|
IVAN MERZ UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKE PISCE OD CHATEAUBRIANDA DO NAŠIH DANA Doktorska disertacija Ivana Merza ************************** Treći dio“INDIFERENTNI” PISCI
POGLAVLJE V.
CIKLUS LIRSKIH PJESNIKA
I. - Parnasovci, računajući i RENE FRANCOIS SULLY PROUDHOMME-a, bijahu “indiferentni” u liturgijskom pogledu. II. - THEOPHILE GAUTIER (1811-1872) nadahnjujući se Božićnom svetkovinom, u svojim stihovima stvara slikarstvo i skulpturu prenesenu u riječi. III. - Liturgijsko shvaćanje LECONTE DE LISLE-a (1818-1894) presvučeno je slojem romantizma. IV. - Liturgijski naslov nekih njegovih pjesama (“Dies irae”) često je u potpunom protuslovlju sa svetim tekstom. V. - Stih “Solvet seclum” sekvencije “Dies irae” pružio mu je glavni motiv za veličanstvenu fresku. VI. - Utjecaj Liturgije na stil LECONTE DE LISLE-a. VII. - U djelu SULLY PROUDHOMME-a susrećemo se s istim liturgijskim shvaćanjima koji posebno obilježavaju pjesnike romantičke škole. VIII. - Liturgija mu služi kao pjesnički instrumenat da istakne neku filozofsku misao. Vizija “katedrale u vatri”. IX. - On je na više mjesta izašao iz uskog kruga parnasovske škole. X. - Još nekoliko lirskih pjesnika.
* * * * * *
(245) ------------------------------------------------------------------------------------
I. - Čini se da je potpuno protuslovno označiti lirske pjesnike nadimkom “indiferentni”, budući da je karakteristika lirskog pjesništva izražavati osobne osjećaje. Ipak ne možemo ne iznijeti nekoliko svjedočanstava najistaknutijih predstavnika Parnasovske škole - jer o njima se prije svega ovdje radi, budući da su se oni nadasve trudili, po nekoj predrasudi same škole, sakriti svoje vlastite osjećaje. Tu dodajemo analizu djela SULLY PROUDHOMME-a, koji, premda sljedbenik Parnasovaca u mnogim točkama, ne pušta se tako lako ukalupiti u uobičajeni kalup te škole.
II. - Bilo bi to vrlo smiono kad bismo htjeli proučiti cjelokupno ogromno djelo parnasovca THEOPHILE GAUTIER-a. Zbirka “Emaux et Camées” - Emajli i kameje - (1852.), u kojem su vrlo rijetke pjesme koje imaju veze s Liturgijom, sačinjava ipak dosta značajan primjer bezosjećajnog načina kojim su parnasovci postupaju sa svim temama kojih su se dohvatili. Božićna služba Božja pruža tom pjesniku prigodu da pokaže svoj talenat slikara ili rezbara.
"Nebo je crno, zemlja je bijela, - Zvona, zvonite veselo! - Isus se rodio; - Djevica nadvija Nad njim svoje ljupko lice.
Nema izvezenih zavjesa, Da dijete očuvaju od hladnoće, Ništa nego paučina Visi s krovnih greda.
Drhti na svježoj slami, To drago malo dijete Isus, A da ga ugriju u njegovim jaslama, Magarac i vol pušu nad njim.
Snijeg na krovnoj slami veze svoje rese, Ali na krovu otvara se nebo I sav u bijelom, kor anđela, Pjeva pastirima: ’Božić, Božić’” (Noël - Božić).
Ta je pjesmica sastavljena nevjerojatno precizno i savršeno je obrađena, ali se nikakav pogled ne pruža na autorov duhovni život. To je preneseno slikarstvo i kiparstvo.
(246) ---------------------------------------------------------------------------------------
III. - LECONTE DE LISLE, koji je želio biti isto tako ravnodušan kao i autor zbirke “Emaux et Camées”, ipak nije mogao potpuno sakriti svoje poglede i svoje osobne osjećaje:
“Eto, u ono vrijeme, kad je nebo bilo jako crno I sipilo tišinu na svetu kuću, Opatica Alix vodila je večernji oficij...
Svjetiljke, svijeće, svijećnjaci bacaju svoju drhtavu vatru Po zidovima, na kojima se po istočnjačkom običaju, Mučenici, na zlatnoj pozadini, redaju svi krvavi.
Za opaticu i njezine sestre koje sjede u svojim klupama, Odmotavaju lagano blagi žamor Kojeg znak Križa povremeno presijeca.
