TEKSTOVI BL. IVANA MERZA

iz Dnevnika i korespondencije

Zapisi o Euharistiji prije rata

Pričest je izvor života

"Bio sam jučer na ispovijedi i dobio 7 Očenaša, 7 Zdravo Marija i 7 Slava Ocu (za pokoru). Danas sam se veselio pričesti i nastojao sam se uvjeriti - malo je skepse u mene - da primam Boga, koji je iz ljubavi dao Sebe za utjehu i hranu slabim ljudima. Pričest je izvor života." (Dnevnik, Banja Luka, 25. III. 1914.)

Tijelo Kristovo - svrha čovječanstva

"Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpljiviji. Već želim da primim Tijelo Njegovo, svrhu i posljednji uzrok čovječanstva. Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti, On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenima i ništavnima Sebe na blagovanje." (Dnevnik, Banja Luka, 26. IV. 1914.)

Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog-Stvoritelj, biti moj

"U nedjelju je Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog - Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da Krist kome su čavle kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgovarati sa mnom, čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome, baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav." (Dnevnik, Beč, 27. I. 1915.)

Mistički osjećao pretvorbu  i Kristovu prisutnost

"Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti. Kod zadnje sam mise mnogo o njima razmišljao i tako se uživio, da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati. Jest, velimo onome Kristu, koji je negda živio bi se klanjali, a jadnici ne znamo da je tu Onaj isti još ljepši." (Dnevnik, Sarajevo, 25. X. 1915.)

Ne može se izreći što se ćuti kad se On s nama sjedini

"Čitam De imitatione Christi (Nasljeduj Krista) i razmišljam. Velika je to knjiga, puna mistike, koja i meni treba. Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh - Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav - nama daje. Ne može se izreći što se ćuti, kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom - Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži. I svakog časa čovjek podlegne jednom mišlju, jednim pogledom, jednim ništa. I opet teži i usuđuje se tražiti ono, što sluti da je kao iza nekog zastora u duši što katkad svoju zraku baci i stanovitu stranu nutrine vrhunaravskim sjajem rasvijetli. To bi htio Čovjek u svojoj veličini. Htio bi biti ne-tijelo, i spojen s tim Sjajem." (Dnevnik,  Banja Luka, 24. XI. 1915.)

Nakon Pričesti, kad sam u tom osjećaju,

zaboravim sve, samo me nešto neodoljivo vuče...

"Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem ne bih mu znao reći što je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Što više: kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajanstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, kojeg sada nemam, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče... Sav je život lijepa i velika tajna..."  (Dnevnik, Banja  Luka, 27. XII. 1915.)

Volim tišinu i mir, mogu razmišljati,

mogu misliti na misterij Euharistije, mogu se dugo moliti

"Htio bih se lijepo pripraviti za ispovijed (prije odlaska u vojsku i na ratište - o. p.) Moguće je i posljednja... Jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti." (Dnevnik, Banja Luka, 24. II. 1916.)

Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu,

tiho moliti krunicu i vječno se diviti Euharistiji

"Uzmimo sada jednog socijalnog radnika. Tomu je zapravo dužnost zalaziti u sve klase, među zle i dobre ljude, proučavati život... Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi... A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebnija negoli svima materijalnim siromasima." (Dnevnik, Banja  Luka, 24. II. 1916.)

Bio sam na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan

"Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, ne ću nikada žalostiti, pa makar mi i teško bilo... Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda čini mu se snom. Čovjek tada osjeća da je ona nerealna, a misao da je prava realnost, da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim životom, za ovom realnošću. Jest, još sam slab, uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim da je to ništa, da treba još dublje i dublje zaroniti u taj veliki svijet. Sada razumijem velikog Papu Pija X. što je izrazio želju da vjernici često, pače i svaki dan blaguju Gospodina. Samo se time može dublje i dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s njime se razgovarati." (Dnevnik, Banja Luka, 28. II. 1916.)