|
Studij u Beču 1915.
Nakon napuštanja Vojne akademije, Ivan polazi u Beč na studij u siječnju 1915.g. Još uvijek nije mogao studirati što je želio, tj. književnost, nego po želji roditelja upisuje pravo. U Beču, koji mu veoma proširuje kulturne vidike, upoznaje se s literarnim i znanstvenim bezvjerjem te s njegovim moralnim i socijalnim posljedicama. Proces njegova duševnog sazrijevanja je u tijeku. Muče ga vjerski i moralni problemi, pokušava ih riješiti, ali bez mnogo uspjeha. Traži istinu i čvrsta životna načela.
Molitva Bl. Djevici Mariji da ga u Beču prati na svakom koraku Beč, 17. I. 1915. 18 g. 1 mj. Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i korak neka bude usmjeren lijepom. Uopće, hoću da se ovdje naslađujem samo u lijepom. Mislim najprije na kazalište. Prijavit ću se za opere i nastojat ću da se u sve uzvišeno zanesem. Isto je sa svim umjetnostima. Deviza je moja Keatova: A thing of beauty is a joy for ever. (Lijepa stvar je trajna radost.) Samo se Ljepotom dolazi do Izvora.
Beč, 18. I. 1915. 18 g. 1 mj. Neko čudnovato uživanje imam u slikama. Madona i Isus su osobito lijepi. Ona kaplja krvi na glavi je užasna. Svakako su religiozne slike opet najdublje.
Majko vječna, daj da i nadalje mogu primati darove ljepote! Beč, 22. I. 1915. 18 g. 1 mj. Pišem, a ne vidim što pišem. Dadoše mi na klinici atrofina. Zabrinut sam za svoje oči. Krasno je ovdje. Gazdaričina kćerka je inteligentna. Da oslijepim, bilo bi strašno. Bože sačuvaj. Sav svoj duševni svijet sam si stvorio gledanjem - i to da nestane! Za glazbu nisam toliko. Gledat ću da vježbam gdjegod glasovir, da učim komade napamet, jer tko zna... Majko vječna, Ti koja si utjelovljenje Poezije, svega lijepog i vječnog, daj da i nadalje mogu primati darove ljepote!
Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog-Stvoritelj biti moj U Euharistiji Krist pokazuje svoju neizmjernu ljubav Beč, 27.I.1915. 18 g. 1 mj. U nedjelju je Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog - Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da Krist kome su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgovarati sa mnom, čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome, baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.
Srebrne niti Duha koji drži svemir Zar sav svijet ne diže svoje oči i svoje srce u Vječnost? Beč, 27.I.1915. 18 g. 1 mj. Šećem se na korzu po rasvijetljenoj Kertnerici. Razni svijet, dame s golemim šeširima, crvenim kapicama i bijelo-crnim cipelama, oficiri sa sjajnim dugmetima se šeću. Svaki čas prolaze automobili, sad opet bicikli, autobusi i drugi. Sumnjive dame, stegnuta pasa u kapicama, crvenkasto-plave kose preko ušiju, nekako se eklatantno vrzu među publikom. Neki mladić, u kabanici s pucetima otrag, sivom šeširu i štapom s bijelom kvrgom ide za ovima, baca na njih požudne poglede. One ne gledaju, nego se nehotice k njemu katkad okrenu i vrzu se dalje - mladić za njima... Iziđem iz buke i iz tog svjetla (u bečkoj ulici) i istom sad opazim da je pun mjesec u visini, da svojim srebrnim sjajem pokriva krovove i bašče. Milijun je zvijezda.... Zvijezde kao da se natječu u treptanju... Gledam i gledam tu silnu kretnju... Okrenem se Medvjedu, Plejadama, Siriusu, sve trepti. Gore gledam, kano da sam izgubio dno pod nogama. Osjećam da se zemlja okreće, da je treptanje samo posljedica okretanja. Osjetim se sam na kugli, i zemlja i ja jezdimo i okrećemo se kroz svemir, i uz to se i mjesec vrti i sve zvijezde Medvjeda jure zviždajući u svojem smjeru. Sve je veliko kretanje, micanje, svaka zvijezda ima svoj put, jedna projezdi pokraj druge i neće u nju udariti. Zemlja dalje jezdi i okreće se. Odakle li ti svjetovi, odakle ta beskonačnost, ta pravilna kretanja, ta ljepota? Osjećam srebrne niti Duha, koji to drži, koji nije ništa drugo nego svila puna glazbe srebrnih, silno visokih melodija. Vidim niti toga Duha na sjajnom mjescu, na zvijezdama, na srebrenoj rosi, koja je pala na plot. Sav svemir i svu dušu zaprema taj Duh. Obuzme me želja da sav prah otresem i da se dignem do njegovih nogu i da sagnute glave i poklopljenih očiju prisluškujem melodije njegove harfe, koja poput groma jekne i kojoj se valoviti glas opet pretvori u tihu melodiju. Netko me probudi vičući: Extraausgabe. Prenem se. što, zar sav svijet ne diže svoje oči i svoje srce u Vječnost? Posebno izdanje bečkih novina javlja, kako viču, o velikim vojnim uspjesima u Bukovini. Bože, što je to. Ne, zaboravili su Te. Crvi se tuku i grizu i ubijaju. što, jesu li zabludili? Kod tako divnog neba, je li to moguće?!
