U  Prvom  svjetskom  ratu

1916.-1918.

 

 

       Ljeti 1915.g. Ivan je pozvan u vojsku, kamo odlazi u veljači 1916.g. Nakon polaska časničkog tečaja, biva upućen na talijansku frontu u alpske predjele. Najčešće je obavljao službu Bergfuhrera - planinskog vodiča; vodio je čete na položaje i natrag. Tu je dobio i simboličan naziv borac s bijelih planina, koji se u prenesenom, duhovnom smislu ostvario u njegovu životu. Bio je neko vrijeme na dopustu pa je i ondje nastavio voditi dnevnik (Banja Luka, Pečuh). U susretu sa svakodnevnom patnjom i smrću Ivanov se  životni nazor pročišćuje i  produbljuje. Sve više dolazi do uvjerenja o istinitosti kršćanske vjere vrijedno-sti koje dolaze na prvo mjesto u njegovim razmišljanjima. Njegov dnevnik, koji je uspio voditi i na fronti, jest dragocjeno svjedočanstvo svega onoga što je proživljavao u svojoj duši. Nalazi se očito pod posebnim djelovanjem Božje milosti koja ga je vodila prema savršenijem kršćanskom životu. Stranice koje je zapisao u ratu ubrajaju se među najljepše i najdublje dijelove njegova dnevnika.

Kao zaključak tome ratnom dijelu njegova dnevniku stavili smo na kraju izvadak iz Ivanova pisma ocu, u kojem veli da je zahvalan Bogu što je sudjelovao u ratu jer je spoznao mnoge stvari koje inače ne bi nikada spoznao . Ivana kakav je bio kao izgrađeni duhovni čovjek stvorila je osobita milost Božja na fronti  tvrdi njegov prvi biograf dr. D. Kniewald.(Životopis, str.65)

 

 

Žene u Grazu zaseban tip

Graz, 7.III.1916.  19 g. i 3 mj.

   Nemam toliko vremena da o svemu razmišljam. Pisat ću samo činjenice. Lebring je jedan veliki grad, u kojemu su barake pravilno poredane. Žuta voda i blato. Grozno je za vojnike. Ovdje je dosta lijepo. Tjelovježba godi. Tipovi su zgodni. Inače svijet bez dubljih duševnih potreba i liberalci.

   Graz je zaseban grad, dosta intimnog njemačkog karaktera. Ženske su zaseban tip, svojim nevinim pogledima, spuštenim očima, blijedo ružičastom bojom sjećaju na viteško doba u Njemačkoj, na izraz Kriemhilde i Elisabette (Tannhäuser). Pravi njemački tipovi.

 

 

Ne bojim se smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo

Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo

Otkada sam u vojsci izgubio sam vezu s Onim

Graz, 18. III. 1916. 19 g. i 3 mj.

Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se smrti ne bojim, tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s tom mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život. Ta otkada sam u vojsci, izgubio sam vezu s Onim, te sam i prestao na sebi raditi. Nisam razmišljao što bih mogao na sebi popraviti i nisam si na čistu jesam li ja zaista u službi dobre stvari… Na posljetku me spopada i pomisao jesam li ja zaista trebao prisegnuti (kao vojnik); drugim riječima svečano obećati, da ću se boriti proti onima koje gospoda u kancelarijama odrede. Ta uvijek sam bio protiv rata; sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe…

 

 

Preporuka Čistoj Majci

Graz, 20. III. 1916.  19 g. i 3 mj.

Bio sam  u  crkvi "Maria Trostu". Velika barokna crkva… Kad sam stupio unutra i preporučio se Čistoj Majci te vidio svijet koji moli i ustaje sa svojih klecala suznih očiju, kano da mi se ponovno otkri onaj svijet koji mi se sada toliko udaljio. I sva mistika crkve, ono treptanje vječnog svjetla i bezbroj svijeća, obuzima dušu, kano neki nadnaravni miris. Opis je nepotreban; svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.

 

 

Moram postajati praktičnim katolikom

Graz, 23. III. 1916.  19 g. i 3 mj.

Gladan sam vječno… Uvijek osjećam da je to nekakva slabost volje podati se ovome sjetilnom užitku. Čovjek ne bi trebao uopće misliti na jelo, nego jesti ono što mu se donese… Osjećam uvijek potrebu da uz običnu hranu nešto slatko pojedem. To je, moguće, jedna navika kao pušenje, morfium i slično. Gledat ću da se od ovoga s vremenom odučim… Moguće ovako prozaična stvar ne spada u dnevnik, no u mome sadašnjem životu igra ulogu. Ne radi se meni sada više o teoretskom kršćanstvu; već sam postao članom društva i moram postajati praktičnim katolikom, a taj se, čini mi se, najbolje očituje u ovim svakidašnjim sitnicama.

 

 

Mistika crkve, treptanje vječnog svjetla, bezbroj svijeća...

Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi

Graz, 23.III.1916. 

Bio sam i u Maria-Trostu. Velika barokna crkva... Kad sam stupio u crkvu, preporučio se Čistoj Majci i vidio svijet koji moli i ustaje sa svojih klecala suznih očiju, kano da mi se ponovno otkri onaj svijet koji mi se sada toliko udaljio. I sva ona mistika crkve, ono treptanje vječnoga svjetla i bezbroj svijeća, obuzima dušu kano neki nadnaravni miris. Opis je nepotreban, svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.

                                    

 

 

Trebam crpsti iz nepresahljivog vrela ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije

Svakog se časa osjećam slabim čovjekom, prožet plićinom okoline

Silno sam slab čovjek... upravo sada trebam crpiti iz svesilne moći Euharistije

Graz,  27. III. 1916. 19 g. i 3 mj.

Tako čudno zvuči ime "Greta Teschner". Kano da se u njemu krije smisao moga života, kano da u njegovim tajnim zvucima leži sakrivena "vječno-ženska" duša. Od dana do dana sve više padam; svakog se časa osjećam slabim čovjekom; pače što mi je najgorče, to je da sam tzv. "Durchschnittsmensch" (prosječan čovjek). Svakog časa osjećam kako sam prožet plićinom svoje okoline; da nema gotovo ništa što bi me izdizalo nad nju i pokazalo mi da sam individualitet, duševno neovisan od sredine…  Silno sam slab čovjek…  Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima. Ta, na jelo dosta mislim i možda se i često prejedem. Onda nisam najtočniji u svemu. Površan sam. No što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv. Misi. Nonsens (glupost). Trebao sam žrtvovati i prilika bi se našla. O, to upravo sada trebam duševne snage, trebam crpiti iz nepresahnjivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja ju pretvara u duševno zadovoljstvo, koje miruje u osjećanju nečeg nepoznatog, neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu.  Deus, adiuva me! (Bože, pomozi mi).

 

 

Duhovna veličina priprostih ljudi

Dva vojnika kleče pred zatvorenom crkvom u prometnoj ulici

Graz, 28.III.1916.

Bože, kako si velik! Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar, kao ni jednu do sada u svome životu... Eto što vidjeh. U Annenstrasse (Graz) je velik promet. Izlozi su rasvijetljeni. Tramvaji jure na dvije strane. Ljudi, ponajviše vojska, šeću. Tu stoji tiho i do-stojanstveno barokna crkva Milosrdne braće. Sva troja velika vrata su zatvorena. A što je pred vratima? Pred vratima na stubama kleče dva vojnika i mole se... Koje li duševne veličine u priprostih ljudi! Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici, ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvu i mole u pristunosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slabog čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi!... A kad sam htio otići u tu istu crkvu da se poklonim Euharistiji, nije mi došla ni pomisao da kleknem pred crkvom. Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda! Uvijek, sve uvijek gledam da se popravim, a sve sam slabiji. Bože, molim Te snage!