Zatim sve u isto vrijeme kleknu, Na sjajni kamen kojeg blagoslovljeni odsjaj Iz svetišta do praga zrakama obasja ružičastim odbljeskom.
One pjevaju u zboru svete litanije Gospi neba koja stoji na mjesečevu Polumjesecu u najvišoj visini beskrajnih svodova.” (“Poemes tragiques” - Tragične pjesme - 1884., p. 130).
Opis tog večernjeg oficija (Večernja na blagdan Uznesenja), ispremiješan s apokaliptičkim uspomenama (“Gospi ... mjesečev”) odiše ipak, usprkos svoje objektivne prividnosti, onim tajanstvenim mirisom, pomalo strašnim, kojim su romantički pisci okruživali neke liturgijske obrede i molitve. (69) Samo nam treba taj odlomak usporediti s pjesmama LE CARDONNEL-a pa da se uvjerimo u taj tanki romantičarski sloj otisnut na liturgijsko shvaćanje LECONTE DE LISLE-a.
IV. - Liturgijski motivi nisu baš jako brojni u djelu tog šefa škole. Izuzevši “Passion” (Muka) (1858.) (70) koja nas podsjeća na “Chemin de la Croix” (Križni put) P. CLAUDEL-a i jedne parafraze Vjerovanja, (“Derniers Poemes” - Zadnje pjesme - p. 211) neke pjesme nose liturgijske naslove. Njegov “Dies irae” je pjesma nesigurnosti i beznađa.
(247) --------------------------------------------------------------------------------------
“Ali ako ništa ne odgovara u ogromnom prostoru Osim neplodne jeke vječne želje, Zbogom, pustinje, u kojim duša otvara izgubljeno krilo! Zbogom, uzvišeni sne, koji se ne može uhvatiti!
A ti, božanska Smrti, u koju se sve vraća i nestaje,
Primi svoju djecu u
svoje zvjezdano naručje; Jedina veza koja sjedinjuje sekvenciju franjevca THOMAS DE CELANO sa stihovima koje smo upravo naveli, je ideja smrti. Dok je srednjovjekovni pjesnik čvrsto vjerovao u uskrsnuće mrtvih, parnasovski pjesnik se nadao da će mu smrt donijeti neku vrstu nirvane u kojoj će naći ugodan počinak.
V. - Pjesma pod naslovom “Solvet Saeclum” (“Poemes barbares” Barbarske pjesme - 1859., pp. 361-362) nipošto ne opovrgava stihove koje smo naveli. LECONTE DE LISLE, pošto je u sekvenci Dies irae našao nadahnuće za jednu ogromnu i veličanstvenu fresku, uhvatio se jednog dijela svete teme (ispuštajući čisto ljudski trenutak) i razvio ga je vrlo vješto:
"Bijesne psovke, koje vjetrovi kotrljaju, Krikovi strave, krikovi mržnje, krikovi bijesa, Užasne vike vječnog brodoloma, Muke, zločini, grižnje savjesti, očajnički jecaji, Duh i tijelo čovjeka, jednog ćete dana zašutjeti, Sve će zašutjeti, bogovi, kraljevi, robijaši i proste mase, Promukla huka tamnica i gradova, Šumske, planinske i morske životinje, Sve što leti, skače i puže u ovom paklu, Sve što drhti i bježi, sve što ubija i jede, Od zemaljskog crva zdrobljena u blatu Do munje što luta u gustim noćima. Jednim samo udarcem priroda će prekinuti svoje šumove. I neće to biti, pod veličanstvenim nebesima, Ponovno stečena sreća davnog zemaljskog raja,
(248) --------------------------------------------------------------------------------------
Ni razgovor Adama i Eve na rijekama, Ni božanski san poslije tolikih boli. To će biti kad zemaljska Kugla i sve što je nastanjuje, Neplodni blok istrgnut iz ogromne putanje, Obezumljena, slijepa, puna posljednjeg urlika, Sve teža, sve izgubljenija od časa do časa, Udarivši u svojoj snazi u neki nepomičan svijet Razbit će svoju staru i bijednu koru I pustivši da kroz tisuće razjapljenih rupa curi Unutrašnji plamen sa svojim oceanima, Ići će svojim gnjusnim ostacima oploditi Brazde prostora gdje svjetovi rastu.”
