EUHARISTIJA U SPISIMA

BL. IVANA MERZA

 

Svoju beskrajnu ljubav Bog najviše očituje u maloj Hostiji

 

"Osjetio sam svu ljubav Božju, koja se očituje u njegovim neizmjernim dobročinstvima. U dobročinstvima tijela i duha. U svima je on sam nazočan, on sam radi dajući nam te darove. Pokreće svemir, sunca, da ja mogu živjeti, da biljke mogu rasti, koje će me hraniti. No najveće je dobročinstvo gdje nam se neizmjerni Bog sam daje. Očituje nam svoju veličinu u beskrajnom svemiru, u velikim morima; svoju ljubav u milosti posvećujućoj, koja te milijarde sićušnih nevjernih dušica ispunja samim sobom i čini dionikom neizmjernosti. - On svoju beskrajnu ljubav najviše pokazuje, ne dajući nam samo svoja dobročinstva, ne bivajući samo prisutan, radeći sam dajući nam te darove - nego dajući nam svu svoju neizmjernost, beskrajnost - u maloj Hostiji za hranu.

O, preobilje Božje ljubavi, koja tako neznatnog, prašnog ljudskog stvora obdaruješ nepojmljivim darom! Tebi za uzdarje, Bože, dajem sam sebe. Uzmi me i ne dopusti da svoje oko kada na stranu bacim i da požalim svoj izbor. Daj da kalež trpljenja primim i da zazovem na ovoj zemlji Tvoje ime, da Te nakon toga mogu licem u lice gledati!" (Bilješke iz Duhovnih  vježbi, 9. XI. 1923., u: Ivan Merz, Put k suncu, 1. izdanje, 1978., str. 42).

 

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji?!

 

"Majka Marija je za nas pravi uzor. Ona je bila puna Milosti, sav neizmjerni unutarnji život samoga Boga napunio je njezinu dušu; neizmjerni Bog nama daje svoj vlastiti život preko Nje; a gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji. Svećenik, koji nam je dijeli, zapravo nadomješta  Blaženu Djevicu Mariju, koja u svojoj beskrajnoj ljubavi nama daje puninu svoga vlastitog unutarnjeg života, svoga vječnog neograničenog života, koja nam daje samoga Boga Isusa Krista euharistijskoga... Zaista, tko nalazi Mariju, nailazi na njezin unutarnji život, na život potpune Milosti u njenoj duši, nailazi na život svetoga Trojstva. Marija nam daje taj potpuni život presv. Euharistijom; na taj način nove vode božanskoga, neizmjernog života počinju  strujati u našoj duši; mi uistinu počinjemo 'crpsti spasenje od Gospoda', kako to veli sv. Liturgija." (Ivan Merz, Unutarnja snaga Kongregacije. - Katolički List, br. 51, 1923. str. 618-619)

 

Pričestiti se svaki dan i po mogućnosti pohoditi presv. Oltarski Sakrament

 

U svome nastojanju u pogledu što savršenijega kršćanskog života bl. Ivan Merz je činio odluke, napose u duhovnim vježbama. Ovdje donosimo samo nekoliko odabranih odluka, među kojima su i one koje se odnose na Euharistiju.

- Prije svake molitve sjetiti se jutarnjega razmatranja.

- Kada ima dosta druge hrane, što manje kolača.

- Mala tajna: Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim!

- Kao pokoru što savršenije obavljati staleške dužnosti.

- Pričestiti se svakoga dana i po mogućnosti pohoditi presv. Oltarski Sakrament.

- Moj govor i ponašanje prema bližnjemu mora podupirati, a ne rušiti njegovu kontemplaciju.

- Biti što uredniji.

- Nikada ne prigovarati jelu.

- Kod jutarnjega ustajanja, umivanja, hoda u crkvu misliti na presv. Euharistiju. (Ostale odluke vidi u: Ivan Merz, Put k suncu, 1. izdanje, 1978., str. 48-49).

