DUHOVNI PUT IVANA MERZA

PREMA NJEGOVU DNEVNIKU

 

 

DRUGI DIO

 

 

 

3. Traženje Istine

4. Religiozno iskustvo

5. Prolaznost

6. Ideali i životni planovi

7. Stav prema kršćanskoj vjeri

8. Estetski katolicizam

 

 

*************************

 

3. Traženje Istine

 

       Zanimanje za literaturu što ga je Ivan pokazivao od svoje srednje škole pa nadalje nije bio sam plod njegove estetske naravi koja je u umjetnosti tražila svoje zadovoljstvo. Kroz literaturu Ivan traži životne istine, teži da dođe do posljednjih stvari svega stvorenoga.  Po naravi je bio nadaren za razmišljanje i refleksiju. Promatrajući sve što ga okružuje  bilježi u svome dnevniku duboke filozofske refleksije o smislu života koje pokazuju njegovu široku inteligenciju ali i čvrstu i dosljednu volju da dođe do istine o svemu.

Mnoga njegova razmišljanja povezana su s religioznom problematikom. U ovom smo se poglavlju ograničili pokazati samo njegov polet prema traženju istine života i njegove refleksije o životu uopće. Slijedeći svoje logičko razmišljanje, kako u refleksiji tako i u povlačenju zaključaka, ovo traženje i nalaženje istine završilo je u krugu kršćanskih vjerskih istina. Već od početka svoga dnevnika zamjećuje se da Ivan posjeduje pojam o istini kao takvoj koju treba pronaći. Dapače, kad god piše u dnevniku o toj općoj «Istini» piše je velikim slovom. Iz toga se također vidi da je Istina za njega jedna velika stvar, važna i sveta.

«Život je borba za istinom i stoga ga promotrimo!»[1] Ovo je za njega aksiom koji često ponavlja, koji niti dokazuje niti objašnjava. Za Istinu treba raditi, ali na takav način da se dobrom savlada zlo.[2] Promatrajući  ljude zaključuje da i u najgorima ima mnogo dobra odakle se može zaključiti da postoji jedna jedina Istina. Govoreći pak o grčkoj mitologiji,  veli da su Grci na izvjestan način naslutili i osjetili postojanje jedine Istine, ali sva mitologija ostaje u kaosu kontrasta. Međutim kršćanstvo nam objavljuje jedinstvenost Istine, dapače njezino usko jedinstvo s Dobrotom i Ljepotom,  što je sve spojeno u jedinstvo, dok je kod pogana bilo raspršeno u njihovu shvaćanju. I upravo to jedinstvo, taj spoj Istine, Dobrote i Ljepote mi slavimo.[3] Kad je zapisivao ova razmišljanja još je bio daleko da nađe rješenje svih problema u jedinoj kršćanskoj Istini.

 «Vječna je borba; vječna je glad u meni. Uvijek tražim istinu, razveselim se kada otkrijem kakvu novu misao.»[4]

 Ova njegova žeđ za istinom nalazi svoj izraz u njegovom velikom zanimanju za Goetheova «Fausta».

 «Fausta nosim uvijek u džepu i učim najljepše stvari napamet. Djelo je božanstveno. U svakoj prilici, u svakom duševnom raspoloženju se nađe odgovarajući odsjek. Glatkoća, snaga, blagost stihova daju tom djelu osobit čar.»[5]

Faustovski problem postaje za Merza jedan od kriterija kroz koji procjenjuje jedno književno djelo. Stoga oni pisci koji obrađuju velike životne probleme za Merza su zanimljiviji i imaju veću vrijednost od onih koji ostaju na površini života.