Sad sam uistinu vidio da ljubav postoji Beč, 31. I. 1915. 18 g. 1 mj. Ivanov školski kolega još iz banjalučke gimnazije, Rudolf Plach, posjetio ga je u Beču i u njegov dnevnik mu je upisao za uspomenu na odlazak u vojsku nekoliko misli: "Mili(Ivane), sjeti se mene i moje prve ljubavi i ove večeri na kojoj sam Ti pročitao pisma, koja za mene ostaju vječna. Za spomen ti ostavljam riječi moje Emilije: 'Rudolfe! Zašto si tako daleko, sve mi suze na oči naviru kad pomislim kako si daleko od mene. Ah! Kako bih željela da se pretvorim u vilu ili lastavicu, da se iznenada stvorim kraj tebe. Čini mi se da bi ti imala puno toga kazati, a da dođe do toga opet bi mi se srce steglo, i ne bi ti mogla ni riječi odgovoriti, zato ti crnim slovima na bijelom papiru piše: Rudolfe, ja te ljubim! Ta ljubim te i ponosim se Tvojom ljubavi, te molim Boga, da te moja ljubav usreći i prati. Tvoja E.' " (Citat iz pisma Emilije Rudolfu Plachu, Merzovu prijatelju.) Uistinu sam sav iznenađen, toplinom i uvjerenjem ljubavi Emilije k Plachu i obratno. Ja, čini mi se, nisam sposoban tako dubokim čuvstvima. U mene, žali Bože, mnogo više radi razum, kritičko razglabanje i odgoj. I ono što ja uviđam da je u meni plemenito, to meni moguće nije iz čuvstva, nego razum mi kaže, tako je dobro i tako radi. Uopće, komplikacije u čovječjoj naravi, onaj vrag koji se u najdublje i najplemenitije stvari umiješa, toliko učini, da čovjek u ono posumnja, što si je u duši velikim trudom sagradio. Bio sam jutros u crkvi. Popodne u "Hrvatskoj" (hrvatsko katoličko studentsko društvo u Beču) ... Poslije toga je Rudolf Plach došao meni. Otkrio mi je ljubav k Emiliji. Sad sam uistinu vidio da ljubav postoji, da su te sve ljubavne fraze izljev čudnovatog, meni nepoznatog čuvstva. Rudolf je primljen u vojsku. Za uspomenu mi je napisao iz Emilijinog pisma nekoliko vrlo lijepih rečenica. Život je krasan! Još ću prekosutra na Pričest.
Tužne uspomene na Gretu Beč, 9. II. 1915. 18 g. 2 mj. Na Gretu sam mislio. Rado bih otišao u stan njenim roditeljima da vidim pokućstvo, a osobito glasovir. Tužne se uspomene vežu. - Bio sam u društvu ZFV, komu je geslo "Omnes unum in Christo" (svi jedno u Kristu). Profesor luteranske teologije raspravljao je pitanje "Krieg in Christentum" (Rat u kršćanstvu). Protiv rata je. Ja ne znam, da li sam za ili protiv. Mislim naime samo na ratove za oslobođenje. Današnji rat je bio - kakav je sad - izbježiv.
Meni je ljubav sfinga Beč, 18. II. 1915. 18 g. i 2 mj. Meni se sada poput Bazarova nameće pitanje, postoji li ljubav, da li to nije nešto fiziološkog, tjelesnog. Tolstoj niječe ljubav k ženskoj, koja je do sada opjevana. Turgenjev u "Oci i djeca" prikazuje Bazarova, kojemu poput Tolstoja razum kaže, da je ljubav samo animalna… A osjeti na sebi, da je ona nešto drugo, neka čovjeku nepoznata strast, kojoj animalizam nije povod, nego strast koju prouzrokuju neke duševne, tajanstvene ženske osobine. Meni je ta ljubav sfinga. Razum mi kaže da ona ne postoji, a mislim li na Gretu, velim da ljubav postoji. Doduše, kod mene je imala animalne konsekvencije (životinjske posljedice). Ipak, ja Gretu sada ljubim, a kako se osjećam iza njene smrti regeneriran, čini mi se da sad živi, ja bih kleknuo pred nju, molio bih ju za oproštenje što sam je smatrao za životinju, no to je prošlo i ljubav me k njoj vuče. Ta ljubav nije prijateljstvo, to je nešto drugo što se ne da izreći. Sfinga?! … Održao sam predavanje u "Hrvatskoj". Nije bilo nikakve debata. Ti ljudi nijesu na svom mjestu. Oni psuju, ganjaju djevojke i ne razlikuju se od ostalih. Ne znam zašto su furtimaši (članovi katoličke organizacije), kako misle obrađivati novo tlo na katolički način, kad su djelom ne-katolički. Uopće nemaju onog dubljeg naziranja na svijet. Ne proživljavaju probleme nutarnje borbe i nutarnjeg usavršavanja.
Skapavam od žeđi za ljepotom Banja Luka, 28. II. 1915. 18 g. i 2 mj. Sutra se vraćam u Beč. Nezadovoljan sam. Evo u koji osjećaj sam se prenio: Uživam u slici, uživam u Wagnerovoj operi. U svemu lijepom uživam i skapavam od žeđi za ljepotom. Iza svakog užitka prenem se, vidim nisam ništa uradio, a tu je toliki posao. Hoću rad, silni rad, koji će me obuzeti da ništa neću misliti. Moguće sam rad može dati zadovoljstvo; to jest on ne daje da se u čovjeku diže svijest nezadovoljstva. Radi, muči se i radi sve uvijek. Ne misli! Budi mašina.
Teško je proniknuti u bit žene Osjećam da duša postoji Vanjština je varljiva Beč, 4.III.1915. 18 g. 3 mj. Danas direktno osjećam da duša postoji. Čudim se da je moje ja, ono što mene čini, zatvoreno u tijelo, po kojemu svijet mene poznaje. Imao ja kojegod tijelo ili lice, ja uvijek ostajem onaj isti. Ovo zapravo osjećam: promatrajući ljude, ne bih uopće smio gledati na vanjštinu, nego bih trebao proniknuti u dušu. Vanjština čovjeka iritira. Čini se da se po pogledu i ljepoti lica često odrazuje duša. Promatrajući ženske teško je proniknuti njihovu bit, jer magnetizam lijepih oblika kvari čovjeku čisti pogled. Morao bi se čovjek istom probiti do one visine, da promatranjem svake ženske nema ni najmanji osjećaj da gleda žensku. Istom onda se može otkriti Ewig Weibliches (vječno žensko). Prije ne.