 

 

 

Nakon posjeta crkvi vraća se mistični život

Danas sam pun nekog svjetla, oduševljenja i ljubavi

 Slov. Bistrica, 16. IV. 1916.  19 g. i 4 mj.

   Iza dugog vremena bio u crkvi. Sjajno. Tako sam danas pun nekog svjetla, pun oduševljenja i ljubavi. Onaj mistični život, kano da se je za trenutak povratio. Mater dolorosa, mater amabilis (Majka žalosna, majka ljubazna) - kako je dobra.

 

 

Pričest ulila u dušu neizmjerno blago sreće

Slov. Bistrica, 24. IV. 1916. 19 g. i 4 mj.

Ovo je drugi Uskrs koji sam proveo u tuđini. Na uskrsnu nedjelju - jučer - primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće. No nekoliko sati iza toga, kano da se javila neka grozna reakcija. Iako u to nisam sumnjao; svejedno nisam osjećao veličinu toga misterija i jednom riječju čuvstvo groznog duševnog nezadovoljstva zavladalo je u meni. Bit će zbog toga što sam grozno slab; "abstinentia vera pax invenitur" (pravi mir se nalazi odricanjem) čini mi se veli Kempenac, a i ja se u teoriji slažem s njim. No koja razlika između teorije i prakse. Slabo sam dijete; uvijek se brinem za hranu i gubim energiju. Morao bih po danu misliti, pa makar bio umoran, gladan ili drugo. U noći valja spavati. A ja cijeli dan prospavam. Sve ide spavajući, bez energije, mehanički. Gledat ću da svoju volju osnažim, da ne radim kako mi nagon svjetuje, nego kako volja zapovijeda. Bože, pomozi!

 

 

Osuda nemoralnog ponašanja članova katoličke udruge

Slov. Bistrica, 10. V. 1916. 19 g. i 5 mj.

Grozno: ne zato što robujem tijelu, nego što gledam kako u našim redovima vlada gad (nemoral). Eto, B. Babić je nemoralan, sjetilan, i Bog zna što. Pa uza nj mali Bel. u javnoj gostioni tapka po jednoj kelnerici. Eto, Babić se na stidi kazati da je u "Domagoju" (hrvatsko katoličko društvo). Zaista grozno. Doduše, iako su kako bi rekao po naslovu - furtimaši (članovi katoličke organizacije), gori su nego i najslobodoumniji. Grozno i grozno. Istjerati ih treba svakako iz saveza, već zbog ugleda.

 

 

Teška borba koja vječno traje - težnja za sjedinjenjem s Bogom

Slov. Bistrica, 10. V. 1916. 19 g. i 5 mj.

Mnogo je prošlo u ovo zadnje vrijeme kroz moju glavu. Tu je ona borba proti tijelu, ono nastojanje da se umom dignem nad sve ovo i da se sjedinim s prirodom, pa s Bogom. Teška je borba koja vječno traje. Uz to bijahu ovdje roditelji, pa sam se kroz nekoliko sati osjećao onim starim, koji silno voli te ljude što me iznad svega vole. I vidio sam kako se Providnost za sve brine; kako sve ima svoj smisao, pače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem da bi se mama vratila Bogu i eto, sad je učinila. Moja najvruća molitva se je ispunila. Pa i otac kaže, kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve.

Bože, Bože, koliko te ljubim, koliko ti se zahvaljujem, što mi dušu sada napunjaš čudnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti tebi, htjela bi nadčovječnom snagom razbiti ova prsa i otići gore da se s tobom vječno sjedini.

Kad je  Ivan zapisivao gornje misli i molitvene zazive,  bio je 10. svibnja. Nakon dvanaest godina, točno na taj isti dan, 10. svibnja 1928., Ivan će umrijeti, ostavit će ovaj svijet i poći će u Vječnost da se s Bogom trajno sjedini, kako je to osjećao i naslućivao toga dana kad je zapisivao te retke!

 

Sjetilnost me muči…

Sl. Bistrica, 4. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Malo sam se danas razvedrio čitajući Nazorove "Istarske priče". Nisam znao da u Hrvata ima tako modernih i lijepih pripovijesti, koje u mnogom pogledu mogu stupati usporedo sa Lagerlofovim. U stvari Hrvati su slijepi; ne vide  kakvu veliku kulturnu epohu proživljuju, kako velikog pjesnika imaju, kao što je Nazor. Kada on umre, istom onda će vidjeti da je bio velikan... Duša mi se kvari. Sjetilnost me muči; one najbrutalnije misli me svaki čas spopadaju.

 

 

Providnost se za me brine, sve imade svoj smisao, pače i moje vojništvo

Moja najvruća molitva se ispunila: mama se vratila Bogu

Slov. Bistrica, 4.VI.1916.

Mnogo je u ovo zadnje vrijeme prošlo kroz moju glavu. Tu je ona borba protiv tijelu, nastojanje da se umom dignem nad sve ovo i da se sjedinim s prirodom, pa s Bogom. Teška je to borba, koja vječno traje. Uz to bijahu ovdje roditelji, pa sam se kroz nekoliko sati osjećao onim starim, koji silno voli te ljude, što me iznad svega vole. Vidio sam kako se Providnost za me brine, kako sve imade svoj smisao, pače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem da bi se mama vratila Bogu, a eto sad je to učinila. Moja najvruća molitva se ispunila. Pa i otac kaže, kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve... Bože, koliko Te ljubim, koliko Ti zahvaljujem što mi sada dušu napunjaš čudnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti k Tebi, htjela bi da natčovječnom snagom razbije ova prsa i da ode gore i da se vječno s Tobom sjedini.

 

 

Boj svjetla i mraka

Slov. Bistrica, 12. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Čovječja duša - pa i najkatoličkijeg čovjeka - nije jednostavna i primitivna. U njoj uvijek traje boj "svjetla i mraka" (Nazor: Pjesni ljuvene) i mnogo je mučniji posao u svojoj duši braniti osvojeno kršćanstvo negoli se uspeti na taj vrh.

 

 

Problem žene me najviše zanima

Slov. Bistrica, 13. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Osjećam se slabim i uvjeren sam da u ovom promatranju života ima mnogo egoizma; no sada ću uznastojati stvoriti sud  sebi o tim dojmovima života - jest velikog i lijepog života. Problem žene me najviše zanima i kao da osjećam da se u tom pogledu dobrano približavam Istini.

Prije sam držao ljubav u duševnom smislu za jedinu težnju des "Ewig-Männlichen" zum "Ewig-Weiblichen" (vječno-muškog prema vječno-ženskom). Kano da je to nekakav simbol onog međusobnog odnošaja između Madone i Boga ili kako "Pjesma nad pjesmama" uspoređuje: odnos Jahve prema izabranom narodu. No kano da ovdje igra veliku ulogu jedna treća stvar - dijete Isus. Ovako bih to tumačio (doduše zadnji uzrok tome ne znam!): Stvoritelj, stvorivši cijeli svijet, muško i žensko, poradi duševna veza između njih izlučio je (nije dobra ova riječ) jedan dio svoje Milosti i stvorio Madonu, koja kano utjelovljena Milost jedino teži (mistička ruža molitve!) Izvoru. I kano što je iz težnje Istine k Ljubavi izišla Inspiracija (Duh Sveti), koji je i Ljubav i Istina (sve je u jednome), tako je iz tog odnosa Stvoritelja i Madone proizašla ona težnja za Trećim, djetetom. Ovo izgleda suviše rastrgano, no jedno je; a ovaj život je samo simbol onog drugog. No i sam uviđam da je ova spekulacija suviše perverzna i da je potrebno pobrati više ideja, ako si čovjek želi stvoriti jedan istiniti metafizički sistem.

