DUHOVNI PUT IVANA MERZA

PREMA NJEGOVU DNEVNIKU

Prvi dio

1. Evviva  l'arte – Živjela umjetnost!

2. Prva ljubav

********************

1. Evviva  l'arte – Živjela umjetnost!

     Na početku svoga dnevnika Ivan stavlja usklik «Evviva l'arte – živjela umjetnost!» Jedan takav usklik stavljen kao prve riječi dnevnika otkriva nam dominantan interes njegove mladosti – ljubav prema umjetnosti. Međutim ne radi se samo o zanimanju, nego također i o ozbiljnom zauzimanju na području umjetnosti, napose književnosti, kako će se to jasno vidjeti u njegovu dnevniku.

     Više od polovine njegova dnevnika sadržava prikaze i kritičku analizu raznih književnih djela koja je čitao. A čitao ih je mnoga i to samo djela književne vrijednosti. Pisci čija je djela čitao i potom analizirao jesu ovi: Goethe, Ibsen, Turgenjev, Fleury, Tolstoj, Paul Heyse, Moricke, Montesquieu, Dante, Wagner, Byron, Wilde, Mickiewisz, Balzac, Shakespeare, Heine, Bourget, Maraković, Dostojevski, Hauptmann, Bjornson, Laagerlof, Strindberg, Benson, Lesage, Maupassant, Prudhomme, Verlaine, Sofocle, Palut, Palmotić, Benešić i dr. Boraveći na studiju u Parizu čitao je mnoge francuske pisce čija je djelao analizirao u svojoj doktorskoj disertaciji.

     Njegove recenzije književnih djela koja je čitao jesu daljnji doprinos upoznavanju njegove osobnosti. Kroz kriterije u čijem svjetlu je prosuđivao pojedina književna djela, dodajući svoje osobne refleksije i ocjene sadržaja  koji se u njima obrađuju, može se lako vidjeti kakvi su njegovi temeljni stavovi prema životu i prema svemu što život sa sobom nosi. Čitajući njegove književne kritike možemo također slijediti razvoj njegove osobnosti u dozrijevanju. Prolaz kroz određena iskustva, napose rata,  i dozrijevanje u vjerskim i moralnim uvjerenjima pridonosilo je usavršavanju kriterija kojima je procjenjivao određena djela. 

     Shema koju je primjenjivao u vrednovanju djela bila je sastavljena iz ovih kriterija: umjetničko-književni, filozofski, religiozni i moralno-etički. U stvari nema djela koje analizira, a da u svome ocjenjivanju ne dovodi njegov sadržaj u vezu s moralnim i religioznim vrijednostima; to samo dokazuje njegovu veliku  osjetljivost za to područje i ujedno odaje njegovo nutarnje iskustvo koje je proživljavao. I ako koji književnik ne govori o vjerskom životu junaka u svome djelu, Merz ga kori jer ne govori istinu. Nemoguće je prema Merzu da si jedan čovjek ne postavlja problem Boga u svome životu. Stoga roman koji bi trebao odražavati «la vie toute entiere – sav život» trebao bi također prikazivati i religiozni problem svojih likova, tvrdi Merz.[1]

     S druge pak strane žali one pisce čiji heroji žive život bez ikakvih viših motiva, usmjereni samo na ovu zemlju u sebičnom traženju  ovozemaljskih užitaka.[2]

     U srednjoj školi umjetnost i književnost bile su za Ivana središte njegova mladenačkog zanimanja kao što je vidno iz usklika što ga je stavio na početak svoga dnevnika.  Napose poslije smrti djevojke Grete jedinu je utjehu nalazio u umjetnosti koju veoma voli i u prirodi.[3] Međutim u posljednjim godinama gimnazije pokazuju se već prvi znakovi nezadovoljstva s književnošću. «Kada ovo čitam sve se pitam zašto ovo čitam, spopada me nekakva zlovolja i nakon tolika rada i znanja nisam našao nikakva zadovoljstva.»[4] Došavši u Beč na studij, nakon što je proveo tri mjeseca u vojnoj akademiji, piše na početku novog, bečkog odsjeka svoga dnevnika:

 «Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj. Neka me u ovome gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i mig neka bude usmjeren lijepom. Uopće, hoću ovdje da se naslađujem samo u lijepom. Mislim najprije na kazalište. Prijavit ću se za opere i nastojat ću da se u sve uzvišeno zanesem. Isto je sa svim umjetnostima. Deviza je moja Keatova: A thing of beauty is a joy for ever. - Samo Ljepotom se dolazi do Izvora.”[5]

     Nakon deset mjeseci uočava: «Za ovu godinu dana nekako sam izišao iz onog literarnog, umjetničkog  oduševljenja. Doduše još volim čitati i gledati, ali ne mogu uhvatiti dublji smisao svemu.»[6]  I to oduševljenje za umjetnost postupno će se smanjivati jer će drugi problemi početi zanimati njegov duh. Bit će to problemi života, smisla postojanja, moralni i religiozni problemi, kao što se vidi iz dnevnika toga perioda. Religija postupno zauzima u njegovoj duši ono privilegirano mjesto koje je prije zauzimala literatura. Potom će rat staviti definitivnu točku na taj razvoj tako da će nakon ratnog iskustva Ivanu postati sasvim jasno koje mjesto umjetnost i književnost imaju u njegovu životu. Prije nego će krenuti u vojsku i potom na bojište Ivan piše:

«Uz to mi bi teško što sam toliko silno jednostran: dobro, recimo prilično se razumijem u književnost. No, što je ona? Ona ne zadovoljava čovjeka. Nije li i ta umjetnost samo samozavaravanje? Tu ima toliko prirodnih znanosti, socijalnih i drugih, a tko mi može reći, da svaka od njih ne vrijedi isto toliko koliko nauka o umjetnosti. Pa možda i više. Umjetnost je veliki egoista; ona usrećuje samo onoga, koji se s njom bavi, dok ostale znanosti, mogu direktno da pomognu.»[7]

Nalazeći se potom u ratu i misleći na prolaznost života gubi svaku volju za studij literature i za ostalo što ga je do tada zanimalo.  Pita se kojim pravom se može baviti umjetnošću kad toliki ljudi trpe i trebaju pomoći. Čini mu se da bi možda samo monaško-asketski život u adoraciji Euharistije mogao dati zadovoljstvo, a ostalo ne.[8]  Za vrijeme boravka na bojištu bilježi u svome dnevniku: »Polako gine mladenačko oduševljenje. Sve više padam na nivo obična slaba čovjeka. Nekad sam mislio da ću naučiti nekoliko jezika, a sada ne znam ni toliko francuski koliko sam nekada znao. Uopće, sve one estetske i literarne misli kano da više ne egzistiraju; na površinu su stupila druga etička pitanja. Filozofija života me najviše zanima; čitam Solovjeva (Die geistigen Grundlagen des Lebens), Sv. Pismo, Pellica i hoću da prodrem u misterij života.»[9]

     Osim refleksija o njegovom osobnom stavu prema umjetnosti u njegovu dnevniku nalazimo mnoga razmišljanja o teoretskim problemima umjetnosti i literature, o njihovu smislu i cilju. Veoma brzo Ivan dolazi do uvjerenja da «l'art pour l'art» (umjetnost zbog umjetnosti) nema smisla. Promatra trešnju u cvatu gdje sve ima svoj smisao i veli da bi se od nje moglo puno naučiti.

