IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

 
Drugi  dio

A N T I L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

POGLAVLJE III.

 

ALPHONSE DE LAMARTINE

(1790.-1869.)

 

I. - Uvod.

II. - LAMARTINE-ova majka učila ga je prve pojmove Liturgije, kojih će se on sjećati u svako doba.

III.  – 1. - Jocelyn je antiliturgijsko biće: on želi uzdignuti se k Bogu bez posredništva bogoštovlja. Samovoljno tumačenje obreda Posljednje pomasti. Njegova odbojnost prema određenim vjerskim običajima i njegova kritika CHATEAUBRIAND-a. On je svjestan nasljednik stavova XVIII. stoljeća: razum je njegovo bogoštovlje.

     2. Molitve za umiruće ga potresaju. -

   3. Iz Liturgije izvlači sentimentalne efekte i tako najavljuju poeziju LOUIS DE CARDONELL-a. Površan opis obreda u Saint-Sépulchre.

   4. Liturgija sačinjava nacionalnu baštinu francuskog naroda. Opis jedne seoske Mise. Ona vrši blagotvoran utjecaj na sve koji trpe. Oficij za Mrtve. Angelus.

   5. a) Aluzija na Psalme, b) na tamjan i na Tijelovo.

IV. - LAMARTINE-ov liturgijski nacionalizam. Njegove najljepše pjesme su savršena ilustracija Psalma 18/2: “Coeli enarrant gloriam Dei, et opera znanum ejus arznuntiant firmamentum”.

 

                     *      *      *      *      *      *

 

I - Bilo bi od nas presmiono kad bismo htjeli pod liturgijskim kutom analizirati cjelokupno LAMARTINE-ovo ogromno djelo. Nismo se potrudili donijeti sve moguće pojedinosti jer je lako doći do točnog poznavanja njegovih liturgijskih shvaćanja poslije ozbiljnog proučavanja njegovih najznačajnijih knjiga. Na temelju te činjenice

 

(209) -----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

naročito smo se zanimali za “Jocelyn” (1836.) i “Graziella” (1852.), kao i za “Confidences” (Tajne) (1848.) i “Nouvelles confidences” (Nove Tajne) (1851.).

Što se tiče ostalih njegovih djela, iz njih ćemo navoditi odlomke koji će nam postupno ulaziti u naše proučavanje. Treba se podsjetiti da je LAMARTINE antiliturgijski pjesnik i da prema tome ne treba od njega očekivati odviše brojnih aluzija na službene molitve Crkve.

 

II. - Njegovo liturgijsko znanje nije baš bilo vrlo široko. S obzirom da su ga odgojili njegova majka i isusovci, čitavog života se sjećao nekoliko psalama, a pogotovo Molitava za umiruće. Svojoj majci, dakle, u prvom redu duguje svoje prvo liturgijsko znanje:

       “To me podsjećalo na uspomenu iz roditeljske kuće, gdje nas je naša majka navečer okupljala na molitvu... u posljednjim satima sumraka...” (Graziella, pp. 13-14). Nakon toga čitanja slijedila je molitva, koju je ona sama glasno čitala, ili su umjesto nje čitale moje mlađe sestre kad su postale starije. I sada još čujem refren tih jednoličnih litanija koje su se muklo uvlačile pod grede ... Jedno od nas imalo je dužnost kad na njega dođe red, izreći molitvicu za putnike, za siromahe, za bolesnike, za neku posebnu potrebu sela, kuće.” (“Confidences”, Edit. Waltz, p. 157). Njegova majka izgovarala je za siromahe “molitve posljednjeg časa” (lbid., p. 159) (66) “i učila Alphonse-a te molitve.” (67).

Sjećanja na molitve, koje je bio naučio u djetinjstvu, ostat će mu kroz čitav život. Usprkos svome individualističkom duhu, taj poklonik ROUSSEAU-a uvijek će se sjećati s nekom dirljivom nostalgijom trenutaka molitve provedenih u roditeljskoj kući. U sjećanju mu nisu ostali tekstovi tih molitava; bijaše to poetska draž koja je od njih ostala i zbog koje se rado njih sjećao. Međutim da bismo dobili dovoljno jasan pogled u cjelokupnost njegovog liturgijskog poznavanja, trebamo našu analizu razdijeliti u više dijelova, promatrat ćemo ih dakle iz slijedećih pet aspekata:

 

III - 1) Opće crte njegovog antiliturgijskog uvjerenja.
       Poslije pomnog čitanja Jocelyn-a, ponajprije jedna stvar iskače pred oči. Taj katolički svećenik, nakon što je proživio sve osjećaje koje sa sobom donose promjene godišnjih doba u prirodi, u svom intimnom dnevniku ne spominje nijednu crkvenu svetkovinu. Božićna ili Uskrsna radost, ili pak žalost Korizme nije u njegovoj duši ostavila nikakav trag.

