TEKSTOVI O EUHARISTIJI ZAPISANI

NA BOJIŠTU U PRVOME SVJETSKOM RATU

 

Mistika crkve, treptanje vječnog svjetla, svijeće...

Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi

"Bio sam i u Maria-Trostu. Velika barokna crkva... Kad sam stupio u crkvu, preporučio se čistoj Majci i vidio svijet koji moli i ustaje sa svojih klecala suznih očiju, kano da mi se ponovno otkri onaj svijet koji mi se sada toliko udaljio. I sva ona mistika crkve, ono treptanje vječnoga svjetla i bezbroj svijeća, obuzima dušu kano neki nadnaravni miris. Opis je nepotreban, svatko znade kako blizina Euharistije krijepi." (Dnevnik, Graz, 23. III. 1916.)

Trebam crpsti  iz one svesilne moći Euharistije

«Od dana do dana sve više padam. Svakog se časa osjećam slabim čovjekom. A što mi je najgorče, to je da sam takozvani prosječni čovjek. Svakog časa osjećam kako sam prožet pličinom svoje okoline... No što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv. Misi. Nonsens! Trebao sam žrtvovati i prilika bi se našla. Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahnjivog vala Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. O, Deus, adiuva me! (O, Bože, pomozi mi)." (Dnevnik, Graz, 27. III. 1916.)

Divna i dojmljiva molitva vojnika u blizini Euharistije

"Bože, kako si velik! Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar, kao ni jednu do sada u svome životu... Eto što vidjeh. U Annenstrasse (Graz) je velik promet. Izlozi su rasvijetljeni. Tramvaji jure na dvije strane. Ljudi, ponajviše vojska, šeću. Tu stoji tiho i dostojanstveno barokna crkva Milosrdne braće. Sva troja velika vrata su zatvorena. A što je pred vratima? Pred vratima na stubama kleče dva vojnika i mole se... Koje li duševne veličine u priprostih ljudi! Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici, ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvu i mole u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slabog čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi!... A kad sam htio otići u tu istu crkvu da se poklonim Euharistiji, nije mi došla ni pomisao da kleknem pred crkvom. Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda! Uvijek, sve uvijek gledam da se popravim, a sve sam slabiji. Bože, molim Te snage!" (Dnevnik, Graz, 28. III. 1916.)

Pun svjetla, oduševljenja i ljubavi nakon posjeta crkvi

"Iza duga vremena bio u crkvi. Sjajno! Tako sam danas pun nekog svjetla, pun oduševljenja i ljubavi. Onaj mistični život kano da se trenom vratio. Mater dolorosa, Mater amabilis - kako je dobra!" (Dnevnik, Slov. Bistrica, 16. IV. 1916.)

 

Bože, moja se duša diže, leti k Tebi htjela bi da se vječno s Tobom sjedini!

"Vidio sam kako se Providnost za me brine, kako sve imade svoj smisao, pače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem da bi se mama vratila Bogu, a eto sad je to učinila. Moja najvruća molitva se ispunila. Pa i otac kaže, kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve... Bože, koliko Te ljubim, koliko Ti zahvaljujem što mi sada dušu napunjaš čudnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti k Tebi, htjela bi da nadčovječnom snagom razbije ova prsa i da ode gore i da se vječno s Tobom sjedini." (Slov. Bistrica, 10. V. 1916.)

(Nakon 12 godina toga istoga dana kad je zapisao ove retke, tj. 10. V. 1928.,  bl. Ivan Merz je umro i  uistinu otišao "gore" da se vječno s Bogom sjedini. Jesu li ovi retci predosjećaj i navještaj njegove rane smrti? Veoma uvjerljivo na to upućuju.)

Silna želja za malom Hostijom

"Kad pomislim da je ovaj život samo sjena, jedna realna hipoteza, a ništa više, to se sebi najviše čudim. Kada navečer legnem, pa se zadubim u ono sivo, tamno, pa mi se učini da uopće ništa u meni nema, pa sve više i više u ono ronim i svukuda tražim. I ništa ne mogu da nađem. Sve je neodređeno, a sam ne znam, bez ikakve misli tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom. Tada ništa ne znam, sav razum spava, a moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji. Zaista ne mogu da osjetim svu veličinu toga..."  (Dnevnik, Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.)

Kroz Euharistiju kano da sam osjetio ono nešto što pokreće sve

"Uvijek me muči problem života, zgadi mi se gledajući ovaj život, a uza sve napore želim da vječno uživam u religiji, pa ne ide. Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, a uz to Ono još veće, sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji." (Dnevnik, Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916.)

Na otoku istinitog i pravog života usred burnog mora

"Dragi moj Nina! Hvala Ti na Tvojoj karti... U Bozenu mi se je osobito svidjelo. Dobio sam donekle dojam, kakav je bio religiozni život u srednjem vijeku. U nedjelju Ti je na hiljade svijeta išlo u crkvu (franjevačka!) i van. Cijeli promet. Neprestano se sv. Pričest dijeli. No najviše me se dojmilo, kad sam pred odlazak, radni dan je bio - - otišao u crkvu, da se svojih grijeha kotarišem (riješim) i da primim Onog najvećeg, što nas slabiće tako voli. Nijesam se ni nadao, vani je još bio mrak, tu i tamo se vidjela kakova zakukuljena osoba, gdje se nekamo žuri. Inače je bilo tiho. Kad stupim u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne, gdje su klupe nakićene osobama, što poput duhova nepomično sjede; na svim oltarima, sprijeda i sa strane (ima ih preko deset) - fratri, velikih tonzura - služe u crvenim lijepim plaštevima mise. Sad na ovom oltaru sitna zvonca srebrnim glasom zabrencaju, a onda se opet na drugom oltaru okrene misnik i raširivši ruke šapće: 'Dominus vobiscum'.

Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas, toliko puta taj misterij svih misterija.  I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru, gdje svećenik u crnom čipkastom ogrtaču dijeli Kruh Gospodnji.

Direktno se osjeća, kako je čovjek na nekom otoku usred burnog mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života, emanira u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg, neko čudno nadnaravno svijetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi, da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka." (Pismo prijatelju bogoslovu Nikoli Bilogriviću, Bozen-Bolzano, Tirol, 26. I. 1917.)

Ona mala bijela hostijica ide tim crnim, izmučenim ljudima

"Osvanula bijela nedjelja. Veliki predjeli Alpa sa svojim vršcima, dolovima i stranama sijevaju od bjeline. Tamno zelene omorike se dižu veličanstveno u vis... Svjetlo, svjetlo i sjaj posvuda. U doli je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim granama, a sprijeda na njoj je drveni križ. S desna su pod od dima crnim stijenama baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleči jedno dvadeset vojnika: crna opaljena lica i tamnih kabanica... a sunce i svjetlo posvuda, sjaj, ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni... Pričest se dijeli. Ona mala bijela Hostijica, bijela i sjajna i sjaj tog vedrog dana, ide tim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljuju taj Misterij. Sva priroda je divna, sve uopće, osim čovjeka, je sretno i lijepo... Duša im je danas čišća i svjetlija od ovog ogromnog svjetla alpske nedjelje; sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. A ovo njegovo jadno, skršeno i slomljeno crno tijelo ne spada zapravo ovamo; ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom." (Pismo prijatelju bogoslovu Nikoli Bilogriviću,  23. III. 1917.)

Htio bih blagovati Gospodina koji mi je draži od svega na svijetu

"Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, odviše sam slab da bih se bez i najmanje pomisli žrtvovao za presvetu Hostiju. Pravo veli Kempenac: Pripravni smo uživati u hostiji, a očajavamo kad nam valja križ nositi u veselju." (Dnevnik, Zingarella, 22. VI. 1917.)

Moderna se država brine za rum, a sv. Euharistija sporedna je stvar!

"Nema svete Euharistije. Živim ovdje (na bojištu) kao poganin ili kao kakva zvijer, kao da Agnus (Jaganjac) nije više u središtu kosmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako - sličniji Tebi - razumijem tijek bivovanja. Moderna se država brine za rum, a sv. Euharistija je sporedna stvar. Gdje su vojni svećenici? Zašto napuštaju svoja stada upravo onda kad im je Bog najpreči?" (Dnevnik, Monte Rasta, 9. IX. 1917.)

Pričest nam daje neizmjerni užitak

i pretvara naše tijelo u božanski bitak

"Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakvog grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem? Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo... Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak." (Dnevnik, Monte Rasta, 5. X. 1917.)

Moram započeti novi, preporođeni život

u duhu novospoznatog katolicizma

"Izišao je proglas po kojem bih mogao dobiti tromjesečni dopust za nastavak studija. Strah me toga. Bojim se gladi i držim da se neću moći posvema posvetiti studiju. Gledat ću da ponizno vršim Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora, uza svu ljepotu, koju u sebi krije, pridonositi nešto i Kraljevstvu Božjem na zemlji. Zato mislim da - uza svu ljubav k svojoj struci - svaki čovjek mora socijalno živjeti, živjeti u životu i potpomagati one koji trpe... Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za ujedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. mise. Taj sat valja da bude izvor dana, u tome satu valja da čovjek zaboravi na cijeli svijet, da potisne sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim greškama i moli milost da se svlada sva slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa."  (Dnevnik, Fonzaso, 5. II. 1918.)

Hostija - središte svega univerzuma

Pod kraj rata bl. Ivan donosi u svome Dnevniku kratki koncept za jedan roman koji je kanio napisati. U njemu je zapravo opisao svoje iskustvo s bojišta. Riječ je o jednom suvremenom čovjeku koji ide na bojište i ondje doživljava obraćenje Bogu. Ovdje navodimo nekoliko završnih rečenica koncepta toga planiranog romana koji na kraju završava s temom o Euharistiji:

"Čovjek je taj uvidio dobro da askeza vodi savršenosti, ali sam iz sebe ne može ništa. Očaj, kuda, kamo? Predstavnik je cijeloga čovječanstva, koje očekuje Mesiju. Razmišljanjem, gledanjem, promatranjem historije dolazi do središta svega univerzuma, dolazi do centruma, oko kojeg se čovječanstvo vrti u koncentričnim krugovima: priroda, svemir, i zagrobni život - Hostija. Djelo završava Ivanovim Otkrivenjem; ne sjećam se više riječi, a smisao je da je Janje-žrtva centrum univerzuma." (Dnevnik, Campo, 25. III. 1918.)