|
Banja Luka 1914.
Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16.XII.1896. Tu je proveo djetinjstvo i mladost te pohađao osnovnu školu i gimnaziju, banjalučku realku, gdje je maturirao 1914.g. Dnevnik započinje pisati u posljednjem razredu gimnazije, nekoliko mjeseci prije mature na poticaj svoga profesora Ljubomira Marakovića.
1. Proročanska slutnja budućnosti
Za mladih dana želio sam vruće Da srca drugih svojim prožmem srcem Da svijetlim narodima, da se uspnem Ja ni sam ne znah kamo - možda i da padnem Al padnem poput gorskog vodopada, što nakon skoka s velikih visina U zapjenjenoj svog ponora snazi, I dižuć magle stupove što tvore I oblak nov i novu kišu s neba, On duboko, još uvijek leži jak. (Byron, Manfred, III,1) ˙-(B.Luka 27.2.1914.)
Ove stihove iz Byronova Manfreda stavio je sedamnaest-godišnji Ivan Merz na početak svoga Dnevnika. Ono što je osjećao i nesvjesno slutio u svojoj duši našlo je odjeka u tim stihovima, s kojima se na neki način poistovjetio. Sigurno, ima tu puno mladenačkog oduševljenja, idealizma, snova o životu u najljepšim bojama, što je karakteristično za svakoga mladog čovjeka koji se otvara životu. Sve ove slutnje i želje u životu našeg Ivana ostvarit će se u jednom potpuno duhovnom, kršćanskom smislu, čega sigurno još nije bio svjestan kad je ove retke ispisivao. Gledajući u svjetlu ovih mladenačkih stihova njegov život koji se odvio i završio na pozornici povijesti, lako uočavamo kako je u njima sadržana vizija budućnosti, ono što će on stvarno mnogima kasnije postati.
Uvjeren u korist pisanja dnevnika Banja Luka, 27. II. 1914. 17 g. i 2 mj. Jučer, u četvrtak, pisali smo školsku zadaću o "Koristi dnevnika". Maraković nam je razjasnio veliku korist ovoga, osobito spominjući Götheovo doba, za koje je svijet dublje osjećao. To se vidi iz mnogih dnevnika - na primjer Lottin muž pisao je dnevnik i tako možemo usporediti Wertherova pisma s tim dnevnikom. Nalazimo da se fakti skoro svi slažu. - No tijekom sata a i dana razmišljao sam o tom i došao do zaključka da Ljuba - kao i uvijek - ima pravo. (Sljedećih dana Ivan upisuje u svoj dnevnik najprije ono što je u školi novo čuo od profesora i što ga se posebno dojmilo, da bi postupno počeo bilježiti ostale doživljaje izvan škole, susrete s ljudima. Potom je pomalo počeo zapisivati nutarnja stanja svoje duše, osjećaje, uspomene, razmišljanja o pročitanim knjigama, događajima, osobama itd.)
Priznavanje duhovnog autoriteta - uvjet sloge U korizmi se ne pohađaju zabave B.Luka, 2.III.1914. Jučer navečer bio sam na Kristalini (na zabavi). Bilo je dosta veselo, no kad sam se vratio, sjetio sam se da je korizma, te da se ne smiju pohađati zabave. Treba priznavati duhovni autoritet, jer bez autoriteta nema sloge.
Vjera, nacionalizam, laž Sistem temeljen na laži ne može biti trajan B.Luka, 2.III.1914. Govorio sam jučer s M. Dobra je duša, ali plitak. Ne vjeruje u Boga, Bog mu je nacionalizam. Za narod, kaže, potrebna je vjera, a za nj nije. Dakle, njegov se sistem bazira na laži i poradi toga ne može biti trajan.
Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće! što je čovjek u svemiru? B.Luka, 2.III.1914. U fizici smo govorili o brzini svjetla. Svjetlo od pokoje zvijezde treba 8, 10, 25, pa i 250 godina da do nas dođe. Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće savršeno točno, sve je veliko, neizmjerno veliko. Zvijezde jezde kroz prostor, sve je neizmjerno u tom silnom prostoru. Naša zemljica, kao mrvica, leti također i okreće se. Čovjek je na njoj zamišljena matematička točka - i on zavidi, i grize i oholi se. što je čovjek? Ništa? To ništa, ta matematička točka u točki, obuhvaća i vidi veliku pozornicu svemira i još dalje - dalje. Zar nije ta materija, što izgleda čovjek, ništavna, a opet tako, tako velika? A taj čitav svemir, ono što se vidi i ne vidi, ono što se čuje i ne čuje, tko ravna tim pozorištem, tko je taj veličanstveni Duh, koji to obuhvaća? O N je.
Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakve više nema na svijetu… Banja Luka, 9. III. 1914. 17 g. i 3 mj. Noćas sam sanjao o Travniku… Tražio sam Gretin stan. Kad sam se probudio, lebdjela mi je pred očima njezina slika kako veselo ide sa mnom u kratkim rukavima i domaćem odijelu od kuće u Travniku u dućan. Vesela je bila. Nje više nema, tijela njezinog nema, ali uspomena ostaje. Bože, oprosti njezinoj duši. Moje naslućivanje zašto je počinila samoubojstvo psihološki je obrazloženo. Svijet je nju gledao samo kao djevojku koja erotski privlači, a i ona se ponašala otvoreno, tako da je taj sud o sebi hranila. No glupi svijet nije pravo poznavao tu djevojku dobra srca, iskrenu, prirodno nadarenu, načitanu i mnogo pametniju od njezinih drugarica. U Travniku nije našla tko bi je razumio i bila je nezadovoljna, a da ni sama to nije znala. Dok je bila ovdje, voljela me je, jer je znala da u njoj ne nalazim samo žensku, nego i čovjeka. Nazivala me je prijateljem. Naša duševna veza počivala je - moram priznati gledajući sada iz daleka - na donekle (ne sasvim) erotičnoj bazi. Bog zna bi li tolika ljubav k njoj bila u meni, da se nije stvorila na taj erotični način. Lijepo kaže Sveto pismo: platonska ljubav ne postoji, to je spojeno s ljubavlju k tijelu i osebujnoj duši djevojčinoj. Ova se ljubav smije nazvati idealnom. Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakve više nema na svijetu i s tugom se sjećam njene prilike. Teško mi je na srcu kad si predočim njezin jedinstveni lik i ćud, i mislim: bilo je prah i otišlo. Koliku utjehu mi daje vjera, da ću nju istu, tijelom i dušom opet vidjeti. Nema ženske koja je njoj slična i zato svaki dublji osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim. Svrha - ideal života bio bi mi da dajem sobom dobar primjer i da u to "mehaničko doba tehnike" i svoj dio pridonesem idealizmu. O njoj i svom duševnom preokretu drugi ću put.
To što za nju osjećam ne mogu kazati, nego suze moje koje teku Banja Luka, 16. III. 1914. 17 g. i 3 mj. Među fotografijama sam tražio njenu sliku, da je vidim, ali je nije bilo; sigurno ju je mama spremila. Bio sam žalostan. Tmuran je danas dan i sjetio sam se kako je na takav dan, u proljeće ako se ne varam, ona došla k nama s roditeljima i s kapetanom W. na stari kolodvor. Bio je i König (kolega) i igrali smo zaloga. Bilo je veselo i došao je red da brojim zvijezde - i tada sam nju i uopće žensku prvi put poljubio. Nećkao sam se, a opet mi je bilo drago. Ja se spram nje nisam najgalantnije ponašao i ako sam je uvijek volio. Vozao sam se s njom mnogo u fijakeru, dočekivao svaki dan kad je izašla iz škole, pratio kući i na vratima dobio poljubac. Itd. Čitav odnos s njom isprepleten je samim poljupcima. No kad sam se vratio iz Travnika, već sam uviđao, da čovjek nije samo tijelo. Pitao sam se da li sam dobro radio, a kad sam saznao za njenu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego s vremenom. Ali opet se pitam da onog materijalnog nije bilo između nas, bi li postojao onaj duševni vez? Poljupcima smo se mi i duševno spojili. Ona je mrtva, više je neću nikad vidjeti, nju koja mi je utjeha u životu; i želim iz dna duše da je vidim Tamo, na drugom svijetu. To što za nju osjećam, ne mogu kazati, nego suze moje koje teku kad si predočim ovu plemenitu i dobroćudnu Germanku. Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju, sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi.
Pričest - izvor života Nastojao sam se uvjeriti da primam Boga B.Luka, 25.III.1914. Bio sam jučer na ispovijedi i dobio 7 Očenaša, 7 Zdravo Marija i 7 Slava Ocu. Danas sam se veselio pričestiti se i nastojao sam se uvjeriti - malo je skepse u mene - da primam Boga, koji je iz ljubavi dao Sebe za utjehu i hranu slabim ljudima. Pričest je izvor života.