Nešto mi veli: stani, zlo činiš! Beč, 10. III. 1915. 18 g. 3 mj. Svijeća gori na mome stolu. Skoro će ponoć. Još čujem glazbu, vidim mrtvog Vertera i zimski pejsaž. Bilo bi zanimljivo opisati dojam Vertera, analizirati ga, ali analiza samoga sebe mi se čini za ovaj čas mnogo važnija. Radi se o ovim rečenicama iz Rainer Maria Rilkeovog djela o Rodinu. Slijedi opširan citat iz toga djela u kojem Rilke opisujući Rodinove kipove govori o tjelesnoj privlačnosti i ljubavi bez ikakvih moralnih ograda i normi. Radi se samo o udovoljavanju nagonu. Merz potom nastavlja: Pristanem li na ove misli, znači, da svu svoju ideologiju bacam i da si počinjem graditi novu. Ove riječi drmaju egzistencijom morala. Drmaju li? Krasna su gola tjelesa Rodinova. Istina je da je nagon k ženi prirodni nagon. No, Bože, je li ovaj više umjetničke naravi? "Ist wie ein Schatzgraber" (kao kopač blaga)? U noći tiho ustaje, šulja se do njena kreveta. Lijepo izgleda... Krasna igra prirode. Ali zašto gledati; treba to sam doživjeti. Zamislim se, da se ja šuljam krevetu... Ali jao, što je u meni: demonskom silom me vuče k njoj, a nešto mi opet veli, stani, zlo činiš. O ove dvije stvari se radi, hoću li otići k njoj i u zagrljaju naših tjelesa piti slasti… I u toj slasti živjeti, umrijeti… I ni u ovoj slasti neću naći zadovoljstvo. Ovaj silni, demonski užitak nas drži, a najednom se dignemo. Čujem: Memento mori - sjećaj se da ćeš umrijeti. To, što te toliko drži, proći će, samo nešto će ostati i poslije tebe, ali ono što će ostati nije u ovim demonskim časovima uživalo. Ne uživati, znači boriti se proti prirodi, dapače zanijekati je. Osjećam tvrdo da jest poslije smrti život i da ovaj demonski život s onim veze nema. On postoji samo radi principa pravednosti. Pravednost nije princip, nego je iskra u nama i veli, ako nešto hoćemo postići moramo pregarati. Rodinovi kipovi su krasni, sjajni, bukteći život i čim su veći i sjajniji, to je za nas veća dika, ako smo veličinu toga prolaznoga sjaja suzbili, poradi onoga za sada još neosjetljivoga sjaja vječne ljepote.
Svladavati zavodljivost ženske ljepote Beč, 10. III. 1915. 18 g. 3 mj. Uopće sam došao do zaključka da je borba proti modernim nazorima u meni, čini mi se, dovršena. Život mora da nam je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda. Sad se mora dakle osuditi što sam u operi gledao lijepu dekoltiranu damu, da se je čak zarez vidio. Činjenica je da ženska ljepota ima nešto očaravajuće, lijepo na sebi, i poradi tih prolaznih trenutaka gledanja moramo zauvijek zatvoriti oči i gledati samo na vječni sadržaj. Živjeti je silno teška borba koja traži pregaranje, ne gledanje lijepoga. Radi ove borbe ima i čovjekov život viši sadržaj. Boriti se protiv nagona k divnoj ženi, svladati ga i uspeti se do visine čovjeka, koji nagon više i ne osjeća, nego na ženu gleda kao na sebi ravna muškarca, znači izvojštiti najveću pobjedu. Mnogo ljudi je stradalo jer ih je pridobila demonska ljepota žene. Možda je i mene skoro. Ali od sada velim, oči zatvoriti i ne tražiti ovaj princip ljepote koja je samo ovdje, da uspostavi borbu kojoj je nagrada vječnost… Princip Rodinove umjetnosti je "l'art pour l'artizam" (umjetnost zbog umjetnosti). Ovaj nije opravdan, jer je glorifikacija vraga, glorifikacija one ljepote, koja je vidljivi, časoviti, sjetilni užitak. Glorifikacija je prolazne prirode koja razarajući gradi. Umjetnost ima glorificirati uspjelu borbu proti ove ljepote, ali akoli već ovu ljepotu obrađuje, ne smije biti tendencija njena glorifikacija, kao da druge nema, nego se onda treba prikazati kao jedno zlo, koje proizvodi dobro. Ovdje susrećemo Ivanov izraz «demonska ljepota žene». Kako treba shvatiti taj izraz? Kad se on čita u kontekstu, može se jasno uočiti da Ivan nije protiv ženske ljepote kao takve, ta sav je čeznuo za ljepotom i umjetnošću! Nego ženska ljepota za Merza je u toliko «demonska» ukoliko čovjeka zavodi na moralno nedopušteno maštanje, traženje veze s njome, što može završiti u grijehu bludnosti. Kad je upotrijebio taj izraz «demonska ljepota žene», Ivan je sigurno imao pred očima one Isusove riječi iz Evanđelja: «Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu»(Mt 5, 28).
Život je borba i žrtva, a nagrada je vječnost Svladavati zavodljivost ženske ljepote Beč, 10.III.1915. Tvrdo osjećam da poslije smrti jest život, s kojim demonski užitak nema veze. On postoji samo radi principa pravednosti. Pravednost nije princip, nego je iskra u nama i veli ako nešto hoćemo postići, moramo pregarati. Rodinovi su kipovi krasan, sjajan, bukteći život i što su veći i sjajniji, to je za nas veća dika ako smo suzbili veličinu toga prolaznoga sjaja, poradi onoga, zasada još neosjetljivoga sjaja vječne ljepote. Došao sam do zaključka da je borba protiv modernim nazorima u meni, čini mi se, dovršena. Život mora da nam je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda. Sad se mora, dakle osuditi što sam u operi gledao lijepu damu tako dekoltiranu da se čak i zarez vidio. Činjenica je da ženska ljepota očarava. Ali poradi tih prolaznih trenutaka gledanja ljepote moramo zauvijek zatvoriti oči i gledati samo na vječni sadržaj. Život je silno teška borba, koja traži pregaranje, negledanje lijepoga. Radi ove borbe ima život čovjeka viši sadržaj. Boriti se protiv nagona k divnoj ženi, savladati taj nagon i uspeti se do visine čovjeka, koji uopće više ne osjeća nagona, nego na ženu gleda kao na sebi ravna muškarca, znači izvojštiti najveću pobjedu. Mnogo je ljudi stradalo, jer ih je pridobila demonska ljepota žene. Možda je i mene skoro. Ali od sada velim: oči zatvoriti i ne tražiti ovaj princip ljepote, koji je samo ovdje da uspostavi borbu, kojoj je nagrada vječnost.
