IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

 
Drugi  dio

       ANTILITURGIJSKI  PISCI

 

POGLAVLJE I.

 

UVOD

 

I. - Liturgijska dekadencija u XVIII. stoljeću našla je svoj vjeran odjek u djelima iminentnih predstavnika toga razdoblja. Jedan veliki broj među njima otvoreno se izjašnjava protivnicima Liturgije. Smiješan nadomjestak Liturgiji: duhovni koncerti.

II. - ROUSSEAU posjeduje znanje o tehnici gregorijanskog pjevanja. Sastavlja motete za duhovne koncerte. Tokom vremena postaje svjestan protivnik katoličkog bogoštovlja jer autor “Contrat social” (Društveni ugovor) izjavljuje da se Bogu treba obraćati individualno i bez posrednika.

 

                     *      *      *      *      *      *

 

I.     - Premda je CHATEAUBRIAND svojim “Génie du Christianisme” pokazao put kojim će poći jedan dio francuske književnosti, tendencije prijašnjeg stoljeća nisu zbog toga ništa manje živjele i dalje. Iako su poglavlja o ljepoti bogoštovlja u “Génie” bila prvi prosvjed protiv vjerskog individualizma, utjecaj ROUSSEAU-a i cijelog XVIII. stoljeća osjećao se kroz čitavo XIX. stoljeće a ni za naših dana još nije izgubio svoju djelotvornost. Ostavimo li po strani filozofsko značenje liturgijskih tekstova, pisci VOLTAIRE-ovog stoljeća nisu imali nikakva osjećaja za umjetnički sjaj bogoštovnih obreda. Tako za filozofe, pjevanje psalama bijaše samo sinonim “zatucanosti” i “dosade”. Pa i samo je svećenstvo izgubilo svako zanimanje za tradicionalne obrede i ništa nije razumjelo od religiozne estetike. Crkve su pretvarane u velike dvorane za priredbe u kojima su se izvodili “duhovni koncerti” za koje su skladatelji – često

 

(203) -----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 nevjernici - skladali motete ili druge religiozne komade. Posjećivalo se crkve isto onako kao što bi se išlo na neku lijepu operu u Versailles ili u Fontainebleau. Takve liturgijske podrtine još jednom svjedoče o društvenoj dekadenciji u koju je utonulo XVIII. stoljeće. Liturgija je u srednjem vijeku bila povezala sve slojeve naroda istom društvenom vezom, a u doba VOLTAIRE-a i ROUSSEAU-a postala je samo začin umjetničkog uživanja.

Ništa čudno što smo s obzirom na nju kroz cijelo XVIII. stoljeće susretali netočno poznavanje, tako da su se neki književnici izjavljivali njezinim najstrastvenijim neprijateljima.

Da bismo što potpunije shvatili antiliturgijsko strujanje u francuskoj književnosti od CHATEAUBRIAND-a do naših dana, trebamo barem ukratko analizirati liturgijsko shvaćanje J.J. ROUSSEAU-a (1712.-1778.).

 

II. - Vrlo je zanimljivo slijediti njegov liturgijski razvoj u njegovim djelima kao što su “Confessions” (lspovijedi), “Emile” (Emil) i “La Nouvelle Heloïse” (Nova Heloise). Evo i najznačajnijih činjenica: silno mu je odvratno pjevanje psalama koje je bio upoznao još kao dijete. U Turin-u, dok je boravio u Katekumenskom domu, bio je među najglavnijim sudionicima Liturgije prigodom obreda jednog svečanog krštenja. ROUSSEAU se tomu zajedljivo ruga u “Confessions” (ll, str. 58-59). Religiozna ga je glazba vrlo zanimala. Kada se vratio u Annecy gdje je počeo učiti zanat, upoznao je društvo koje je padalo u potpunu dekadenciju s obzirom na ispravno shvaćanje Liturgije (ibid. Ill/pp. 100-108). Nakon nekog vremena, ušavši u život društva svoga razdoblja, počeo se baviti religioznom glazbom i tako došao pod utjecaj sugestije masa (ibid. pp. 411-412).

Premda je bio dobro upućen u tehniku gregorijanskog pjevanja – nije li ROUSSEAU za Enciklopediju napisao poglavlje o glazbi! - nije bio niti najmanje u toku bitnog značenja katoličkog bogoštovlja. La Profession de Foi du Vicaire Savoyard (Ispovijest vjere savojskog kapelana) najočitije je svjedočanstvo Jean-Jeacques-ove liturgijske nesigurnosti:

“... Budno pratim sve obrede, trudim se da ne ispustim ni najmanju riječ, ni najmanji pokret...” A ipak taj isti kapelan ne vjeruje u istinitost riječi koje izgovara. Međutim u “La Nouvelle Heloïse” (pp. 542-543) nalazimo jedan odlomak koji nam neospornom jasnoćom otkriva ROUSSEAU-ovo cjelokupno liturgijsko shvaćanje:
       “Vidi da se tu sve sastoji” (to jest kod katolika) “u uzaludnom

pretvaranju vješto oblijepljenom riječima koje ništa ne znače...”

 

(204) ----------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Osjećajno bogoštovlje odmara duh naroda: on voli da mu pružaju predmete pobožnosti koji ga ne primoravaju da misli na Boga” (pp. 542-544).
       Takva antipatija prema katoličkom bogoštovlju često je naglašena do te točke da dostiže stupanj zajedljive mržnje. Ganutljivi obred Posljednje pomasti koji je Jocelyn-i izmamio obilne suze i koji je živo zainteresirao umjetničku hladnokrvnost jednoga FLAUBERT-a, u svom značenju je samo nešto što je prikladno da izazove najodvratniji strah:

“Katolik na samrti okružen je samo predmetima koji ga zastrašuju i obredima koji ga živa zakapaju. Po trudu kojim se nastoji odagnati od njega demone, on vjeruje da ih vidi punu sobu; stotinu puta umire od užasa prije negoli ga dotuku, a crkva ga voli uroniti u takvo stanje straha, da bi mogla što bolje posegnuti u njegov novčanik (ibid. p. 664).
       Taj antiliturgijski duh XVIII. stoljeća sačinjava glavno obilježje malog broja pisaca o kojima ćemo se odmah pozabaviti. Pokazujući drugo lice teme koje si je ova studija preuzela obraditi, pomoći će nam da bolje shvatimo svu njegovu složenost.

 

(205) ---------------------------------------------------------------------------------------