 

Istine vjere jedini su umjetnički kriterij da se objektivno shvati život i umjetnost

 

"S obzirom na etičko prosuđivanje umjetnosti - tj. da je samo ono lijepo što je ujedno i dobro - postoji jedna znanost, jedan svjetovni nazor, koji kroz vjekove niže u jednu harmoničnu cjelinu čestice svoga kritičkog suda o svim pojavama života, koje se neprestano mijenjaju. Taj organizirani kritički nazor jest shvaćanje Crkve, koja se kao gorušičino zrno razvilo do velikog stabla. Kritika će prema tome biti relativno najobjektivnija tada kad promatra djela primijenivši na njih kršćanske istine, istine o kojima vjekovi svjedoče da su istinite(...) Istine vjere jedini su umjetnički kriterij da se objektivno shvati život i umjetnost(...) Savjestan kritičar mora živjeti što intenzivnijim životom - euharistijskim, pokorničkim i socijalnim - mora nastojati da postane što veći čovjek, da postane svet, jer istom takav će u životu i u umjetnosti moći na intelektualan i intuitivan način naći i razlučiti neizmjerno fine niti, koje stvaraju od carstva Istine, Dobrote i Ljepote jednu čvrstu nerazdruživu cjelinu. (Ivan Merz, Objektivna kritika. - Hrvatska Prosvjeta, br. 4-5, 1920. str. 118-120)

 

Kao što je Jaganjac središte neba, tako se liturgija kreće oko presvete Hostije

 

"Liturgija je potrebna. Sama je ljudska narav zahtijeva. Vjera i ljudi koji tvrde da se može Bogu odavati čast bez ustaljenih obreda, ne poznaju nepromjenljivu bit ljudske naravi(...) Svečana je liturgija u neku ruku projekcija neba na zemlju. Središte je neba, ako nam je dopušteno izraziti se na ljudski način, sam Trojedini Bog, a anđeli i sveci oko ovoga obavljaju liturgijske čine. Kada si, naime, u mašti zamišljamo nebo, to se obično služimo slikama iz Otkrivenja sv. Ivana Apostola, a ovaj nam ga je prikazao kao najuzvišeniji hram u kojem se obavljaju neusporedivo lijepe liturgijske funkcije. Kao što  je prema sv. Ivanu Jaganjac središte neba, tako se isto sv. Liturgija kreće oko presvete Hostije - oko samoga Isusa Krista." (Ivan Merz, Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije. - Život, br. 5, 1924. str. 260-267)

 

 

Najveća stvar na svijetu:  Crkva - Misa – Pretvorba

 

"Najveća stvar, koja opstoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest misa, a u misi pretvorba. I kao što je Krist za svog zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru. Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu. Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji i koju katolička hijerarhija - taj nosilac svećeničkog reda Kristova - javno prikazuje Bogu za sve ljude i u ime njih svih." (Ivan Merz, Duhovna obnova po liturgiji. - Luč, br. 1, 1924. str. 11-17)

 

Vrhunac liturgije i života: sjedinjenje s Kristom u sv. Pričesti

 

"U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve veličanstvene  molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje." (Ivan Merz, Duhovna obnova po liturgiji. - Luč, br. 1, 1924. str. 11-17)

 

Po svetoj Pričesti postajemo dionicima beskrajnoga života Riječi Božje

 

"Budite uvjereni da je sveta misa bez svete pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo. Mi se u sv. misi, mi, mistično tijelo, punina tijela Kristova, mi se žrtvujemo s našom glavom. Žrtva je tek onda potpuna ako se u misi najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom pretapanjem jedne biti u drugu. To činimo po sv. Pričesti. Zato su se prvi kršćani pričešćivali prigodom svake svete mise, a Tridentski je sabor već prije 350 godina izrazio želju da se kršćani pričešćuju uvijek kada prisustvuju svetoj misi. Učinimo i mi tako, budimo suvremeni katolici i postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje." (Ivan Merz, Duhovna obnova po liturgiji. - Luč, br. 1, 1924. str. 11-17)

 

Prva naša radost na zemlji jest Euharistija, ona nas vodi k vrhuncu savršenosti

 

"Euharistija, najjače sredstvo, za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi  sv. Pavla, koji veli: 'Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist' (Gal 2, 20). To je plod presv. Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske  savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.