       Na mnogim mjestima dnevnika Ivan se osvrće na temu života. Zauzima određene stavove, ali mu život kao takav ipak ostaje tajna u koju želi proniknuti. Već 1914. godine dolazi do zaključka da «život nije uživanje nego žrtva.» [6]  Piše to osvrćući se na samoubojstvo jednog pitomca Akademije koji je izgubio smisao života. U jednoj svojoj molitvi upravljenoj Bogu i Gospi  traži pomoć da bi ispunio svoju zadaću koja mu je dana u ovom životu da je izvrši.[7] Iz toga se zaključuje da on shvaća život kao poslanje koje treba ostvariti. Prije nego je krenuo u vojsku piše u dnevniku da ga je problem smisla života veoma obuzeo i ujedno mučio pa je nastojao nadvladati te negativne osjećaje te izjavljuje: 

«Zadaća života nije očajavati, nego tražiti suglasnost u ovome i veseliti se nad veličajnošću uređenja. Da, ovo mora biti aksiom: Sve je najbolje. Pa snašla nas kakva nesreća, bijeda, mislimo na to, pa makar ne razumjeli 'zašto'! Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više.»[8]

       Neovisno o ovim praktičnim stavovima koje zauzima u odnosu na problem života, on je još daleko od rješenja koje bi ga do dna zadovoljilo. Problematika se povremeno pojavljuje sa svom intenzivnošću:

«Uvijek me muči problem života: Zgadi mi se gledajući u ovaj, a uza sve napore želim vječno uživati u religiji pa ne ide… Čudim se kako sam nekada mogao biti oduševljen za umjetnost i slično. Kano da je to bilo samozavaravanje samoga sebe. Život je više od svega, a ja živjeti ne znam i ne nalazim sreće u životu.»[9]

 

       U njemu se sve više kristalizira ideja života «ut sic», kao takvoga i on dolazi u prvi plan njegovih razmišljanja u odnosu na poeziju, literaturu, umjetnost. «Život je više od umjetnosti i literature; on je za nas ljude jedina veličina i izvor svega.»[10] Izražava se  nadalje i ovim riječima:

«Život je izvor svega; bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, tamo se upravo najjasnije vide etičke zablude.»[11]

 

 Upravo iskustvo rata, susret s patnjom i bolju pomoći će mu da izađe iz ove krize i da riješi kako problem istine, tako isto i faustovski problem i da zauzme teoretski i praktično potpuno religiozni stav u životu. Već pod konac 1916. godine piše u svome dnevniku:

»Uvjeren sam, da sve ima svrhu: ovaj rad, te moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ život. Tu misao mi potvrđuje Kempemac (De I.Ch.II,12): "Ecce in cruce totum constat, et in moriendo totum iacet"(evo u križu se sve sastoji, i u umiranju sve leži), i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao npr.: "Dicebat autem ad omnes: Si quis vult post me venire, abneget semetipsum, et tollat crucem suam quotidie, et sequatur me…» (Luc 9.23).  (Ako me tko hoće slijediti, neka uzme križ svoj svagdašnji i neka me slijedi.)  Jest, bol je succus (srž) života, ona ovim vlada, ona je začetnica religija. Gdje nje nema, možemo biti u vječnoj, smrtnoj opasnosti… I zato volim ovu sadašnju generaciju, jer je trpjela i uvidjela, da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati…  Novo je to doba s novim ljudima, koji proživljavaju veliki život. Jest, život je izvor svega; u pogledu na "savoir vivre" su umjetnost, znanost i svi ostali proizvodi ljudskog duha sporedni: život je njihovo vrelo i njihova hrana…

(Veli Faust): Habe nun ach Philosophie, Juristerei u. Medizin und leider auch Theologie, durchaus studiert mit heissem Bemuhen itd. (Prostudirao sam potpunu filozofiju, pravo, medicinu i nažalost i teologiju sa velikim trudom)

 Dragi Fauste, moga si ti proštudirati još više i nikad nećeš ovim putem doći do sjemena koji sve drži.

       Dass ich erkenne wass die Welt im Innersten zusammenhalt denn alle Wirkenskraft u. Samen, u. zu nicht mehr Worten.