Krist - svrha i cilj našim vječnim željama Gospodar svemirske vječnosti i neizmjernosti Uskrsna nedjelja, B.Luka, 12.IV.1914. Doba posta bilo je dosta žalosno. Samo je vrijeme napominjalo na muku i smrt velikog Učitelja.... Procesija nije bila tako vesela i uzvišena kao prije. Neka teška atmosfera leži na svima nama, da li zbog socijalne i političke bijede, ili zbog nedostatka ideala? Bit će poglavito ovo posljednje. Teško da je tko pomislio da se prikazao On, koji je svrha i cilj našim vječnim željama, koji je Gospodar svemirske vječnosti i neizmjernosti, koji ravna svakim detaljem prirode, svakom njezinom travčicom i svakim mravom.
Banja Luka, 18. IV. 1914. 17 g. i 4 mj. Nju ne zaboravljam, sve mi dolazi na pamet Schillerov stih: "Oh, dass sie ewig grünen bliebe, die schöne Zeit der ersten Liebe." (O, da se vječno ostane zelenjeti lijepo vrijeme prve ljubavi.)
Ovaj je svijet samo priprava za drugi koji je vječan Ima li čovjek ovdje pravo na sreću? B.Luka,14.IV.1914. Kad čovjek ovako kao mašina radi, ne razmišljajući ni o čemu, ne zna zašto živi. Kad je čovjek živ, mora misliti na vječne stvari i nalaziti sreću u tom razmišljanju. No ima li čovjek ovdje pravo na sreću? Zar nije ovaj svijet, svijet rada i muke, i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu na drugom svijetu, koji je vječan. Ovaj je svijet samo priprava..
Katolicizam JE neiscrpiviji što ga se više upoznaje Veliku ljubav pokazuje Krist u Euharistiji Krist dariva sebe za blagovanje B.Luka, 26.IV.1914. Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpiviji. Već želim da primim Tijelo Njegovo, svrhu i posljednji uzrok čovječanstva. Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti, On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenima i ništavnima Sebe na blagovanje.
Borba između Vječnosti i strasti Banja Luka, 13. VI. 1914. 17 g. i 6 mj. Bože, što sam vidio! Gad i gnjusoba…. Kolege, do kojih sam više držao, išli su se sa sluškinjama natezati i druge provocirati i sramotiti. Neki drugi otišli su "dolje". Jadnici! Tako mora biti kad ste životinje. Uvijek govoriti o idealima, a valjati se u blatu.
Osjećaj vječnosti u prolaznosti vremena Prošlo je i sutra dolazi nešto novo, i to će proći... B.Luka, 17.VI.1914. Vidim kako vrijeme neizmjernom brzinom prolazi! O čemu se jednom toliko govorilo i toliko očekivalo, prošlo je i sutra dolazi nešto novo, i to će proći, te će ovdje biti samo smrt. Da je život samo tako mašinalni rad, kao što je ovo zadnjih dana (pripremanje za maturu), čovjek bi se trebao ubiti. No kad prestane odmah uniđe u nj čuvstvo Vječnosti, Ljubavi, Ljepote i zanimljivosti života. Hoću da živim za svoju milu struku, pa makar bio vječni siromah....
Banja Luka, 19. VI. 1914. 17 g. i 6 mj. Z. je vozio na lađi neku debelu djevojku, što je zovu Barbara. Siđemo dolje, sjednemo do njih, a ona sjedne da joj se je dosta velik dio noge vidio. Teško mi je bilo, nastade užasna borba između Vječnosti i strasti te sam jedva dočekao da sam se prevezao. Strast direktno obustavi logično mišljenje, tako da sam se teško mogao u glavi sabrati o čemu idealiziram: o Ewig Weibliches (o vječno ženskom), Memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti), rad za čovječanstvo, estetski osjećaj itd. Tog dana bio sam kod male (Franjićke) i razgovarao… Navečer sam je s Antom htio pratiti, ali uslijed našeg kukavičluka to se je izjalovilo.