 

 

Razmišljanja o ženi i  ljubavi u umjetnosti i životu

Slov. Bistrica 14. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Ideologija žene smjera materinstvu u jednom isključivo duševnom pravcu. Ovaj materijalni dio je samo simbol onog duševnog. Svi pjesnici su ljubav opjevali i skoro svaki je drugačije shvatio; jedan je kao Rodin - (pjesnik u širem smislu riječi) ovjekovječio onu težnju muža k ženi i obratno; težnju koja je podloga ovome svijetu. Naravno da se ova težnja onda u prisutnosti očituje i u potezima i formama tijela. Držim da njegov Baiser (skulptura Poljubac) nije loš, nego je tu prikazana samo ona duševna želja, a ne živinski egoizam. Jer zaista platonska ljubav, koja zazire od svake sjetilnosti i od onog nesvjesnog instinkta žene k materinstvu, mora umrijeti. Istom onda će obična žena htjeti otkriti sebe, kad je muž u tom pogledu shvati.

Do toga bi zaključka čovjek došao promatrajući Babića i njegovu zaručnica Rosetlievu. Bit će da je barem Babić suviše zašao u svijet sjetilnosti. Uvijek se cmače, grli, ljubi i nateže: kaže da mu dođe želja da se s njom cio duševno i tjelesno sjedini. (I u nje je jamačno ova želja!). Ne može dočekati brak da ovo postigne. Pitao sam ga bi li mogao uz nju izdržati nekoliko mjeseci, a da je se ne dotakne, nastojeći samo da zaroni u dubinu njene duše, gledajući kako ona - ženska - sudi o ovome, na koji način osjeća lijepo i prosuđuje etiku današnjeg društva. O umjetnostima valja s njom govoriti, jer je u žene tako fin estetski osjećaj, da bi mogli mnogo toga u tom pogledu od njih naučiti. Eto, ja držim da je ovo ona prava ljubav uzevši u obzir ono duševno svojstvo materinstva, da je žena inspiracija umjetnika i radnika. Ona je kao neka majka njihovih djela. Ona je u sjetilnom pogledu samo simbol duševnog. Takva ljubav je moguća samo kod vrlo jakih ljudi gdje su oboje uspjeli svladati tijelo - i samo za ovim težiti. To je za nas ideal; jer se u momentima kada smo sa ženom, kad joj gledamo u one čudne oči, naše tijelo nastoji uzbuditi. Zato i veli Sveto pismo da je prijateljstvo sa zlim mužem bolje, nego s dobrotvornom ženom. Uzrok nije u ženi, nego u nama. Time je i razumljivo kako su veliki pjesnici - Musset, Vigny, Baudelaire (pa Nazor) došli do zaključka, da je žena monstrum itd. Krivica je to njihova, koji su mislili na ljubav prema "nekakvom idolu", a dotle je to bila sasvim obična žena sa ženskim osobinama, koja je od njih tražila da je razumiju, a ne obožavaju. A kad oni osjetiše kod nje nešto protuslovno tome idolu, zapadoše u ekstrem.

   A šta veli Nagel?! Poput njega sebe raščlanjujem, gledam si protumačiti ljubav, a kad bi me ona zahvatila, morala bi umrijeti, jer ona i ja nećemo imati one duševne snage da se bez ikakve sjetilnosti, poljubaca i.t.d. otkrijemo jedno drugome; a sve ovo ću ja odbiti jer me odviše spaja sa životinjom i ljudstvom, koje ovu težnju ujedinjenja tako gadno i brutalno izrabljuje, čineći sebe samim životinjom.

   Babićeva schöne Clärchen - kako je nazvah - pravo je djevojče… zanima se za sve što je lijepo. Kad je s nekim sama, rado zalazi u dublje razgovore. Tisuću puta vrjednija od svoga budućeg muža, koji ne zna cijeniti njen ponos i njenu dobrotu. Doduše, kad je ona uza nj, oplemenjuje ga i držim da će ga ona nehotice dići iz duševnog blata u koje je zapao. Tome se i on nada.

 

 

Najbolja knjiga za život

Slov. Bistrica 30. VI. 1916.   19 g. i 6 mj.

Najbolja knjiga za život  je "De imitatione" (Nasljeduj Krista): "Tko se ne slaže s tobom, popusti mu zbog tvoga i njegova mira. To drži za veliku mudrost ako ništa ne držiš do svoje mudrosti. Gdje je spremna poslušnost, ondje je radosna savjest. Gdje je poniznost, ondje je mudrost. Gdje je mir i sloga, ondje je Bog i sva dobra. Gdje je svađa i razdor, ondje je đavo i sva zla."

 

 

Tvoja se duša u meni iskristalizirala

Slov. Bistrica,  5. VII. 1916.   19 g. i 7 mj.

   Nisam Te zaboravio, Gretice. Ti si mrtva, a ja te se još malo sjećam. Ne bih više znao opetovati Tvoje riječi, no znam kakva si. Tvoja se duša u meni iskristalizirala, postala si mojim idolom, koji više volim negoli ijednu djevojku. Totes Gretchen, schlafe ruhig, vielleicht auf Wiedersehen. (Mrtva Gretice, mirno počivaj, možda doviđenja!)

   Bol, bol, bol me obuze ljut i crn... Ne mogu toliko misliti, vrućina, umor, nervoza, buka -  sve ubija čovjeka.

 

 

 

 

 

 

 

U dubini čovječje duše egoizam

Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.  19 g. i  7 mj.

   Tišina nijema... Tako sam i ja sada miran. Sve bih se dugo i dugo molio; s bolju u duši samo da mi Onaj gore iščupa iz srca sve što me veže sa vremenitošću; sav onaj brutalni egoizam, koji uvijek na sebe misli; oh, siromašni su ljudi, koji ne mogu biti osamljeni. U vrtlogu života se prilijepi ono blato, da čovjek neopazice počne živjeti u tom vremenitom.

   Teško je biti bogat; tu je nužnost dati drugome sve, ne samo to, nego se mi moramo veseliti kada nekome nešto dajemo, pa makar onaj bio i bezobrazan...

A onda ja dadnem, a u dubini je još onaj egoizam, koji žali, koji se ljuti na onoga što je iskao i.t.d. Zaista grozno. Cijela duševna zgrada se ruši, pada i praši...

   Da, život je više negoli umjetnost, književnost; on je za nas ljude jedina veličina, izvor svega.  Kako sam sretan kad uzmognem isplivati iz tih svagdašnjih križića, pa uživati u mislima na ovo divotno uređenje makrokozma i mikrokozma. Tu zemlja kano da visi u zraku, u silnoj udaljenosti oni gordi svjetovi, sve živi i vrije. Pa onda tu oni sitni ljudi, što rade, (sada žanju i snopove vežu), a uz to skakavci se po poljima natječu... (Nastavak u sljedećem odlomku.)

 

 

 

Tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom

Život je sjena, jedna realna hipoteza

Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.  19 g. i  7 mj.

   Onda je tu ljubav; mladić se okreće za djevojkom, a ona se pretvara kano da ne gleda. Sve se miče, živi, vrije - svuda je život; a ja u ovoj ljetnoj prirodi, punoj plodova, kano kakav stari filistar (malograđanin) ljutim se na one koji zatraže koju krunu ili u obijesti galame.

