DUHOVNI PUT IVANA MERZA PREMA

 NJEGOVU DNEVNIKU

ČETVRTI  DIO

12. Problem života

13. Moralna načela i vrijednosti

14. Savjest

15. Stavovi prema okolini

16. Priznanje osobnih ograničenosti

17. Ljubav, seksualnost, čistoća

 18. Težnja za moralnom savršenošću

12. Problem života

       Analogno s problemom istine i ljubavi Ivanu se postavljao i problem života koji zauzima važno mjesto u njegovim refleksijama.[1] «Sav je život jedna velika i lijepa tajna.»[2] Dapače cijeni ga više od literature: «Život je za nas ljude jedina veličina i izvor svega.»[3] Promatra ga i studira, kritizira teoretičare koji sastavljaju teorije bez povezanosti sa stvarnošću.[4] Od kada se počeo zanimati za problemu života nije mu promakla njegova bitna karakteristika: «Život nije uživanje nego žrtva.»[5]  Život traži mnoga odricanja i mnogo borbe.[6] S druge pak strane svjestan je da je život jedan zadatak što ga mora izvršiti dobro, i stoga se obraća Bogu i Gospi da ga u tome pomognu.[7]

13. Moralna načela i vrijednosti

       Osim literarnih, filozofskih, teološko-duhovnih refleksija, Ivan nam je u svome dnevniku ostavio brojne analize svojih duševnih stanja, svojih težnji, svojih slabosti i moralnih borbi.  Iz toga opširnog materijala veoma je lako zadobiti jasnu sliku njegove moralne osobnosti. 

       U prvom redu iz dnevnika jasno proizlazi da je Ivan bio obdaren velikom osjetljivošću za zahtjeve prirodnog moralnog zakona. To dolazi do izražaja bilo iz problema savjesti koje Ivan bilježi u svome dnevniku, bilo da opisuje i priznaje svoje slabosti, bilo da reagira na svoj način na nemoralnost ambijenta u kojem se nalazi. Uz tu osjetljivost  Ivan osjeća težnju prema moralnom i kršćanskom savršenstvu, tako da se sam pita: «Odakle je u meni ta silna želja za usavršavanjem?» Ivan međutim ne ostaje samo na razini želja nego ozbiljno upotrebljava sva raspoloživa sredstva da bi stigao do onoga cilja prema kojemu se osjećao privučen.

Osim toga njegova moralna shvaćanja dolaze do izražaja u prikazima i  kritikama knjiga koje je čitao. Ako je u kojoj knjizi našao kakav dio ili sam sadržaj  koji je bio u kontrastu bilo sa prirodnim moralom ili s kršćanskim moralom, nije propustio izreći svoj kritički sud i svoju osudu likova, sadržaja ili samoga autora.[8]

Pogledajmo podrobnije svaku od komponenti njegova duhovno-moralnog lika.

14. Savjest

Već na početku dnevnika Ivan opisuje jedan događaj prema kojemu njegova savjest snažno reagira. Njegovi su drugovi odlučili ući u školu po noći i ukrasti  pitanja i zadatke koji su bili određeni za njihovu maturu. Ivan osuđuje ovu inicijativu i pita se: «Gdje je savjest tih ljudi?!»[9] Međutim kolegijalnost i solidarnost s drugovima, koji u tome činu ne vide ništa zloga, je pretegnula tako da i on surađuje i daje svoj potpis, te da u slučaju da budu otkriveni svi snose posljedice. Međutim on odlučuje da ako mu pitanja i zadaci  dođu do ruku da će ih razderati i da će ići na ispit bez te pomoći. «Bože, oprosti mi ako sam sagriješio, znam da mi je svetije poštenje i konzekvencija nego išta drugo. Gledat ću da sve popravim. Molim Te, Bože, snage.»[10]

Cijeli je taj slučaj Ivan u dnevniku jasno proanalizirao  u svim vidovima i posljedicama. U svojoj sumnji obraća se Bogu tražeći svjetlo i snagu, i potom uvidjevši da nije trebao toliko popustiti drugovima, traži od Boga oproštenje. Upravo u ovom slučaju jasno se pokazuje njegova osjetljivost za moralne norme, za  pravdu i poštenja.[11]