Da li je opravdano prikazivanje aktova i seksualnosti u umjetnosti? Beč, 12. III. 1915. 18 g. i 3 mj. Je li opravdano da se u umjetnosti glorificira sjetilnost, pa makar i u najblažim crtama? Ili, smije li se slike iz sjetilnoga - slobodno da kažem seksualnog - života uzeti u pomoć ako se hoće simbolizirati ili prikazati koji duševni osjećaj, koja ideja? Tolstoj veli, da su sve umjetnosti samo izraz sjetilne čežnje, i da je poradi toga ona neopravdana. Donekle on ima pravo. Ples, kiparstvo, slikarstvo, glazba i književnost to su bile. O arhitekturi dvojim. Ples, kako rekoh, doveo je do izroda. On je postao čistim tjelesnim užitkom (stari Rim). Ovakav je ples svakako neopravdan. No u današnjim se salonima igraju plesovi koji nisu užitak, ali koji najrafiniranijim pokretima izražavaju želju za užitkom. Cilj je jednostavno sjetilnost. Ali iz toga ne izlazi da je ples neopravdan. On mora predočiti vanjskim gibanjem duševne situacije, dapače prikazati prijateljstvo, ljubav i.t.d. Kod toga se čovjek mora tijelom poslužiti; ne bi čovjek smio ni zamjeriti, ako bi jedna točka toga plesa bila i poljubac. Ovaj može izraziti solidarnost duše. Ples je umjetnost, izraz težnje k vječnoj ljepoti, a ne sjetilnost. Je li u kiparstvu opravdan akt (golo tijelo)? Sam si glede toga nisam načistu. Čini mi se da jest. Ali akt se samo ne smije upotrijebiti za prikazivanje sjetilnosti, nego - uzet ćemo opet ljubav - on treba da je sredstvo za prikazivanje duševnih veličina. Rodinov Poljubac ne prosuđujem kao Rilke koji veli da je ovdje prikazana ljubav, koja muški spol vuče k ženskome; tu je prikazan izraz ljubavi u duševnom smislu. Svako se duševno stanje odražava na vanjštini, tako se ta privrženost u Rodinovom Poljupcu odražava i u aktovima. Moguće da imam krivo. (Nastavak u sljedećem odlomku.)
Zašto je prirođena stidljivost u čovjeku? Beč, 12. III. 1915. 18 g. i 3 mj. No uzmimo Sindingov Poljubac. Sinding je dubinu ljubavi bolje prikazao, samo što ne raspolaže tehničkom vještinom kao Rodin. Rodinov akt bi moguće još gdjekoga pobudio na sjetilnost. Sindingov nikada. Uopće, zar grčki kipovi bude sjetilnost? Nikada. Zato velim akt u umjetnosti je opravdan, samo ovisi o tendenciji zašto se upotrebljava. Ako bi čovjek htio, mogao bi napraviti lice koje budi na sjetilnosti. Ali ovo je pitanje izazovno: zašto je prirođena stidljivost u čovjeku. Ako je akt dopušten i ne pobuđuje na sjetilnost, zašto uviđam da djevojka koja bi mi se otkrila, zlo čini. Ovo skroz naravno pitanje pobija sofizme i u korist aktova. No do čega nisam došao, završavam to pitanje za sada velikim upitnikom. Vrijeme će već svoje pridonijeti. Činjenica je da jedna Madona lošijeg slikara mnogo više oduševljava i ostavlja jače reminiscencije nego akt Velasqueza. Ovo već prikazuje što je prava umjetnost. Mi ljudi se uvijek bavimo tim nesretnim pitanjima o duši i tijelu. Nikad kraja i konca. Čovjek ne može povući granice jer je oboje. Miciki se Rilke sviđa: "Man muss nicht so engherzig sein" (čovjek ne smije biti tako uskogrudan), veli ona kad sam joj rekao da se moji nazori o svijetu ne slažu s Rilkeovim. Ako ona drži da je životinjski nagon čovjeka heroizam i prirodna ljepota - princip dobroga - to bi ona morala biti nemoralna. A uistinu nije takva. Današnje doba je sama oprečnost.
Beč, 17. III. 1915. 18 g. i 3 mj. Jučer sam se zavjetovao sv. Anti da dva mjeseca - do 15. svibnja - neću jesti kolača, samo da mi se oči unormale. Daj, Bože!
Sustav protekcije i nemorala mora stradati Beč, 4. IV. 1915. 18 g. i 4 mj. Na veliki petak pohodio sam neke crkve. Sunce je sjalo, lijepo i žalosno. Na svim licima, na svakom podsmjehu ljudi raznih kategorija, bilo je nešto žalosnoga. Danas sam bio na Pričesti. Poslije podne u Badenu. Već sam se bio zaželio prirode... Po parku je divno. Krasan je pogled na valovita brda, prethodnike Alpa… Pošao sam na stijene, gledao u dubinu, dolje na cestu i obuzela me je bila želja da imam krila pa da lebdim iznad toga bezdana. Na ratištu je zlo. U glavnom se taboru šampanjac toči! Mostar i Sarajevo se ispražnjuju. Premisl je već u ruskim rukama. I to je u istinu sve zbog onoga gospodina u "Zločin i kazna" što je tako bezobrazno stao pokraj klupe i gledao na pijanu djevojku koju su muški obukli. Mi nemamo kruha. Philistar hoće kolača, imaju brašna. Još jednom: U glavnom taboru se pije šampanjac… Sustav protekcije, nemorala mora stradati. Toliki narodi će proplakati i u crno se zaviti; namjesto da se užive u rastu biljaka, u letu zvijezde, u ljepoti Madone, ljudi se kurvaju po cijelom Beču. Patriote, pobijedit ćete - nadajte se!