Svemir, vječnost, neizmjernost, duša - vječne tajne Misao, iskra, pamet - ta iskrica vječne Istine Čovjeku je prirođeno da teži k ženiBanja Luka, 21. VI. 1914. 17 g. i 6 mj. Odem Franjićki u dućan i pričao sam joj o Đalskom, Kumičiću i humoreskama Marakovića na dvoru. Poslije toga sam se šetao s Antom i Šandorom, te Plachom pod njenim prozorom. Ona je gore bila kao Đema. Je li to ljubav? Nije. Ona mene ne pozna. Ja nju ne znam. Do intimnog nije došlo. Ona je zatvorena i ja sam. Nije kao kod Grete, koja svoj osjećaj odmah iskaže; no zašto uvijek za njom letim. Bog zna kako fizički nije lijepa. Izgleda da je dobra. Tolstoj kaže: ljubav je strast. Sva ljubavna literatura se bazira na ovoj. No u mene nema strasti. Ali opet je čovjeku prirođeno da teži k ženskoj. Možda das Ewig Weibliches (vječno žensko) vuče ili je to neka sugestivna moć, kako Kleist veli. Zadnje će biti, jer zašto me uvijek k njoj vuče. Ili je ta snažna i otporna muška narav samo polovina biti i ova traži drugi dio biti, prirođenu nježnost i milovanje. To ostaje uvijek tajna… Sada je krasna noć. Neizmjerni svemirski mehanizam stoji nepomično. Ne vide se konopci ni prečke, a opet stoji. Kojom li brzinom ta neizmjernost juri i okreće se, a prah, čovjek, sve to misli. Kuda to vodi? Zašto čovjek ima tijelo, kad je on u biti duša? Zašto? Kuda? Kako? Vječne tajne. Misao, iskra, pamet, ta iskrica vječne Istine, do kakovih nas uzvišenih misli dovodi i koliko možemo shvatiti, a što je istom Neizmjernost! Kad na to mislim, hvata me vrtoglavica. Bljesak, koga čovjek ne može pomisliti, Erdgeist (Duh zemlje), ali ne abscheuliches Gesicht, nego bljesak apsolutne Istine, koju iskrice ne mogu podnijeti.
Ubojstvo Franje Ferdinanda u Sarajevu Banja Luka, 28. VI. 1914. 17 g. i 6. mj. Užas! Sljedbeni rad dnevnika prekidam. Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik u Bosni - u Bosni – ubijen! Žena također. Gdje si, san Hrvata!? Fatum pritišće. Ideali su porušeni, jadni mladić stoji i tuguje. Ubiše ga "prijatelji" Slavena, Srbi. Njegova žena također mrtva. Barbari!
Banja Luka, 28.VI.1914. 17 g. i 6. mj. Sve je još tajno, no saznao sam sve. Čitav je komplot Srba protiv njega (Ferdinanda). Najprije se našla dinamitna patrona na željeznici iz Metkovića. U Sarajevu je eksplodirala bomba i Merici, general, ako se ne varam, bio je teško ranjen. Kad je to Ferdinand saznao, pošao je automobilom u bolnicu da ga pohodi, a najednom kod ćuprije uz Vijećnicu pukoše revolveri sa sviju strana . Najprije je njega ranilo, on se nasloni na lijevu stranu, onda nju rani i ona pade na njega. On je još deset minuta živio. Kaže se da je jedan oficir skočio na đaka Principa - koji je pucao, i da se je s njim strovalio u Miljacku, te ga skoro udavio. Bože!… Umorstvo i krajnja podlost?… Komplot ovaj podli je simbol srpske ćudi? Narod je jedan u svojoj biti dobar. Ili nije? Da ne vrijedi i za nj hereditacija? Budućnost će to odlučiti. Zar je ovaj komplot znak težnje za slobodom? Nipošto. Sloboda je ideal do kojega se dolazi poštenim sredstvima. Da je Ferdinand bio tiran, neprijatelj Slavena, čovjek se ne bi čudio, ali bio je duša. Česi i Hrvati su ga voljeli više nego ikoga, a sad im se nade rasplinuše. Oni koji kažu da su jedno s Hrvatima - Srbi - razorili su sve. Što zaslužuju? Historija će ih već osuditi. Taj prekomjerni egoizam, Nitscheovska narav, bez Vjere, sve će to uroditi zasluženim plodom. Doći će u Bosni doba Francuske revolucije. Ljudi egoisti će pod izlikom oslobođenja pobuniti narod. Nastat će međusobno klanje. Životinje... Čuo sam nadalje, da su se katolici i muslimani - Hrvati - složili i demonstrirali protiv Srba, razorivši Europa-hotel i drugo. Uzorna organizacija Srba raspliće svoje mreže po čitavoj Bosni. I ovdje je neki centrum. Vladika banjalučki dobio je nalog - tko bi ga znao zašto - da bježi odavde. I ovdje kanda se spremaju demonstracije. Vojska je u pripremi. Prezir još veći mora pobuditi što je jučer bio Vidov-dan. Priredio se je sokolski pokrajinski slet. Vježbalo se od 6 h. ujutro… Imali su svoju glazbenu povorku od kojih 3000 ljudi, seljaka, sokolaša, seljanki, djece, građana itd… Bila je impozantna