Drugi slučaj u kojem se pojavljuje njegov osjećaj dužnosti dolazi također iz razdoblja škole. Ivan se je veoma zabavio igrajući tenis, tako da nije došao na sat klavira što mu ga je davala jedna profesorica. «To se više ne smije dogoditi, da se zbog zabave dužnost propusti. Time sam i nju doveo u nepriliku, što mi je žao.»[12]

       Već smo vidjeli njegov stav prema Crkvi kao prema autoritetu kojemu se podlaže i očituje poslušnost i predbacuje si što je koji puta propustio nedjeljnu sv. misu.  Njegova savjest na poseban način reagira za vrijeme rata pitajući se da li je njegovo sudjelovanje u ratu opravdano ili nije. Malo pomalo se u njemu kristalizira odbacivanje i osuda rata i nepravdi koje rat sa sobom nosi.

15. Stavovi prema okolini

Ivanova savjest jednako je tako osjetljiva u odnosu na moralno ponašanje onih koji ga  okružuju. Napose za vrijeme posljednjih mjeseci srednje škole i za vrijeme boravka u Vojnoj akademiji, Ivan ozbiljno kritizira moralno ponašanje svojih drugova. Napose ga boli farizejsko ponašanje mladih koji se priznaju katolicima, dok se nemoralno ponašaju u svakidašnjem životu.[13] Veoma je radostan, gotovo oduševljen nakon jednog predavanja u kojem je predavač osuđivao aktualna moralna zla.[14] Ivan se međutim ne zaustavlja samo na kritici i osudi nemoralnog ponašanja društva i pojedinaca iz njegove okoline. Kad npr. analizira i razmišlja o nemoralnom ponašanju pitomaca Vojne akademije zaključuje da je tomu uzrok loš odgoj. Uočava da također i u najgorim ljudima ima dosta dobra.[15] Osim toga predlaže rješenja da bi se liječila ta moralna zla. Kritizirajući naturalizam Ibsena i njegove ideje o popravljanju čovječanstva, veli da se ljudi mogu popravljati kroz katolička društva, konkretno kroz Marijinu kongregaciju.[16] Još se jasnije izražava o nemoralnosti pitomaca Vojne akademije. Da bi se liječila tolika zla «treba stvoriti snažne vjerske organizacije. Bez toga nema ništa.»[17]

U povodu ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda kad se pripremala osveta za Srbe koji su odgovorni za atentat, Ivan ovako razmišlja: «Ne ići rušiti. To nije pozitivan rad. Zlo se mora dobrim pobijediti.»[18]

Isto takvu osjetljivost Ivan pokazuje u odnosu na moralne vrijednosti svakidašnjeg života. Doimlju ga se osobe koje pokazuju dobrotu srca, ili čvrstoću karaktera ili visoko moralno ponašanje. U prvom redu to je njegova majka. Ona mu je poslala nešto novca dok je boravio na praznicima te bilježi u dnevniku: «Dobra mama. Tako dobar neću moći nikad biti.»[19] Divi se duševnoj ljepoti časnih sestara, njihovoj poniznosti i drugim vrlinama.[20] Napose se divi svome profesoru srednje škole dr. Ljubomiru Marakoviću koji ga svojim ponašanjem i moralnim vrlinama oduševljava. Kao izgrađeni katolički intelektualac prof. Maraković je veoma snažno i odlučujuće djelovao u vjerskom i moralnom smislu na mladoga Ivana. U svome dnevniku Ivan ga veoma često spominje.[21]

Treba još spomenuti da Ivana posebno privlači ideal  čistoće. Polazeći u vojsku oprašta se sa svojim prijateljima i znancima među kojima je bio i dr. Rebac. U dnevniku opisuje taj rastanak:

«No čega mi je ovdje najviše žao, to je Dr. Rebca. Nijesmo mnogo razgovarali, no sve je puno životne snage, puno ljubavi i neke čudne, zapravo mistične čistoće. Kako takav čovjek djeluje na drugoga. Sam osjećam, da me se ma kako inteligentan čovjek, ne bi ikada mogao tako dojmiti, kao čisti. To je faktično, i baš ovo mi potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća i vječno čistoća, treba da je geslo.»[22]

