IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

Prvi dio

L I T U R G I J S K I    P I S C I

 

A P O L O G E T E

 

 

POGLAVLJE XXVIII.

 

SVJEDOČANSTVA RATNIKA

 

I. - Uvod.

II. - HENRI GHÉON: Liturgijske radnje iz njegovog djetinjstva. Utjecaj koji ona ima na njega. Sjajni obredi, za vrijeme kojih su vjernici usrdno molili za oslobođenje Pariza, ganuli su ga svojim istodobno nacionalnim i umjetničkim sadržajem.

III. - Na fronti je prisustvovao Misi i našao se pred religioznim problemom. Da bi postao istinski brat onih koji umiru za Francusku, H. GHÉON želi sudjelovati u žrtvi Mise točno na isti način kao njegova braća u oružju.

IV. - Njegovo se obraćenje zbilo na znameniti Božićni dan.

V. - Mornarički poručnik PIERRE DUPOUEY pred svojim borcima ministrira kod Mise. Osjetljiv je na estetsku stranu misa na fronti.

VI. - Liturgija mu tumači smisao kataklizma čiji je on svjedok i čak autor.

VII. - Lirska strana Liturgije posebno mu odgovara.

VIII. - Liturgijska se struja bez prestanka prepliće kroz svu francusku povijest s nacionalnom strujom i strujom fenomena obraćenja; djela liturgijskih pisaca analizirana u dvadeset sedam poglavlja to su zorno pokazala.

 

*          *          *          *          *          *

 

I. - Tijekom našega proučavanja govorili smo zaista o ulozi Liturgije u djelu najrazličitijih pisaca: romanopisaca kao i lirskih pjesnika, novinara, političara (VEUlLLOT), filozofa (HELLO) i pokretača socijalnih reformi (COPPEE), kao i obraćenika u pravom smislu riječi (MAINAGE i WALCHEREN, itd.).

 

(194) ----------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Ne možemo ne posvetiti posebno poglavlje tipu čovjeka koji je upravo zadnjih godina odigrao vrlo važnu ulogu za sudbinu Francuske u pogibelji - o ratniku.

II. - HENRI GHÉON zaista zaslužuje taj naslov. Zato ćemo se posebno zaustaviti na njegovim ratnim djelima. (“L’Homme né de la Guerre” - Čovjek rođen iz rata) “Témoignage d’un Convertis”, 1919 ­Svjedočanstvo jednog obraćenika), a ostavit ćemo po strani njegovo dramsko djelo i liturgijska tumačenja koja iz njega možemo izvući. (64)

Već u svome najranijem djetinjstvu došao je kao i većina mladih Francuza pod utjecaj liturgijske ljepote:
            “Obukli bismo nova odijela i pošli u crkvu kao na predstavu! Ah!

orgulje, pjevač, instrument u obliku zmije, crkveni stražar s vezenim opasačem i dvorogim šeširom, župnik u čipkama i brokatu. Grmovi svijeća! Kadionica s oblacima dima! Zlatne zrake i pokaznica! To bijaše raskoš svakog tjedna” (p. 12). “ ... Moja majka, moja sestra i ja molili smo redom Očenaš, Zdravomarijo, Vjerovanje, Ispovijedam se i imena pokojnih rođaka” (p. 11). Pričest i Krizma bijahu najvažniji događaji u njegovom djetinjstvu:

“Moja prva pričest i Potvrda u vjeri računaju se uistinu kao izuzetno važni trenuci” (p. 12).
            Nakon što je napustio obavljanje vjerskih dužnosti za oluja burnoga

života, HENRI GHEON ponovno se za njih počeo zanimati za vrijeme svjetskog rata. Bio je zapanjen sjajnim odvijanjem religioznih obreda, iza fronte, za neprekidnih ratnih nedaća:
            “Dragocjeni moćnik svete Genoveve, naše zaštitnice, i relikvije

naših svetaca izaćiće iz ulaznog trijema” (crkve Notre-Dame u Parizu) i, ne izlazeći iz ograde, u procesiji prolaziti ispred kršćanskog puka ... to je bilo vrlo lijepo. Iza svilenih izvezenih zastava relikvije i zlatni kipovi s krunama i mitrama polako su se kretali izvan tamnog prostora u kojemu su se iskrile svijeće i teške zagasite boje jednog vitraja .. nadbiskup kardinal Amette, uzađe na malu propovjedaonicu prislonjenu uz portal, održi dugu propovijed i blagoslovi mnoštvo... Kakva veličanstvenost! Kakva sigurnost! Osjećalo se da je iza njega dvadeset stoljeća...” (p. 37-38).
            Nacionalni interes prevagnuo je i kod njega nad religioznim brigama. Sam je priznao:

“Bio sam spreman sudjelovati u zajedničkoj živoj i usrdnoj molitvi, ali u čisto nacionalnom duhu” (p. 38).