   Oh, Bože, Bože, iščupaj sve to iz mene, pa stvori od mene čovjeka, a ne žabu, koja uvijek gmiže u ovome blatu. Kad pomislim, da je ovaj život samo sjena, jedna realna hipoteza, i ništa više, to se sebi najviše čudim. Kad na večer legnem, pa se zadubim u ono sivo, tamno, pa mi se učini da uopće ništa u meni nema, pa sve više i više u ono ronim i svukuda tražim. I ništa ne mogu naći. Sve je neodređeno; a sam ne znam, bez ikakve misli je tu ona silna želja za kruhom, za onom malom Hostijom. Ništa ne znam tada, sav razum spava, a moja bi usta,  sva moja nutarnjost bi htjela Hostiju da se s njom spoji.

 

 

                          

Daleko sam od savršenosti, gadno blato visi još na meni

Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.  19 g. i  7 mj.

Skoro će meni ispit, no uvijek vidim, kako sam daleko od savršenosti. Uvijek nastojim biti gospodarom situacije oko mene; želim upoznavati ljude i gledati njihove čine, kano da se mene to tiče, a katkada se u me ušulja neki mali strah, strah pred ispitom. Koja li slabost kad pomislim kolike su generacije umrle, a da se za njih ne zna, a mene prođe jeza.  Blato, gadno blato visi još na meni. Trebat ću još dugo posla dok ga operem.  Ta zašto sam takav; kad pomislim da će i smrt doći i ovo tijelo strunuti, a ono što ćutim besvjesno, ono tamno, duševno koje jedva osjećam, postati ogromno veliko, puno svjetla i perspektive, te zapremati cijeli prostor.

 

 

 

Dodir s nadnaravnim svijetom kroz Euharistiju

Kano da sam osjetio ono nešto što pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom

Želim da vječno uživam u religiji, pa ne ide

D, Ratište,Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Bol, bol, bol. Ili sam bolestan, ili je to opet pomanjkanje društva da se ne mogu od srca nasmijati. Bio bih sav sretan kad bih mogao poput malena djeteta plakati, ili biti veseo i oduševljen za kakve mladenačke ideale. Uvijek me muči problem života: zgadi mi se gledajući  u ovaj, a uza sve napore želim da vječno uživam u religiji pa ne ide. Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti  u taj misterij. Čini mi se da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kano u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa što sam osjetio ujedinjuje u Hostiji.  To su samo časovi, a ono uvjerenje da bih mogao u nekakvom samostanu  naći potpuno zadovoljstvo, nije se obistinilo. Nemir me iza toga neprestano tjera: jednostavno osjećam da bi moralo nešto biti što će me zadovoljiti. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Duševno nezadovoljstvo, osjećaj slabosti, dezorijentacije

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Uviđam svoju slabost, svoju ovisnost. Čudim se kako sam nekada mogao biti oduševljen za umjetnost i slično. Kano da je to bilo samo zavaravanje samoga sebe. Život je više od svega, a ja živjeti ne znam i ne nalazim sreće u životu. Eto, tražim zadovoljstvo. Kad bih pomislio na neki rad, na stvaranje jednog umjetničkog djela koje god vrste, dođe mi pomisao da to nije ništa. Čovjek je u stvaranju, to je kano precjenjivanje samoga sebe, dok je on u istinu grozno skučen, vezan za društvo i što je najgore za svoj genus. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Sve me vuče da vidim lijepo žensko lice… sve mi je upitnik

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

Koliko bih se rado odavao ljubavi uviđajući da ona služi raširenju ljudi, koliko si dana poduzmem ne pogledati djevojku, samo da me ne bi snašla misao oplođivanja, to me opet sve vuče da vidim lijepo lice i da govorim s njom. I to me grozno muči. Znam da mi ni žena neće dati zadovoljstvo, a opet me neka vulkanska sila tjera k njoj. Ono što mi se gadi kod drugih, ovisnost od drugih u pogledu cigareta, vidim na sebi. Zgražam se kad slušam kako kolege sjetilno govore o ženskim, a zaista je u dnu duše moje ono isto. Osjećam kao Whitmann onu želju za sjedinjenjem s djevojkom. Gadim se sam sebi, ne znam ništa, sve mi je upitnik. Bilo bi još toga za reći u pogledu moje iskrenosti. Malo sam nenaravan i.t.d.  No moram naći ženskoga društva, pa ću možda opet naći oduševljenja za život i umjetnost, pa će mi možebit i nestati one sjetilne misli. Bol, bol, bol me obuzeo ljut i crn.

 

 

Najbolje je skrušeno se pomoliti Onoj najljepšoj, Onoj punoj svjetla i boja

Vrletne i kao snijeg bijele stijene prostiru se pod nama

Pismo prof. Lj. Marakoviću, Alpe 2009 m  21.VIII.1916. 

Ja bih najradije sada uzeo svu svoju dušu i istisnuo iz nje svu množinu i puninu slavnih melodija; pjevao bih da znam pjevati, vikao bih, urlikao od veselja; ne, najbolje je skrušeno se pomoliti Onoj Najljepšoj, Onoj punoj svjetla i boja, punoj nebesko sjajne prozirnosti Danteovog neba. A znate li gdje sjedim? Razumijete li ovaj predgovor? No to vani huje bijesni vjetri, frcaju oblaci kano zmije, a  Eisschaneri  su tu i tamo na brdima. Gore sam u planini u domaji Burnsa i Nazora, u kolijevci Mahometova pijeva (Goethe) i svih genija. Ispod mene strše stijene od l500 m duboko, a kad ih sunce obaspe - uh, da znate kako sam velik; cijeli titan - vrletne i kao snijeg bijele stijene prostiru se tad pod nama i cijela panorama brda i dolina sa svojim sjenama se pokaže. A kad se dolje u daljini magle stanu poput mačke brdima oblizivati i nesvjesno izgovore usne riječi  Dante ..... Ovdje smo na vježbi. Prošli smo opasna mjesta... Studirao sam Nazora i sada me zanimaju estetska pitanja: Psalmi - Whitman - Rodin.

 

 

 

 

 

Glad za istinom

Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Vječna je borba: vječna glad u meni. Uvijek tražim istinu. Veselim se kad otkrijem kakvu novu misao. Da, ogromno je to veselje. Samo što ih ne nalazim. - Svakako je najzanimljivija  sredina  u kojoj živim. Najradije bih sve nazvao prosjacima, i to u zlom smislu. Cijeli dan jedan od drugoga nešto prosi; a pitanje cigareta zapravo pokazuje onu ogromnu slabost moderna čovjeka (u koje i ja - mea culpa - spadam). Upravo se vidi ono poniženje i onaj osjećaj slabosti dotičnoga koji neprestano prosi. Kod jela se potom vidi onaj ogromni egoizam, kako svaki zagrabi bez obzira na drugoga. Pa tipovi kao W. koji u svoj kaplarskoj djetinjoj taštini zaustavljaju kolegu što ne pozdravlja. Doduše ni ja nisam bolji… (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Mogao bih skoro poginuti

