne obrede - njegovo je djelo proklijalo u Africi za vrijeme ekspedicije protiv urođeničkih plemena - nego nose brojne aluzije na liturgijske tekstove (63). Određena mjesta, iako nisu neposredno nadahnuta svetim tekstovima, oživljena su uistinu liturgijskim daškom. PSICHARI ima dar da piše o stvarima koje mnogo sliče Psalmima ili drugim pjesmama Crkve. Jer nemamo dosta mjesta, navest ćemo samo dva mala primjera:
       “Sretan sam, o zemljo, što se nalazim kod tebe. Kako je lijepo ploviti u životu, i biti u njemu, poput lađe, na narasloj rijeci, boriti se protiv struje i pjevati! Kako je lijepo, nebo, gledano sa zemaljske obale. 0 tajanstvena milosti života, blagoslivljem te; o duboki izvore, o istinski prauzroku, slavim te, veličam te, slavim te...” (p. 175).
       Ili pak:

 

(188) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 


       “Ah, blaženi i preblaženi oni koji su, po milosti sakramenta, prodrli u vrtove natprirodne inteligencije, blaženi i preblaženi oni koji počivaju u srcu svoga Boga i koji se griju na njegovoj živoj toplini, blaženi, zauvijek, oni kojima je čitavo nebo u maloj hostiji, u prisutnosti Isusa Krista!...” (p. 221).

 

V. - Sva tri inozemna pisca koji su među mnogim drugima osjetili utjecaj francuskog liturgijskog pokreta i o kojima ćemo govoriti, pružaju samo jedan novi dokaz za sve mnogostruke argumente dosada iznesene. Duhovi zaljubljeni u ljepotu, bilo koje narodnosti, u Liturgiji otkrivaju nepresušni izvor doktrinarne istinitosti i poetskog nadahnuća.

Liturgijski pisci kao što su BLOY i HUYSMANS - da ne govorimo o DOM GUERANGER-u, čija su djela nedavno prevedena – zračili su neodoljivom privlačnosću za inozemne pisce. Poetski dašak, koji izbija čak i iz jednostavnih obreda, bilo u Parizu ili na selu, pogodio je oduševljenjem sve te strance koji su imali sreću da dotaknu tlo Francuske.

To je bio slučaj nizozemskog slikara WILIBRORD VERKADE-a, koji, prisustvujući Misi u crkvi Notre-Dame u Parizu, osjeti se duboko ganut (p. 22-23; 47). Nakon što je pročitao HUYSMANS-ov “A Rebours”, u kojem su ga aluzije na literaturu dekadentnog latiniteta posebno zanimale (p. 74-75) i uz to pun divljenja prema zadivljujućoj pobožnosti Bretonaca, obratio se pod okriljem Liturgije:
       “Što se tiče mojih uspomena iz Pont-Avent-a, moram dodati svečane

procesije Marijina mjeseca koje su sasvim prirodno ukrašavale njegove ulice i njegove trgove. Svake nedjelje poslije Večernjih, svi ljudi, djeca, djevojke, žene i muževi u procesiji su išli kroz selo. Odjeveni u svoju prekrasnu narodnu nošnju glasno su molili ili veselo pjevali duhovne pjesme idući iza križa i zastave Naše-Gospe ... Dok se je svečana procesija polagano kretala, zvona crkava slala su kroz zrak svoje radosne zvuke... Ima li išta većeg nego kad muževi, žene i djeca, ujedinjeni u duhu, obraćaju se svome Bogu i iskazuju mu hvalu? I prigodom svake procesije ne dokazuju li jedinstvenost i društvenost, dostojanstvenost i prijaznost, red i ritam; ukratko, sve najuzvišenije?” (p. 117-118). (E. BAUMANN iznosi slične misli u svom “Fer sur l'Enclume”, p. 293-294). Opis jedne bretonske Mise koji se nalazi u istoj knjizi, također je još jedno malo remek-djelo:

 