Zavjet sv. Anti nisam točno držao Beč, 8. IV. 1915. 18 g. i 3 mj. "...No u svem što sam razmišljao, u svem što sam osjećao, tajila se na pola osjećana, stidljiva slutnja nečega novoga, neizrecivo slatkoga, ženskoga..." (Turgenjev: " Prva ljubav") Moguće, da slično osjećam, jer sam sav pod dojmom Turgenjevljevih čuvstava. Mislim, da ću sutra moći započeti pisati o Turgenjevu. Toliko sam djela pročitao da su mi se mnoge scene u glavi ispremiješale, no čini mi se da je plan zgodan. Najprije prikazati odraz Turgenjevljeva života u njegovim djelima, onda analiza triju grupa (ljubavne, individualističke i socijalne), a na kraju izvesti opće karakteristike Turgenjeva, kao sliku moderna, svestrana čovjeka… Umoran sam pošao Petroviću. Upravo - da istinu rečem - ne njemu. Vuklo me je... Tražio sam nešto žensko... Pa i našao sam. Lijepa nije ni najmanje, ali one riječi, smijeh... sve uopće me je podsjećalo na Gretu. Dapače joj je ona nalik. No drugi put o njoj! Silno mi se sviđa upravo zato što je puna svega onoga ženskoga, stidljivoga, tajnoga... Zavjet sv. Anti nisam točno držao. S kime se ja šalim? Stvar je ovakva. Od kuće sam primio kolača, a ja ih jedem da kruha ne moram kupovati inače ih ne jedem. Držim da nisam krivo učinio, jer u zavjetu je da ću nastojati što manje jesti. Bože, daj da nisam zgriješio.
Narodna umjetnost i erotični elementi Beč, 15. IV. 1915. 18 g. i 4 mj. T. mi je pričao dirljivu scenu iz bludilišta. Jedna je tamo, valjda ju je siromaštvo onamo natjeralo. Kada se podaje, uvijek plače. Uistinu i među ovim ljudima ima plemenitih čuvstava. Evo izvatka iz nekih karakterističnih narodnih pjesama. (Slijede citati iz narodnih pjesama.) Krasne su to pjesme iako u sebi kriju mnogo erotičnoga. No sam plašljivi i lijepi karakter djevojke u njima se krasno zrcali. Naravna stvar, nije to ona prava ljubav koju je kultura oplemenila, nego je naivno naravna, u koje su duševna svojstva tijesno vezana s tjelesnim činima. Kod toga čovjek opet ne smije misliti na najgore. To su poljupci, zagrljaji, i milovanja. Narodna umjetnost je svakako velika.
Njegove melodije drže i napunjaju sav svemirBeč, 17. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Život mi je veliki upitnik. Od dana do dana se gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla mi nedostaje. Pitam se je li ono što sam prije držao dobrim uistinu dobro. Što je to uistinu dobro, postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li oni samo predrasuda. I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono što pred sobom vidim, uviđam da postoji. Evo što vidim: Šećem se na večer po parku i gledam gdje je na svakoj klupi po jedan par, gdje se jedno uz drugo stišću, gdje se sretno smiju, ljube... Faktično ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi. (Riječ ljubav sada upotrebljavam u smislu sjetilnog nagnuća muža i žene). Na ove parove ne gledam više prijašnjim okom. Negda sam držao da je to strast, da je to slabost, ljudska nekarakternost koja se podaje užitku sjetilnog. Ovako na taj temeljni prirodni zakon više ne mogu gledati, iako znam da sam se u časovima kada sam promotrio taj život iz bližega (akademija!) gnjusio toga gada i blata. Za opravdanje ovoga principa moram se pitati postoji li Bog ili ne? Onda što razumijem pod imenom Bog? Faktično je da On postoji, da ga osjećam oko sebe u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega, upravo kako razum pridomeće vječnoga u oba smjera. Dakle Bog postoji. Onda se pitam što je taj Bog, kakav je? Možemo li se moliti? Je li on osoban? Na ta pitanja nam odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima… (Nastavak u sljedećem odlomku.)
Naša vjera mora biti putokaz života – ili katolik ili ništa! Beč, 17. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Kad Bog postoji, već slijedi da naš život ima svrhu. Onda treba još pomisliti na nešto na što ljudi ne misle i što bi ih moglo lako dovesti do prave spoznaje: da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo i taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cio duševni svemir, naše Ja je sredina oko koje se sve okreće, koja prima i razvrstava dojmove; sve mi to doživljujemo, katkada se mučimo i patimo… i sad najednom umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve uzalud, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban element, koji je zatvoren u bocu poput duha u Diable boiteux-u. No, to ne može biti. Kada je u prirodi sve tako sjajno uređeno, mora biti i vječnost našega života u smislu pravednosti. I uistinu to je, i u to vjerujem i u času kada ovo djetinjom vjerom osjećam, kada se gnjusim zla i kada se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja; onaj veliki upitnik zadnjeg Adama. Zašto? Što? I opet uza svu sumnju vjerujem! No, nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sustav, mora biti putokaz života, zato da ne radimo proti principu pravednosti i vječnosti. Religije daju sustave. I ja kažem: "Aut catholicus aut nihil" (ili katolik ili ništa). U ovom pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera. O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke… (Nastavak u sljedećem odlomku.)
U ženi tražiti samo ono što je vječno Do istine kroz razum, povijest, znanost i umjetnost Sve ljudske težnje jesu lutanje oko katolicizma Beč, 17. V. 1915. 18 g. i 5 mj. I sada je krajnje vrijeme… da pomislim da je Netko poradi Istine umro za me na križu. I trgnut ću se i vidjeti da su te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju. I ja ne smijem takvo što opravdavati, jer znam da je onaj princip nagnuća muža k ženi samo poradi naše duše ovdje, jer naša duša je mi - koja se usavršava i diže. Ovaj negativni princip ljepote, to zabranjeno drvo raja je svojom ljepotom ovdje samo da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijam da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo i k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvat ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono što je vječno. I doista, sad opet osjećam da vjerujem, da vjerujem katolički, da Majka Božja nije Venera i da sam sav sretan što sam opet došao na pravi put. I promatrajući život znat ću što je plemenito, što nije, što je moral, a što nije. I ovako sam proveo čuvstvenu analizu, a da sam se držao svete rečenice "Po plodovima se zna kakvo je drvo", došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti i poglavito historije do rezultata, da jedna stanovita istina postoji, da se ona kroz cijelu historiju vuče i da su sve ljudske težnje i bludnje upravo lutanje oko katolicizma, kojeg je malo tko pravo osjetio. I uz ovo sve što vjerujem, čovjek sam i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i provjeravanju koje kao čovjek proživljujem.