Problem smrti najvažnije pitanje za čovjeka

Vidim da mi život nema čvrste podloge

Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

No najvažnije pitanje za čovjeka je problem smrti. I ovaj me mora sada ponajviše interesirati jer bih za dva mjeseca već mogao biti daleko od nada ove zemlje.  Zapravo sada vidim da mi život nema čvrste podloge. Sazdao sam si svoju ideologiju na budućem životu, na budućoj zemaljskoj sreći, pa sada ne mogu pojmiti da bih mogao skoro poginuti. I ova me misao katkada navede na pomisao da bih morao dulje misliti na smrt, tako da u svakom času svoga života na nju budem spreman. A što je ona? Tako si predstavljam: odem na frontu, pogodi me kakva kugla za juriša (oh, Bože, na koga ću jurišati!) i ja se srušim mrtav. Tako su sve nade, svi ideali prestali biti, a zemlja i zvijezde nadalje jure. A duša? Moram prestati s pisanjem iako u nekim momentima vidim onaj divni prijelaz iz ovog grozno ograničenog svijeta u onu daleku širinu. Drugi put o tome. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Seksualni nagon nije bit čovječjeg života kako misli Whitmann

Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Seksualno se zapravo još nisam posvema umirio; no čini se da sam Whitmanna već prebolio. On je, poput Rodina, vrlo plitko shvatio samo ovaj materijalni svijet i njegovu psihu. Činjenica je da je sve opravdano što jest, no sve nije dobro. On uživa u krasnom skladu u prirodi, u ljepoti oplodnje i rađanja generacija, u krasoti čovječjeg tijela itd. Ali on time zaboravlja jedan sasvim drugačiji i mnogo veći svijet: svijet čovječje duše i svega onoga što ona obuhvaća. Da, za Whitmana ne egzistira nemoral; no, neka zaviri u psihu ljudi što se muče, što boluju od duševne borbe koji su izgubili nevinost, pa će vidjeti da ovaj seksualni nagon nije bit čovječjega života, i da priroda nije kao sfinga, koja se sama rađa, nego da je u njenoj dubini Stvoritelj, koji podaje život duši stvari (St. Augustin). Znanost, umjetnost sve je to za Whitmanna podređeno; jedini instinktivni, seksualni život rađanja je za nj sve. Da, nastojao sam neko vrijeme uživati u lijepo građenoj djevojci, u onoj punoći njena zdravlja, pa sam u sebi proživio od poljupca sve do akta oplodnje, pa se je, kako Whitmann veli, u onom osjećaju kopule (tjelesnog sjedinjenja), onog velikog procesa prirode, pokazao neki osjećaj opojnosti. Da, priznajem i to spada u život, no kako bi to izgledalo kad bih kod svake ljepše žene pomislio na taj seksualni akt. Ta, lako je o tom teoretizirati. To bi razrušilo ne samo mene i cijele države, već sam moral u sebi. Kakva bi to država bila kad bi se svi ljudi s tim mislima susretali?! To bi uvrijedilo prirođeni čovječji ponos, koji se opire poimanju životinje. Pače, onaj svijet koji postoji  iza ovoga sjetilnog je onaj pravi, mnogo veći; ovaj vanjski život je samo simbol onog duševnog.

 

Lebring, 10. IX. 1916. 19 g. i 9 mj.

U Mürzzuschlagu sam uslijed interesa za probleme života, a osobito uslijed ovih seksualnih muka studirao Whitmanna i sv. Augustina. A sada osjećam da je nastala stagnacija u duši, jer sam toliko među ljudima da tumaram između ovih baraka, kao kakav u se povučeni filistar.

 

 

Obiteljski život mi ne godi

Kad sam sam, osjećam kako se borim i dolazim sve bliže Savršenstvu

Po stoti puta svladavam sjetilnost

Banja Luka, 20. IX. 1916.  19. g. i 9 mj.

Kako vrijeme ludo prolazi. Sav je život rastrgan, nigdje se ne mogu  sabrati. Ne mogu jednu cijelu rečenicu potpuno napisati, a kamoli štogod temeljito pomisliti. Eto već to, što sam bio u subotu na ispovijedi, a u nedjelju ne odoh na Pričest, pokazuje onu rastrganost koja mi je u duši. Uz to mi je nezgodno došla lektira Hamsunova Glada s nekim  suviše erotskim mjestima. Trebao sam štogod što će mi dušu sjediniti u Jednomu i dići, a ne rastrgati i siliti da proživljavam i po stoti put svladavam sjetilnost.

   Ovaj obiteljski život mi ne godi. Tiranija je to strašna. Ustaje se - proti prirode - kasno, jede vječno, a živi svakim danom jednako kano stroj. Dočim kad sam sâm, pa makar i gladan, osjećam da bar nešto svladavam, kako se borim i dolazim sve bliže Savršenstvu. Tamo barem duša živi i promatra, dok ovdje ne osjećam tako jasnu razliku između tijela i duše.

 

 

Žena nije samo zbog ljubavi

Banja Luka, 20. IX. 1916.  19. g. i 9 mj.

Sebi sam gadan kad pomislim kako sam se razgovarao sa Zorom. Uvijek sam imao volju da je se dotaknem dlanom u dlan, samo da elektrine iz nje prođu kroz mene ili sam htio kakav sličan pogled. Čudno, osjećao sam uza se više žensko; nisam ni pomislio da ona ima iste duševne interese kao i ja, da želi biti slobodna, da bi studirala; da je zanimaju prirodne znanosti, umjetnost i.t.d. Oh, koliko sam ju vrijeđao.

   Da, život je više nego sve knjige. Tu znam analizirati sve vrste ljubavi i njenu bit, a kad dođem u doticaj sa ženama ponašam se po predrasudama svoje niske sredine kao i najobičniji bludnici.

   Kako rekoh, pročitao sam Hamsunov Glad; moderna pripovijest koja je moju nesretnu krv suviše uzbunila. Razumijem da Hamsun prikazuje moderna čovjeka - sebe - u svim svojim slabostima, pa otkriva i nešto iz seksualnog života, kao vrlo važan faktor; svejedno, po učinku zaključujem da ovo nije za nas obične ljude. Mene jedan lijepi Tizianov akt neće ni najmanje dirnuti, ali - koliko opazih - najmanji opis ovih stvari me uzruja. A mora se računati da nema mnogo čistih čitatelja.

   Hamsun u svojim djelima uvijek opisuje sebe - moderna čovjeka - pa tako i tu. Dakle prikazana je psiha tog bezvjerca u časovima gladi i ludila… Hamsun je prikazao kako je ljubav jedna sila sasvim  neovisna od sredine, vanjskog izgleda itd. Hajali se je u nj zaljubila i gotovo. Pa ga je odmah i poljubila; dočim je prosjak, otišavši njoj u stan bez razmišljanja otvarao haljine. Dopuštala si je; kao da se time pokazuje koliko je ljubav nužno vezana uz materiju, kao da ova bez one ne bi mogla opstojati. I kada ona nije dopustila ono zadnje, opet je taj čovjek, koji nikad nije ni mislio na etičke principe, nego instinktivno radio dobro i zlo, osjetio da je zlo pošao. Mislim da je takva ljubav presjetilna; u životu bi mi se to zgadilo. I žena nije samo poradi ljubavi tu i ona je "animal religiosum" (religiozno biće). Treba samo pomisliti na duševnu veličinu časnih sestara i njihov veliki rad.

 

 

 

 


 

 

Kad mislim na prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva djevojka…

Ovaj je život samo prolazna faza

Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda daje zadovoljstvo

Pečuh, 22. X. 1916.  19 g. i 10 mj.