(189) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

“0 kako li je ganutljivo i lijepo služio svoju misu. Stajao je tu, obavijen krunom boja: iznad njega sjali su prozori različitim bojama, dok se pred njim, na hrastovom oltaru nalazili svečani buketi i sjajni svijećnjaci sa zapaljenim svijećama. Stajao je tu, odjeven u bijelu svećeničku odjeću, obrubljenu zlatnim trakama, blijedih ruku uzdignutih na molitvu, i izgledao preobražen ... Najednom zazvoni. Svi ljudi padoše na koljena...” (p. 126-127).
       Čitajući taj opis jednoga stranca, kojeg smo se potrudili prevesti s

njemačkog, da li je pretjerano tvrditi da su samo na takvom tlu mogli niknuti GHATEAUBRIAND-i i HUYSMANS-i. To dokazuje da liturgijska obnova među francuskim piscima nije obična igra slučaja, nego da ima svoj duboki razlog u liturgijskom duhu francuske nacije. Nadahnjujuća sredina imala je dakle djelotvoran utjecaj na VERKADE-a:
       “Obvezao sam se prisustvovati svim obredima. U njemu” (u Misalu) “pronašao sam točno razjašnjenje obreda mise ... bretonski puk pjevao je Kyrie eleison, Gloria, Sanctus i Agnus Dei na latinskom... Od tada prisustvovao sam misi svake nedjelje i svih blagdana, a dosta često sam pohađao i Večernje. Ubrzo sam naučio pjevati sve to, što mi je pričinjavalo neizrecivu radost.” (p. 156).

Nedugo zatim taj je nizozemski slikar ušao u slavnu opatiju Beuron (obnovljena 1863.) u Njemačkoj da tu prigrli pravilo SV. BENEDIKTA.[c]

 

VI. - Ovo drugo središte - poslije Solesmes-a - suvremene liturgijske obnove privuklo je danskog pisca JOERGENSEN-a, koji je od tada postao slavan, i nadahnuo njegovu knjižicu pod naslovom “Beuron”. No vidi se da ovaj HUYSMANS-ov biograf upotrebljava francuske liturgijske knjige, a pogotovo DOM GUERANGER-a.[d]

 

VII. - Međutim najzanimljiviji, među svim inozemcima, bez sumnje je Nizozemac DE WALCHEREN. On nam je u svom “Journal d’un Converti” (Dnevnik jednog obraćenika) dao jedno remek-djelo istinske ljepote, koje je često na nekim stranicama ravno najsjajnijim odlomcima PASCAL-ovih “Pensées”.

 

 

(190) -----------------------------------------------------------------------------------

 

 

 


       Ovaj prijatelj LE0N BLOY-a oduševljeno je hvalio glasovitu kapelicu benediktinki u Ulici Monsieur, kao što, možda, neće učiniti nijedan pjesnik poslije njega. U tom je nadmašio i samoga HUYSMANS-a:
       “Jutros sam bio u kapelici benediktinki u ulici Monsieur. Predivno.

Te ženske glasove - ovdje se jedino izvodi gregorijansko pjevanje - neprestano ih čujem. Ta je glazba nematerijalna ... Po prvi put sam osjetio da se stvarno zbiva nešto neizrecivo...” (p. 181)

“Za Božić, proveo sam čitavu noć u kapelici benediktinki; prisustvovao sam Jutarnjoj, ponoćnoj Misi, Laudama, i kasnije, prije dana, Misi zornici. Još sav drhtim od natprirodne ljepote tih obreda. Vanjština je veličanstvena, pjevanje, riječi, svečana Misa koju su služila tri svećenika. Ali osobito me je potreslo do dna moje duše ono što osjećam iza te sjajne odjeće; svaki pokret, svaka riječ, svaka radnja krije jedan smisao; to je kao vidljivi plamen nekog nevidljivog ognja, jedna opipljiva stvarnost misterija, daleka predodžba božanskog raspleta...” (p. 185-186) “To je iznad svakog izražaja.” (Ovaj odlomak bi napisan istom prigodom, ali godinu dana kasnije, 1911.)

“Strašna uzvišenost božanskih riječi i glazbe prodirala je u mene poput oluje u praznu kuću. Trpio sam blaženu silu, a moja je duša slušala, kao što dijete sluša čudesnu priču, širom otvorenih očiju, dršćućih usnica - Crkva je vidljiva projekcija Boga na zemlji. Kad je nadstojnica .. izrekla, pjevajući u istom tonu recitativ, imena Isusovih predaka, svih tih ljudi i svih tih žena koji su prolazili ispred nas u svečanoj procesiji, bivao sam sve ushićeniji i shvatio sam značenje Ljubavi. Moja se duša s riječima uspinjala prema vrhuncima, unutrašnja napetost postala je nepodnosiva.