Budući da je Liturgija pripadala nacionalnoj baštini Francuske, pa iako još bezvjerac, prirodno je da ju je H. GHÉON zavolio i u njoj s ljubavlju sudjelovao (usporedi s M. BARRES-om!).

 

 

(195) -----------------------------------------------------------------------------------

 

 

III. - Došavši na front prisustvovao je svake nedjelje toj misi na kojoj je bio “veliki broj engleskih vojnika, odjevenih u riđu vunu” (P. 147). Potresen pobožnim sudjelovanjem tih mladića i naročito nečovječnim nepoštovanjem nekog engleskog oficira, a isto tako i ljepotom “liturgijskih pjesama” i “velikih prigušenih orgulja” (p. 148) i svim onim čarom kojeg stvaraju velike mise, H. GHÉON osjeti da ga neka neodoljiva sila stavlja pred religiozni problem:
            “Idući za njim, pustio sam da me obuzme pastoralna milina

orgulja na kojima je svirao pravi glazbenik, pa začuđujući žarki akord kojeg u dnu zlatnog kora stvara blizina zeleno-smaragdne misnice i crvenih odijela ministranata: sve je sačinjavalo neku vrstu raja čije sam slatke slasti analizirao...” (p. 148).
            Zato je htio učiniti kao Pravi Francuz - kao LOUIS BERTRAND za

vrijeme putovanja na Istok [a] - pridružujući se svojim suborcima da sudjeluje na službi Božjoj već od prve prilike. Opisao nam je te svoje prve liturgijske vježbe: “želim - kojim pravom, grešniče? - da svećenik na oltaru moli bez iznimke sve riječi liturgije, one magične riječi čije značenje ne znam, jer da ih pratim nemam nikakve knjige i ne osjećam, uostalom, želje da je i imam. Ako me pitate kako slušam misu, odgovaram vam pasivno, ponesen redoslijednim pjevanjem Kyrie koji je usrdna molitva, Gloria koja je radost, Credo koji je pouzdanje, Agnus Dei koji je bol, i malo vremena šutnje koje je klanjanje i ponekad poslušnost...” (p. 179).
            H. GHÉON je svim svojim domoljubnim srcem ljubio te “časnike i

vojnike koji su tek izišli iz tog pokolja” i koji “će već sutra tamo se vratiti” i htio je tako shvatiti tu pokretačku snagu potpuno duhovnog karaktera koji se izvana očitovao potpunim darivanjem svoga života:

“lz simpatije, oponašam ih, nastojim postupno prihvatiti njihovo duboko ganuće, a da nisam baš potpuno njihove vjeroispovijesti, u tome sudjelujem. Tako iz njihovih suza napajam svoju još zatajenu ljubav” (p. 179).
            Patriotski osjećaj zajedno s divljenjem prema liturgijskim ljepotama i s

uspomenama iz djetinjstva (65) nagnaše ga prema katolicizmu uz još i druge elemente koji ne spadaju u naše područje da ih istaknemo.

Iznoseći te uspomene H. GHÉON ne nalazi dovoljno izraza da uzveliča Liturgiju, toliko ga je ona učinila sretnim usred svih onih ratnih strahota. Ponesen liturgijskim oduševljenjem, uskliknu: "Blagoslovljen

 

(196) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 budi Bog koji me privukao u tu divnu zasjedu i koji me doveo svojoj tako nježnoj Majci” (p. 180-181).