povorka, ali užasno mrtva. Obično se kod tih svečanosti pjeva. Kad se to saznalo (ubojstvo Ferdinanda), raspustilo se sve i seljaci su željeznicom otpremani kući. No, što je najčudnije, svi su imali "Trauerflor" (žalobni znak). Odakle im kad su dućani zatvoreni. Nosili su ih već sa sobom. To je bilo tako izvrsno organizirano, da su znali da će se Ferdinand ubiti i zato su došli ovamo, da se možda i pobune. U Brnu je bila također buna. No najveća ironija svega su hrvatske zastave koje su Srbi na vježbalištu i pred kolodvorom izvjesili. Ubiti prijatelja Hrvata, a za znak prijateljstva izvjesiti hrvatske zastave! Ironija! Gdje ostaje iskrenost i ljubav? Iz ovog meteža će istina netaknuta izaći. Gdje je Krist, koga su neprijatelji razapeli i koji daje Svjetlo Istine? Iz meteža će On izvesti sljedbenike svoje. Historija je borba za Istinom.
Neznatnost čovjeka u svemiru i veličina njegova duha U čovjeku je nešto nevidljivo što zaboravlja da je tijelo B.Luka, 4.VII.1914. Razmišljam. Prije godinu dana bila je zemlja u svemiru na istom mjestu, no dok sam ovo napisao, prevalila je ogroman put i ona uvijek jezdi i zviždi kroz svemir naokolo, ogromnom brzinom i čitavu godinu dana treba dok prevali svoj put. Naša mala zemlja, a mi sitni ljudići, sitniji no što nam se čini organizam najmanjega crvića. Gledamo ga kroz povećalo i vidimo da se miče. I to neizmjerno malo je organizam, koji se hrani, miče se i ima svoju svrhu. A mi ogromni ljudi, mi ne vodimo brigu o tim mirijadama sitnih organizama. No što je vječnost? Crv i čovjek - slaba usporedba, nije nikakva. Crv i čitava zemlja, i to je malo. Možda: crv i svemir. Da, to je pravo. što je spram svemira čovjek - crv? Tijelo je crv, ali čovjek nije tijelo, u njemu je nešto nevidljivo, što zaboravlja da je tijelo. Njegova iskra. Neizmjerno mali dio, dio Njegove iskrice, ali opet je od Njega. I ta nas malenkost vodi da zaključujemo na čitav svemir, na neizmjernost, čak na Njega. To je divno.
Sjećanja na prvu, tragičnu ljubav Život je borba za Istinu Prva je ljubav najdublja i zato mi je uspomena sveta Sve je od neizmjernog Duha, od Istine, Dobrote i Ljepote Strah me hvata kad pomislim da je izgubila Vječnost Banja Luka, 4. VII. 1914. - prva godišnjica Gretine smrti 17 g. i 7 mj. Zanesen velikom harmonijom, melodijama koje osjećam, a ne čujem, slikama koje poznajem, a nikada ih nisam vidio, mislim na prvu ljubav. Koliki pad iz Vječnosti u prolaznost. No što je na tome bilo zlo i prolazno, nestalo je, a ono uzvišeno i plemenito dalje živi u mojemu srcu, uzdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako! Možda je ona u to doba izdahnula. Za to nisam ni znao. Žarko sam se molio Bogu da je održi na životu i bio sam uvjeren o uspjehu molitve, ali bilo je prekasno. Već je ona prestala biti. Duša se njezina otresla prolaznosti i otišla je. Kamo? U Vječnost. Ali, Bože, groza me hvata kada pomislim da je sama sebi oduzela život. Život je borba za Istinom, a ona kukavno odustaje od te borbe. Dijete je dvadesetog stoljeća, laganih nazora. Da je sada živa, možda bi bilo sve drugačije, ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete dvadesetog stoljeća. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje. Prva je ljubav najdublja i zato mi je uspomena sveta. Na groblje nisam odnio cvijeća, jer čuvstva bi se otupila da se iznesu pred svijet. Otac njen i majka možda plaču, a meni je teško kad si dozovem slike u pamet. Bila je pametnija nego ostale njene drugarice, uvijek je čitala knjige i oduševljavala za se. Ali dubine joj nitko nije dao. Prolazio joj je život monotono, razmišljala je kad dan dođe, dan ode, čeka da i prođe. Možda bi se udala, dobila djece, i umrla. Takav je život. Nije znala zašto živi. Nije možda ni znala da postoji Vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote. Prošlo je, a proći ću i ja, kao i sve ovo, ali mi ćemo svi biti. Možda i ona jest! Strah me hvata kad pomislim da je izgubila Vječnost. Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce truje, daj, Bože Vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde! Vratimo se k ljudima. Život je borba za Istinom i promotrimo ga.