16. Priznanje osobnih ograničenosti

Ivan je veoma autokritičan na svoje moralne granice i slabosti. Ne oklijeva to spomenuti u svome dnevniku i to uvijek kad doživi ili osjeti tu bolnu stvarnost u svome biću. Glavni njegovi moralne nedostaci na koje se žali ne jednom jest egoizam,[23] oholost i uznositost,[24] proždrljivost i ovisnost o hrani.[25] Često priznaje nemar u duhovnom životu, manjak molitve i veze s Bogom, opće padanje u duhovom životu.[26] Koji puta je toliko obeshrabren zbog svojih slabosti da čak nema volje za život;  ali odmah ispravlja takve negativne osjećaje svjestan nazočnosti nade u nešto vječno u dnu njegove duše.[27] Takva svijest njegovih granica i moralnih slabosti izaziva kod njega snažan vapaj, obraća se Bogu od kojega traži pomoć da pobijedi zlo u sebi. Mnogi njegovi zapisi o svojim slabostima završavaju dirljivim molitvama punim pouzdanja u Boga  i poniznim očekivanjem njegove milosti.

 «O Bože, da sam već kod Tebe, najbolje bi bilo; sažgi plamenom svojega Milosrđa sve parazite grijeha što su se uvukli u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati. ali je teško sveto živjeti.“[28]

Ili:

„Bože molim Ti se za Milost, da sažgeš moju lijenost i sjetilnost, i podaj mojemu duhu nadmoć nad želucem, koji me hoće da pokori. Posveti mi tijelo i dušu!”[29]

Ovi tekstovi u kojima opisuje i priznaje svoje moralne slabosti nalaze se u dnevniku u razdoblju prije i za vrijeme prvog svjetskog rata.

17. Ljubav – Seksualnost – Čistoća

       Ivan ne ostaje samo na konstataciji i priznanju svojih moralnih slabosti, nego se s njima suočava na jedan muževan i čvrst način i nastoji ih nadvladati te tako odgovoriti onom nutarnjem zovu koji ga je poticao i zvao na ostvarivanje veće kršćanske savršenosti. No, prije nego o tome opširnije progovorimo trebamo se malo zaustaviti na Ivanovom shvaćanju i doživljavanju ljudske ljubavi, te vidjeti kako je Ivan prolazio i rješavao te probleme.

       Već smo opširno govorili o njegovom iskustvu prve ljubavi i o pozitivnim učincima što ih je to njegovo iskustvo imalo općenito za shvaćanje ljudske ljubavi u Ivanovu životu. Premda Ivan veli da se je zauvijek pomirio s prirodom, tj. kao da više ne osjeća toga nagona i da je ženski element u njegovu životu odigrao onu ulogu koju je trebao i da se više neće zaljubljivati,[30] ipak je još daleko od trajnog rješenja problema ljubavi koji mu se nameće sa svom intenzivnošću sve do kraja rata. Ostavio nam je u dnevniku zabilježen svaki pokret i titraj svoje duše o toj temi, i sve ono što je proživljavao i osjećao u sebi po pitanju ovoga ljudskog nagona.

       Problem ljubavi mu se nameće na dvije razine:  teoretski i praktično. Teoretski mu se problem ne samo povećava nego i komplicira brojnim mišljenjima raznih pisaca i filozofa koje je čitao. Sama ljubav mu se predstavlja kao veliki problem, sfinga. Želi je definirati, ali ne uspijeva. Sumnje i nesigurnosti ga muče. Sastoji li se ljubav samo u nečem fiziološkom kako mu sugeriraju pojedini pisci i mislioci, ili u njoj ima nešto više?