       Faustov rad je samo rad mozga, koji sam po sebi dolazi, i mora napokon doći do spoznaje Božanstva, ali to je više "siva teorija". Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu… Još jednom, kad bude prošao taj rat, što stvara velike ljude (o zlim posljedicama valja na drugom mjestu nešto reći), ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo si uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je to samo minimalna faza u vječnosti, pa si gledajmo da zasladimo i ovo kratko doba asketskim životom; zakunimo se poput trapista da ćemo se uvijek sami usavršavati, pa budimo uvjereni da ćemo stvoriti i velika djela.»[12]

 

Poslije završetka rata teoretski problem Istine za Merza je riješen. Za njega je Istina samo u kršćanstvu. Kritizirajući Maeterlinckove heroje koji iskreno traže Istinu, Merz veli:

«Ali čovjek čitajući ovo djelo žali toliki trud tih ljudi, koji iskreno traže Istinu negdje daleko, a ne obaziru se oko sebe - ne vide Kršćanstvo. Time Maeterlinck sam proti sebi govori: Zar nije plava ptica tako blizu, zar nije Kršćanstvo riješilo sve[13] probleme svestrano?»[14]

Nakon godinu dana ovo je njegovo uvjerenje još dublje. Razmišlja o državama koje, ukoliko žele napredovati moraju primijeniti u svome zakonodavstvu kršćanska načela. To, kao i druga slična razmišljanja započinje ovako: «Budući da je Kršćanstvo apsolutna istina….»[15]  Uvjerenje o apsolutnosti kršćanstva neće mu ostati samo na teoretskoj razini, nego će ga primijeniti u svome osobnom životu, kao što će se vidjeti u nastavku.

 

4. Religiozno iskustvo

       Prije prikaza Ivanova religioznog iskustva prema njegovu dnevniku, treba spomenuti neke činjenice da bi se bolje razumjela njegova religioznost.

       Ivanovi roditelji nisu bili praktični katolici. Njegova majka je bila Židovka  i krštena je bila tek nakon Ivanova rođenja; bio je to samo formalni prijelaz na katoličku vjeru bez dubljeg obraćenja, motiviran potrebom sklapanja crkvenog braka s Ivanovim ocem. Ivan raste u jednom liberalnom okruženju, ali mu roditelji daju dobar, građanski odgoj. Vjeronauk Ivan uči u školi od prvog razreda osnovne škole sve do mature. Njegovi biografi navode podatke da u svome djetinjstvu i ranijoj mladosti Ivan nije pokazivao posebne znakove religioznosti. Dapače, kako tvrdi njegov profesor Lj. Maraković, Ivan je bio jedini učenik kojega je u petom razredu (danas prvi razred) gimnazije morao opomenuti da ne drži ruke na leđima kod podizanja za vrijeme zajedničke svete mise na kojoj su sudjelovali svi đaci gimnazije prema tadašnjem običaju. «Kod Merza se sve do kraja gimnazije nije probudio  osjećaj za vjeru i za život po vjeri.»[16] Štoviše, sam svećenik koji mu je predavao vjeronauk u višim razredima gimnazije nije nažalost djelovao pozitivno na njegov vjerski život kako to sam Merz tvrdi. No to nije mladog Ivana pokolebalo u njegovu traženju Istine i približavanju katoličkoj vjeri.[17]

       S druge pak strane profesor Ljubomir Maraković, laik i vjernik, izvršio je najodlučniji utjecaj na vjersku orijentaciju mladoga Merza. Bio je to više indirektan utjecaj koji je prof. Maraković izvršio najprije svojim primjerom kao izobraženi katolički intelektualac, a potom kroz usmjerenje mladoga Ivana na čitanje katoličke literature koju mu je priskrbljivao. Merz će u istoj anketi za svoga profesora reći da ga je «spasio za vječnost».[18] Kako iz dnevnika, gdje veoma često spominje svoga profesora, tako isto iz korespondencije koju je nastavio voditi s njime, vidi se koliki je pozitivan utjecaj izvršio prof. Maraković na mladoga Ivana. Ovo usmjerenje prema vjeri bilo je olakšano njegovom nadarenošću za estetiku i umjetnost, što se potom povezalo s osjetljivošću za etičke i moralne vrijednosti kao što se vidi iz dnevnika.  Osim toga, njegova sklonost razmišljanju i filozofiji, njegova natprosječna intelektualna nadarenost vodile su ga prema logičnom zaključivanju i prema religioznim temama koje su zadovoljavale njegovu refleksivnu narav i želju da pronađe Istinu.