Gledajući tjelesne forme, zaboravljamo na duševno Beč, 19. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Kod muslimana je skrivanje žena sjajna uredba. Bit će to da ima svoj duboki razlog… Žena se treba skrivati ako neće da navede na grješnu pomisao. Gledajući uvijek tjelesne forme, zaboravljamo na duševno. Nehotice čovjek uvijek gleda žensku. Poradi toga se moramo probijati, na nju gledati isto kao i na muško; treba dotjerati do toga da pred sobom ne vidim ženu s tijelom, nego nju s njezinim duševnim sposobnostima. Mnogo to stoji truda i borbe, dok se čovjek probije do tako uzvišenog stajališta.
Ljubav izmiješana sa sjetilnim užitkom Beč, 21. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Evo me upravo s Wagnerove opere Tannhäusera. On je dijalektičan, čovjek je. Ljubav ne promatra jednostrano. Njegov duh teži za vječno ženskim, za Jelisavetom, ali se on zaustavlja na realnosti. I ljubi ženu poput čovjeka. Njegova je ljubav izmiješana sa sjetilnim užitkom. To je tragika čovjeka; potone u najveće dubine, a onda opet iz ovih teži gore, čak do Marije. Ova se dva principa bore i princip duševni, vječni, pobjeđuje lijepi svijet prirode i strasti. Bog trijumfira. Jelisavetina vječno ženska ljubav je uništila Veneru: pomolila se za Tannhäusera, svoj vidljivi život položila je za nj na oltar i otkupila je Tannhäusera. Wagner nam je dao u Tannhäusera sveopću ljudsku borbu: borbu spolova, borbu koju iz dana u dan proživljujemo, borbu koja nas uvijek diže i usavršava. I Jelisaveta je pobijedila; tu nam je pokazao kamo čovjek treba težiti ako hoće da bude čovjek...
Nije li čistoća predrasuda? Beč, 22. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Cijelog dana sam razmišljao zašto smo na svijetu, zašto je Bog našu plemenitu dušu stavio u gnjusno životinjsko tijelo. To ja sve znadem i mučim se i vrijeđam Madonu, vrijeđam svijet, a opet se borim. Pojam idealne ljubavi, ideala djevojke sve tone gledajući oko sebe realnost: gnjusnost i plitkost toga svijeta, koji podaje sve na vanjštinu. Te žene s probijenim čarapama, nategnutim haljinama, da se svaka forma vidi, tako da bude živinski osjećaj. Pojam idealnog je žalibože samo pojam; ne nalazim ga u svijetu koji me sada okružuje. Oh, ta sumnja, prokleta sumnja! Zašto da je čistoća upravo dobro? Nije li to predrasuda. Pa što je uopće "Dobro", o kojem se toliko govori. To su te sumnje, no svejedno osjećam u mom svetištu - srcu - uvijek čuvam i osjećam iskru nečega, nedokučivoga, nevidljivog, nepojmljivog, Velikog…
Znanjem protiv modernih neprijatelja Cijeli dan me mučila grozna strast Beč, 25. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Jučer me je cijeli dan mučila grozna strast, sve me je tjerala da letim i da se proti nje borim. Ideale mi moje ona kalja i u blato vuče... čistoću moralnu - duševnu. Katkada me tako rekuć blamira. Na večer sam uvijek pun tako sjajnih misli, tako plemenitih namjera; ćutim direktno nešto nadzemaljsko, osjećam da ono postoji. Kad se pojavi bijeli dan, zaboravljam sve lijepe odluke, sva okolina, sve vidljivo na se vuče pozornost, tako da se čovjek vlada instinktivno - većinom dosta zlo. Moja molitva ide Svevišnjemu, te sv. Anti, da mi se smiluju i oči poboljšaju, samo da mogu čitati i raditi koliko mi srce teži. Mnogo, jako mnogo toga ima što trebam saznati. Modernih, učenih je neprijatelja sa sviju strana, a treba se proti ovih boriti dubokim sredstvima. Bože, svoje oči ću upotrebljavati samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe, pomozi mi zato, molim te!
Beč, 27. V. 1915. 18 g. i 5 mj. Oči, jadne moje oči. Vidim da se moje gledanje svijeta opet produbljuje; živinske nagone sam jako potisnuo, tako da sam ih i zaboravio. Ideal žene se opet jasnije razvija.
Čini mi se da sam zaljubljen u Rozu Beč, 7. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Ivan je posjetio rodbinu s očeve strane u Plzenu u Češkoj. Ondje je upoznao jednu svoju daljnju rođakinju Rozu, koja se školuje u jednom samostanu časnih sestara. Jutros sam došao iz Plzena. Od četvrtka do nedjelje na večer od 3. do 6. VI. 1915. bio sam ondje. Rezultat je da sam, čini mi se, zaljubljen u Rozu. Moguće bi valjalo da svoja čuvstva analiziram i da pokušam izlučiti bit ljubavi. Najprije se pitam: Je li ljubav grješna? Odgovor je težak. Prije sam naime držao da je ljubav onaj isti osjećaj koji postoji između brata i sestre. No, to nije tako. Što bi ona drugo bila? Neki je čudnovat osjećaj koji nas vuče k ženskom, ne pitajući mnogo razum da li biće kojemu smo skloni posjeduje duševne ljepote o kojima smo toliko sanjali. Kada je tako, slušajmo što veli Bazarov: ljubav je fiziološki proces... Po tome je naš odnošaj, tj. nagon muža k ženi skroz životinjski. Tako sam i ja prije mislio, no to nikako ne mogu pomisliti. Čovjek nije životinja, moj je princip, no ipak osjećam neku sklonost, ljubav k djevojci, a da mi je kod toga misao kano biser čista. Ovaj duševni odnošaj je stvar velika djela, on je u Božjem planu.... Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu. Doduše ovaj duševni osjećaj ima tjelesnu podlogu. Ona mi se sviđa jer je lijepa lica, a i tijela. No ljepota lica, bolje reći izraz očiju, stvara u nama simpatiju, on je donekle izraz nutrine. Nije velik prijelaz od ovog duševnog odnošaja prema životinjskom: Prisloni li se samo tijelo, već i nehotice elektrina ide kroz čovjeka... Moguće je to još zbog nesavršenosti. I kod doticaja tijela moralo bi nam tijelo ostati ravnodušno. "Moramo biti kao jedno od onih malenih". Moguće da sada shvaćam ljubav, ženu, kao sredinu kulture svih vjekova. Ovaj duševni odnos je stvar velika djela, on je u planu Božjem. Naravno pjesnici su korak učinili i držali da je ljubav onaj sjetilni užitak, oni trnci što čovjeka prolaze. No svakako su se prevarili; ono što daje čar njihovoj poeziji je ono duševno, vječno što su opjevali, dapače ono vječno što prolazi kroz sjetilni užitak, držeći da je ovo ljubav, dočim je ona ono nevidljivo, nepojmljivo u njoj…
Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu Beč, 7. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Jednom sam pohodio Rozu; u subotu sam je doveo iz samostana Chotieschau-a ovamo. Samostan je povoljno utjecao na njen duševni život, dobra je kršćanka. No znam, dok iziđe iz samostana, rasplinut će se ovo. Lako joj je govoriti o uvjerenju u kršćanskom samostanu. Dok dođe u svijet i naiđe na zapreke, podleći će. Treba krvave borbe, da se ne potone u običnom svijetu. Lijepo govori francuski, svira glasovir i violinu. Produbljenje inteligencije baš nema, no posjeduje smisao za ljepotu. Željna je znanja, rado bi studirala glazbu. Jako je volim. Kad je išla sa mnom ispod ruke, kad smo skupa gledali slike, napokon, kad mi je ona dala oproštajni poljubac, bili su to lijepi časovi za me. No ona ne zna za moje osjećaje, a ona me voli, no što imam od toga, kad to nije ljubav… Samostan Chotieschau je krasan. Časne sestre su sama duševna ljepota. Grofica Kleist, kneginja Lobkowitz, slikarica, umjetnica na glasoviru i violini i drugih ima. I sve su tako ponizne i pokorne. Roza nema altruističkog odgoja. Velika šteta.