Mi živimo  u  s r e t n o  d o b a; mi svi možemo uživati plodove pontifikata Pija X.; možemo često i dnevno biti s Onim koji je sva radost naša. Po odredbi svetoga Pape zemlja je postala nebom i bijedni su oni katolici koji još nisu razumjeli značenje česte i dnevne sv. Pričesti.

Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni (Iv 4,14). Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska. Granice nutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti." (Ivan Merz, Unutarnja snaga Kongregacije. - Katolički List, br. 51, 1923. str. 618-619)

 

Vjera u prisutnost galilejskoga čudotvorca

Isusa Krista Euharistijskoga

Opis euharistijske procesije u Lurdu 1924. g.

 

"U 4,15 s. po podne pođem k špilji; no srećom bilo je toliko svijeta pred crkvom Sv. Krunice da sam morao pričekati na procesiju s presv. Oltarskim Sakramentom. Prije negoli će procesija krenuti od špilje, narod je molio krunicu. Svećenstvo je stajalo tu raskriljenih ruku i predvodilo molitve. Iza svake se desetke tri puta otegnuto zapjevao divni, anđeoski koralni Gloria Patri (Slava Ocu)... Iza toga se ushićeno pjevao Magnificat, te pojedini stihovi psalma Lauda Jerusalem Dominum(...) Kada je orleanski kardinal Touchet počeo s Presvetim blagosivati svakog pojedinog bolesnika, a jedan svećenik snažno zazivao: Gospode, mi ti se klanjamo, Gospode mi se ufamo u te, Gospode, mi te ljubimo(...) tada je jamačno mnogo oko proplakalo. Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega i u istinitost vjere katoličke(...) Jedan je kardinal svete rimske Crkve nosio Svetootajstvo, a svećenstvo je rimske Crkve molilo u ime naroda i pred narodom. I ako tom prilikom koji bolesnik zaista u tren oka ozdravi, onda je Bog pod prilikama pšeničnog kruha nazočan i svi su "apsurdi" Crkve Katoličke živa spasavajuća istina. I sveti je Sakrament polako prolazio pokraj ispruženih i sjedećih bolesnika(...)

Navečer su Verdunci prije procesije sa svijećama pjevali: Joanna, Joanna, sancta Joanna, ora pro nobis. Sama procesija bila je čarobna... Nakon ove noćne procesije sav je narod s upaljenim svijećama, kao s gorućim tulipanima u ruci, pjevao urnebesni Credo - Vjerovanje. Oko pedeset tisuća ljudi duboko je spustilo svijeće kada je melodija došla do značajnih riječi; et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine (i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice) i do polaganog razvučenog "et homo factus est" (i postao čovjekom). Kod drugih su se riječi svijeće u znak oduševljenja opet dizale gore, prema zvijezdama, a kad je pjesma došla do riječi et unam sanctam catholicam et apostolicam Ecclesiam (i u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu), kao da se to užareno jezero podiglo za metar više i sav je narod polako pobožno pjevao svaki ovaj atribut Crkve: jedne, svete, katoličke i apostolske. Činilo se kao da je tako prionuo uz svaku ovu riječ, da je teška srca prelazio na drugu.

Oh, čarobne li bajke o rasvijetljenim crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenjima i svetim ljudima, koji iz ljubavi prema bližnjemu žrtvuju svoj život; bajovita li prizora što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici!" (Ivan Merz, Najnovija čudesa u Lurdu. - Popularno naučna knjižnica "Hrv. kat. narod. saveza" u Zagrebu, Zagreb 1924., str. 5 -7)

 

Krunica uz Euharistiju -

- najvjerniji prijatelji do groba

 

"Ako mi Blažena Djevica Marija i nije posve izliječila oči - tako da s dosta poteškoća čitam - to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba." (Ivan Merz, Put k suncu, 2. izd. 1993., str. 137)

 

Euharistiju i Papu treba dati našemu narodu!

