IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

 
Drugi  dio

          A N T I L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

POGLAVLJE IV.

 

ALFRED DE VIGNY

1797-1863

 

ALFRED DE MUSSET

1810-1857

 

 

I. - VIGNY je po svom odgoju bio baštinik religioznog shvaćanja XVIII. stoljeća; međutim ipak se njegov estetski osjećaj izjasnio u prilog Liturgiji.

II. - Njegov naglašeni individualizam ne dopušta Liturgiji nikakav utjecaj na njegovo djelo. Aluzije na Molitve za mrtve i na psalme nalaze se samo slučajno u njegovim pjesmama.

III. - MUSSET priznaje da je dijete svoga stoljeća; to jest da je nedostatno poučen u vjerskim stvarima. Nekim stavovima najavljuje pjesnika “Fleurs du Mal”.

IV. - VIGNY i MUSSET jesu dvojica istaknutih predstavnika među francuskim piscima liturgijske zbrke koja je vladala u Francuskoj prije dolaska DOM GUERANGER-a.

 

                      *      *      *      *      *      *

 

I. - Najbolji izvor da se upoznamo s liturgijskim idejama VlGNY-a je njegov “Journal d’un poete” (Dnevnik jednog pjesnika). Čitajući ga ustanovljujemo da je njegov vjerski odgoj bio krajnje bijedan. Njegova majka se u tome potpuno razlikovala od LAMARTINE-ove. Vigny ne spominje da ga je učila psalme ili drugu religioznu poeziju. Naprotiv zaljubljena u ROUSSEAU-ove ideje, ona je svome sinu usadila mnogobrojne misli XVIII. stoljeća.
      
Ipak usprkos svojoj hladnoći za Liturgiju, što bijaše znak njegova

doba i što odgoj nije promijenio u simpatiju, Vigny je posjedovao prirodeni dar da voli sve što je lijepo:

 

(218) ------------------------------------------------------------------------------------------

 


       “4. prosinca 1837. - Jutros Berlioz-ova pogrebna misa za pokop generala Damrémont-a. Izgled crkve bijaše lijep. U dnu, pod kupolom, tri duge trake padale su na pripravljeni odar te su od njih kristalni lusteri blistali posebnim svjetlom. Sve zastave, otete neprijatelju, bijahu poredane gore uzduž crkve i visile su sve probušene mecima.
Glazba bijaše lijepa i neobična, divlja i grčevita i žalosna. Berlioz započinje harmoniju i prekida je na dva dijela nepredviđenim disonancama koje je isplanirano tamo stavio” (p. 112).

Taj obred istovremeno nacionalan i religiozan oduševljavao je VIGNY-a jer su u njemu njegov vid i njegov sluh imali prednost. Uživao je u njemu kao što bi bio uživao u bilo kojem prizoru prirode. Njegova pradjedovska naklonost i priroda njegova duha tjerali su ga ususret Liturgiji:
       “Slušao sam Fetis-ov povijesni koncert...
Nikada me umjetnost nije

uzdigla do tolikog ushićenja ... Pjesme koje su me naročito oduševile, jesu one iz “Laudi spirituali”, pjesme Djevici, koje su pjevala talijanska bratstva” (1833. god. - p. 78; vidi i p. 49).
       “25. travnja 1838. - Ove noći čitao sam Stabat Mater i sanjao. Kod

drugog čitanja učinilo mi se da vidim svoju jadnu majku ispruženu do mojih nogu i gorko sam zaplakao”(p. 131).
       Zamršene ideje koje je stekao odgojem i od sredine u kojoj je živio, ipak su ga udaljavale od Liturgije:
       “Ali mudraci su sačuvali svoje sumnje u srcu i poštivali društvenu

bajku” (Vjera sa svojim bogoštovljem!) “sveopće prihvaćenu i prilagođena u najvećem broju” (p. 151).