«Katkada, kad nisam suviše umoran, uživam u prirodi. Oh, kako je lijepa. Trešnje cvjetaju; bijele se tako krasno. I podilazi me misao, koliko bi mogli od nje učiti. Ta, umjetnost ne smije biti bez praktične vrijednosti. Trešnja hrani, a trešnja je u svim svojim stadijima razvijanja tako lijepa, zapravo divna. A tako i umjetnost: mora imati i svoju svrhu, kao što je užitak u ljepoti, skladu i drugome. Nadalje može biti službenica religije, u širokom smislu riječi. A l'art pour l'art - sama priroda veli - je glupost. Ta, što je u prirodi ujedno lijepo, a bez svrhe? I obratno?”[10]

Merza veoma zanima problem da li književnost i umjetnost mogu fotografirati život, tj. opisivati ga takav kakav jest sa svim pojedinostima, napose što se odnosi na ljubav i seksualnost. I dolazi do ovoga zaključka: «Umjetnost treba glorificirati uspjelu borbu protiv (senzualne) ljepote.»[11] U odnosu na Maupassant-ovo djelo «Une vie» Merz veli da ono negativno utječe na mlade i na moralno slabe osobe. Opis bračnog života ne spada u umjetnost. To je dio svakodnevnog života i ne oplemenjuje ljude ako se opisuje. Takva bi djela trebalo klasificirati u znanstvenu literaturu.[12] Ili, opisivati samo nemoralne osobe i prikazivati njihov nemoralan život bez ikakve pozitivne moralne vrijednosti,  kao što čini Musset u djelu «On ne badine pas avec l'amour»  kalja i obeščašćuje umjetnost, tvrdi Merz.[13] Vrhunski kriterij za procjenjivanje jednog umjetničkog djela jest «sklad istine, dobrote i ljepote» ukoliko nose odsjaj vječne Dobrote, Ljepote i Istine koje su u metafizičkom smislu Bog sam. Stoga u prolaznoj ljepoti treba tražiti ono što je vječno i te bi tri stvari trebale biti uvijek u harmoniji.[14]

     Nakon pročitanog djela «Le mariage de Figaro» od Beaumarchais-a koji u toj komediji opisuje jedno dekadentno društvu kojemu je glavni interes bludnost, Merz piše: «Umjetnost treba biti uvijek u harmoniji sa životom; ona mora izgrađivati i posvećivati život, a nipošto ga rušiti.» [15]  Ovaj će kriterij nakon ratnog iskustva Ivan usavršiti i produbiti. Ali, već se ovdje Merz pojavljuje potpuno katolički, potpuno prožet kršćanskom vjerom i njenim istinama.

U nastavku donosim veoma važne citate iz njegova dnevnika pisane početkom 1920. god.  Kritizirajući djelo «Der Heilige» od Mayer-a Merz razvija svoje refleksije o kriterijima i literarnim kritičarima navodeći također i primjere. Suprotstavljajući se suvremenim književnim kritičarima, koji vrednuju djela samo s njihova efemernog i uskogrudnog gledišta, stoga neobjektivno, Merz tvrdi i pokazuje da samo shvaćanja Crkve, koja su izgrađivana stoljećima, objektivno vrednuju  i prosuđuju sve ono što postoji, život, umjetnost  i sve ostalo što se razvija ili mijenja.

»Kritika će prema tome biti najobjektivnija onda, ako dakle promatramo djela u svjetlu kršćanskih istina, čiju su istinitost vjekovi dokazali. Tako ćemo postići maksimum objektivne kritike; apsolutna će postati jedino onda kada sam Bog progovori u nama.»[16]

 S druge pak strane književni kritičar da bi mogao dobro vršiti svoje zvanje i zamjećivati kada jedno umjetničko djelo počinje izlaziti iz okružja kršćanskih istina, mora sam živjeti kršćanskim životom.

 «Time dolazimo do zaključka da kritičar, koji je za to zvanje nadaren, morao bi  gojiti što intenzivniji kršćanski život (euharistijski, apstinentski i socijalni) morao bi nastojati da postane što veći čovjek – mora težiti za svetošću.»[17]

2. Prva ljubav

     U šesnaestoj godini Ivan je doživio svoju prvu, idealnu ljubav, kako je sam naziva. Zaljubio se u djevojku njegove dobi Gretu Teschner, koju je upoznao u obiteljskom krugu prijatelja. Iskustvo prve ljubavi, koju je doživio veoma snažno i zanosno, ostavilo je duboke tragove u njegovoj duši, ne samo zbog samog iskustva, nego i zbog tragičnih posljedica koje su naknadno slijedile, ali ne Ivanovom krivnjom. Djevojka Greta, dok je boravila kod svojih roditelja u Travniku, dala se je zavesti od jednog muslimana i kad ju je ovaj iskoristio i ostavio, razočarana počinila je samoubojstvo u mjesecu srpnju 1913. god. Njezin tragičan svršetak proizveo je u Ivanu veliku krizu. Tako bilježi u svome dnevniku:

«Kad sam saznao za njezinu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego vremenom... Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi.”[18]

     Svoj dnevnik Ivan započinje više od pola godine nakon njezine smrti. Na početku dnevnika stavlja usklik: Evviva l’arte! Potom slijedi motto dnevnika – stihovi uzeti iz Byronovog Manfreda[19]:    

"Za mladih dana želio sam vruće,

 da srca drugih svojim prožmem srcem,

 da svijetlim narodima,

 da se uspnem, ja ni sam ne znah kamo…."

Ispod tih stihova Ivan je napisao:

     «To je moj vijenac, koji polažem na njen grob. Svetoj i časnoj uspomeni prve ljubavi, koja me je preporodila.[20]»

Tijekom pisanja dnevnika veoma se često sjeća Grete, analizira kritički svoj stav prema njoj za vrijeme života, osjeća prema njoj još uvijek veliku ljubav koja se sada produhovila i pročistila. Postaje mu kao «idol», bolno osjeća njezinu odsutnost, njezina duša se je iskristalizirala u njegovoj svijesti; također se moli za nju. Posebno je se sjeća za svaki njezin rođendan. Posljednji puta nalazimo bilješku o Greti u dnevniku od 18. 12. 1918. Već je prošlo pet godina od njezine smrti. Na početku toga dana Ivan piše samo ove riječi: «Gretin rođendan. Bog neka joj se smiluje!»

Važno je analizirati onaj lom-preporod koji se zbio u Ivanovoj duši, a što je prouzročio tragični kraj njegove prve ljubavi. Premda Ivan sam nije opisao jasnim riječima u čemu bi se sastojao taj lom-preporod, ipak se to može rekonstruirati od elemenata koje nam je ostavio kad piše i razmišlja o Greti i svojoj ljubavi. Sastavnice toga loma-preporoda bile bi ove:

a) Shvaćanje cjelovitosti ljudske ljubavi. Kritički analizirajući svoje ponašanje i reakcije za vrijeme zaljubljenosti, Ivan je dobro zamijetio da je ljudska ljubav sastavljena iz duhovnog i potom tjelesno-erotskog elementa; eros je međutim uvijek u službi duhovne dimenzije ukoliko treba proizvesti veće duhovno jedinstvo dvaju ljudskih bića. Potpuno mu je jasno da platonska ljubav između muškarca i žene ne može postojati.[21]

b) Bez morala koji treba regulirati ljubav i seksualnost i usmjeriti ih višim ciljevima može se doći do samoubojstva. Moral je u temelju sretnog života u ljubavi. Ivan se pita i traži posljednje razloge zašto je Greta učinila samoubojstvo. Bila je protestantkinja. Nije posjedovala samo tjelesnu ljepotu, nego je imala i intelektualnih svojstava koja su odgovarali Ivanu: zanimanje za literaturu, poeziju, umjetnost, povijest.  Ali Ivan je dobro zamjećivao:

«Život je borba za istinom, a ona kukavno odustaje od te borbe. Dijete je dvadesetog vijeka, laganih nazora. Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije, ili možda ne. Možda bi i ja još bio dijete dvadesetog vijeka...  Ali dubine joj nitko nije dao. Prolazio joj je život monotono, razmišljala kad dan dođe, dan ode, čeka da i prođe. Možda bi se udala, dobila djece, i umrla. Takav je život. No nije znala zašto živi. Nije možda ni znala da ima vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, da dovode do spoznaje da je to sve od Duha Neizmjernog, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote, Ljepote. Prošla je, a proći ću i ja, a i sve ovo, ali mi ćemo svi biti.”[22]