 

Nakon hodočašća članova Orlovske katoličke organizacije u Rim za Svetu godinu 1925. bl. Ivan Merz napisao je članak "Orlovi u Rimu" iz kojega donosimo završni dio:

"I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama Orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva. Shvatismo: Orlovstvo ako hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu svete Crkve, mora da bude pokretom Papinstva. Euharistija i Papa treba da budu korijen, vrelo i počelo Orlovstva. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. Od podmlatka, naraštajaca pa do članova i starješina, sve treba u Orlovstvu svesti u prvom redu na Euharistiju i Papu. I kad se iz krila Orlovskih budu rodili novi orlići, treba da 'leitmotiv' prvih orlovskih uspavanki bude Euharistija i Papa. Euharistija i Papa treba da su prve riječi, koje će na grudima materinjim čuti hrvatski novorođenici. I kada Orlovstvo uspije, da ove dvije ideje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada će moći mirne duše reći sa svetim Pavlom: 'Dobar boj vojevah...' To je jedina i najčvršća osnovica bez koje je sav rad osuđen na rasulo. I eto do te su spoznaje Orlovi ponovo došli na svom rimskom hodočašću." (Ivan Merz, Orlovi u Rimu, Katolički Tjednik br. 13, 1925., str. 6)

 

Snaga mladoga naraštaja jest u presv. Euharistiji

Dio Predgovora "Zlatnoj knjizi"

 

"Novija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka koje potekoše iz vječnog Rima već god. 1905., kada je blage uspomene Papa Pio X. izdao breve o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji; tu crpe on svu svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat. Dok je starija generacija morala afirmirati kršćanstvo na intelektualan, apologetski način i pokazivala silnu odlučnost u suzbijanju navala liberalizma, nova je generacija smirenija; ona je u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njenim dušama." (Ivan Merz, Iz povijesti Orlovstva. - Katolički Tjednik, br. 25, 1927. str. 8-9)

 

Čvrstu vjeru daje presveta Euharistija

 

"Pravo prijateljstvo počiva samo na vjeri u iste vječne istine(...) Naš član može imati prijatelja samo među uvjerenim  katolicima, a počinje li se družiti s protivnicima, to si mora biti u najsitnijem času svoga života svjestan da je on apostol među njima, predstavnik Isusa Krista, o kojemu on daje svjedočanstvo. Takav čovjek mora imati čvrstu vjeru, koju će mu dati presv. Euharistija i pokora(...) On će si biti svjestan da iz vlastitih sila ne može obratiti nikoga, već da je on samo oružje u rukama Božjim, kojima se on ponizno pokorava." (Ivan Merz, Sticanje podmlatka. - Luč, br. 1-2, 1923. str. 14-16)

 

Narod je lakše mogao razumjeti presv. Euharistiju

nakon što ga je Isus nahranio kruhom

 

"U socijalno-ekonomsku djelatnost katolika spadaju sve one ustanove, koje imaju kao neposredan cilj da ljudima, i to poglavito onim slojevima koji trpe, materijalno pomognu. U taj rad spadaju katolički radnički sindikati, raznovrsne zadruge za nabavu, osiguravajuća i pripomoćna društva i slično. Kad se Isus popeo na brdo i vidio mnoštvo gladnoga puka oko sebe, smilovalo mu se. No istodobno, dok je Njegovo Srce osjetilo tjelesnu bol izgladnjelih ljudi, još je većma ono osjetilo onu glad za Istinom, koji je mučio bijedni narod. Nahranio je pet tisuća ljudi(...) Tim što je nahranio gladan narod, postigao je Isus jedan duhovni i vrhunaravni cilj: narod je u Isusu upoznao Proroka i obećanog Mesiju i kasnije je lakše mogao razumjeti otajstvo presv. Euharistije. Ovaj je postupak Isusov uzor onim katolicima koji se posvećuju ekonomskoj akciji. Dužnost je katolika da podižu raznovrsne ekonomske institucije: sindikate, zadruge i slično i time vrše suvremeno djelo milosrđa. Ali to nije dosta; to čine i nekršćani. Katolici moraju činiti ova djela tjelesnog milosrđa da time postignu duhovno dobro; moraju nastojati da narod, koji uživa blagodati tih katoličkih ekonomskih institucija, zavoli Kristovo socijalno Evanđelje." (Ivan Merz, Socijalno-ekonomska  akcija katolika. - Katolički Tjednik, br. 18, 1927. str. 5-6)