U čovjeku je ona težnja da nešto stvara, da ga jedna stvar zaokupi, oko koje se, kano oko jezgre minerala, sve koncentrično skuplja. A ne ovako; zažmirim, mislim o procesu mišljenja i tražim da zaronim u onaj svijet, pa tražim onaj prijelaz, razliku između obadva. Pa onda, gledam u ovo čudo svemira, kako to sve visi i juri, kako se sve miče u toj praznini, iz ničega; pa onda me spopane strah pred paklom. Najednom osjetim kako taj život nije ništa, samo prolazna faza u onaj trajni, pošto se je ono što uvijek u nama kuha i vrije oslobodilo i pošlo u onaj svijet - za sada mi se čini dosta tamne, no silno duboke perspektive - da tada nastaje ono pravo. Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva literatura, nikakva djevojka; uopće ništa. Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda podaje zadovoljstvo. Drugo, čini mi se, ne.

 

 

Kojim pravom uživati u umjetnosti kad toliki gladuju

O svrsi čovječanstva, o pripravi za vječnost i harmoniji s idejom svega

Kod svake struke mora da je bol izvor svega

Pečuh, 22. X. 1916.  19 g. i 10 mj.

Kako bih imao npr. veselje skupljati umjetničke slike i slične stvari, kad toliki svijet strašno gladuje. Kako bih smio željeti živjeti sam u svojoj sobici, kad bih time sam sebe zavarao, ne idući među svijet, gledajući mu muke i upoznavajući njegovu psihu. Koje pravo da uživam u umjetnosti i svemu tome, kad je borba za kruh, i život u svoj svojoj osebujnosti, sa svim mukama, porazima i pobjedama izvor sve poezije, pače i nužna potreba, ako hoćemo shvatiti ovaj život kao pripravu, kano jedan mučan posao, čija je nagrada onaj Veliki. - Ne znam, moram izaći iz te dileme, čini se, najbolje će biti kompromis, jer jamačno je naša dužnost i u ovom malom skladu što se zove civilizacija, kultura ili drugačije raditi oko spoznaje. Možda je spoznaja dobra i zla, težnja za Vječnosti svrha čovječanstva, pa sve uz svrhu materijalnog života i uzdržavanje ljudi ima svaki čovjek zadaću da u svojoj grančici (struci) radi oko te spoznaje. Jedna struka više, druga manje; no, mislim da kod svake struke mora da je bol izvor svega; gdje toga nema, mislim da je plod, ako ne zao, barem uzaludan, jer nije u harmoniji sa svrhom ovoga života. A sav rad, sve mora biti u harmoniji s idejom Svega.

                                  

 

Razlika između hodže i klerika

Banja Luka, 31. X. 1916. 19 g. i 10 mj.

S Jusufom sam išao u Medresu. Mladi hodža, dobro zna arapski, ima silesiju kitaba (vjerskih knjiga). No uz svu svoju religioznost i zaista naivnu dobrotu ne može biti kao naš klerik. Dosta puši, pa onda se oprosti i prostodušno kaže da ide ašikovati. Bio je jedan Arapin, krasnih crnih očiju, oštar čovjek… Po izgledu je i on neki filozof, jer se uvijek sjeća smrti i misli o tajni života.

Gretice, gdje si?

 

 

 

Bol duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike

Gdje nema boli, najjasnije se vide etičke zablude

Seewiesen, 3.XI.1916.
Život je izvor svega. Bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, upravo tamo se najjasnije vide etičke zablude Nietzschea i slično. Lako je teoretizirati o jakosti individua, kojemu moraju slabiji podleći...                               

 

 Gretice, da mi te je vidjeti!

Lebring, 11. XI. 1916.  19 g. i 11 mj.

Plakao bih od ljubavi. Gorko, gorko; oh, Gretice, da mi te je vidjeti, da budemo skupa i da skupa plačemo, dugo, dugo, dugo. Gdje si? Hodi da Te vidim, pokaži mi se! Ne znam što ištem od Tebe? Već sam daleko od svake sjetilnosti, i znam za što je ljubav, ali opet moja duša Tebe traži, tebe treba; roni u mrak za Tobom čezne i na putu plače. Gdje si, Gretice? Da skupa budemo i da plačemo - dugo, dugo, dugo.

Noćas sam snivao o njoj; bili smo skupa, pričala mi je u sobi za goste uzrok svoje smrti. - Oh, što si to učinila, Bože moj? - Veli, nije imala ovdje prilike da se ujedinjuje s Bogom... Armes Gretchen (siromašna Gretice); onaj hladni kamen s natpisom Grete Taschner - grozno ime i mali kamen, gdje jedva koji cvijet pupa, zar je to sve što je od Tebe ostalo?... Budi Bog s Tobom!

   Sad valja opet u onaj mutni zrak, na mokro polje i muštrati jadne ljude; oca i sina skupa. Strašno. Kako ljudi iskvariše život. Generacija za generacijom tako umire.

 

 

 

 

 

 

Gdje nema boli tamo se vide etičke zablude

Seewiesen, 23. XI. 1916. 19 g. 11 mj.  

   Prekjučer je car umro. Requiescat  in  pace. (Počivao u miru).

Život je izvor svega; bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, tamo se upravo najjasnije vide etičke zablude: Nietsche i slično. Lako je teoretizirati o jakosti individua, kojemu moraju slabiji podleći, kad dotičnom individuu ne prijeti nikakva opasnost. No, neka ode u jednu nekulturnu zemlju, gdje svaki čas čovjeku visi glava o koncu, instinktivno će težiti za jednom etičkom organizacijom, gdje će uz jake individue biti i slabiji, koji će zajedničkim silama, svaki po svojoj sposobnosti, raditi oko pojedinosti te etičke organizacije. (Nastavak u sljedećem odlomku.)

 

 

Moralna pokvarenost suvremenog čovjeka

Kako čovjek može duboko pasti, postati zvijer

To je bila duša jednog modernog čovjeka koji hoće da reformira društvo!

Seewiesen, 23. XI. 1916. 19 g. 11 mj.  

   Zastranio sam; hoću naime da što prije navedem pričanja jednog modernog čovjeka: H. Š. hvaljeni liričar itd., poznat s Jorgensenom i drugim velikim ljudima, agitator mira (na fronti nije bio!) socijalni demokrat (piše u katoličkim listovima), koji nalazi uzrok ratu samo u nekim individuima. Jučer, kad smo ležali u krevetima, stao je pričati historiju svojih ljubavi i u svezi s tim postanak svojih umjetničkih djela. Ne smijem opetovati te njegove riječi, samo moram podsjetiti na razne seksualne perverznosti staroga Rima. Pače, ukoliko je kultura odonda do sada napredovala, u istoj - ako ne većoj mjeri - su se ova seksualna draženja rafinirala. Da - kako on veli - sva su draženja izljev ljubavi,  i žena, draga, zaručnica je tim sretnija čim joj muž može pomoću tih perverznosti što bolje utišati njenu strast.