Međutim posljednji razlog njena samoubojstva  Ivan nalazi u njenom krivom odgoju za što je prva bila odgovorna njezina majka. Na dva mjesta u dnevniku Ivan to izričito tvrdi. Nalazeći se u Zagrebu na proputovanju, susreo je Gretinu mamu s njenom prijateljicom na ulici. Padala je kiša. Prolazila je jedna žena i podigla je suknju zbog kiše. Ivan dalje opisuje što se događalo:

«Kad sam otpratio po kiši gospođe, prošla je jedna i digla suknju, da se je dosta vidjelo. Pošto sam se instinktivno okrenuo, počele su o erotičnom, da ću se promijeniti i dr. Bilo mi je teško da to baš čujem od Gretine mame, koju dosta volim, a vidim da je jedini ovaj erotični element u odgajanju i u kćeri ubio prirođeni religiozni život u čovjeku, tako da se je mogla odlučiti na samoubojstvo ili jasnije rečeno: Puštaj erotične misli, živim od dana u dan, bez molitve i misli na vječnost i život postane bez svrhe. Zašto se ne bi ubio, pita se  čovjek u času rezignacije i neraspoloženja i to može da učini.”[23]

Iste godine zapisat će Ivan i ove misli:

 «To je žena koja ima 'esprit-duha', ali bez moralnog temelja… Da, ona je na prvom mjestu kriva za Gretinu smrti.»[24]

Premda majka na kraju snosi odgovornost za tragediju svoje kćeri, Ivan optužuje također i sebe da je pridonio njezinoj tragediji, jer je u  njoj gledao samo tjelesni, erotski vid, pustio se previše vući tom slatkom porivu prve ljubavi. «Bio sam životinja.» [25]  Ova samooptužba i osjećaj krivnje nema  objektivnog temelja jer među njima nije bilo tjelesnih odnosa kao što jasno proizlazi iz dnevnika. Postojali su samo izrazi ljubavi uobičajeni među zaljubljenima koji su u njegovu slučaju kulminirali samo s poljupcima, kao što jasno spominje u dnevniku.[26] Ove samooptužbe o njegovoj «suodgovornosti» za tragediju u stvari otkrivaju osjetljivost njegove moralne savjesti kao što se jasno očituje i na drugim mjestima u njegovu dnevniku.

3. Treća karakteristika loma-preporoda jest produbljenje njegove spoznaje i vjere u Onostranost, povezano s ozbiljnošću promatranja i sučeljavanja sa životom u ovostranosti. Ivan ozbiljno započinje razmišljati o misteriju smrti  i vječnosti i odatle povlači posljedice.

„Duša se je njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost. Ali Bože groza me hvata kada pomislim, da si je život sama uzela. Mrak me hvata kad pomislim, da je Vječnost izgubila. Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića, koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce otruje, daj Bože Vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde.” [27]

“Želim iz dubine duše da je vidim tamo, na drugom svijetu.“[28]  «Jest, Bože moj, ja te razumijem, život – veliš  - je kratka teška kušnja – i tko ovu preboli istom stupa u život pun sjaja i boja.»[29] 

Ivan je posjetio i njezin grob u Travniku i duboko je potresen misterijem smrti i nestankom ove djevojke pune života. Razmišlja o smrti i postojanju nakon smrti.[30]

4. Usko povezano s ovim produbljenjem njegova osjećanja za Vječnost, bilo je njegovo pojačavanje molitve i odnosa s Bogom kao Gospodarom života i vječnosti. Odmah nakon što je doznao za njezinu tragediju, jer još nije bila umrla, proveo je cijelu noć u molitvi:

“Žarko sam se molio Bogu da je održi na životu, I bio sam uvjeren o uspjehu molitve, ali bilo je prekasno. Već je ona prestala biti.” [31]

Međutim ovom prividnom neuspjehu njegove molitve nije slijedilo razočaranje ili apatiji, nego dapače nastavlja moliti svakoga dana. “Nema dana kad ne mislim na nju i molim Boga za vječnost njezine duše.”  U dnevniku je ostavio lijepe molitvene zapise za Gretu i njezinu vječnost.