 

5. Prolaznost

       Zapažanje prolaznosti jest prvi moment koji Ivana približava religioznom iskustvu. Prve dvije godine nakon što je  Ivan započeo pisati svoj dnevnik, tj. u svojoj osamnaestoj i devetnaestoj godini, intenzivno proživljava iskustvo prolaznosti svega. Sigurno da je buđenju toga osjećaja mnogo pridonijela i Gretina smrt. Ali i neovisno o tome iskustvu bilježi u svome dnevniku svoja zapažanja kako sve prolazi. S razredom je na jednom izletu išao posjetiti ruševine staroga grada Zrinja te bilježi:

«Sad su ove ruševine samo živa historija, uspomena na nekadašnju moć i slavu. Sve je prolazno. Samo ono nešto veliko i nepoznato jest uvijek. Težiti treba za ovim.»[19]

Pripremajući se za maturu uočava kako vrijeme prolazi «neizmjernom brzinom». Ono što se čekalo već je prošlo, sutra će doći nešto drugo pa će i to proći, i još malo pa će doći i smrt.[20] Nakon što je položio maturu piše u svome dnevniku:

«Finis finaliter. Maturirao sam. Kotarisao (riješio) sam se brige, ali... plakao sam u podne. Tko bi ga znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život.”[21]

Sljedećeg dana slavio je sa svojim drugovima oproštaj. Osjećao je duboko taj rastanak. Posebno mu je bilo žao što se rastaje s profesorima, napose s prof. Marakovićem.

“Proći će sve, ali i uspomena će biti dok živimo. Kad se budemo kao starci sastali sjećat ćemo se suznih očiju. Takav je život. Čudna zagonetka; a ne, to je On sve protumačio, i toga mora biti.”[22]

Sljedeće godine nakon što je upoznao jednu djevojku, Poljakinju Dulku koja se vratila u Poljsku bilježi u dnevniku:

«Sve je san. Upoznao sam je i to je prošlo. Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san. Dok i ja neću zaći u tamnu, groznu ulicu. Ne, nije tamna ni grozna, nego svjetla, puna nadnaravnog sjaja: tamo se slavi Resurrectio.”[23]

Dakle, svoje žalosne i melankolične misli o prolaznosti našega života Ivan nastoji nadvladati sadržajima vjerskih istina. To će se još posebno očitovati za vrijeme rata kada će još više biti suočen s krhkošću ljudskoga života, kao što će se vidjeti u nastavku prikaza.

 

6. Ideali i životni planovi

       Kao svaki, nepokvareni mladić i Ivan je imao svoje ideale prema kojima je težio. O njima govori u svome dnevniku, napose kada ga okolnosti života stavljaju u opasnost. Tako u borbi za čistoću duše kao sredstvo da pobjedi napasti, sam sebi stavlja podsjećanje na svoje ideale o kojima često razmišlja, a to su: Ewig Weibliches, Memento mori, rad za čovječanstvo, estetski osjećaj itd.[24] Nalazeći se u Vojnoj akademiji posebno trpi zbog velike razlike između svojih ideala i ambijenta u kojem njegovi ideali za druge ništa ne znače. Već prvih dana boravka u akademiji uočava da se ondje ne nalaze pravi vojnici, jer nemaju neki uzvišeni ideal osim život za cara. Ako car radi krivo oni bi bili njegovo oruđe pa nastavlja:

”Njihov ideal nije Bog. Općenito preziru religiju i to je naravno, jer je ne poznaju.... ne misle na prolaznost, na Stvoritelja tih divnih prirodnih zakona.”[25]

Nastavljajući kritizirati ambijent u kojem je prisiljen boraviti, jasno govori o uzrocima rata:

“Ratu tom su krivi tirani, koji narode ugnjetavaju, koji vjeru ugnjetavaju, i čovjek bi postao nihilist, da ne zna da je toliko milijuna inteligencije isti takav tiran, egoista kojemu je «ja» sve a drugi ništa. Poradi toga je mirni rad, odgoj samog sebe, geslo čovjeka.“[26]

U akademiji je upoznao jednoga talijanskog mladića, pitomca Pepina s kojim je mogao razgovarati o svojim idealima i težnjama i on je bio jedini koji ga je razumio. Posljednjeg dana svoga boravka u Akademiji spominjući Pepina, piše:

„Iz akademije mogu izaći s potpunim zadovoljstvom. Makar jedan je uvidio veličinu ideje za kojom težimo. Iako on ne zna da je to samo katolicizam, polako će već uvidjeti.”[27]

       Dnevnik u Akademiji  završava lijepom molitvom u kojoj se vide njegove plemenite teženje:

“Dnevnik završujem i nadam se - molim Svevišnjega koji je odredio put suncu i zvijezdama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu - da i meni odsada pokaže put k Čistoći, Velikoj umjetnosti, svemu Najvišemu i Vječnom. Neka se opet i opet probudi Faust, koji je ovdje kano zaspao.“[28]

 

       Nakon akademije nastavlja studij prava u Beču, koji je upisao opet po želji roditelja, a za što nije imao volju. Obuzima ga nezadovoljstvo misleći da će jednoga dana biti državni činovnik. U tom smislu bilježi u dnevniku:

“Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao za vjeru i umjetnost, a sam književno radio, možda i pisao. Nije to neki egoizam, u čovjeku je altruistički element silno jak i on nije zadovoljan samo da steče imanja nego hoće da drugima duševno pomogne...”[29]

 

7. Stav prema kršćanskoj vjeri

       Unatoč negativnom primjeru jednog svećenika kojega je Ivan susreo u svojoj mladosti, to nije utjecalo na njegov stav prema vjeri. Protutežu na tom području imao je njegov prof. Maraković kako smo već gore naveli. Već od početka dnevnika se zamjećuje njegovo poštovanje prema kršćanskoj vjeri, ali isto tako i njegovo zanimanje za nju. Treba imati u vidu sljedeće: kad Merz govori o vjeri ili o religiji pod tim terminom razumijeva samo katoličku vjeru. Treba nadodati i činjenicu da je Merz rastao u jednom pluri-religioznom ambijentu koji je već tada postojao u Banjoj Luci. Zajedno s njime u razredu su bili i katolici i muslimani i pravoslavni.

       Pripremajući se za maturu zamjećuje da čovjek radeći mehanički ne misli na smisao života, ni na vječnost, a to nije dobro. Stoga smatra da treba misliti na vječne stvari i pronalaziti sreću u toj meditaciji, jer ovaj je život samo priprema  za drugi gdje nas očekuje nagrada. Stoga je vjera potrebna za sve, napose za intelektualce koji su najviše izloženi zlu. (Mnogi intelektualci onoga vremena koje je Merz poznavao nisu davali moralno dobar primjer). Osim toga za njih vjera osim praktičnog smisla  treba biti izvor vječnih ideja, umjetnosti itd.[30]

       Čitao je reviju Gral koju mu je posuđivao prof. Maraković, te piše: «Čitam Gral i sve se više uživljavam i uzdižem. Čim više upoznajem Katolicizam, to vidim da je neiscrpiviji.»[31]  U školi je jedan prijatelj napao vjeru i Merz se stavlja u njezinu obranu. Isto čini u vlaku u razgovoru s jednim luteranom koji niječe opstojnost Boga, ali vjeruje u dobru i zlu silu. Zaključuje: »Evo do čega vodi liberalni protestantizam.»[32]