   Ne znam da li je uopće dopušteno opisati te perverznosti; uvjeren sam da ih ni Noldin (poznati rimski profesor morala)  ne poznaje… Tvrdi kroz primjere kako on uspije najdulje za tri dana da ženskima "otvori oči". Najprije joj priča kako će skupa poetizirati, onda - pošto nemaju vani prilike, odu u hotel, no on joj obeća da je neće ni dirnuti - jedino ako ona sama ne zatraži. U hotelu pričajući o "krasoti i kratkoći života, o duljini smrti", te iza nekih zasebnih poljubaca i dugih draženja, ona sama zatraži cohitus (spolni odnos). Onda dolazi točan opis ovoga, razne načine "izlijeva ljubavi", koji ženu usreći. Ispričao je zatim s kim je sve imao posla i na kakav način… 

Dosta o tome; pisao sam dosta blijedo, a ne htjedoh ni da oživim sve, škodilo bi meni i drugomu.  Da, kad sam slušao te opise "izljeva ljubavi", kako je imao posla sa ženama, došlo mi je u svijest da on opisuje svoju, moju i svačiju majku, svoju sestru i dr. Zgrozilo mi se je. Bože moj, kako čovjek može tako duboko pasti... postati zvijer, živinče i ništa više. Ne samo on; nego i cijelo moderno društvo je takvo. O braku i materinstvu tu nema govora, tu postoji samo tzv. "optimistički nazor života", razumijevanje i ljepota života i kao najveći izražaj ti "izljevi ljubavi". Iz ovog pričanja dobih kompaktnu, upravo snažnu sliku našeg društva, od običnih jednostavnih gradskih gospojica spuštenih očiju, do aristokratske "dobro oprane" male ženice, koje nisu zaslijepljene "pozitivnom religijom", što je "glupost", nego što su «progledale i razumjele smisao života». Sve oko mene je slično…  Da, to je bila duša jednog modernog čovjeka, koji hoće da reformira društvo...

   Still ruhen oben die Sterne und unten die Gräber. (Tiho miruju gore zvijezde, a dolje grobovi.)  Zar ne znaju da opstoji svemir, tako velik i krasan, a da je Onaj, koji je to zamislio veći od svega toga... Da, da, on će umrijeti, nestat će sa svim svojim ljubavima…

 

 

Trpljenje, bol, religija i kultura u međusobnoj povezanosti

Je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati kerefeke  tihe mise?!

Sve kulturne vrednote jesu produkt boli

Seewiesen,  26. XI. 1916.  19 g. i 11 mj.

Jučer se je jedan srušio i ostao mrtav. Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju ispisana; da su sve kulturne vrednote produkt boli. Religija je nastala i potrebna uslijed boli; bol je spašavala čovjeka od mlitavosti; ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli!

Tko hoće razumjeti kulturu, mora da je trpio; ne samo duševno, nego i tjelesno. Teško, grozno. Gospoda teoretičari što sjede u toploj sobi, mogu se rugati svemu i nijekati Boga; ali neka stupe u život i neka trpe tjelesno i duševno, pa neka reknu je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati "kerefeke" tihe mise. I opet se tu strpljivo stoji i uviđa da je bol potrebna i da ona zaista nije  ništa obzirom na Krista, koji je pokazao, da u pogledu na vječnost, to nije ništa.

 

 

 

Gdje nema boli nema pravoga života

Sve ovo stvara povijest i jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put

Seewiesen, 17.XII.1916.

Da, lako je meni govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga.  Ne uzimajte sa sobom na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije ha-ljine. (Lk.9,3). Jest, bol je sucus (sok) života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života. Bol, ta tako obična riječ, znači i nemati kruha, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put.

 

 

                         

 

Kroz bol čovjek sve vidi drugačije

Sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje

Trpljenje produbljuje pogled na život i svijet

Poniznost, mistični cvijet, plod je ovoga rata

Trpljenje i živa svijest o drugom svijetu baca natrag religiji

Ljudi koji su trpjeli najbolje znaju što je to bol

Seewiesen, 17. XII. 1916.  20 g.

Uvjeren sam da sve ima svrhu: ovaj rad, te moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ život. Tu misao potvrđuje mi Kempenac: "Evo, u križu se sastoji sve i u umiranju počiva sve." (Nasljeduj Krista, II., gl. 12, r. 15.); i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao npr.: "I govoraše Isus svima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Lk, 9,23),   te one silno dirljive riječi: "Reče mu Isus: Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin  Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." (Lk, 9,58).

Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba gdje ljudi trpe poput Krista, a ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji produžuju rat…

   Većina čovječanstva trpi; jednom više, drugi put opet manje, ali trpljenje je uvijek tu. Da njega nije, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti zašto ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, život, trpljenje, njih ovamo nesmiljeno tjera i govori da tijelo nije ništa i da će doći grob, pa instinktivno osjećaju da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi, koji su trpjeli najbolje će znati što je to bol, patnja…

   I zato volim ovu sadanju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život. Nova je ovo, duboka generacija; život nije više onako instinktivan, umjetnost i znanost dobiva duboke hrane. Svemir više nije mašina što se bez svrhe okreće, a čovjek proizvod slučaja; no sve ima svoj smisao, sve je uređeno i točno izračunano. Čovjek stupa kroz prirodu kroz to "otvoreno čudo", kako veli Carlyle, i divi se ovome svemu što ga okružuje i sveti ga strah spopada pred tim velikim i divnim djelima i ničice pada i ponizno se moli. Ta poniznost - mistički cvijet - plod je ovoga rata…

 

Tajne niti grijeha isprepliću se oko moderna društva

Ne protivimo se ovoj harmoniji koja vlada u svemiru

Seewiesen, 17. XII. 1916.  20 g.

   Novo je to doba s novim ljudima, koji proživljavaju veliki život. Jest, život je izvor svega; u pogledu na "savoir vivre" (znati živjeti) su umjetnost, znanost i svi ostali proizvodi ljudskog duha sporedni. Život je njihovo vrelo i njihova hrana; veliki ljudi su neiscrpivo vrelo poezije i oni su nosioci historije. A takvih velikih ljudi je bilo razmjerno mnogo, oni su stvorili kulturne tečevine kojima se mi koristimo. Zato sebi i svima stavljam memento: proživljavajmo dubok i velik život i svakog trenutka si budimo svjesni da mi zaista opstojimo i da se ne suprotstavimo ovoj harmoniji, koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo nije život; život je ono tamno, nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje, da osjetimo onaj drugi svijet, one neodoljive sile koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život što nas okružuje, moramo ubiti u nama svaku strast i težiti asketskom životu. Tko je barem malo pokušao ići tom cilju, vidjet će, uz poteškoće, svijet oko sebe u sasvim drugačijem svjetlu, osjetit će bolje one tajne niti grijeha, koje se isprepliću oko moderna društva, pa se s ovim igraju kao mačka s mišem. Velim vam, to je jedna velika istina, i čim je život više asketski, tim nas oni tajni glasni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka.

                     

 

Bol je Kristova pokazala čovječanstvu temeljni smisao života

Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se jamačno vratio s dubljim nazorom na život

Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja

Trebamo nastojati zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom

Seewiesen, 18. XII. 1916.  20 g.

   "Habe nun auch Philosophie, Juristerei und Medizin und leider auch Theologie, durchaus studiert mit heissem Bemühen itd." (Prostudirao sam također i filozofiju, pravo i medicinu, nažalost i teologiju sa žarkim trudom…) (Goethe, Faust).  Dragi Fauste, mogao si ti prostudirati još više i nikad nećeš ovim putem doći do sjemena koje sve drži. Faustov rad je samo rad mozga, koji sam po sebi mora napokon doći do spoznaje Božanstva, ali to je više "siva teorija". Goethe je trebao Fausta poslati na frontu pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lako je umirati pomoću otrova iz starodrevne fioke; ali podnašati tjelesne muke i uvidjeti da je rat i muka temeljna boja historije i napretka, da je bol podigla milijune ljudi na noge i srušila prijestolja,  da je bol Kristova čovještva pokazala temeljni smisao života i rodila Divinu Comediu, to bi morao mudri Faustus uvidjeti.

   Još jednom, kad bude prošao taj rat što stvara velike ljude (o zlim posljedicama valja na drugom mjestu nešto reći), ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo si uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je to samo minimalna faza u vječnosti, pa si gledajmo zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom; zakunimo se poput trapista da ćemo se uvijek sami usavršavati, pa budimo uvjereni da ćemo stvoriti i velika djela.