5. Kao posljednji vid ovog preporoda nastalog iz iskustva prve ljubavi jest praktično usmjerenje njegova života koje nas sada najviše zanima. Već na prvim stranicama svoga dnevnika,  nakon dugog uvoda u kojem opisuje svoje uspomene na nju i na sretne dane koje je s njome proveo, dolazi do ovog zaključka:

“Nema ženske, koja je njoj slična i zato svaki dublji osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim. Svrha - ideal - bi mi života bio, da dajem sobom dobar primjer i da u to "mehaničko doba tehnike" i svoj dio pridonesem idealizmu.”[32]

Ivan si je dobro svjestan kakav bi utjecaj mogla ona imati na njega da je ostala živa upravo zbog svojih “laganih nazora”.  

“Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete dvadesetog vijeka. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje.»[33]

Sljedeće godine u mjesecu prosincu, najvjerojatnije za blagdan Bezgrešne 8. XII. 1915. Ivan je učinio privatni zavjet čistoće do braka. Ne znamo kako je došao do te ideje, niti da li mu je to tko savjetovao. O tome nigdje ne govori u svome dnevniku. Ali iz konteksta gdje spominje tu činjenicu, čini se da je iskustvo prve ljubavi pridonijelo dozrijevanju ove ideje i njezinu ostvarenju.  Sjećajući se Grete i osjećajući još uvijek veliku ljubav prema njoj, misli da bi joj trebao ostati vjeran cijeli život, da bi mu ona cijeloga života trebala biti idol. Potom nastavlja:

“Baš je čudan dan. Noćas sam žalosno o Anti snivao, a sada sam opet vidio Gretinu sliku - možda drugi put iza njene smrti. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko puta gladio, sjetim se da bi joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol, koji bi ja opjevavao. I svaki si čovjek treba naći taj idol. Izgleda da je to za me otkrivenje: izmiren sam možda zauvijek s prirodom; ženski element je u mojem životu odigrao ulogu, koju mora. Sa ženskima više tude nema posla. Zaljubljivati se neću; moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti.”[34]

                                                              Ipak niti ovdje, kao ni drugdje svoj zavjet čistoće, kako ovaj privremeni, tako i onaj vječni koji je učinio 1923. u 27. godini, Ivan nigdje ne povezuje ni izravno niti neizravno s Gretom i doživljajem svoje prve zaljubljenosti niti  s njezinom tragičnom smrću.

Zaključujući možemo reći da je ovo iskustvo prve ljubavi  upravo zbog svoga tragičnog iskustva  proizvelo u Ivanovoj duši mnogostruki pozitivan utjecaj, pravi “preporod” kako on to sam veli. Pročistilo mu je shvaćanje i smisao ljudske ljubavi, otkrivajući mu svu ljepotu i uzvišenost ove stvarnosti i pokazujući mu ulogu svakog elementa, napose seksualnosti. Od sada pa nadalje, erotski moment u ljubavi što ga je djelomično doživio u svome odnosu sa Gretom, bit će nešto što bi ga moglo poniziti, okaljati, učiniti ga “životinjskim”, i stoga ga se treba kloniti.

     Gretina se slika iskristalizirala u njegovoj duši tako da mu je postala duhovni, uzvišeni ideal prema kojemu je još dugo vremena težio.

“No, što je na tome bilo zlo i prolazno nestalo je, ono uzvišeno i plemenito dalje živi u srcu mojemu, izdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako!“[35]

Ovo iskustvo kroz tragični kraj prve ljubavi pomoglo je Ivanu da se mogao djelotvorno boriti za čistoću svoju duše i da je mogao izaći pobjednikom kao što će se vidjeti kasnije. S druge pak strane jasno se vidi iz dnevnika, kako je iskustvo prve ljubavi sa svojim tragičnim završetkom usmjerilo njegove misli i njegovu dušu prema religioznim vrijednostima i tako pridonijelo njegovu religioznom dozrijevanju.