Sve je ovo prolazno... Prošlo je, oplemenilo me… i bez toga se može živjeti! Banja Luka 8. VII. 1914. 17 g. i 7 mj. Svaki dan sam u Salvator ulici, gdje se mala šeće s Vlašićevom. Prolazimo jedno mimo drugog. Zbog matere ne mogu joj se priključiti. Volim je, iako je ne poznam. Sve je ovo prolazno. Kao Gretu teško da sam što tako duboko volio; i svejedno prošlo je, sjećam se, oplemenilo me je, ali se i bez toga može živjeti. Dnevnik mi je jedino sjećanje na poeziju u ovome glupom radu. Ići ću na more. Kamo, ne znam. Najradije bih išao onamo, gdje se govori samo francuski.
Maturirao sam Djetinjstvo je prošlo. Proći će i život Banja Luka, 11. VII. 1914. 17 g. i 7 mj. Finis finaliter. Maturirao sam. Riješio sam se brige, ali... plakao sam u podne. Tko bi znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život.
Nagon bi svu moju ideologiju mogao baciti u blato Kad pozovem u pomoć Djevicu, pomogne mi mnogo Opatija, 22. VII. 1914. 17 g. i 7 mj. Ustao sam u 9 s., sunčao se jako, da sam pocrnio. Na kupanju na me jako djeluje erotični momenat. Vidim da je nagon zao, gadan, da bi svu moju ideologiju mogao baciti u blato i svejedno se opet pojavi. Kad pozovem u pomoć Djevicu, pomogne mi mnogo, ali opet se javi. Boravak je ovdje za tijelo ugodan, ali čovjek previše misli na tijelo. Sva misao je kad će jesti, kad spavati, kud sad i kud kasnije ići. More je izvanredne ljepote, ali sâm ga uživati nije lako; kad bi tko bio tko bi čovjeka razumio. Sjećam se uvijek Grete. Kad vidim kakvu djevojku gdje se smije s mladićem, meni je teško. Onakvo što kao što je Greta, neću naći. I da se nađe, opet bi uspomena na Gretu ovaj odnos pomrčala i ne bi čovjek mogao biti tako iskren.
Molio sam ga da prestane Opatija, 23. VII. 1914. 17 g. i 7 mj. Spavao sam do 5 popodne i šetajući sretnem M.P. Bilo mu je drago a i meni, kad je vidio ratnu lađu… Erotično je počeo govoriti i molio sam ga da prestane… (Narednih dana Merz opisuje u svome dnevniku političke prilike pred Prvi svjetski rat. Nakon ubojstva Ferdinanda u Sarajevu, Austrija je najprije predala ultimatum Srbiji koji je ona odbila, a onda joj je navijestila rat. Sva ta predratna situacija i psihoza nalazi odjeka u Merzovu dnevniku; o svemu ostavlja zanimljive zapise te svoje moralne ocjene i sudove što ovdje samo djelomično navodimo.)