 

(210) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

 Jocelyn, taj obožavatelj prirode, je antiliturgijsko biće upravo do same srži. U njemu je LAMARTINE projicirao svoju vlastitu dušu. Taj svećenik - treba naglasiti tu riječ - želi se uzdići k Bogu bez posredništva bogoštovlja (ROUSSEAU!):
       “l kad bi mi zrak pomogao, kao što pomaže orlovima,
       Da se uzdignem k Bogu, bolje nego pomoću ovih hladnih pravila” (p. 58)
       Ako li je primoran poradi svoje svećeničke službe da se podvrgne obredima, on ih tumači na svoj način jako se udaljavajući od njihovog istinskog značenja. Tako opisuje Posljednju pomast koju daje svojoj majci:

 

“Krizmom umirućih dotakao sam svaki ud,

Čelo, kamo su moji poljupci htjeli slijediti moje prste,

Bokove, koji su me pod njenim srcem, krili devet mjeseci,

Ruke, koje su me posve malog nježno grlile,

I toliko puta mi načinile kolijevku milovanja;

Noge, koje su mi prve utirale put,

I kojih će svaki trag sutra iščeznuti” (p. 100-101).

 

I on ne misli ni najmanje na sve pogreške koje je ona “počinila vidom ... sluhom ... mirisom ... okusom i riječju ... doticajem ... korakom i hodom” (Ritual za sve, p. 96). Opisi slične teme, koje nalazimo kod FLAUBERT-a i kod E. BAUMANN-a odgovaraju mnogo više postojećoj stvarnosti.
       Određeni odlomci u “Nouvelles Confidences” (p. 156-157) doista dokazuju da je odbojnost prema Liturgiji kod LAMARTINE-a dosegla previsoki stupanj, a da bismo šutke preko toga mogli prijeći:

“Zna se što tada bijaše život tih samostana: vjerski obredi pogodniji da pobude osjetila, nego da učvrste duše; mirisi, slike, cvijeće, glazba u kapelici ... procesije, beskonačne i besciljne krunice, djetinjasti običaji, isposnički običaji, izvanjska sabranost, razmatranja na rasporedu označena različitim satima u danu...”
       Zato on svakako pretjerano prigovara CHATEAUBRIAND-u njegovo oduševljenje za liturgijske knjige i za pučke obrede:

"...CHATEAUBRlAND je poput Ovidija u svojoj knjizi načinio kronološku tabelu religije. On je ekshumirao, ne Genij, nego mitologiju i obrednik kršćanstva ... uzdigao je u pjesmi svu pučku trošnost, i sve zastarjele ustanove; od...... obavljanja

 

(211) ----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

monaškog asketizma, sve do njegova blaženog neznanja i do pobožnih prevara pučkih čudesa koje su izmislili revnost, a ovjekovječili spretnost seoskog svećenstva da zavedu maštu ... Njegova knjiga jest relikvijar ljudske lakovjernosti” (p. 286-287).
       LAMARTINE je često izražavao takav racionalizam s obzirom na

Liturgiju. On ne dopušta da bi samo jedna umjetnost, ili pak umjetnosti uzete u cjelini - kao što je to slučaj u Liturgiji - mogle odražavati vidljivi svijet ili moralni svijet:
       “Moj um je glas svemira
    A moja duša odražava svemir” (Méditations poétiques, p. 50-51)

 

U “La Chute d’un Ange” - Pad Anđela - on to izjavljuje posve iskreno: nije mu potreban neki tumač kod Boga, jer “razum je bogoštovlje, a oltar je svijet” (WALTZ, p. 104).

LAMARTINE nam se dakle prikazuje u pogledu Liturgije kao istaknuti nasljednik stavova XVIII. stoljeća.