Ta veličanstvena i rječita slika u kojoj ideja budističke nirvane nije tako očita kao u njegovim drugim pjesmama, doimlje nas se svojim snažnim izrazom i veličanstvenom izradbom, ali ta pjesma ne posjeduje one ljudske kvalitete koje otkrivamo u pojedinim odlomcima PEGUY-eve “Eve”, koji sa svoje strane postižu kod čitatelja dugotrajniji utisak.[a]
VI. - Utjecaj Liturgije na stil LECONTE DE LISLE-a katkada se susreće u njegovim brojnim pjesmama:
"On vidi zemlju, slobodnu, i divlje zelenilo, Kako lebdi kao tamjan na svetim rijekama. A čvrsta vjera i božanska blagost Bdiju u svetištu gdje blista ljubav.” (“Poemes antiques”, p. 310). Ili još: "Gdje stari istok, natopljen tvojim djelom, Kao njegovi stari kraljevi u kolijevci tvoga Boga, Širio je tamjan oko tvojih nogu koje obožava” (“Poemes barbares”, p. 254.).
Prelazimo preko ostalih liturgijskih aluzija koje se mogu naći s vremena na vrijeme u djelu LECONTE DE LISLE-a (71). Ukratko, njegovo liturgijsko shvaćanje bilo je premazano romantičkim slojem. Zato
(249) --------------------------------------------------------------------------------------
je stih sekvencije “Dies irae” razvio u neku vrstu veličanstvene vizije, međutim, svoje filozofske ideje nije prilagodio kršćanskom shvaćanju života.
VII. - SULLY-PROUDHOMME, također izdanak parnasovske škole, odbacuje tu neosjećajnost kojom se ponose pjesnici kao GAUTIER i LECONTE DE LISLE. Kroz većinu njegovih pjesama melankolični i skeptički biljeg njegove duše izlazi na vidjelo. Njegovo religiozno nadahnuće sliči prema tome u velikom stupnju na romantičke pjesnike:
"Vidio sam takve poput mrtvih probuđenih zvonom, Redovnike, sa svjetiljkama u rukama, kako se redaju u tišini, Zatim izgovaraju, poput leta gavrana kada se uvis vinu, Svoje crne miserere koji pašu umornom srcu.
Predokus groba razveselio je moje kosti. Ali zbogom! Vojnik trči gdje top grmi Vraćam se gdje čujem bitku svijeta Bez milosti svoga srca gladna odmora” (“Solitudes” - Osama - 1869.; “La Grande Chartreuse”, p. 169.)
To su HUGO-i i BARBEY D'AUREVlLLY-i koji su u obredima bogoštovlja primjećivali samo ono tužno i strašno. SULLY PROUDHOMME, premda je svoje pjesničko nadahnuće nalazio u drugim izvorima koji nisu bili oni u kojima su obilato crpili romantički pisci, ipak je zadržao netaknutom njihovo liturgijsko shvaćanje. Njegov skepticizam u filozofskim pitanjima zajedno s očitim nepoznavanjem svetih tekstova tumači samo po sebi tu neočekivanu činjenicu (72). VIII. - SULLY PROUDHOMME se osim toga služi liturgijskim motivima, kad hoće istaknuti neku filozofsku ideju koja mu je na srcu. Liturgija postaje, dakle, kod njega, kao što je bila kod HUGO-a ili kod LAMARTINE-a jednostavno pjesničko oruđe, prikladno da pojača literarnu vrijednost jedne pjesme: Kao što se gleda, o Božiću, katedrala, Kako se izdiže osvijetljena usred zimske noći; Kriptu, koja stresa svoje grobno mrtvilo, Kako budi crvenilo svojih željeznih svjetiljaka;
(250)----------------------------------------------------------------------------------------
Zatirn, gore više, u lađi gdje se već tamjan širi, Kako tmina oko stupova podrhtava I kako vatre koje žeravka od lustera do lustera pali Na rubu svijeća oslikava se i jedno za drugim izbija.
Zatim postupno penjući se i rastući, svjetlost Uzlazi na glavni oltar na velike svijećnjake Koji, sve ljepši i ljepši djelom i materijom, Prema zlatnoj kupoli nižu se u tisućama.
Tako sav svemir, hram ogromnih lukova, Postepeno se osvjetljava u svojoj davnoj noći, A njegovi svijećnjaci su živi oblici Gdje Misao čeka, tinja, treperi i svijetli.” (“Poésies”, 1879.-1888.; Prisme, Majora canamus II/p. 68-69).[b]
Ta nam pjesma osim toga dokazuje da bi SULLY PROUDHOMME vjerojatno postao liturgijski pjesnik da je njegovo filozofsko shvaćanje bilo manje natopljeno onom doktrinom skepticizma i scientizma, koja je priječila njegovom pjesničkom talentu da se razvije po svojoj volji. Slika “katedrale”, osvijetljene usred zimske noći” uistinu je jedna od najljepših vizija koju susrećemo u djelima lirskih pjesnika XIX. stoljeća. Ta liturgijska vizija uistinu se može usporediti s onom kojoj smo se divili sa zadovoljstvom u nekim pjesmama P. VERLAINE-a i u “La Paix du Septieme jour" (Mir sedmoga dana) E. BAUMANN-a.