       Vraćajući se s praznika iz Opatije u vrijeme kad je Austrija objavila Srbiji rat, zamjećuje kako se narod sebično gura i bori za mjesta. Prisjeća se jedne Goetheove izreke u kojoj veli da samo zakoni mogu dati slobodu i čine mogućim čovjekov razvoj i izbjegavanje sukoba s drugima te nastavlja:

«Takva je i kršćanska vjera. Ona je moralni zakon za nas i ona nam otvara neizmjerni put, koji je pravedan, da nećemo doći u opreku s dobrim.»[33]

 

       Već smo prije spomenuli da je Merz u Beču 1915.g. još kao student, prije nego će poći u vojsku i potom na bojište, prolazio određenu intelektualnu krizu svoje vjere koju je prouzročio njegov susret s literarnim i kulturnim bezvjerjem  čija je posljedica bio liberalizam ambijenta u kojem se Ivan kretao. Međutim radilo se o krizi rasta njegove vjere. Iz toga vremena ostavio nam je u dnevniku zanimljivu analizu stanja svoje duše koja je tražila svjetlo i sigurnost izazvana sumnjama i nesigurnostima.

«Život mi je veliki upitnik. Od dana do dana se gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla mi nedostaje. Pitam se, da li je ono što sam prije držao dobrim uistinu dobro. Što je to uistinu dobro, postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li oni samo predrasuda. I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono što pred sobom vidim, uviđam da postoji. Evo što vidim: Šećem se na večer po parku i gledam gdje je na svakoj klupi po jedan par, gdje se jedno uz drugo stišću, gdje se sretno smiju, ljube... Faktično ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi, (riječ ljubav sada upotrebljavam u smislu sjetilnog nagnuća muža i žene). Na ove parove ne gledam više s prijašnjim okom. Negda sam držao da je to strast, da je to slabost, ljudska nekarakternost koja se podaje užitku sjetilnog. Ovako na taj temeljni prirodni zakon više ne mogu gledati iako znam da sam se u časovima kada sam promatrao taj život iz bliže (akademija!) gnjusio toga gada i blata. Za opravdanje ovoga principa moram se pitati postoji li Bog ili ne? Onda što razumijem pod imenom Bog? Faktično je, da On postoji, da ga osjećam oko sebe u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega, upravo kako razum pridomeće vječnoga u oba smjera. Dakle Bog postoji. Onda se pitam što je taj Bog, kakav je? Možemo li mu se moliti? Je li on osoban? Na ta pitanja nam odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li moje roditelje, silno mi je žao. To je dokaz, da osjećaj učinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedan princip koji je u nama i sva nutrina se u nama uzrujava, ako radimo proti ovome principu. I onaj kojeg mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini vječni, veliki Bog. Kada on postoji, već slijedi, da naš život ima svrhu. Onda treba još pomisliti na nešto na što ljudi ne misle i što bi ih moglo lako dovesti do prave spoznaje - da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo i taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cio duševni svemir, naše Ja je sredina oko koje se sve okreće, koja dojmove prima i vrsta; sve mi to doživljujemo, katkada se mučimo i patimo (no to je dokaz da pravda nije predrasuda, jer ako je tko uzrok naše patnje, borimo se proti njemu realno) i sad najednom umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban element, koji je poput duha u Diableu-u boiteux-u u bocu zatvoren. No, to ne može biti!  Kada je u prirodi sve tako sjajno uređeno, mora biti i vječnost našega života u smislu pravednosti. I uistinu to je i u to vjerujem i u času kada ovo djetinjom vjerom osjećam, kada se gnjusam zla i kada se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama. Zašto? Šta?