Rat sa Srbijom… Krist se ne sluša Opatija, 25. VII. 1914. 17 g. i 7 mj. Danas sam se kupao i pekao na suncu. Pocrnio sam prilično… Poslije kupanja dođem na ručak, a gospojica koja do mene sjedi reče da će biti po svoj prilici rat. Grom iz vedra neba. Na politiku sam bio sasvim zaboravio. Rat sa Srbijom…Poslije ručka odmah odletim i kupim "Neues Wiener Journal". Krupnim slovima piše da je predan ultimatum. Unutra ima dosta fraza, ali mnogo i mnogo dubokog i opravdanog uvjerenja. Da je politika srpskih vođa brutalan egoizam, kojemu su žrtve prijestolonasljednici i drugi, to je očito. Šteta što je u narodu Srba, koji je plemenit dok mu je Kraljević Marko ideal, a vila Ravijojla ga dobrim djelima inspirira, taj egoizam prodro i ovi ga smatraju svetinjom… Krist se ne sluša iako živi kod dubokih. Naša monarhija ima mnogo krivnje… "Figaro" (francuski list) sam čitao i užasno je šovinističan. Na strani je Srbije … On se grozi Austriji da je ona (Francuska) i Rusija uz Srbiju i neka suoče rogove. No da oni znadu, a možda i znadu, kako je velikosrbizam užasan, da hoće tuđu zemlju - u Bosni je većina Hrvata - da otmu i da na najstrašniji način svoju politiku vode, i to atentatima, širenjem pamfleta, razašiljanjem bombi, bezobraznim podučavanjem mladeži. - Popodne sam ležao i otišao slušati glazbu. Sreo B. a kasnije i njegovu braću - bludnici! No uvijek sam razgovor sveo na drugo. S B. sam se šetao kod glazbe i dopalo nam se.
Egoizam naroda dovodi do svjetskog rata Opatija, nedjelja, 26. VII. 1914. 17 g. i 7 mj. Čudo nečuveno. Već je rat. Nitko se tomu od Austrije nije nadao. Tako energično. Sigurno je grof Tizza po srijedi. Pravedno jest da se egoizam i brutalnost Srba kazni, ali to je Evropa mogla učiniti. No nekultura 20. vijeka veća je od kulture. Namjesto da se to za nekoliko dana riješi, to je sva prilika da će egoizam naroda dovesti do svjetskog rata. Iz ovog će rata Istina izaći neoskvrnjena. Sve će proći - ali "moje Riječi neće proći". No doći će mnogo novih zala. Opet će se poslije toga boriti jedni za pravedna prava, radit će to zlim sredstvima, te Jovo na novo. Novo zlo valja orati plugom, koji duboko zadire, a ne ralicom koja se skliže po površini (Turgenjev). Jutros pođoh u crkvu, ali kako je bila puna, svijet je vani stajao. Nisam izvana ništa mogao pratiti i zato sam otišao. Dakle dvije nedjelje bez svete mise. Tu ima i u meni dosta krivnje. Mogao sam ranije otići…
Kršćanska vjera otvara neizmjeran put koji je pravedan Ona je za nas moralni zakon B.Luka, 31.VII.1914. Goethe veli da nam samo zakoni mogu dati slobodu. Zakoni nam određuju put kojim valja ići da ne dođemo u opreku s drugima i na kom se putu možemo razvijati do neizmjernosti. Takva je i kršćanska vjera. Ona je za nas moralni zakon i otvara nam neizmjerni put, koji je pravedan, da ne dođemo u opreku s dobrim.
Demoliranje propagatora u Zagrebu Zagreb, 2. VIII. 1914. 17 g. i 8 mj. Na povratku iz Opatije Ivan se zaustavio u Zagrebu i posjetio Gretinu majku koja je trenutačno ondje boravila. Nakon objave rata u Zagrebu su već započeli nemiri. Merz je bio neposredni svjedok što se toga dana zbivalo pa to opisuje u svome dnevniku. Donosimo skraćeni izvadak opisa toga dana. Odmah pođem gospođi Teschner, da joj javim da ne ode u Opatiju. S gospođom Teschner odem na šetnju. U Ilici na jednom viknuše: Srbi demoliraju. Mi se prestrašismo, a onda rekoše da Srbe demoliraju… Mi poletimo k Jelačićevu trgu, gdje se je svjetina bila skupila i vidimo, kako iz Nikolićeva dućana vatra izbija, a fakini kamenjem i nogama lupaju u dućan…Doleti vojska i svi pobjegnu. Kad vidješe da ništa ne čini, masa vikaše: Živila vojska. Tada odoše k narodnoj kavani, pobacaše stolice u hrpu, izlomiše vrata i zapališe to… Onda ode svjetina uz viku dječurlije: " Dolje vlaške ubojice" k banci i Ćuku. Ćuk je bio začas razrušen... Kad su izlili gnjev, doleti vojska i svijet se je već skupio kod Srpskog sokola i velikim kamenjem udarao u zatvorene kapke prozora. Nekako su uspjeli doći unutra i sve nove stolice, klavir i ostalo pokućstvo porazbacali su na hrpu i zapalili. Tako je sve izgorjelo… Ja u prvi mah nisam odobravao postupak demoliranja, a sad vidim, da je to izljev iskrene naravi Hrvata. Oni znaju da je komesarijat uveden zbog Srba, da su ljudi koje su oni demolirali velikosrpski propagatori, kod kojih se je našlo bombi i svoj su gnjev izlili tako da su im materijal uništili, da tako izraze negodovanje. Doduše bilo je tu i ljudi, koji su gledali da džepove napune. Ljudima samim nisu učinili ništa nažao. Oduševljeni su bili za borbu i vikali: Živio hrvatski Kralj Franjo Josip, živila vojska i živila hrvatska vojska i dr.