Što je napokon ljubav? Beč. 9. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Gledajući u umjetnosti gdje se dvoje ljubi, čini nam se naravno. O tome valjda i ne razmišljamo: kao da to mora biti. Što je napokon ljubav? Zašto postoji ljubav između muškog i ženskog? Da ljubav nije utopija? Da, naime, ljudska narav koja u sebi ima to nagnuće da sve poljepša, da nije i običnu strast pretvorila u ljubav? Kad sam sebe promatram, čudim se i pitam nije li ta moja ljubav samo izmišljotina, mora li to tako biti? Sâm sam sebi smiješan kad bih si rekao da sam zaljubljen: da se osjećam privučen k drugom biću. Ljubav bi valjalo studirati, kod pjesnika - ponajprije kod Shakespearea, jer je on silno ozbiljan: Hamlet! Bar njegova Ofelija i Hamlet su od svih kazališnih komada do sada učinili na me najdublji dojam (Zagreb!), - onda kod filozofa, napokon kod ljudi (tzv. dobrih i zlih jer tko mi kaže da dobro ili zlo nije predrasuda?), i na samome sebi.
Problem ljubavi je zanimljiv Beč, 12. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Vidim da sam se probio do priličnog stupnja visine. Život promatram i pitam se uvijek, za uzrok svega što pokreće. Problem ljubavi je osobito zanimljiv. Već poradi toga je moje gledanje ženske već prilično visoko, što moja strast više skoro ne govori, nego objektivno, hladno sve promatram.
Nutarnje borbe i kušnje Ljubav - obična fiziološka pojava? Svjetla! O, gdje je svjetlo? Beč, 15./16. VI. 1915 18 g. i 6 mj. I nakon završene mature Ivan Merz je ostao u vezi sa svojim srednjoškolskim profesorom hrvatskog jezika Ljubomirom Marakovićem koji je na njega od svih profesora najpozitivnije odgojno djelovao. Za vrijeme studija s njime je nastavio opširnu korespondenciju o književnim, moralnim, umjetničkim i vjerskim temama. Ovdje donosimo izvadak iz jednog Ivanova pisma u kojem govori o problemu ljubavi. Dragi gospodine profesore! "Oblačje zastire nebo; kiši nema svršetka. Ja ne znam, što s' u meni budi, namjeru ne poznam Njegovu. - Dublje munja prevlači mrak preko oka i srce tapka za stazom, na koju glasovi zovu ga noćni. - Svjetla! O, gdje je svjetlo? Raspali na čežnji ga gorućoj vatri. Grmi, vjetar zavijajuć' kroz prazninu se baca. Mrka je noć, crna ko' kam. U tami nemoj da satovi prođu. Životom svojim svjetiljku zapali Ljubavi." (Gitanjali!) Držim da svaki čovjek katkada ovo proživljuje. Grozne sumnje hoće da razore cijelu zgradu duševnog svijeta, koju si je čovjek tolikom mukom sagradio. Sretno je ova strašna oluja prošla i sunce se pokazalo u do sada neviđenom svijetlu. Sad se istom mogu podičiti da sva moja ideologija nije preuzeta od drugih, nego da sam ju krvavo izvojevao.- Znam da nutarnje borbe još nisu dovršene, no svim zlim vanjskim i nutarnjim utjecajima prkosim; jer sam uvjeren da samo boljemu vode… Prilično me naime zaokupilo, da ne kažem mučilo, pitanje ljubavi (obične!). Uvijek kod toga mislim na Basarova i pitam se nije li ona obična fiziološka pojava. Razum mi kaže, da nije, jer iz povijesti, književnosti, a osobito iz narodne umjetnosti (Niebelungen Lied) izlazi, da je ona nešto duševno, koje je jedino prava ljubav. No, ovo je tako reći samo na papiru, to još ne osjećam živo, kao mnoge druge stvari. Tumačim si ljubav tako: Duša muža je u jednom smjeru nedovršena, a u drugom opet savršenija od ženske duše. (Mužu naime nedostaje "das Ewig - Weibliche", a ženi ono samosvjesno, borbeno u muža "Ewig - Männliche" bismo mogli nazvati!) - Poradi te nesavršenosti jedno teži za drugim i ta čežnja je ljubav. Zanimljivo je to, da ima mnogo pjesnika (osobito Musset), koji su posve nemoralno živjeli (sa Sandovom osobito) a opet su nam dali tako veličanstvene ljubavne pjesme. Ovim se je pjesnicima činilo da je ljubav, taj sjetilni osjećaj, pomiješan s nečim duševnim, dok su njihove pjesme stvarno velike, jer izražavaju samo ono duševno i vječno kod ljubavi. Sam sebe promatrajući, osjeti se tako nešto slično, bar se dnevno obistinjuju riječi Goethea: "Das Ewig-Weibliche ziet uns hinan" (vječno-žensko nas privlači).
