DUHOVNI PUT IVANA MERZA

PREMA NJEGOVU DNEVNIKU

TREĆI DIO

9. Bog Ivana Merza

10. Susret s Isusom Kristom

11. Crkva

9. Bog Ivana Merza

       U prvom dijelu svoga dnevnika Ivan često spominje Boga, donosi svoje refleksije i meditacije, objašnjava svoje pristajanje uz njega. Pojam Boga kakav se pojavljuje u tim tekstovima jest više Bog teodiceje, filozofije, do kojega čovjek dolazi svojim umom. Taj Bog pobuđuje u njemu ne samo osjećaje divljenja, adoracije, nego također i potpune podložnosti, pouzdanja i spremnosti da slijedi njegovu volju. Mogu se uočiti  tri serije tekstova u kojima se pojavljuje Bog kao realnost koji zauzima mjesto Apsolutnog u njegovoj duši. 1. Bog do kojega se dolazi kroz stvoreni svijet, kroz ljepote prirode; 2. Stvarnost života kojom Bog dominira i vodi je; 3. Stav pouzdanja u Božju Providnost.

a) Bog Stvoritelj. Tekstovi u kojima Ivan govori o Bogu do kojega dolazi kroz promatranje prirode i stvorenoga svijeta jesu brojni i uglavnom se nalaze u zapisima prve tri godine njegova dnevnika, tj. za vrijeme «estetskog katolicizma». U njima nam se Ivan ne pojavljuje samo kao esteta koji se divi ljepoti prirode i stavlja je u vezu sa svojim izvorom, nego također kao pravi mislilac koji logički zaključuje da postoji Stvoritelj prirode i stvorenog svijeta.

       Tako već na prvoj stranici dnevnika govoreći o brzini svjetlosti što im je u školi objašnjavao profesor iz fizike, Ivan razvija razmišljanja pun divljenja o veličini kozmosa i o njegovu uređenju. Potom zaključuje: «Tko ravna tim pozorištem, tko je taj veličanstveni Duh, koji to obuhvaća? On je.»[1]

       Kroz prirodu Ivan ide uvijek otvorenim očima naslućujući onu stvarnost koja stoji iza nje. To ne samo da proizvodi u njemu divljenje nego ga stavlja pred jedan neiscrpivi misterij pred kojim čovjek zastaje u poštovanju. Govoreći o Gretinoj smrti Ivan piše:

«Nije možda ni znala da ima vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, da dovode do spoznaje da je to sve od Neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote, Ljepote.»[2]

       Za njega priroda predstavlja također izvor radosti. Na taj vid u prirodi privukao je njegovu pozornost o. Miroslav Vanino, D.I. kojega je upoznao u Beču, i s kojim je načinio jedan izlet u prirodu gdje su govorili o njezinoj ljepoti i o utjecaju i funkciji prirode za odgoj  radosne duše. Započinjući te refleksije Ivan piše: »Sve veselje, koje sam danas oćutio neopisivo je. Srce je prepuno čuvstava; pjevalo bi pjesme i himne Stvoritelju.”[3]

       Promatrajući napose navečer nebo, zvijezde, svemir i njegov veličanstveni red, shvaća čovjekovu nenužnost, njegovu sićušnost, malenost i misterij koji prožima sve stvoreno.[4]  Na drugom mjestu njegov pogled na zvjezdano nebo i sav svemir uzdiže njegovu dušu te kliče: «Hosana njemu koji to oživljava, koji tome daje brzinu, život i smisao!»[5]  «Kako čovjek brzo zaboravi na vječnost. Noć je pravi dan; istom onda  može pravo tražiti Njega.»[6] 

Na kraju ove analize o odnosu prirode i Boga kod Ivana Merza treba spomenuti jednu misao koja nalazi potvrdu u smislu nadilaženja binoma «sveto-svjetovno» ukoliko se promatra cijela stvarnost u svome vanjskom i nutarnjem vidu kao ovisna o Bogu što ima svoju transcendentalnu vrijednost. Premda se Merz ne izražava tim izrazima, ali stvarnost koju naslućuje nadilazi pojmove podjele između svetog i svjetovnog tako karakterističnu za duhovnost prošlih vremena. Započinje razmišljanjem Solovjeva koji stavlja u harmoniju odnos između Boga i prirode pokazujući smisao toga odnosa. S tim u svezi Ivan piše:

»Čitajući ovo osjećam se kao oslobođen, jer mi je bilo nerazumljivo ono neprijateljstvo duše i stvorenja koje toliko izbija na javu kod asketskih filozofa. Dotle je to neprijateljstvo usmjereno samo zlu u sebi samome i u prirodi, ali protiv one harmonije i ljepote se ono ne opire. Opirati se mogu samo istočne askete, koji drže da je Bog izvan svijeta i da cijela ova priroda nema pozitivna smisla. Za nas zapadne kršćane je također i ovaj svijet neka mala domovina, jer je Bog u njoj i djeluje u njoj; samo što si toga još nismo posvema svjesni. No dok se vremenom Kraljevstvo Božje bude u našim srcima dizalo shvatit ćemo sve dublje, da se ovo mora i u prirodi ostvariti, da se sva priroda mora preporoditi.»[7]

 b) Bog upravlja i vodi svijet. U drugoj seriji tekstova, koji su manje brojni u odnosu na prethodne, Ivan stavlja svu stvarnost života u vezu s Bogom: bilo da je riječ o osobama, ili događajima, povijesti ili stvorenim bićima, o njegovom nutarnjem duševnom stanju, o filozofiji, o traženju Istine kod starih naroda. Ne radi se o nekim dorađenim refleksijama, nego više o usputnim zabilješkama koje su uključene u druga razmišljanja, ali dovoljne da nam objave da Bog za Ivana nije jedna apstraktna stvarnost, daleka, nego jedno Biće prisutno na horizontu njegova života i svakidašnje stvarnosti.[8]

       c) Pouzdanje u Božju Providnost. Ovaj  Merzov zaključak o nazočnosti Božjoj u svakidašnjem životu  potvrđen je trećom serijom tekstova u kojima Ivan opisuje svoj stav pouzdanja u  Boga, njegovo potpuno pedanje Njegovoj volji i upravljanju Njegove Providnosti.  To su tekstovi pisani u «graničnim situacijama» njegova života, za vrijeme rata kad je na fronti ne jednom gledao smrti u oči i bio je u neprestanoj životnoj opasnosti. To su tekstovi veoma edifikantni, pobudni, iz kojih provire njegovo duboko uvjerenje da Bog vodi život svakog čovjeka i da sve ono što on dopušta, što nam se dogodi može poslužiti za naše dobro. Tako u jednoj situaciji kada su bombe padale oko njega sjeća se Kristovih riječi: 

"Zašto se plašite? Zar još nemate vjere?" Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade jeli bolje za me da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati kad On moje pute određuje? Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i za smrtnu opasnost se ne brinuti.»[9]

Prije jedne ofenzive na ratištu bilježi Ivan: 

«Čudni su putovi čovjeka. Tko znade, da li ću ostati živ? Otići ćemo na Korušku, odakle će započeti navala. Bog vodi sudbinu naroda; on znade što je za me najbolje. Bit ću zadovoljan sa svime i primit ću zahvalno sve što mi on dosudi. Ako se rastuže moji roditelji, proći će i ta bol. Ta nije lii 'suzna dolina' naša domovina!?»[10]

 Donosimo još jedan tekst, možda najizražajniji o njegovu dubokom pouzdanju i živoj vjeri u Božju Providnost. Rat je upravo bio završio i  Ivan je kao vojni časnik bio upućen u mjesto Maslovare da smiri pobunjene rudare. Za vrijeme noći trebao je obavljati dužnost i bila je opasnost da ga vukovi napadnu. Potom piše: 

“Strah noći i tame i vukova, dokaz je samo, da nešto nije u redu kod tebe. Zašto se strašiš malovjerniče? Ne spavam Ja, Ja sam uvijek uz Te i bdijem nad tobom, pa makar ti misliš da spavam. Kao na lađi - i ti nisi na sigurnijem mjestu kada si u toploj, zatvorenoj sobi, nego li u mračnoj šumi okružen urlajućim vucima. Zašto se bojiš smrti i muke? Ja znam kada i kako ćeš umrijeti i gorim od ljubavi k Tebi, pa zar misliš da ću ja Tebe ostaviti?! Pa ako dopustim da te vuci razderu, zar misliš da to nije moja odluka i da te Ja za to manje volim? Ne boj se nikoga moj sinko, i ako tvoje tijelo strune, ti ćeš i nadalje biti. O moj Bože daj mi snagu, da Te žarko ljubim, da tako snažno u Te vjerujem, da se bez ikakvog pomišljanja i straha, nevin kao dijete, kojemu nije nitko pričao o strahu, prošećem kroz mjesta, koja prijete smrću.”[11]