I opet uza svu sumnju vjerujem. No, nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, zato da ne radimo proti principu pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: "Aut catholicus aut nihil". U ovom pogledu nije u meni postojala nikada ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera (ako vjera uopće postoji). O drugima nisam nikada ni mislio da bi bila bolja od katoličke. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj Urmensch (izvorni čovjek) u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene da u sve sumnjam. No, dosta o tome. Trebao bih svoj život kritizirati. Time što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je i svako pravo oduševljenje, svaki oštri sud o svemu što se događa. Sve što promatram gledam i ne znam je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli - pa neka se ljube i grle. Pa eto, jedan mi je dao pljusku. Pa svejedno je, neka i dadne drugu. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje. Neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Faktično i ako mi razum kaže, da to nije pravo, to sam uistinu uslijed ovih nutarnjih sumnji doživio. I sada je krajnje vrijeme da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu. I trgnut ću se i vidim da su te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju. I ja ne smijem takvo što opravdavati, jer znam da je onaj princip nagnuća muža k ženi samo poradi naše duše ovdje, jer naša duša je mi, - koja se usavršava i diže. Ovaj negativni princip ljepote, to zabranjeno drvo raja - je svojom ljepotom samo ovdje da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijam da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo i k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvati ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono što je vječno. I zbilja sad opet osjećam da vjerujem, da vjerujem katolički, da Majka Božja nije Venera i da sam sav sretan, što sam opet došao na pravi put. I promatrajući život znat ću što je plemenito, što nije, što je moral, a što nije.

I ovako sam proveo čuvstvenu analizu; a da sam se držao svete rečenice "po plodovima se zna kakvo je drvo", došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti i poglavito historije do rezultata da jedna stanovita istina postoji, da se ona kroz cijelu historiju vuče i da su sve težnje i bludnje ljudske upravo lutanje oko katolicizma, kojeg je malo tko pravo osjetio. I uz ovo sve što vjerujem, čovjek sam i na dnu duše ostaje sumnja i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i provjeravanju koje kao čovjek proživljujem.”[34]

 

       U ovom lucidnom tekstu, jednom od najljepših u njegovu dnevniku, pojavljuje se s jedne strane sigurna želja da dođe do rješenja svojih problema, da pronađe Istinu. S druge pak strane nipošto se ne želi udaljiti od katoličke vjere koju jednostavno osjeća kao Istinu unatoč sumnjama koje se s tim u svezi javljaju. Za uočiti je njegovo dosljedno, logičko razmišljanje u izvođenju zaključaka i u njihovu primjenjivanju na svoj život.

       U ovom tekstu možemo dosta jasno uočiti dinamizam milosti koja već djeluje u njegovoj duši vodeći ga malo po malo prema dubljim religioznim uvjerenjima. Svi poznavatelji života Ivana Merza slažu se u jednom: Ivan Merz je čudo milosti Božje, kako se istim riječima izrazio i Kardinal Franjo Kuharić govoreći o Ivanu, i njezino djelovanje u njegovoj duši možemo jasno slijediti kroz cijeli njegov dnevnik i potom poslije u njegovu javnom djelovanju.

       Krizu vjere Merz prolazi  veoma brzo. Rat pridonosi produbljenju njegove vjere tako da se ne pojavljuje više nikakva sumnja. Zanimljiva su njegova brojna razmišljanja o vjerskim temama upravo u dnevniku iz ratnog razdoblja. Donosimo ovdje jedan događaj koji ga je veoma impresionirao. Kao vojnik susreo je u Grazu dva vojnika pred zatvorenom crkvom kako su kleknuli na ulazne stepenice i molili se, dok je mnogo svijeta prolazilo tom veoma prometnom ulicom. Ivan je bio očaran scenom koju je pred sobom vidio te piše:

“Oh, Bože, kako si velik. Pun sam sreće i veselja. Takvu malenkost i opet taku veliku stvar sam vidio, kao nijednu u svome životu. Doživio sam zaista dio historije; jasno sam osjetio kako je Providnost voditelj ove i kako je svaki rat u svojoj biti religiozni rat. Tu se istom jasno kristalizira dobro i zlo. Sredina polako propada. Eto što vidjeh: U Annenstrasse velik je promet. Izlozi su rasvijetljeni, tramvaji lete na dvije strane, a ljudi, ponajviše vojska, šeće. Tu tiho, dostojanstveno stoji barokna crkva Milosrdne braće. Troja velike ulazna vrata su zatvorena. A što je pred vratima? Pred vratima na stubama kleče dva vojnika i mole se... Oh, duševna veličina u priprostih ljudi! Još ima onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca (veliki Pio X.). I ti vojnici ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvu i mole se u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slaboga čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi.»[35]

 

        

8. Estetski katolicizam

 

       Ovim izrazom «estetski katolicizam»  Ivan naziva period svoje mladosti sve do polaska u vojsku i odlaska u rat.  Taj period obuhvaća tri momenta: završetak srednje škole s položenom maturom u Banjoj Luci, potom njegov boravak u vojnoj akademiji  u Bečkom Novom Mjestu, i zatim početak studija u Beču 1915.-1916.

       Taj je period njegova života označen velikom sklonošću prema književnosti i umjetnosti praćen iskrenim traženjem teoretske i praktične Istine. Proživljava veliku krizu vjere i morala kojoj ne postaje žrtva nego pobjednik. Veliki životni problemi zanimaju njegov um, napose kad ih susreće obrađene i izražene u umjetnosti i književnosti.  Na poseban ga način zanima «faustovski problem» - traženje Istine i savršenosti. S druge pak strane problem ljudske ljubavi je stalno prisutan na stranicama njegova dnevnika iz toga perioda. Pred kraj se primjećuje da umjetnost i literatura ustupaju mjesto uzvišenijim vrijednostima, onima religioznim.

 

Ostaje nam sada da promotrimo u pojedinosti sastavne elemente njegova religioznog iskustva: Bog, Krist, Crkva, Euharistija, molitva, duhovni život općenito, težnja prema savršenosti itd. O svim tim temama ostavio nam je opširne zapise u svome dnevniku.


 


[1] D 4.7.1914. – str. 7

[2] D 4.7.1914. – str. 72

[3] Usp. D 13.13.1914. – str. 115

[4] D 26.8.1916. – str. 395

[5] D 3.5.1914. – str. 39

[6] D 21.9.1914. – str. 101

[7] Usp. D 3.7.1915. – str. 182

[8] D 28.2.1916. – str. 326

[9] D 15.8.1916. – str. 394.  Iste misli nalazimo u D 23.1.1916. – str. 294-6

[10] D 19.7.1916. -  str. 383

[11] D 23.11.1916. – str. 411

[12] D 17./18.12.1916. – str. 415-420

[13] Podcrtao Merz u izvornom rukopisu.

[14] D 29.11.1918. – str. 592

[15] D 19.1.1920. – str. 721

[16] Šime LUKIN i Ljubomir MARKOVIĆ, «Borac bijelih planina – ratne uspomene na dr. Ivana Merza», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 25/1938., br. 7/8 (7/10!), str. 331-339

[17] Odgovori Ivana Merza na pitanja jedne ankete u: B. NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb, 1971., str. 274

[18] Isto,

[19] D 29.5.1914. – str. 52

[20] usp. D 17.6.1914. – str. 60

[21] D 11.7.1914. – str. 74

[22] D 12.7.1914. – str. 75

[23] D 1.10.1915. – str. 198-9

[24] usp. D 19.6.1914. – str. 61

[25] D 21.9. 1914. – str. 100

[26] D 8.12.1914. – str. 109

[27] D 22.12.1914. – str. 119

[28] isto

[29] D 24.11.1915. – str. 236

[30] usp. D 17.4.1914. – str. 35-36

[31] D 26.4.1914. – str. 38

[32] usp. 21-5-1914. – str. 45

[33] D 31.7.1914. – str. 86

[34] D 17.5.1915. – str. 155-158

[35] D 29. III. 1916. - str. 347