Često razmišlja o pojmu «ewig weibliches - vječno ženskom» nastojeći mu  odrediti  bit i značenje.[31] Uzdiže se u metafizičke sfere i nastoji izvesti po analogiji ljudsku ljubav iz božanske stvarnosti, tj. iz odnosa Bog, Gospa i dijete Isus koji su analogatum primarium u odnosu na ljudsku ljubav koja bi bila analogatum secundarium.[32] Ali odmah priznaje granice i nedostatke takvog razmišljanja. Pomalo se na teoretskom planu približava ispravnim shvaćanjima trudeći se da si načini točan sud o problemu žene koji bi se potpuno približio istini. Dolazi do zaključka o prvenstvu duhovne dimenzije unutar ljubavi, o osobnom odnosu u relaciji između muža i žene čemu treba biti podređena tjelesna dimenzija i koja treba biti podčinjena višim ciljevima.[33] Ove njegove teorijske spoznaje s godinama će biti pročišćene i produbljene tako da već 1919.g  na problem ljudske ljubavi gleda kroz nauk sv. Pavla što obogaćuje učenjem Crkve koje se temelji na nadnaravnoj stvarnosti da su ljudska ljubav i brak samo slika onoga odnosa koji postoji između Krista i Crkve.

Na praktičnom planu problem ljubavi mu se postavlja dosta naglašeno jer je u ambijentu gdje je živio susretao djevojke koje su privlačile njegovu pozornost i simpatiju. Ostavio nam je tako detaljne opise i primjedbe o svojim osjećajima i iskustvima u svezi tih kontakata. Ali prema nijednoj djevojci koju je kasnije upoznao nije osjećao takvu ljubav kao prema Greti. Više su poticale njegovu refleksiju i omogućivali  mu da bolje upoznaje žensku narav i njezine reakcije.[34]

Iz svih navedenih tekstova mogu se izvući ovi zaključci: ženska narav, žena kao takva ga privlači. Osjeća u sebi seksualni nagon kojemu međutim ostaje gospodar. Dapače, prisutnost senzualnosti u svojim kontaktima s djevojkama osjeća i ocjenjuje kao nešto negativno, kao zlo, nešto što ponižava i njega i djevojku.

       Njegova oštra reakcija protiv zloporabe seksualnosti koju je susretao u svome ambijentu pokazuje nam kako je imao visoko shvaćanje o ljudskoj seksualnosti i o težini  grijeha uzrokovanim prekršajima moralnih normi na seksualnom području. U dva navrata u svome dnevniku ostavio nam je izvanredna razmišljanja i primjedbe koje nisu samo proizlazile samo iz njegove kršćanske savjesti, nego i iz jasne intuicije naravnog moralnog reda.[35]

       Treba također naglasiti njegovu hrabru borbu da zagospodari seksualnim nagonom kojega je kao zdrav i normalan čovjek osjećao.  Također i o tome nam je ostavio važne bilješke u svome dnevniku.[36] Svjestan je da bi popustiti nagonu  značilo «baciti u blato svu svoju ideologiju.»[37] Sredstva koja u tome smislu upotrebljava jesu različita. U napastima si nastoji predstaviti i dozvati u svijest svoje ideale koji su došli u opasnost: «Ewig weibliches (vječno žensko), memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti), rad za čovječasntvo, estetski osjećaj.»[38] Ili npr. traži od kolege da prestane s erotskim govorom.[39] Često se u molitvi obraća Gospi, zaziva je ili si jednostavno predočava njezinu sliku.[40] Pomognut milošću koju je od Boga u molitvi tražio uspio je izaći pobjednikom iz ove borbe. Ali je svjestan koliko je potrebno «krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu.»[41]

18. Prema kršćanskoj savršenosti

       Osim zahtijeva prirodnog moralnog zakona što ga je Ivan jasno osjećao u sebi, i osim navika jednog dobrog odgoja koji je Ivan ponio sa sobom iz roditeljskog doma, Ivan je osjećao u sebi još jedan snažan nutarnji poticaj i to prema moralnoj savršenosti što će prema kraju rata u njemu sazreti kao ideal kršćanske svetosti i savršenosti koji treba ostvarivati. Osim toga osjećao je u sebi snažnu želju za duhovnim stvarima, za dubokim duhovnim životom. Već kao pitomac Vojne akademije piše: «Sav naš rad treba biti faustovsko usavršavanje, težnja za spoznajom.»[42] Ovu svoju težnju izražavao je mnogo puta.[43] Dapače, sam dnevnik je započeo voditi upravo sa željom da «odgaja svoju unutrašnjost i stvori od svoje duše remekdjelo.»[44] S druge pak strane često uočava da je još daleko od svake savršenosti što ga žalosti.[45] Sam si postavlja pitanje: «Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka nadnaravna sila uvijek govori posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?!»[46] Ovaj ideal moralnog savršenstva koji je u prvo vrijeme bio identičan s faustovskim idealom, s pojmom nadčovjeka kao potpunim gospodarom samoga sebe, svojih nagona, tijekom boravka u ratu potpuno se promijenio i identificirao s idealom kršćanske savršenosti.