Tada priorica zapjeva zadnja imena rodoslovlja: Jacob autem genuit Joseph virum Mariae, de qua natus est Jesus, qui vocatur Christus. - I odjednom nasta kao bljesak velike svjetlosti, i mir, beskrajan mir dubokih voda. Kakva noć. Nisam li to bio u Betlehemu u štalici kad se rodilo Dijete...” (pp. 222-223).
       Zatim:
       “U Tjednu smo Muke ... Strašna noć polako pada na dane, mrak postaje sve gušći. I kralj se kreće naprijed po crvenom plaštu svoje krvi, slomljen pod teretom”. (p. 271).
       Pa onda:
       “Jednog od tih dana, nalazeći se u kapelici benediktinki osjećao sam kako mi srce lupa zbog velikog unutrašnjeg ushićenja. Bijaše mi očito i

 

 

(191) -----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 nepokolebljivo jasno da Bog postoji...” (p. 187) “... Prisustvovao sam, tog jutra, u kapelici benediktinki misi na nedjelju Muke. Kakvog li neodoljivog simbolizma u obredu i liturgiji toga dana. Život Isusov je središte svih vremena; godine se vrte oko njega u vječnom redoslijedu ponavljanja svetih dana i svetkovina. Dodirujem vječnost.” (p. 192; vidi na primjer p. 207-210).
       Ono što tom djelu ovog velikog pjesnika još daje naročiti biljeg jest što

WALCHEREN pronalazi divne izraze da uzvisi Liturgiju:

“To ne može biti neka obična igra, ta sveta ljepota ... Negdje mora

postojati stvarnost čije su sve stvari vidljivi znakovi.” (p. 110).

Ili još:
       “Liturgija je jedna sveta veličanstvenost. Besmisleno je, osjećam, reći riječi divljenja. Previše je očita ljepota ovog bogoštovlja koje izražava neizrecivo, Božanstvo, i čini da u crnom životu plamti čisti sjaj bijelog i uznositog plamena. Kako je umjetnost površna i siromašna i kako izgleda isprazna kraj ovih uzvišenih pjesama, kraj ovih ispjevanih biblijskih riječi, kraj ovih svetih tekstova, kraj ovih molitava boli i riječi krajnje sreće...” (p. 194-195). “Ono što se zbiva u Crkvi za vrijeme liturgijske godine, jest sama bit, potpuna stvarnost. Vani, čovjek je slijep, zabljesnut iluzijom.” (p. 214-215)
       “Riječi i pokreti Mise, molitve Časoslova, čitava sveta Liturgija

juri prema vama” (prema Kristu) “kao rijeke prema oceanu.” (p. 249). “Po svetoj Liturgiji koja gradi godinu kao katedralu himnima i molitvama, lekcijama i psalmima, blagdanima i žalosnim komemorativnim danima, svaki dan ima svoju vlastitu vrijednost, svoju vlastitu ljepotu, svoje vlastito duboko značenje. Sve se naglo kreće prema Bogu” (p. 267).
       Napokon:

“S podacima i dragocjenim saznanjima koji obiluju u tom djelu” (“L’Avent” - Došašće DOM GUERANGER-a!) “kao i u drugim djelima u kojima je opisan krug svetkovina Crkve, kakva bi se veličanstvena pjesma mogla napisati o liturgijskoj godini, o toj duhovnoj katedrali s oltarima blagdana, s nedjeljnim stupovima, s plamenim rozetama i vitrajima svetih dana, s lijepim portretima liturgijskih vremena: Došašće, Božićno vrijeme, Korizma, Veliki tjedan Muke, svečanost Uskrsa, s dva najvažnija dana - Rođenje i Uskrsnuće, s kapelicom svetkovina Naše Gospe, gdje svi zabludjeli i svi ožalošćeni nalaze utočište. Božanska je ljepota godine, ona koja je takva u vremenu, jedna slika Vječnosti gdje je sve istodobno.” (pp. 184-185; vidi na primjer p. 188).