 


       2) Obredi Posljednje pomasti i molitve za umiruće, itd...

 

Usprkos svome liturgijskom racionalizmu, veliki lirski pjesnik nije se mogao posve oteti utjecaju određenih obreda. Naročito su ga doimale molitve za mrtve. Od svoje majke ih je naučio voljeti:

 

“Pokušavao sam krvavim naporom pjevati

Nekoliko nota pjesama posvećenih smrti;

I svaki puta moj glas, u mojim grudima prigušen,

Lomio se prekidajući započetu antifonu;
       A suze u mom pjevanju gutane nemilice,
       Izvirale su s mojim krikovima i pretvarale pjesme u jecaje”

(Jocelyn, p. 209).

       “O pjesmo pokoja mrtvih kojoj se protivila moja duša,

Pogrebni napjev pjevan za vrijeme užasa i drame!

Ah, nikada niste izašli iz glasova jednog zbora

Čime se zaorilo više struna Srca” (ibid., p. 208).

 

(212) -----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Ili:

“Upalio sam te baklje posljednje noći,

Dvostruku sliku dana koji sviće i koji bježi;

U sakrivenoj posudi skromne Euharistije

Na njegov glas išao sam izvaditi hostiju umirućih,

I nagnut nad njezinim čelom svojom drhtavom rukom,

Potpuno mokrom od mojih suza lomio sam joj kruh;

Krizmom umirućih doticao sam svaki ud” (ibid. p. 100-100).[a]

 

 

3) LAMARTINE iz toga izvlači pjesničke efekte.

 

       Koliko god rijetke bile liturgijske aluzije u njegovim djelima, on se njima služi isključivo da bi iz njih izvukao (kao što je to uostalom obrazac romantičara) pjesničke efekte. Već do sada navedeni primjeri to su i pomalo pokazali. Dodat ćemo im nekoliko istaknutijih odlomaka:
       “Navečer kada bi se ugasile posljednje sunčeve zrake, na prozorima

gornje sobe siromašnog slikara, i kad bi zvona susjednih samostana zvonila Ave Maria, taj milozvučni pozdrav dana u Italiji, jedini odmor obitelji bijaše zajedno moliti krunicu i poluglasno pjevušiti litanije sve dok se ne bi glasovi pospanošću oslabljeni, ugasili u neodređenom i jednoličnom brujanju sličnom šumu vala koji se smiruje na plaži gdje se vjetar smiruje s dolaskom noći.....Volio sam ovaj tihi i pobožni večernji prizor; u kojem je završavao

radni dan tom himnom triju duša koje su se dizale k nebu da se odmore od dnevnog napora” (“Graziella”, p. 13-14).
       LAMARTINE ne izvlači iz Liturgije efekte užasa kao V. HUGO, on u njoj pronalazi samo hranu za osjećajnost svoje duše. Time se javlja kao preteča LOUIS LE CARDONNEL-a. Ne podsjećaju li nas slijedeći stihovi na pjesnika “Carmina sacra”?:

“Svete luči bacale su posljednji plamen,

Svećenik je šaptao blage pjesme smrti,

Slične tugaljivim pjesmama koje šapuće žena

Djetetu za uspavanku” (“Le Sacrifice” - Žrtva).

 

 

(213) ------------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

Ili:

“Ja volim u dugim danima samo sat tmine,

Ja slušam u pjevanju samo ove pogrebne strofe

Koje svećenik jeca prateći lijes” (“La Vigne et la Maison” - ­Vinograd i Kuća).

 

Pogledajmo još dojmove koje LAMARTINE ima gledajući Sveti Grob. On ne donosi baš ništa od liturgijskog značenja obreda i molitava oko tog mjesta. On primjećuje samo ono što može uzdrmati njegove osjećaje: njegovo pjesničko nadahnuće ostaje jednako kao da je prisustvovao nekom dirljivom prizoru u prirodi:
       “Ti se utisci nipošto ne daju ispisati: oni isparavaju s dimom pobožnih svjetiljki, s mirisom kadionica, s neodređenim i zamršenim šapatom uzdisaja” (“Voyage en Orient” Putovanje Istokom; WALTZ, p. 410).
       PIERRE LOTI, neumoljivi protivnik Liturgije, koji je opisao istu temu u Jeruzalemu, bio je manje površan u svojim opažanjima. Ne samo da se potrudio saznati o kvaliteti različitih obreda koji su se tu odvijali, nego nam ih je također i iznio s brojnim pojedinostima.