Ivan osjeća snažan poticaj da vodi duboki duhovni život. Čini sve što je moguće da bi zadovoljio ove svoje duboke potrebe i upotrebljava sva sredstva da bi ostvarivao onu savršenost koja ga je toliko privlačila.

Polazi u vojsku sa željom da nađe prikladna djela za studij Svetoga Pisma.[47] Za vrijeme cijelog ratnog razdoblja čita knjižicu «Nasljeduj Krista», često je komentira u dnevniku, dapače i prepisuje cijele rečenice i odlomke koji su mu se svidjeli. Naziva je «najboljom knjigom za život». [48] Uz nju si uspijeva nabaviti na bojište i druge knjige duhovnog i vjerskog sadržaja, kao i  knjige s područja književnosti.

Stalna smrtna opasnost na bojištu samo povećava njegovu svijest o duhovnom svijetu i izaziva kod njega rastuće uvjerenje o krhkosti i prolaznosti ljudskog života i materijalnog svijeta, te usmjerava njegove težnje prema duhovnim i religioznim stvarnostima. Premda se nalazi u stalnoj smrtnoj opasnosti, nije se ipak još pomirio s činjenicom da bi stvarno mogao otići na drugi svijet gdje je ono pravo kraljevstvo.[49] Ima straha pred posljednjim «ispitom» tj. Božjim sudom, jer ima još mnogo nedostataka i još nije stigao do moralne i duhovne savršenosti.[50] Ipak njegove misli često idu prema onostranosti gdje je pravi  život:

«Ovo tjelesno zapravo nije život; život je ono tamno nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje, da osjetimo onaj drugi svijet, one neodoljive sile koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život koji nas okružuje, moramo u sebi ubiti u nama svaku strast i težiti asketskom životu.»[51] 

Takve i slične refleksije koje se odnose na iskustvo nevidljivog, duhovnog svijeta, njegove stvarnosti i njegove privlačnosti, nalazimo često u njegovim razmišljanjima.

Osim čitanja vjerskih knjiga, Ivan je nastojao voditi jedan život uistinu duhovan i asketski. Često je  molio i meditirao. Uvijek je, kad mu je to bilo moguće pristupao sakramentima.

«Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama.»[52]

       Nisu mu bile dosta samo poteškoće rata i bojišta nego se i za vrijeme toga razdoblja svladavao upravo na herojski način. Njegova svladavanja odnosila su se najprije na hranu. Osjećao je veliku sklonost prema hrani što se međutim može objasniti i nedostatnom ishranom za vrijeme rata kao i drugim motivima: nezaposlenost, frustracije proizašle iz situacije u kojoj se nalazio morajući se boriti protiv svoje volje za interese drugih itd. Ovu sklonost hrani koja je često zaokupljala i njegovu maštu, doživljavao je kao jedan defekt i nesavršenost. Da bi pobijedio taj nered u svojoj duši, često si je nametao mala odricanja ili prave postove, upravo sa željom da zadobije onu nutarnju, duhovnu slobodu.[53] Također i nakon rata Ivan će veoma cijeniti post i odricanje od hrane kao odabrano sredstvo na napredak u nutarnjem savršenstvu.[54]

       Nije mu uvijek uspijevalo da živi prema zahtjevima ideala koji ga je privlačio. Osjeća granice ljudske prirode, zakon tijela koji ga je često sprečavao u ostvarenju njegovih plemenitih ciljeva. Njegove žalopojke u tome smislu mogu se često susresti u dnevniku.[55] Samostanski ga život oduševljava. Zamjećuje kako su sretni redovnici jer uvijek mogu moliti, činiti dobra djela, i ostvarivati načelo «abnegatio sui ipsius – svladavanje samoga sebe.»[56]