 

 

(192) --------------------------------------------------------------------------------------

 

 


       Nakon što smo uživali u ovim odlomcima, lako ćemo se složiti da razmatranja ovog Nizozemca o estetici liturgije nadmašuju često ona kojima smo se divili kod HUYSMANS-a. DE WALCHEREN se dotle prožeo francuskim duhom, da ne bismo nikoga uvrijedili, kad bismo mu dodijelili jedno od najuglednijih mjesta u broju poklonika Liturgije među francuskim piscima.
[e]

 

VIII. - Ovo poglavlje, posvećeno vezama Liturgije i obraćenika, samo jednom stranom ulazi u naš cjelokupni rad. Tu smo željeli s nekoliko svjedočanstava nadopuniti veliki popis pisaca obraćenika, o kojima smo govorili tijekom našeg proučavanja, a nismo imali vremena zaustaviti se detaljno na motivima - često liturgijskim - njihova obraćenja. Zato smo nastojali istaknuti glavni razlog koji tumači zašto je određena skupina francuskih pisaca osjećala odbojnost ili gnušanje u pogledu službene molitve Crkve.
       Vidjeli smo da je utjecaj liturgijskih shvaćanja protestantizma pri tome imao najvećeg udjela. PSICHARI, kojeg smo mogli smjestiti u slijedeće poglavlje, među liturgijske ratnike, daje nezreti utjecaj Liturgije u njegovom stilu. Da podupremo svoje činjenice ozbiljnim dokumentima, trebalo nam je pokazati veliko poštovanje koje su inozemci imali ne samo prema francuskim piscima poklonicima Liturgije, nego također prema dobrom osjećaju za Liturgiju samoga francuskoga naroda. Razni VERKADE-i, JOERGENSEN-i i WALCHEREN-i učinili su nam nezaboravne usluge svojim povjerljivim izjavama, obilno su nam dokazali da liturgijska obnova u francuskoj književnosti nema samo nacionalnu važnost, njezin je utjecajni krug daleko prešao preko uskih granica Francuske da baci plodonosno sjeme u strane i daleke zemlje.

 

(193) ---------------------------------------------------------------------------------


 


Bilješke:

 

(187)------------------------------------------

[a] U jednoj anglikanskoj crkvi koja ima određene sličnosti s katoličkom službom Božjom.

 

(188) -----------------------------------------

[b] Njezina su djela objavljena u dva sveska: “La rennaisance du Stoicisme au XVI siecle” - Renesansa stoicizma u XVI. stoljeću (Champion, 1914.) i “La traducition francaise du manuel d’Epictete d’André de Rivandeau au XVI siecle” - Francuski prijevod Epiktetova priručnika André de Rivandeau-a u XVI. stoljeću (ibid.)

 

(190) -------------------------------------------

[c] Vidi  opis Večernjih u Beuronu (pp. 260-265) i svečani oficij svetkovine Sv. Martina u istom samostanu (pp. 280-293).

[d] Vidi “Beuron” (pp. 92-93; 106). Ostala liturgijska objašnjenja: “Tierce avec Messe” - Tercija s Misom (pp. 55-60); “Ténebres” - Mrak (p. 87-91) ne spadaju u naš rad.

 

(193) ---------------------------------------------

[e] Vidi na primjer pp. 170-171 (Svi Sveti u Saint - Sulpice); p. 182 (o duhu benediktinki) pp. 5, 107, 193, 284 i Život i liturgijske umjetnosti u Marijinu mjesecu  1918.


 


63  Put njegova obraćenja odgovarao je Došašću, jer je on tu očekivao: “Onoga koga su vjekovi priželjkivali” (p. 205). Vidi primjer p. 242 Noël). Osjećajući kako mu duša raste u doticaju s ogromnom samoćom, ima intuitivnu viziju Božjeg postojanja i to mu je dovoljno. Taj osjećaj izražava služeći se jednom aluzijom na Ps. 113. : “Nije mi bilo dano promatrati zemlju potresenu Gospodinovim licem, nisam vidio rijeke da se vraćaju k svome izvoru ni gore da skaču poput ovnova...” (p. 165) MolitvaUstat ću, Gospodine.... tebe spoznati, o radosti... iz zamke lovaca jest aluzija na Ps. 123. On se tu služi plaštem svojih tehničkih postupaka koji nalazimo u Ps.6; postupci koji se sastoje u tome da označe napredak njegovih osjećaja koji se plaše s obzirom na ishodište, a završavaju konačno u potpunoj radosti (p. 108). Na stranici 161. nailazimo na sjećanja na Litanije svih svetaca, a na stranicama 230-231. sjećanje na Litanije Presvetoga Srca. Himan Kompletorija čak je ostavio svoj trag u duši toga RENAN-ova unuka:

“Kao da smo na kraju jednog sna, kad čovjek, poslije noćnih utvara pozdravlja sve što postoji pod zrakama svjetlosti.”