IV. - Konačno obraćenje ovog ratnika obavit će se u krilu Liturgije. To će se dogoditi prigodom one nezaboravne Božićne svetkovine za koje je rođena Francuska i koja je PAUL CLAUDEL-u uskrisila Mara-ino dijete (“Annonce faite a Marie”), i kada će naš ratnik postati kršćanin i brat onih koji se hrabro izlažu sigurnoj smrti:
            “Glas proroka naviješta: Laetantur coeli, et exultet terra ante faciam Domini: quoniam venit ... Dolazi, rađa se! 0 novo rođenje moje duše! Izmiješana djela milosrđa za zajedničku dobrobit i za osobnu dobrobit, za neprekidnu dobrobit dvadeset stoljeća i za dobrobit ovoga dana ... Baš na Božić u prvotnoj Bazilici u Reims-u, na mjestu gdje Bog, nažalost, nema više krova da se zakloni,
Clovis, otac Francuske, sagnuo je glavu pred sv. Remi-em i primio presveto Krštenje. Baš na Božić je eto zapečaćen pakt izmedu Boga i naše zemlje Francuske, rođene s Bogom, Francuske rođene u Bogu, o čuda!” (p. 211).
            “0 vi koji ćete Ga” (Krista) “sutra vidjeti”, uskliknu on, “vi koje imam pravo zvati svojom braćom jer imamo istoga Oca na nebu, francuski vojnici Kristovi, zapjevajte sa mnom pjesmu hvale: “Cantate Domino canticum novum quia mirabia fecit” (p. 212; vidi na primjer pp. 119-121-130-131).

 

V. - Nismo se zadovoljili analizom samo jednog ratnika. Koliko god bio zanimljiv njegov život na bojnom polju, pruža nam ipak samo jedno lice utjecaja Liturgije na ratnika dvadesetog stoljeća. Da bismo ispunili tu prazninu, privući ćemo u područje naših razmatranja “Les Lettres” (Pisma) (Correspondance, 10 juin 1919) “centuriona koji prati liturgiju” PIERRE DUPOVEY-a, poginulog na bojnom polju 3. travnja 1915.
            Ponajprije ćemo istaknuti zajedničke crte koje povezuju njegova liturgijska shvaćanja s onima njegova prijatelja HENRI GHEON-a, koji mu je iskazao ganutljivu počast u knjizi koju smo malo prije analizirali (“Témoignage d’un Converti”!). Ovaj mladi mornarički poručnik bijaše već katolik kad je stigao na frontu. Misa je među ostalim stvarima sadržavala socijalnu vezu koja ga je povezivala s onim narodom iz kojega je potekao:
            “Ministrirao sam pri toj misi pred mojim momcima, i nadam se da

će nam zajedničke molitve pribaviti nove blagoslove Boga svih vojski” (p. 847).

 

(197) ---------------------------------------------------------------------------------------
           

 

 

I on je bio potresen, kao i njegov prijatelj H. GHÉON, estetskorn

vrijednošću Liturgije, usprkos strašnih grozota koje rat nosi sa sobom.

”Te mise u šupama, pred momcima koji su gotovo svi više manje u bolima i od kojih su mnogi nesumnjivo označeni za skoru smrt, pune su najjednostavnije, najuzvišenije i najokrepljujuće ljepote. Naš duhovnik govorio je misu nekom svetom pobožnošću, molio svaki slog te transcendentalne pjesme, kao što ti i ja volimo čuti da se misa govori...” (p. 847-84 )

 

VI - Uvijek je sa sobom nosio jedan misal i mnogo se zanimao za sadržaj liturgijskih tekstova:
            “... obje knjige” (“Elévation sur les Mysteres” - Uzdizanje na misterije - i “Paroissial des Fideles” - Misal za vjernike) “stoje stalno u mome rancu i prate me od rova do rova” (p. 854) “još i više, pronašao sam kod DOM GUERANGER-a lijepi PRUDENCE-ijev himan o postu, koji uvelike ohrabruje, i kojeg ću prevesti da ti ga pošaljem...”
(p. 342; vidi na primjer “Vie et les Art liturgiques”, 1919. p. 1079 - Život i liturgijske umjetnosti).
            Uvelike se razlikovao od H. GHÉON-a koji nije osjećao “želje da posjeduje jedan” (molitvenik-misal). Tekstovi službene molitve Crkve zanimali su ga u prvom redu jer su tumačili duboki smisao kataklizama kojih je i sam bio svjedok. Izražavali su zatim osjećaje koje je i sam proživljavao gledajući kako mrtvi padaju na tisuće ljudskih bića: “Da, dobro kažeš, sva liturgija, a među ostalim trenucima, korizma mi izgleda kao i tebi da ima neprekidnu suvremenost” (p. 842).