10. Susret s Isusom Kristom

       Već od početka Ivanova dnevnika uočava se da prvotno mjesto gdje doživljava životno iskustvo Isusa Krista jest Euharistija. S vremenom će se vrednovanje i štovanje Euharistije kod njega samo povećavati. Možemo stoga uočiti dvije serija tekstova iz njegova dnevnika: prva skupina, manje brojna  jest ona u kojoj se pojavljuju njegove kristološke ideje, njegovo shvaćanje Krista. Druga skupina jest brojnija, a to su tekstovi koji govore o Euharistiji i njegovu životnom iskustvu o tom velikom kršćanskom otajstvu.

       a) Krist – Gospodar svemira. Dominantna ideja ove prve skupine tekstova jest Krist koji je vladar povijesti, koji je vodi neovisno o prividnim sukobima i konfliktima među ljudima i narodima. Oni koji se od Krista udaljuju i ostavljaju ga, idu u susret većim konfliktima i svojoj propasti.[12] Često u tim tekstovima stavlja u usku vezu Istinu i Krista i njegove riječi: «Iz ovoga će rata Istina izaći neoskvrnjena. Sve će proći, ali 'moje riječi neće proći'.»[13] Već sa 17 godina Ivan naslućuje značenje Kristove žrtve. Vazmeno otajstvo ne ostavlja ga ravnodušnim nego je osjetljiv za njegovu stvarnost čije značenje i dimenzije još ne razumije u potpunosti. S tim u svezi ostavio nam je lijepa razmišljanja u dnevniku na sam Uskrs 1914. g.  Opisujući napetu i tešku političku i društvenu stvarnost koja je prethodila Prvom svjetskom ratu 1914.g., a koji će izbiti za nekoliko mjeseci, Ivan nastavlja:

«Teško da je tko pomislio da se prikazao On, koji svrha i cilj našim vječnim željama, koji je Gospodar svemirske vječnosti i neizmjernosti, koji ravna svakim detaljom prirode, svakom njenom travčicom i svakim mravom.»[14]

       b) Krist nazočan u Euharistiji. Na 22 mjesta u svome dnevniku Merz govori o Euharistiji, donosi svoje refleksije i bilježi svoja životna iskustva o tome sakramentu. Nikad se u tim tekstovima ne pojavljuje sumnja u Kristovu realnu nazočnost u ovom sakramentu, ili bilo kakva poteškoća da prihvati ovu stvarnost vjere. Skeptične misli tjera iz glave nastojeći naći solidne razloge za vjerovanje. Dapače, Euharistija za njega predstavlja pravi izvor radosti, jednu stvarnost prema kojoj teži, želi je svim svojim bićem, često se pričešćuje, osjeća bolno njezinu odsutnost za vrijeme rata. Refleksije koje nam je ostavio o tome predmetu čitatelja ostavljaju punog divljenja i iznenađenja. Kroz njih dotičemo prag jedne nadnaravne stvarnosti koja djeluje u njegovoj duši i koja je iznad uobičajenih naravnih ljudskih sposobnosti koje bi mogle proizvesti takva razmišljanja i iskustva. Analizirat ćemo iz bližega samo neke najvažnije tekstove o toj tematici.

(1) Prima sv. Pričest. - Prvi spomen na Euharistiju nalazimo već na početku njegova dnevnika, prije bilo kakvog spomena ili razlaganja o Kristu. Bio se ispovjedio za vrijeme korizme, spominje koliko je dobio za pokoru, i potom nastavlja:

 «Danas sam se veselio pričesti i nastojao sam se uvjeriti - malo je skepse u mene - da primam Boga, koji je iz ljubavi prema slabim ljudima Sebe dao za utjehu i hranu. Pričest je izvor života.”[15]

Ivan je bio navršio tek 17 godina kad je napisao gornji tekst. Kasnije u dnevniku nalazi potrebnim spomenuti da će ići na pričest ili da je već bio. Ovim zapisima često se pridružuje izraz radosti: “Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, neću nikada žalostiti pa makar mi teško bilo.”[16] S osjećajima radosti povezani su i osjećaji divljenja pred tako velikim otajstvom božanske ljubavi:

“U nedjelju je Pričest. Ne mogu shvatiti, da će Krist, Bog stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretanje svemiru, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da Krist, kojem su čavle kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao - On će tad biti moj, da će se razgovrati sa mnom, čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim, da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.”[17]

Na drugom mjestu bilježi svoja razmišljanja o svijetu i ljudima bez morala koji ga okružuju, osjeća želju da od njih pobjegne, ali se odmah korigira i veli da treba ići u susret tim bijednim ljudima da im se pomogne. Također i tu se pojavljuje njegov stav divljenja i adoracije prema Euharistiji:

«Ljepša je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjećice, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu, i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj neizrecivoj Ljubavi... A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebitija, nego li svim materijalnim siromasima.»[18]

(2) Osjetni doživljaji u kontaktu s Euharistijom. - Ivanovi se biografi slažu u zaključku koji proizlazi iz analize ovih tekstova o Euharistiji u ovome: Bog mu je dao posebnu milost ne samo da razumije značenje Euharistije, nego upravo da osjeti na posve neuobičajen i iskustveni način nutarnje, duševne efekte radosti, mira i sreće nakon pričesti. Jedan njegov tekst je u tome smislu veoma jasan:

 «Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći šta je Euharistija, ne bih mu znao dokazati šta osjećam. Dapače kad sam gdjegod u vedroj, svjetloj sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kano da je to bio neki san, tajanstven, čudan lijep san, neki osjećaj, neka atmosfera, koju sada nemam, a kad sam u tome osjećaju zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče, molitva vuče drugu, želja, čežnje, da upravo treba naprezanja da se prestane osjećati težiti onamo.”[19]

 (3) Potreba Euharistije za borbu protiv grijeha. - Napose za vrijeme boravka na bojištu, gdje nije imao prigodu često primati sv. Pričest, osjeća živu želju za euharistijskim kruhom.[20] Radi se gotovo o nadnaravnoj želji koja se ne može razumjeti samo iz njegova dubokog uvjerenja o potrebi sv. pričesti za vođenje duhovnog života. Posebno je izražajan u tome smilu ovaj odlomak gdje govori o svojim slabostima i o potrebi Euharistije:

“Silno sam slab čovjek. 'Sitne niti' su me rastrgale. Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima. Ta, na jelo dosta mislim i možda se i često prejedem. Onda nisam najtočniji u svemu. Površan sam. No, što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv. misi. Nonsens. Trebao sam žrtvovati i prilika bi se našla. O, upravo sada treba duševne snage, trebam crpiti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja ju pretvara u duševno zadovoljstvo, koja miruje u osjećanju nečeg nepoznatog, neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. Deus adiuva me!»[21]

Na drugim mjestima u dnevniku vidi se također kako je Ivan uvjeren u potrebu primanja Euharistije da bi učvrstio svoju volju u borbi protiv zla. Također i taj učinak Euharistije Ivan osjeća na iskustven način. Za Uskrs 1916. god. primio je sv. Pričest i potom bilježi:

«Na uskrsnu nedjelju, jučer, primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće.»[22]

       (4) Hostija središte svemira. - I na kraju treba istaknuti njegovu viziju, odnosno uvjerenje o Kristu u Hostiji kao središtu svemira. Dva teksta u kojima je istaknuo tu misao nastala su za vrijeme rata:

«Svete Euharistije nema. Živim ovdje kao poganin ili kakva zvijer. Kao da Agnus (Jaganjac) nije više u centrumu kozmosa, kao da Ga uopće nema…»[23]

Drugi je tekst još izražajniji.  Radi se o nacrtu za roman što ga je htio napisati nakon rata, a obrađivao bi jednog suvremenog čovjeka koji nakon trpljenja i patnji proživljenih u ratu pronalazi put k Bogu:

“Razmišljanjem, gledanjem, promatranjem historije dolazi do središta svega univerzuma, dolazi do centruma, oko kojeg se vrti u koncentričnim krugovima čovječanstvo, priroda, svemir, i zagrobni život. - Hostija. Djelo završava Ivanovim otkrivenjem: Ne sjećam se više riječi, a smisao je da je Janje - žrtva centrum univerzuma. ”[24]

Ovo iskustvo Krista s godinama se produbljuje. Radi se o shvaćanju Krista koje je sve cjelovitije,  ali i sve zahtjevnije u svome osobnom iskustvu što Ivan ne osjeća toliko kao žrtvu, nego više kao privlačnu silu kojoj se potpuno slobodno predaje. Glavno mjesto u ovom iskustvu Krista ima euharistija kojoj Ivan već kao mlad naslućuje, ne bez posebne milost, značenje za kršćanski život i njezine brojne plodove koji su zamjetljivi u njegovom duhovnom i psihičkom životu, kako se vidi iz njegova dnevnika.

