IVAN MERZ UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA Doktorska disertacija Ivana Merza ************************** Drugi dioA N T I L I T U R G I J S K I P I S C I
POGLAVLJE II.
MADAME DE STAËL(1766.-1817.)
I. - Liturgijsko shvaćanje MADAME DE STAEL plod je njezinog odgoja istodobno protestantskog i filozofskog. II. - Simpatičan opis jedne protestantske službe Božje. III. - Ona tumači stih “Klanjati se u duhu i istini” kao jedna pravovjerna protestantkinja. IV. - Ipak nije tako neprijateljski raspoložena prema katoličkoj estetici kao što je to bio JEAN-JACQUES ROUSSEAU.
* * * * * *
I. - Porijeklom protestantkinja i odgojena u salonu kojeg ga posjećivali filozofi, MADAME DE STAEL bila je stoga sasvim prirodno izložena utjecaju ideja XVIII. stoljeća. Ako nije strastvena neprijateljica svakoj Liturgiji, zadržava ipak neku odbojnost prema katoličkim svečanim obredima te je više naklonjena vjerskim obredima protestantskih crkava: “Mislim dakle da nije istina, da je protestantska vjera lišena poezije jer njezini obredi imaju manje sjaja od katoličkih obreda. Obredi više ili manje dobro izvedeni, već prema bogatstvu gradova i veličanstvenosti građevina, ne bi smjeli biti glavni uzrok utiska kojeg proizvodi božanska služba, nego to su odnosi sa našim unutarnjim osjećajima koji nas potresaju, odnosi koji mogu postojati u jednostavnosti kao i u raskoši obreda” (“De l’Allemagne”, Ch. Du Catholicisme). II. - Opisi protestantskih obreda koje nalazimo u njezinoj knjizi “De l’Allemagne” (lz Njemačke) za nas su posebno zanimljivi iz jednostavnog razloga što ih baš često ne susrećemo
(206) -----------------------------------------------------------------------------------------
u djelima francuskih pisaca. Njezina naklonost prema takvoj vrsti obreda probija se u njezinim opisima na mnogim mjestima:
Pastor “siđe s
propovjedaonice da pričesti vjernike koji žive ugledajući se na njegov
primjer. Njegov sin bijaše, kao i on, službenik Crkve, i, pod mlađim
crtama lica, izgledao je, kao i njegov otac, pobožno i sabrano. Tada, po
običaju, otac i sin uzajamno si dadoše kruh i kalež, koji kod protestanata
služe kao uspomena najpotresnijeg misterija; sin je u ocu gledao samo
starijeg pastora od sebe u vjerskom zvanju kojeg je i sam htio slijediti;
otac je poštivao u svom sinu sveto zvanje kojeg je i sam bio prigrlio.
Obojica se upraviše, pričešćujući se zajedno, riječi iz Evanđelja stvorene
da istom vezom još više zbliže strance kao i prijatelje. I obojica,
čuvajući u svom srcu najintimnije osjećaje, činilo se kao da su zaboravili
osobne odnose u prisustvu Božanstva, za kojeg su i oci i sinovi, svi
jednako, službenici groba i djeca nade.
nedostajati pri
božanskoj službi Božjoj u takvom trenutku” (“De l’Allemagne”, Ch. du
Catholicisme, Office du pasteur de Célérier a Satigny, pres de
Geneve - Služba Božja pastora Célériera u Satigny-u kraj Ženeve).
III. - Opis “Culte des Freres Moraves” (Bogoštovlje Braće Moraves) (De l’Allemagne) još više otkriva njezinu naklonost prema liturgijskom shvaćanju protestanata, koji, izjavljujući da su protivnici svakog svečanog obreda, ostavili su nevažno mjesto razvoju religioznih umjetnosti: “Crkva bijaše okićena bijelim ružama i glogovim cvjetovima; slike ne bijahu izbačene iz hrama, a glazba je u njem njegovana kao da je dio bogoštovlja; tu su se pjevali samo psalmi, nije bilo ni propovijedi ni mise, ni teološkog zaključivanja i raspravljanja; bijaše to bogoštovlje Božje u duhu i istini”. Potpuno se jasno zapaža da MADAME DE STAEL tumači redak iz Evanđelja kojeg je Krist bio rekao Samarijanki (lvan 4, 23-24) onako kako ga pravovjerni protestanti još i danas tumače.
IV - Svakako valja naglasiti činjenicu da je liturgijsko znanje MADAME DE STAEL dosta nepotpuno. Usprkos njezinom divljenju
(207) ----------------------------------------------------------------------------------------
prema “Génie du Christianisme” nije uspjela napustiti stavove XVIII. stoljeća koji se tiču Liturgije. lako ona nije njezin izraziti neprijatelj kakav je to bio JEAN-JACQUES, ipak je bila naklonjena protestantskom shvaćanju. Njezino proučavanje njemačke kulture moglo je samo poduprijeti njezine ideje. Nije li i sam KANT označio Liturgiju imenom “Afterdienst Gottes”.[a]
(208) -------------------------------------------------------------------------------------
Bilješke:
(208) -------------------------------------------- [a] Vidi KANT, “Religion innerhalb des Grenzen der blossen Vernunft” (1793.): “Sve što se čovjek nada učiniti da bi se svidio Bogu izvan dobrog vladanja jest Afterdenst Gottes” (FALCKENBERG, Geschichte der neueren Philosophie; Leipzig, Edit. Veit. 1913.).
|