 

VII - Poput većine vojnika Velikoga rata i PIERRE DUPOUEY prevrtao je u svom duhu mnogobrojne reformatorske misli za vrijeme beskonačnih dana pozicijskog rata. Želio bi da Francuska poslije rata ispravi svoje pogreške od prije 1914. godine, i da iz ovog krvoprolića izađe preobražena. Da bi postigla taj cilj, on bi želio da ljudi upoznaju poeziju liturgijskih tekstova koja je, po njegovu mišljenju, mnogo superiornija od “poezije pjesnika romantičke škole.”

"Čudim se da mladim duhovima ne razvijaju mnogo više ovaj dio Svetog

Pisma, koji je, iz čisto literarnog gledišta, najsavršenija pjesma kakvu uopće posjedujemo. Ne govorim samo o ’Pjesmi nad pjesmama’, nego o onim neusporedivim izrazima Propovjednika, Psalmista, i o onim uzvišenim hvalama mudrosti koje ispunjavaju knjigu Mudrosti i koju Crkva općenito primjenjuje na Djevicu. Ima u Crkvi jedna određena strana čiste lirike pokraj koje su sva romantička lutanja samo dosadno naklapanje” (p. 857).

 

(198) ----------------------------------------------------------------------------------

 

 


            Među brojnim liturgijskim aluzijama navedimo još onu koja je značajna za duboko shvaćanje ovoga vojnika-pisca:

“Čitao sam ga” (Mali oficij!) “i mnogo mi je koristilo; u biti mi je bio

potreban, i nisam ni slutio u kakvim svečanim dubinama mistike pobožnost prema Blaženoj Djevici širi svoje korijenje, niti kako ta pobožnost u sebi krije vječnu poeziju, niti kakvim sve potrebama duha ona odgovara” (p. 859, Vidi na primjer 858; 860-862).

 

VIII. - Sve u svemu, oba ova predstavnika prvog svjetskog rata dokazala su nam da je Liturgija usko povezana s francuskim životom.

Ljepota tekstova stvara prosvijetljenim ljudima kao i samome puku literarni užitak i razjašnjava im smisao života, dok veličanstveno odvijanje liturgijskih svečanih obreda prati taj puk prijateljski vjerno kako u radosnim danima tako i u najužasnijim patnjama. Liturgija s jedne strane, a obraćenje sjedinjeno s domoljubnim osjećajem s druge strane, jesu one tri silovite struje koje se neprestance ukrštavaju tijekom francuske povijesti. Brojni literarni dokumenti, koje smo naveli, samo su jedno vjerno zrcalo ovih velikih struja duhovnog života kroz mnogobrojne francuske generacije.

 

(199) -----------------------------------------------------------------------------------------

 


 


Bilješke:

 

(196) --------------------------------------------

[a] Vidi na primjer MAINAGE, p. 130.


 


64  Dramski talenat ovoga pisca, koji iz dana u dan stječe sve više gorljivih poklonika neizravno se poziva na Liturgiju. Govoreći o  Igrama i mirakulima za vjerni puk RENE SALOME konačno otkriva direktni izvor ovog ljupkog pjesnika: “Pasionske igre XV. stoljeća, one koje se još svake godine izvode u Bavarskoj, u Loreni, ili u Juri, nekoć su izišle iz Mise... Krist je njihov junak, koji mukom i križem pobjeđuje smrt. A i isti se sukob nalazi u životu svetaca” (kao u onih o kojima nam govori kazalište H. GHEON-a) “koji ujedinjeni s trpećim Kristom nadopunjuje bez prestanka Žrtvu križa” (Revue des Jeunes, 25. IX. 1922., p. 703). Iz iznesenih razmatranja RENE SALOME-a proizlazi dakle da postoje stalni odnosi između prikazivanja života svetaca i sankturalnog kruga, jer su pasionske igre izašle iz svjetovnog kruga.

 

65 Veni Creator pa onda Tantum ergo, koje su oko orgulja pjevali mladi svježi glasovi, silaze s kora na mene. Zatim još Ave Maria, što nije pjesma, nego usklik, usklik pučkog slavljenja.” (Društvena vrijednost Liturgije!) “0 župne tradicije, Marijina djeca, bijele procesije...” (p. 180-181).