IVAN MERZ

UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE

 OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA

Doktorska disertacija Ivana Merza

**************************

 
Drugi  dio

A N T I  L I T U R G I J S K I   P I S C I

 

 

POGLAVLJE V.

 

 

 

PIERRE LOTI

1850-1923

 

I. - PIERRE LOTI po svom protestantskom odgoju protivnik je Liturgije. Bilješka o GEORGE SAND.

II. - Narodi, pa i najudaljeniji, daju svojim vjerskim osjećajima jedan skladni i glazbeni izraz. Njihova Liturgija, kao i kod civiliziranih naroda, sačinjava snažnu tradicionalnu vezu.

III. - Sjaj Liturgija, koje je on imao prilike vidjeti izbliza za vrijeme boravka kod Svetoga Groba, nadahnjuje mu odbojnost, jer smatra da je to protivno istinskom kršćanskom duhu. Tvrdi da mu sve te Liturgije zastiru istinski lik Kristov.

IV. - Njegova je duša razdijeljena kao i duša VIGNY-a i MUSSET-a. Očarava ga veličanstvenost boja koje obredi razvijaju. Čak dopušta upotrebu dragog kamenja da bi se pojačao sjaj bogoštovlja. Njegovo tumačenje stiha: 0 crux, ave spes unica.

V. - Premda je P. LOTI po svojoj prirodi liturgijsko biće, svojim je odgojem bio odvučen u suprotnu struju.

 

             *     *     *     *     *     *     *

 

I.    - Autor “Les Pêcheurs d’lslande” (lslandski ribari) u suvremenom razdoblju najistaknutiji je predstavnik antiliturgijskog strujanja u francuskoj književnosti. Ne možemo tvrditi da bi on poput VIGNY-a i MUSETT-a bio gotovo prirodni proizvod antiliturgijskog razdoblja, i to iz jednostavnog razloga jer smo se u mnogo navrata uvjerili da liturgijski utjecaj iz dana u dan sve više raste. Ne preostaje nam dakle nego da PIERRE LOTI-a postavimo uz MADAME DE STAEL. Njih oboje, proizašavši iz protestantskih obitelji, sačuvali su kroz sav svoj život obiteljske tradicije u svojim liturgijskim shvaćanjima[1].

II.   - Kao predstavnik egzotičnog romana ovaj savršeni pisac u slikanju dalekih krajeva pružio nam je, osim potanko iznesenih opisa obreda različitih kršćanskih bogoštovlja, i određeni broj pojedinosti o bogoštovljima najudaljenijih zemalja. Glazba službe božje kod Bonca koju nam prikazuje u svom “Pélerin d’Angkor” (Hodočasnik angkorski) (1911.) pruža određene sličnosti s rimskim pjevanjem psalama i daje zatim očit dokaz da u ljudskoj duši postoji urođena i neoboriva potreba da vjerskom osjećaju dadne glazbeni izražaj:

"To je nešto kao neko polagano Ijudsko pjevanje psalama bezbrojnim glasovima ... (p. 60) ... Otprilike dvije stotine bonca iz Kambodže i Sijama, postavljenih na čuvanje svetih ruševina, žive tu u neprestanim molitvama, jednolično pjevajući noću i danju pred hrpom titanskih blokova nagomilanih u planini” (p. 61).

Tako narodi, još daleko od svake kršćanske civilizacije, smatraju

Liturgiju kao svoju nacionalnu baštinu koja oblikuje snažnu tradicionalnu vezu između niza generacija te nacije:
      “Pepeo kraljice majke upravo je nedavno ovdje bio pokazan nakon kremiranja obavljenog po pradavnim obredima uz ceremonijal plesova i glazbe koji zasigurno sežu u doba Angknor-a” (to jest u razdoblje koje je od nas daleko po svoj prilici dvadeset i četiri stoljeća; p. 189).

 

III.  - Što se tiče kršćanskih Liturgija, LOTI-u ih se grozio dok je pisao “Jérusalem” (1895.) i “La Galilée” (1896.). Tvrdio je da je religiozni formalizam mogao jedino postojati na štetu razuma. Jedino se oči mogu zabavljati pri takvim djetinjastim i idolopoklonstvenim obredima:

“Oči se mogu zadržavati na njegovom raskošnom formalizmu, kao uostalom na slikovitosti Islama, ali to je na štetu dubokih misli (“Jérusalem”, p. 165) ...”Ništa! ... Isprazne tradicije, koje će i najmanja studija pobiti. U bogoštovljima, oči jedino zanima svjetovni sjaj, kao orijentalna slikovitost; i idolopoklonstvo - možda dirljivo do suza - ali djetinjasto i neprihvatljivo ...” (ibidem, p. 179). Zato one sačinjavaju za hodočasnike - “te bučne horde” (ibid., p. 183) - ispraznu duhovnu zabavu bez ikakve moralne vrijednosti:

“Ali, sva ta prošlost veličanstvenih bogoštovlja svatko zna uostalom da je postojala, a inače ništa ne dokazuje; njezino obnavljanje može biti samo isprazna zabava za duh” (ibid., p. 163).