 

4)    LITURGIJA sačinjava naciona1nu baštinu Francuske.

 

Opisi različitih religoznih obreda, pa makar i kratki, susreću se raspršeni s vremena na vrijeme u LAMARTINE-ovim djelima. Osim Posljednje pomasti, prema kojoj je još od djetinjstva čuvao neku simpatiju, nalazimo kod njega opise misa, molitve Angelusa i nekoliko drugih obreda. On iz njih izvlači sve što se u njima krije od pjesničkog značenja, ali se ne zaustavlja kod njihovog simboličkog značenja ili tumačenja njihovog teksta. To će nam ponovno dokazati da Liturgija sačinjava nacionalnu baštinu do te mjere da izaziva pažnju i samih njezinih protivnika. Evo opisa jedne mise na selu:

 

“Okupim k oltaru okolne kuće

Starce, djecu, nekoliko pobožnih žena,

One koji u svojim dušama osjećaju više žeđi za Bogom

u zbijenom krugu okružuju me na koljenima.

Bog skromnih ljudi silazi s neba na nas,

Koliko sveta zora i njezini božanski svodovi

       Čuju uzdisaja koji se izdižu iz prsa

I želja koje se uzdižu sa zemlje” (Jocelyn, p. 79).

 

(214) ----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

LAMARTINE ustanovljuje dakle da Liturgija vrši blagotvoran utjecaj na francuski puk; ona ga prati kroz čitav njegov život, jer zna odgovoriti na sve potrebe njegove duše.[b] Tako jedan siromašan čovjek, čija je žena upravo umrla, nalazi u Obredu za mrtve pravi izraz koji odgovara bolima njegove duše:

 

“Obavljao sam svečanu službu Božju dana;

Za mrtve u Gospodinu ja sam sam pjevao službu,

A glas supruge s praga svetog prostora

Jecajima je odgovarao na psalme smrti” (Jocelyn, p. 335).

 

Zato Liturgija na svakom koraku budi skrivenu poeziju u srcu Francuza:

“To Angelus zvoni i na svakom mjestu podsjeća

Da jutro dana i večer pripadaju Bogu,

Na taj pobožni zov ratar prestaje raditi;

Okreće se prema zvoniku, skida kapu s glave.

Sklapa svoje jake ruke iz kojih ispada ostan,

Uzdiže malo svoju dušu iznad brazde,

Dok djeca, na koljenima, na zemlji,

Združuju svoje prstiće u rukama svoje majke!” (Jocelyn, p. 168).

 

Čitajući ove ljupke stihove, zar ne osjećamo iste poetske efekte kao pred MILLET-ovim slikama?

 

5)    Tragovi Liturgije u LAMARTINE-ovom stilu

 

Kao što smo učinili govoreći o različitim piscima, tako nam je dužnost da istaknemo tragove koje je Liturgija ostavila u stilu našega pisca. Nalazimo dakle kod njega više vrsta aluzija, jedne se odnose na svete tekstove (Psalmi i Himni), dok nas ostalo podsjeća na određene vjerske obrede:
       a) Aluzije na Psalme očituju se u slijedećim stihovima:

“Zatim kao slomljeno srce u grudima kojeg ganutljiva riječ oživljava

I vičući prema nebu s dna moga ponora”” (Jocelyn, p. 147).

 

(215) ----------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

 

Ili još:
       “Zaklanjam se nijem na grudima Gospodinovim” (ibid., p.51).
[c]

 

b)   Aluzije na tamjan kojima obiluje BAUDELAIRE-ovo djelo, susreću se već vrlo brojne kod LAMARTINE-a.
    “Svećenik je sveta posuda...
    .. u kojoj mirisna trava ili tamjan zore
    na vatri žrtve u svako doba u dim se pretvara...” (Jocelyn, p. 48.