Beendet am Tage von Gretchens Geburtstage 1916.g.(Završeno na Gretin rođendan 1916. g.)

 

 

Vrijeme je od mene stvorilo sasvim drugačijeg čovjeka

Pogled na stvarnost kroz sjećanje na prvu ljubav

Život je kratka teška kušnja i tko ovu preboli, istom stupa u život pun sjaja i boja

Svakog časa biti svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira

Tajanstvena veza sa svrhom života

Seewiesen, 18. XII. 1916.  Gretin rođendan  20 g. 

   Danas Ti je dvadeset godina. Bože moj, kako si lijepa i zdrava. Pa trebala bi se udati; možda si već našla muža, a ja jadnik poput onog junaka u Immensee-u dolazim Tebi u pohode i na oslabljenim ti rukama čitam da me još ljubiš. Pa koga bi drugoga? Sjećam se kad si rekla svojoj majci iza buke oficirskog društva, da od sviju još najviše voliš mene, šesnaestogodišnjeg dečka, koji nije ni mislio na ljubav nego se sav instinktivno (možda i previše) podao toj nepoznatoj sili. Sada da se s Tobom, Gretice, sastanem, ne bih te smio više onako žarko poljubiti. Možda bih sjeo do Tvojih nogu i postavio svoju glavu u Tvoje krilo i tiho plakao. Vrijeme je od mene stvorilo sasvim drugačijeg čovjeka; ovaj život više nije  izvor svih radosti, nego prije suzna dolina. Da, Gretice, i Ti bi plakala i uvidjela da je život jedne velika tajna, kojoj je konac onaj tamni grob. Oh, da, Ti već tamo ležiš unutra, možda si sva istrunula, sve je prošlo, kao da nije ni postojalo.

Oh, Bože, smiluj se, kako je to grozno! Zašto sve to propada, nestaje, zašto i mi onda ginemo i za nama opet generacije!? I onda opet ista igra, pa opet smrt. Jest, Bože moj, ja te razumijem, život - veliš - je kratka teška kušnja, i tko  ovu preboli, istom stupa u život pun sjaja i boja. Draga Gretice, moli za mene.

   Na večer dolaze duboke i bogobojazne misli, a sa svjetlom dana se onaj mistički život gubi i čovjek skoro izgubi onu tajanstvenu vezu sa svrhom života i provodi instinktivno životarenje, namjesto da si je svakog časa svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira.

 

 

Najbrži put do savršenosti

Seewiesen,  28. XII. 1916. 20 g.

   U "Osterreichische Rundschau" nađoh članak od Dr. Z. Hadine. Nađoh ovdje vrlo karakteristične rečenice Meistera Eckcharta, glavnog njemačkog mistika (1300.g.): "Zapamtite vi svi, koji razmišljate, najbrži konj koji će vas dovesti do savršenosti, jest trpljenje. Ništa nije tako žučno-trpko kao trpljenje i ništa nije tako medeno-slatko kao kad sam trpio. Najsigurniji osnov za savršenstvo jest poniznost. Samo onaj će svojim duhom uzletjeti do najviših božanskih visina, čiji je tjelesni čovjek ovdje bio ponižen do najniže nizine." To je samo zgodan dodatak za Mysterium crucis (otajstvo križa). A Mysterium zaista jest. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Susret sa Zorom - sačuvati moralnu neovisnost unatoč osjećajima ljubavi

Seewiesen, 28. XII. 1916. 20 g.

Preko Božićnih blagdana Ivan je dobio kratki dopust koji je proveo u Banjoj Luci. Opisuje svoje dojmove i sjećanja na susrete s osobama koje je susretao.

   Još sam sustao od puta. Dopust (u Banjoj Luci) bio je prekrasan, a prošao je u toliko brzo, što ne mogoh sve dojmove proživjeti. Dojmova je bilo silno: primitiae (mlada misa) Bilogrivića, sv. Pričest kod Trapista i razgovor s njima, te napokon, što je zaista ostavilo dubok dojam u meni, je nekakvo čuvstvo k Zori, koje me je dovelo do poljupca. Stare se rane otvaraju: Kako sam se amo tamo šetao po mračnoj aleji, spopalo me je čuvstvo da bih je najradije bio zgrabio i izljubio. Sav sam bio izvan sebe; i ona je takva bila. Osjetio sam da je i ona jedva čekala da to učinim iako joj je samoj ta stvar bila nenadana. Žensko je uvijek pasivno. Uvidio sam da žensko počne ljubiti kad joj se dade povod. Pričala mi je o svojoj osamljenosti i o njenoj neprestanoj čežnji za ljubavlju, te za nekim koji bi je umio voditi. Nikoga zapravo nije imala tko bi je vodio, pače ni pravu majku. Od djetinjstva je - veli - radi toga zato tako povučena sama u se i svoju dušu - koja je nekad u religiji tražila utjehe - ogradila zidom neke rezignacije i bešćutnosti.

   Bio bih spreman, da je uvedem u naš pokret, da tu nađe veselja i oduševljenja za rad. No i ja sam sâm teoretik, pa je jamačno ne bih zadovoljio. Nju je oduševilo moje pričanje o životu i misteriumu boli, te o mojim davno usnulim planovima o svečanoj hrvatskoj drami. Da, to najviše jednu ženu osvoji kad je uvjerena da muž umije stvar i da bi je umio voditi. I meni je opet drago da ima tko me razumije i povjerljivo sluša. Ne znam zapravo da li je to ljubav, ali mislim da bi bez sjetilnosti sve propalo. Mislim da Greticu ne bih nikada toliko volio, da se nismo upravo eruptivno ljubili. Tako je do poljupca moralo doći, samo da pokažem - iako sam sa sobom nisam na čistu - da neću ravnodušno odbiti taj osjećaj. Da li je to ljubav - veliko je pitanje; strah me je da je bila puka sjetilnost. Svakako držim da bi se iz ovoga mogla razviti ljubav; to samo o njoj ovisi...

   U čovjeku je zaista ona težnja za ženom, pa zato neću ni zanijekati taj osjećaj. Čudno je samo to, da je to isti osjećaj koji sam gajio prema Gretici, pa sam ga prenio na Zoru. Upravo to pokazuje da za ljubav treba da je nešto živo, tjelesno. Još nisam stalan na koju ću stranu; ili ostati Greti vjeran i s njom nadalje voditi duševnu vezu. Neću za sada ništa poduzimati, pustit ću neka se razvijaju događaji po miloj volji; glavno je samo sačuvati moralnu neovisnost.

 

 

Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka

Doživljaj mise u franjevačkoj crkvi u Bozenu za vrijeme rata

Pismo N. Bilogriviću, Bozen, 26.I.1917.

U Bozenu mi se je osobito svidjelo. Dobio sam donekle dojam, kakav je bio religiozni život u srednjem vijeku. U nedjelju Ti je na hiljade svijeta išlo u franjevačku crkvu i van. Neprestano se sv.Pričest dijeli...No najviše me se dojmilo kad sam pred odlazak, - radni dan je bio -  otišao u crkvu, da se svojih grijeha kotarišem i da primim Onog najvećeg što nas slabiće tako voli... Kad stupim u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne kad sam vidio, gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane fratri, velikih tonsura služe u crvenim lijepim plaštevima mise... Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas, toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru, gdje svećenik u nekakvom crvenom čipkastom pregrtaču dijeli kruh Gospodnji. Direktno se osjeća, kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnog mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života, izlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg - neko nadnaravno  svjetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.