Njegova odbojnost prema tim obredima dostiže najviši stupanj kada on misli da svi ti obredi izobličuju istinskoga Krista, o kome je on još od djetinjstva čuvao uzvišenu i živu sliku:
      “lza toga konvencionalnog Krista, koga ovdje svima pokazuju, iza

toga Krista, previše okićenoga zlatom i dragim kamenjem, previše umanjenoga da mogne vjekovima proći kroz toliko ljudskih mozgova, istinski lik Isusov u mojim očima sada iščezava više nego ikada; čini mi se da sve više bježi, da više ni ne postoji” (ibid., p. 163).[2]

IV.  - PIERRE LOTI je dakle odbacivao u cjelini vjerske obrede. Jedina stvar koja je zanimala toga pisca, bila je veličanstvenost boja u kojoj se moglo uživati kod Svetog Groba za vrijeme različitih obreda kršćanskih crkava. Što se tiče njihovih tekstova, temeljito vjerujemo da LOTI-u nije ni na um padalo da se njima pozabavi. Ipak kod njega otkrivamo neku vrstu dualizma kao što smo to otkrili kod njegovih lirskih prethodnika. Evo što nam on sasvim spontano izjavljuje:

"Nekoć, svojim idejama, podjednako sam osuđivao i veličajnost

oltara i veličajnost svećenika. Danas, ako mi sjaj svećeničkog odijela još uvijek izgleda protukršćanski, ipak dolazim do toga da prihvaćam tu upotrebu dragog kamenja...” (ibid., p. 175).
      Ako je LOTI došao do toga da prihvaća umjetnost dragulja da bi se

tako uzveličalo stanje bogoštovlja, moguće je, da on ne bi ništa protukršćanskoga vidio u cjelokupnom kršćanskom obredu, da je bio upućen u simbolizam Crkve. Tim više imamo temelja da možemo iznijeti tako smjelu tvrdnju jer je taj pjesnik na početak svoje knjige “Jérusalem” stavio jedan stih iz FORTUNAT-ova himna: “Vexilla regis prodeunt”: 0 crux, ave spes unica. Evo komentara koji nam daje o tome:

“A ta riječ koju je On” (Krist) “sam, na našoj maloj zabačenoj zemlji,

usudio se izgovoriti, - i to sa sigurnošću neizmjerno tajanstvenom - ako nam je se oduzme, nema više ništa, bez toga križa i toga obećanja koje osvjetljuje svijet, ostaje samo uznemirenost koja dolazi od noći, metež sablasti koje se kreću k smrti” (ibidem:, p. 217).

 

V. - LOTI nije, dakle, po samoj svojoj prirodi antiliturgijsko biće. Uslijed prvog odgoja, zatim uslijed života kao mornarski časnik, zbog čega nije osjećao potrebu da se podigne s vidljivih manifestacija do njihovih pravih izvora, treba ga smjestiti u ono antiliturgijsko strujanje koje u našem razdoblju ima tako malo pristaša.[3] Njegovo djelo nama je zanimljivo u tome što nam ne donosi isključivo opise Liturgije Crkve katoličke, nego također najrazličitijih religija. Ono je napokon dokumenat koji dokazuje da je sav ljudski rod organizam u svojoj srži liturgijski i osjeća potrebu da svojoj vjeri dadne izražaj u isto vrijeme društveni i vidljivi.

 


[1] GEORGE SAND mogla bi služiti kao posrednik između tih dvaju pisaca. Ne samo jer je mnoge ideje imala zajedničke s MUSSET-om, nego je i ona crpila svoja religiozna shvaćanja iz “Nouvelle HéloÏse” i na liturgisjkom području podržavala individualističku doktrinu. Njezina ravnodušnost s obzirom na vjerske obrede poprimala je s vremena na vrijeme boju slabo prikrivenog neprijateljstva. Evo jednog odlomka koji će nam za to pružiti dokaz:

“Vide se, dakle, sve do ulaza u crkve, neke vrste zajednica seoskih žena kako sjede u krugu i kako mašu svojim glavama mrmljajući litanije ili pjevajući molitve na latinskom, što ih ne priječi da požudno gledaju prolaznike i da izmjene svoje primjedbe dok odgovaraju ora pro nobis sivoj, crnoj ili plavoj sestri, koja nadzire posao pslamodiranja” (“Marquis de Villemer” - Vilemerski markiz, p. 301).

 

[2] P. LESCURE, koji se potrudio da se zaustavi ne samo na izvanjskim stvarima Liturgije, nego također da prouči njezine tekstove, došao je do zaključka dijametralno suprotnom LOTI-evom: “A Liturgija Crkve, kojoj sam nastojao dobro uputiti , pokazala mi je iznova jedinstveno središte: Krista” (MAINAGE, p. 210).

 

[3] Vidi na primjer “Jérusalem”, pp. 34-36, 53-54, 56, 58, 62,  87, 89-90, 91, 124-127. Nekoliko opisa punih boja moglo bi poslužiti kao tumač određenih odlomaka Brevijara (ibid., 1, 15-27,  75... “Galilée”, p. 3-39). Liturgijske aluzije u njegovom stilu kao ove: “himan tišine uzdiže se s drevnog polja” (“Jérusalem”, p. 41) često se ne susreće u njegovim djelima.