IX. - Taj odlični lirski pjesnik bijaše, dakle, po samoj svojoj prirodi, sklon uživati u liturgijskim ljepotama. To što ih nije više upotrebljavao, treba pripisati njegovoj strasti da analizira i raščlanjuje svoje vlastite osjećaje i napokon njegovoj filozofskoj doktrini, koja mu nije dopuštala da pristupi svim pjesničkim izvorima. Dok su parnasovci uvelike nastojali zadržati potpunu neosjetljivost pa nadahnjivali se i liturgijskim tekstovima (73), SULLY PROUDHOMME oslobodio se tih okova koji su priječili svaki slobodan pjesnički zamah. On je ponovno uspostavio lirsko pjesništvo ujedno u njegovim prirodnim pravima i pokazao
(251) ---------------------------------------------------------------------------------------
sasvim spontano i kao pravi Francuz, kakvo temeljno pjesničko blago čuvaju vjerski obredi za onoga koji im želi prodrijeti u smisao.[c]
X. - Tim trima pjesnicima mogao bi se dodati beskrajni popis drugih pisaca koji su se nadahnjivali liturgijskim temama. Bili oni spretni stihotvorci kao lionski sonetski pjesnik .JOSEPHlN SOULARY (1815.-1891.)[d] ili socijalisti revolucionari kao H. STUART MERILL[e] i mnogi drugi (74), svi zajedno nisu mogli zatajiti svoje francusko podrijetlo; nalazimo u njihovim stihovima gotovo uvijek neka mjesta koja otkrivaju liturgijski utjecaj.
(252)
-----------------------------------------------------------------------------------------
Bilješke:
(249) -------------------------------------- [a] Vidi LAUREC, Le renouveau catholique dans les Letres; Katolička obnova u književnosti - p. 121-123.
(251) -------------------------------------- [b] Vidi L. LAMARTINE, IV.
(252) -------------------------------------- [c] Pjesma “Sursum corda” (Poésies, 1872.-1878.; p. 140) ima samo liturgijski naslov. Usporedi sa Solvet Saeclum LECONTE DE LISLE-a gdje se je taj pisac sam nadahnuo svetim tekstom. [d] Vidi “Les deux Corteges” (Walch, I/p. 35.) [e] Vidi Chanson de Paques dans les quatre saisnos - Uskrsna pjesma u četiri godišnja doba 1900.; (ibid. II/p. 45.)
69
Evo još jedan tekst u kojem je liturgijski romantizam još
očitije naglašen:
70 “Muku je sastavio LEGONTE DE LISLE na molbu jednog svog prijatelja slikara da poprati četrnaest slika križnoga puta. Pjesnik prihvaća utvrđeni raspored i svoje bezlično djelo podređuje vjerskim zahtjevima.” (Dernieres poemes, 1895.; p. 163).
71 Vidi: “Pa, podižući lice, nakon što se prekrižio, Redovnik reče, ruku uzdignutih k nebu: - De profundis, ad te clamavi, Domine! A ako treba, Amen, neka bude volja tvoja! ........
S nepristupačnog neba spusti se visina
“0 Učitelju i u svoje krilo primi slugu
72 “Tako bih htio moliti, pun sam uzdisaja! Moj okrutni razum hoće da ih obuzdam, Ni molitveni zavjeti kršćanske majke Ni primjeri svetaca, ni krv mučenika,
Ni moja potreba za ljubavlju, ni moja velika pokajanja, Ni moje suze, neće postići da mi se vjera vrati. To je moja bezbožna i sveta smrtna borba Moja sumnja vrijeđa u meni Boga mojih želja.
Ipak, hoću moliti, previše sam osamljen, Evo s oba koljena na zemlji; Čekam te, Gospodine, Gospodine jesi li tu?
Uzalud sklapam ruke, a čelom na Bibliji, Ponavljam Vjerovanje koje moja usta sriču Ništa ne osjećam pred sobom. To je strašno.” (Poesies, 1886.-1872.; Epreuves; Doute; Priere, p. 22)
73
Evo jedne pjesmice vjerskog nadahnuća, a koja jasno odaje
parnasovsku umjetnost: BALZAC je u “Le Curé de Village” aludirao na istu temu.
74
“Božić, Božić! po zaseocima
|