11. Crkva

       Bliski Ivanov prijatelj, prof. Dušan Žanko, zapisao je prigodom 10. obljetnice smrti Ivana Merza ove riječi: «Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve; Crkve koja kroz papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi žrtvu hvale Ocu.»[25]  Bila je to istaknuta karakteristika njegove zrele dobi koja se već pojavljuje u njegovu dnevniku.

       U prvom momentu Crkva za njega predstavlja jednu instituciju, duhovni autoritet koji treba slušati, priznati «u protivnom bez autoriteta nema sloge.»[26] Napisao je ove retke kada mu savjest predbacila što je za vrijeme korizme sudjelovao na zabavi, a to je u ono vrijeme vjernicima bilo zabranjeno. Isti stav pokazuje Ivan prigodom odbijanja da prisustvuje jednoj spiritističkoj seansi na koju je bio pozvan. Bez dopuštenja Crkve ne želi u tome sudjelovati. «Ta, autoritet se mora priznavati, jer inače sav poredak ode k vragu.»[27]

Nalazeći se u srednjoj školi dogodilo mu se da je koji puta propustio nedjeljnu sv. misu bez opravdanog razloga. Svoje propuste bilježi u svome dnevniku, priznaje krivnju, prekorava se i odlučuje da se to više ne smije ponoviti.[28]

Paralelno s tom sviješću nalazi se u njegovu duhu misao o Crkvi kao majci, kao o velikoj obitelji, zajednici jedinstva, ljubavi, promicanja čovjeka. Premda se nije izrazio tim riječima, takvo shvaćanje i osjećanje Crkve nalazimo u klici u pojedinim izrazima koje je zabilježio u prvoj godini vođenja dnevnika. Sa svojim drugovima pohodio je na jednoj školskoj ekskurziji Hrvatsku Kostajanicu i stari grad Zrinj te bilježi:

«Već se je izdaleka vidjela crkva i kad sam je vidio bilo mi je ugodno. Chiesa nostra! (naša Crkva!)»[29]

Tri godine poslije, to osjećanje i razumijevanje Crkve postat će još izražajnije te naslućuje i druge njezine dimenzije. Tako bilježi za vrijeme boravka na bojištu: «Gledao sam s Monte Cuca na Roanu. U dolini se vidi grad s crkvom. Crkva, Bože moj, vrhunac i centrum kulture i cijelog čovječanstva. Kako se divim čovječanstvu, koje izgrađuje gradove i ujedinjuje to ljudsko djelo, s Božjom idejom; poput slike Kristove. Onamo dolje me vuče srce; zaželio sam se ljudi i rada, kolorita raznih jezika i umijeća; boja, šarenila, raznolikosti. Zaželio sam se kulturnih ustanova, raznih društava, raznih redova, koji djeluju u čovječanstvu. Centrum svega neka bude Gospodin naš Isus koji je posvetio cijelu prirodu i djelovanje u čovječanstvu u Crkvi, njegovu živom tijelu.»[30]

       Nakon završenog rata Ivan izlazi potpuno uvjeren o istinitosti kršćanstva s jasnim ciljevima i djelotvornim odlukama za novu orijentaciju svoga života. Shvaćanje Crkve za nj postaje sve bogatije i dublje. Kroz studij i živi kontakt s raznim katoličkim udruženjima i crkvenim osobama, Crkva mu se pojavljuje u svojoj mnogostrukoj realnosti za čije se interese spremno zauzima. Stoga moli da

«nam pomogne dragi Isus, da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našeg bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu.»[31]