Hoće li čovječanstvo biti ovim ratom bar malo regenerirano? Hoće li iz te krvi nići štogod velikog? Iz pisma prof. Lj. Marakoviću iz Beča, 15./16.VI.1915. O ratu se u Beču mnogo više ne govori. Svi bi željeli mira i kruha. Skupoća je silna. Nešto se govori, da će žetva zgodno ispasti. Više me zanima duševna žetva: hoće li čovječanstvo biti ovim ratom bar donekle regenerirano, hoće li iz te krvi nići štogod velikoga?!.... Jedina mi je želja, da poslije ovoga rata ljudi sjednu za stolove žudnje uvijek pune, kako Novalis u Himni veli i da sve svoje težnje usmjere k jednom cilju, kojemu imadu ljudi da teže. Možemo se donekle nadati; mnogo toga dirljivog sam već i sam vidio.
U prolaznoj ljepoti tražiti ono što je vječno Beč, 18. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Uglavnom sam veseo, dobre volje, osobito po danu. Veselim se svjetlu. U noći rano izlazim. Zle misli me kao furije gone; naime, ovaj Beč je užasno frivolan grad. Na večer se vidi - bar ja tako vidim - samo plićinu, gadne, grešne poglede… Prekjučer sam dobio od Ljube pismo. Izvanredno me je razveselilo… Njegovi nazori o umjetnosti su sjajni iako još nisam na čistu s njima. Znam da je Dobro, Lijepo i Istinito u metafizičkom pogledu jedno: Bog. Vidim da je Rodin lijep, no nije istinit, a glede dobrote indiferentan. Druga su djela opet istinita a zla, neka opet lijepa a zla itd. I veza bi se morala naći. Istinita da se ovdje radi o prolaznim ljudskim djelima i da je naše poimanje ljepote jako promjenljivo. Poradi te prolaznosti ove se tri stvari ne slažu. Mi moramo biti zato oprezni i u prolaznoj ljepoti tražiti ono što je vječno i ove vječne tri stvari će uvijek i praktično biti u harmoniji. No takva je donekle Rafaelova Madona: istinita, dobra i lijepa…
Umjetničko djelo treba biti sklad istine, dobrote i ljepote Beč. 18. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Rodin je lijep, no pravo Ljuba (Maraković) kaže - on je laž. Kad vidimo da je lijep, moramo znati da ima unutra i istine i dobrote. Uistinu ima toga. Onaj tjelesni nagon, koji je Rodin prikazao ima faktično i nešto duševnog u sebi. Nije to samo životinja k životinji (Baiser - Poljubac), nego je težnja muža k ženi, prava ljubav. To je ono istinito unutra i zato je ovo djelo donekle dobro i lijepo. Ljepota izradbe nadmašuje dobrotu; djelo nije harmonično. Umjetničko djelo mora biti jedan sklad istine, dobrote i ljepote. Sinding mi se činio bolji. Njegov Poljubac je bio istinit (nije prikazana strast nego težnja), zato je dobar. No nije tako lijep kano Rodinov. Dakle ni ovo nije umjetničko djelo. Rodin je veći čovjek nego Sinding, zato što je bolji tehničar, majstor (stvara lijepo), nego što je Sinding dobar (istinit); poradi te individualnosti je za sada Rodin od veće vrijednosti. Buduće generacije - doba kad dođe jedan umjetnik koji će biti velik i veći od Rodina, a bolji od Sindinga, reći će: Do svoje sam umjetnosti došao po Rodinu i Sindingu (ili tko drugi). Potonji me je upozorio na ideju, sâm sam se razvijao. Tražio sam istinu i u ovom sam životu osjetio s Bogom nagon stvaranja. Stvarao sam i te ideje ulio u Rodinove forme. Pred Bogom više vrijedi onaj kao Sinding, jer me upozorio na Ideju, Vječnost. Rodin je bio čovjek ovoga svijeta: studirao je samo vanjštinu bez pomisli na Vječnu Volju. On je zlatna posuda - prolazna - u koju sam ulio Vječnu ideju.
Ljubav, duša, Bog nije utopija Čovjek je ideja koja teži svome izvoru Beč, 24.VI.1915 Mili su mi roditelji čestitali imendan. Svevišnji ih blagoslovio. Kad posumnjam u Najviše, u Dobrotu i u svu svoju ideologiju, u meni je nepokolebiva ljubav i naklonost prema roditeljima, nju osjećam tako živo i ona mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru.
Prava umjetnost treba imati dublji sadržaj Beč, 28. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Uvijek se moram diviti tim ljudima renesanse. Nije u njih samo vještina forme, nego sav njihov rad ima dublji sadržaj. Ima pokoju ideju za podlogu. Michelangelova umjetnost nije grijeh kao Rodinova, jer on ne obožava sjetilnost, nego upravo obratno, forme daju da izraste "carstvo misli", koje kod čovjeka igra najveću ulogu. Kad pomislim na Michelangela, vidim da je i on grandiozan i snažan poput Mojsija…
Lijepi časovi provedeni s Gretom Beč, 29. VI. 1915. 18 g. i 6 mj. Kiša šiba prozore. Tmurno je i žalosno i kiša sve šiba i šiba, sad jače, sad slabije. I u duši je tmurno, žalosno i ona bi plakala, a ne zna za što… Tužno je ovo doba. Kano da je jesen: čovjeku se ne mili da izađe van, nego uživa kad uzme kakvu knjigu pa zaroni u svijet misli. Ovo je najpogodnije doba za duboki, ugodni rad. Za ovih kišovitih dana sjećam se Grete. Onih lijepih časova, kad sam sjedio u njenoj sobi i čavrljao...
Molitva Bogu i Mariji Beč, 3. VII. 1915. 18 g. i 7 mj. Bože i Djevo, koja si uvijek i uvijek blaga i čista, molim vas pomozite jadnom crviću, koji želi dobro izvršiti svoju zadaću koja mu je kano čovjeku namijenjena!
|