 

II. - To što smo upravo rekli, tumači njegov osobni odnos prema bogoštovlju. S obzirom na česte religiozne misli, očekivali bismo da u njegovim djelima nađemo više aluzija na Liturgiju. Ništa od toga: pjesnik je potpuni individualist, iz Biblije je crpio samo teme koje je komentirao po svojoj volji ne brinući se da njegova tumačenja budu točna u znanstvenom pogledu. Ne nalazimo, dakle, kod njega toliko poimanja o kršćanskoj estetici koliko smo susreli kod LAMARTINE-a. Aluzije na psalam De Profundis, koje ćemo odmah navesti, zajedno s Molitvom za mrtve, ne pobijaju naše tvrdnje: te su dvije molitve postale tako poznate u Francuskoj, da čovjek ne mora biti pisac da bi ih se sjetio s vremena na vrijeme:

 

(219) ---------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

“Šaptao je sasvim tiho molitvu za mrtve

       ........................

Stari redovnik izgovorio je molitvu,

Uz pogrebni odar uvijek je sjedio,

.... započinjao je ponovo,

Svojim glasom koji je drhtao u njegovu zvučnom zatvoru

Posljednja pjesma mira: govoraše '0 gospodine,

Ne lomi u svom bijesu moju dušu,

Ne zaogrni me u smrt bezbožnika.'

 

Dodao je tako: 'Kad zli vreba na me,

Hoćeš li dati, Gospodine, da padnem mu u ruke?

Ta on je pod mojim koracima prekinuo tvoje pute;

Nemoj me kazniti, jer moj zločin je njegov zločin,

Viknuo sam prema nebu iz dna svoga ponora.

O moj Bože. Izvadi me iz sredine zlih.’” (“La Prison” - Zatvor, 1821.)

 

III.  - ALFRED DE MUSSET, pak, priznaje u svojoj iskrenosti razmaženog djeteta, svoje potpuno neznanje na religioznom području i istodobno ističe nedostatnost odgoja u djetinjstvu:
    “Ni kao dijete, ni u gimnaziji, ni kao čovjek, nisam pohađao crkve: Moja vjera, ako sam je i imao, nije imala ni obreda ni simbola, i vjerovao sam samo u nekog Boga bez oblika, bez bogoštovlja i bez objave. Otrovan već u mladosti svim pisanjem prošloga stoljeća, usisao sam sam već vrlo rano neplodno mlijeko bezboštva” (“Confession d’un Enfant du siecle” ; Ispovijed jednog djeteta svojeg stoljeća-, p. 88).

Umjetnik do srži, MUSSET osjeća sasvim spontano kakve bi pjesničke efekte čovjek mogao izvući iz Liturgije. Njegov njuh i vid bili su izvanredno razvijeni pa nije čudo da se njima poslužio da obogati svoj stil liturgijskim usporedbama. U tome je neka vrsta preteča BAUDELAIRE-a:
       “Pokajanje je čisti tamjan; ono izvire iz svake moje patnje”.

Ili pak:

 

(220) -----------------------------------------------------------------------------------------

 

 


       “Već CHATEAUBRIAND, princ poezije, zamatajući strašnu ideju svojim hodočasničkim plaštem, postavio ju je na mramorni oltar, usred svetih mirisa i kadionica” (ibid. I/p. 13).
[a]

 

IV. - VIGNY I MUSSET bili su najglasovitiji predstavnici liturgijske zbrke, koja je vladala u Francuskoj prije dolaska DOM GUERANGER-a. Nisu oni bili protivnici Liturgije po svom unutrašnjem raspoloženju. MUSSET je volio “iznad svega svetu glazbu” (Confessions, I/p. 92) - Ne, nipošto, nisu mogli biti njezini poklonici, jer nisu imali prigode ni da prisustvuju obredima, obavljenim prema tradicionalnim pravilima, niti da si pribave djela koja bi ih uputila u shvaćanje kršćanske estetike. Da žive u naše doba, mogli bismo to zaključiti po njihovim prirodnim raspoloženjima - po svoj prilici bili bi na strani prijatelja Liturgije.

 

 

(221) --------------------------------------------------------------------------------------

 

 

 

 


Bilješke:

 

(221) --------------------------------------

[a] Abélard “proživio je polovinu svoga života ljubeći joj nevino čelo, učeći je pjevati Davidove psalme i Savlov hvalospjev...” (Confessions d’un enfant du siecle, I/p. 36).