Erotika vodi prema životu bez svrhe Erotički elemenat u odgoju ubija religiozni život Zagreb, 2. VIII. 1914 . 17 g. i 8 mj. Kad sam po kiši pratio gospođe (gđu Teschner i gđu Supanek), prošla je jedna žena i digla suknju da se je dosta vidjelo. Pošto sam se instinktivno okrenuo, počele su govoriti o erotičnom, da ću se promijeniti itd. Bilo mi je teško da to baš čujem od Gretine mame, koju dosta volim, a vidim da je ovaj erotski element u odgajanju i u kćeri ubio prirođeni religiozni život, tako da se mogla odlučiti na samoubojstvo. Ili, točnije rečeno: puštam erotične misli, živim iz dana u dan, bez molitve i misli na vječnost, pa život postane bez svrhe. U času rezignacije i neraspoloženja pita se tada čovjek zašto se ne bi ubio, i to može učiniti...
Svijet gori - vrag trijumfira Banja Luka, 6. VIII. 1914. 17 g. i 8 mj. Svijet gori - vrag trijumfira. Oduševljen sam jer se borim za svetu stvar. Mi smo Srbiji rat navijestili radi vlastite obrane - inače bi oni nas u nutrini razrovali. Politika ruskih nacionalista, kojima je nacionalizam vjera, pristaju uz politiku Srba, koja bi monarhiju htjela rastrovati… (U nastavku toga dana Merz zorno opisuje kako se rat rasplamsava. Francuzi su već napali Njemačku, Engleska je navijestila rat Njemačkoj jer je njihova vojska prošla kroz Belgiju. Njemci su već ušli u Rusiji. Uz Austrougarsku su Rumunjska, Turska i Japan. Italija je neutralna….
Religiozne misli uzdižu duh B.Luka, 17.VIII.1914. Katkad se sam sebi pričnim gadnim. Jedino me iza takvog dana religiozne misli utješe i dignu. Religiozni život, misao na Vječnost, Smrt, Ljubav, to je nešto veliko. Jedina skepsa užasnom ironijom hoće da jednostavnim osjećajem razruši ono najviše u čovjeku.
Napasti navale užasno, no molitva me diže Banja Luka 30. VIII. 1914. 17 g. i 8 mj. S malom se katkad sastanem. Sve više uviđam da nije za me. Ona je dobrih svojstava, ali nema onog duševnog elana, onaj široki pogled na svijet koji tražim. S Gretom sam mogao čitati Schillera, razgovarati o historiji i uopće o svemu, ona je sve razumjela i dapače je neke stvari bolje znala nego i ja. Bila je načitana i bila je slobodna u svijetu. Takvih je djevojaka malo. Mislim da će se veza (s Franjićkom), ako se to zove veza, polako razvući. Za njom sam letio, ne - gledao sam da je nađem, pa da se razgovaram, a kad smo se sastali, govorili smo o stvarima bez ikakva značenja. Danas poslije mise - ne znam ni sam zašto - reče mi da imam tanke noge kao Šandor. Čudnovato glupo. Baš se od nje nisam nadao da će početi o tijelu govoriti… Napasti navale užasno, no molitva me diže. U svetinji nad svetinjama (Rabindranath Tagore) - u srcu mom, nepokolebljiva je vjera. Skepse ima. Vječit je boj. Znam da nisam savršen, ali grijesi me bodu i ne znam koji su. U času kad zlo učinim, vidim da je zlo, ali kasnije opet zaboravim i isto učinim. Da je ovdje kakav inteligentan ispovjednik, da mu se saopćim da me on razumije i da me upozori! Gledat ću otići na ispovijed prije polaska (u Vojnu akademiju) i da primim Tijelo za okrepu u budućem životu...
|