Na drugom mjestu upućuje molitvu već pok. biskupu Mahniću, nakon što je doznao za njegovu smrt, da iz Katoličkog pokreta proizađe što više snažnih ličnosti «koje će raditi samo za presvetu Crkvu Katoličku.»[32] Zamjećuje na istom mjestu također da katolici u Hrvatskoj nemaju jednu politiku velikih poteza kojima bi «alfa i omega bio širenje Crkve Kristova.»[33] Za njega Crkva ima najispravniji «Weltanschaung»(pogled na svijet) u čijem svjetlu sve objektivno promatra i prosuđuje.[34] Crkva u svakom vijeku «pokazuje čovječanstvu pravi smisao života.»[35]  Treba studirati povijest Crkve i njezinu sadašnju aktivnost  da bi se uvjerilo kako je «ona jedina koja vuče čovječanstvo naprijed.»[36]

       U velikoj opasnosti da postane slijep zbog bolesti očiju potpuno se predaje Bogu jer on najbolje zna «što je za Crkvu i za me bolje. Ako dakle svi planovi, sav moj dosadašnji rad bude prividno uzaludan, ipak će Crkva rasti i Krist drugi put doći. Jedan čovjek više ili manje – samo taj čovjek neka vrši volju Božju u tim časovima.»[37] Veoma je bio impresioniran i oduševljen sudjelovanjem na prvoj svetoj misi što ju je služilo 17 misionara u samostanu St. Gabriel u Modlingu kraj Beča, koji su se pripremali za misije. Želi da i hrvatski narod ima takvih misionara jer bi se tako proširilo herojsko shvaćanje kršćanstva. «Blago narodu koji rađa misionare!»[38] 

Međutim, Merz je ponegdje i  kritičan bilo u odnosu na osobe Crkve kao i na neke stavove Crkve u odnosu na promjenu formi. Njegova  kritika pogađa najprije vojne svećenike koji ne propovijedaju dobro[39]  ili ostavljaju vojnike na bojištu bez duhovne skrbi i utjehe. Kad je bilo očito da Austrija gubi, dolaze podsjetiti vojnike na njihovu prisegu kako bi ih potaknuli za borbu kao da je prisega važnija od ljudskih života.[40]  Njegova je kritika također usmjerena prema onima iz klera koji ne žive dostojanstveno svoj svećenički poziv. «Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu biti kler svet.»[41] Toga istoga dana Ivan u dnevniku zapisuje oštru kritiku zagrebačke bogoslovije gdje je prema njegovu saznanju duh veoma površan i koja tako formira svećenike bez velikog i uzvišenog ideala, dapače koji se čak opiru i prave poteškoće Katoličkom pokretu, jer ne razumiju apostolski duh mladih kršćana koji bi se željeli angažirati u radu za raširenje vjere.

Nalazimo samo jedan odlomak u njegovu dnevniku gdje se kritički osvrće na nepostojanje inkulturacije Crkve u njegovo vrijeme, posebno liturgije, u kulturama drugih naroda što posebno dolazi do izražaja u liturgiji:

  «Zato je, držim, silna pogrješka sa strane crkvenih faktora, što s bojazni gledaju na ponarođenje crkvenih formi. Upravo u tome ima da se pokaže vječnost Duha što vodi Crkvu, da On uz svaku formu, uz svaki jezik, može da jedinstveno i snažno drži na okupu svu tu veliku organizaciju, što ju čine raznobojni narodni elementi, koji su sav svoj narodni mentalitet i kolorit stavili u službu uzveličanja Crkve. Rimski kolorit dao je zaista dosada najveće vrednote Crkvi, ali on nije, i to ni Božja providnost ne želi - da bude jedini kolorit. Time se mladenački žar mora izgubiti i napokon mora da zavlada skučenost, čiji se tragovi već zapažaju.  Narodne liturgije moraju se nakalemiti na trs (Weinstock) Crkve i tako će u ove ući silne bujice života, koje će sav narod preporoditi. Mi to danas jedva i shvaćamo, ali povijest Crkve će drugačije suditi. Crkva je živi organizam koji se razvija i ona je zapravo proživjela istom romansku ili latinsku fazu...»[42]

       Ove  dalekovidne  ideje  22-godišnjeg mladog Merza aktualizirat će četiri desetljeća kasnije Drugi vatikanski sabor. Ovaj njegov tekst pokazuju nam, međutim, koliku je širinu duha mladi Ivan posjedovao i kako je jasno uočavao probleme s kojima se susretala Crkva u novim vremenima. Zato i ne čudi da su često Merza nazivali pretečom Drugog vatikanskog sabora jer je i na drugim područjima Merz živio i razmišljao onako kako je to kasnije potvrdio i proveo Drugi vatikanski sabor.