 Ili pak:

“Sretan onaj koji...
.. izgorio od Ijubavi i zahvalnosti
Gori svojom dušom kao tamjan u njegovoj prisutnosti!” (Bog u “Méditations poétiques”).
[d]

 

Zatim slijedi Tijelovo koje mu je nadahnulo slijedeće stihove:

 

“Pripremimo mu čiste usnice

Neokaljano oko, čelo bez mrlje

Kao što idući k svetome mjestu

Djeca, zastrte djevice

Bacaju latice ruža

Po putu kojim će proći Bog("Esprit de Dieu” - Duh Božji, 35-40).[e]

 

Nisu kod njega rijetki liturgijski izrazi koji označavaju određeno stanje duše: “Naš život bijaše u rukama te žene jedan vječni sursum corda” (“Confidences” - Waltz, p. 156) ...

“Sve se iznova dizalo, sve je blistalo, sve je brujalo, sve je pjevalo u meni onu pjesmu uskrsnuća, poput lažne Aleluje koju čuje Margarita u Goetheovom Faustu na Uskrsni dan u crkvi.

 

 

“Moja duša bijaše samo hvalospjev iluzija” (Predgovor za “Harmonies poétiques et religieuses” - Poetske i religiozne harmonije).

Kasnije će HUYSMANS govoriti o “Toussaint d’ame” (Svi Sveti u duši) i dozvat će nam u sjećanje LAMARTINE-ove stihove.

 

(216) -------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

IV. - Vidjeli smo da je autor Jocelyn-a potpuno antiliturgičan. Brojni citati, što smo ih donijeli, ništa ne mijenjaju na našoj tvrdnji. Baštinik religioznog shvaćanja ROUSSEAU-a, LAMARTINE nije želio drugog bogoštovlja osim razuma, drugo svetište osim prirode:

 

“Evo žrtve ogromne, sveopće,

Svemir je hram, a zemlja je oltar,

Nebesa su kupola, a zvijezde bez broja,

Te napola zastrte iskrice, blijedi ukras sjene,

Po azurnom svodu redom posijane

Svete su baklje za taj hram,

A čisti oblaci koje umirući dan boji bojom,

I koje lagani povjetarac, od zalaza do zore

Po zračnim prostorima savijajući ih lagano

Kotrlja u purpurnim pahuljicama po rubovima svoda nebeskoga,

Valovi su tamjana koji se uzdiže i nestaje

Sve do prijestolja Boga komu se priroda klanja” (“La Priere” - Molitva, p. 15-51).

 

PAUL CLAUDEL, koji takoder u evoluciji svemira vidi liturgijski čin neusporedive ljepote, nije ipak izjašnjeni ekskluzivist poput LAMARTINE-a. Klanjanje čovjeka Bogu pomoću svih poznatih umjetnosti ne čini se autoru “Connaisance de l’Est” (Znanost Istoka) da je u proturječju s veličanstvenim prizorom prirode, kao što je to slučaj kod njegovog slavnog predhodnika. Najljepša mjesta u djelu Alphonse de LAMARTINE-a usprkos njegovom antiliturgijskom stavu, su najljepša i najoduševljenija ilustracija liturgijskog stiha:
       “Coeli enarrant gloriam Dei,
       et opera manuum ejus annuntiant firmamentum
” (Ps 1/2).

 

(217) --------------------------------------------------------------------------------------

 


 


Bilješke:

 

(213) -----------------------------------------

[a] Vidi nastavak malo dalje. Npr.  pp. 26; 128 i 140.

 

(215) -----------------------------------------

[b] Za vrijeme boravka u Italiji LAMARTINE se uvjerio u važnost koju Talijani pridaju vjerskim obredima: “Tako na blagdanske dane vodio sam je ujutro i na večer u ckrve, jedina i pobožna razonoda koju bi ona poznavala i voljela. (Graziella, P. 79.; vidi na primjer PP. 143-163).

 

(216)------------------------------------------

[c] Usporedite još stihove 72. i 139. “Hymne du Matin” sa stihovima 2. i 26. 104. psalma i “les  Préludes” stih 139: “Tješitelju duše, kako se tvoj glas izmijenio” u Veni Creator.

[d] Vidi npr. “Hymne du Matin”, stih . 19-20.

[e] Vidi na primjer “L’Immortailté”, stih 107-111.


 


66 “Otvorila je uz uzglavlje staraca na izdisaju knjigu u kojoj je umirućima dopuštena nada.” (“Mylly ou la Terre natale” - Mylly ili Rodna gruda).

 

67 “lli je moja majka naše glasove poučavala u crkvenim pjesmama” (ibid.)