 

 

Svaki urednik treba biti uključen

u euharistijski pokret i posvetiti se Srcu Isusovu

 

Bl. Ivan Merz bavio se mišlju o pokretanju katoličkoga dnevnog lista po uzoru na francuski "La Croix". Odredio mu je bio već i naziv "Kristov stijeg". Čak je napisao pravila za urednike lista iz kojih se zapažaju njegovi ozbiljni zahtjevi za duhovni život članova uredništva. Ovdje donosimo samo jedan izvadak iz tih pravila:

"Svaki urednik mora biti uvjeren da on neće napredovati i neće moći postati duhovnim vođom svojih čitalaca ako ostane isključen iz euharistijskoga pokreta, i ako se ne posveti Presv. Srcu Isusovu, koje je danas najjači faktor za rekristijanizaciju društva. Budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom, to valja od svakog urednika laika tražiti da se obveže sub levi (pod laki grijeh) da će ispunjavati, dok je član redakcije, sljedeće: 1. Posvetit će se Presv. Srcu Isusovu, pričestivši se na devet prvih petaka; 2. Pričestit će se barem dva puta mjesečno (ali se preporuča da to čini svake nedjelje); 3. Ispitat će si dnevno savjest; 4. Dnevno će barem pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duhovnom štivu...; 5. Dnevno će izmoliti jedan Veni Creator (Dođi Duše Sveti); 6. Barem će jednom na tjedan postiti za uspjeh katoličkog pokreta; 7. Nastojat će imati stalnog ispovjednika; 8. Barem jednom će obaviti duhovne vježbe; 9. Pristupit će četiri puta godišnje s ostalim suradnicima, a po mogućnosti s ostalim zaposlenim osobljem, na zajedničku sv. Pričest, koja se ima prikazati za umrle drugove, za svećenički podmladak i uspjeh Katoličkog pokreta; 10. Prije toga će obaviti zajednički križni put; 11. On će, čuje li koji važniji prigovor o pisanju Kristova Stijega koje ne bi bilo u duhu Crkve, o tome pitati savjet kod svog ispovjednika." (I. Merz, Nacrt pravila za katolički dnevnik i njegovu redakciju, rukopis, Arhiv)

 

Sv. Pričest bitan uvjet za potpunu misu

 

"Hoćemo li proživljavati liturgiju, tj. da svaki obredni čin dobije svoj pravi smisao i svaka molitva djeluje na dušu onako kako joj uistinu odgovara, trebamo i mi doživljavati ono što doživljava svećenik za oltarom. Drugim riječima: liturgijsko praćenje sv. mise je ne samo najbolja priprava za sv. Pričest, kako smo jednom prije rekli, nego je sv. Pričest u vezi s misom njegov bitan uvjet. U nas je, doduše, u većini slučajeva običaj da se pričest za vjernike obavlja tek poslije čitave mise, ali je mi trebamo svakako uklopiti u svoje misne molitve i tako se nastojati uvijek kad slušamo sv. misu i pričestiti. Pa ako nam koji put zaista nije moguće primiti sv. Pričest, na njezino mjesto treba svakako doći duhovna Pričest. Tako ćemo upravo neopazice prijeći na običaj česte odnosno svakidašnje sv. Pričesti, a ako smo to do sada činili, taj običaj obavljen na ovaj način bit će nam mnogo plodonosniji. A to će biti upravo u duhu zaključaka euharistijskoga kongresa čije provođenje treba svakoj posestrimi osobito biti na srcu." (I. Merz, Liturgijski kutić, Posestrimstvo, god II., Zagreb, rujan 1923., broj 1.)

 

Čemu se žuriti kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren!

 

Dne 27. XII. 1923., na blagdan sv. Ivana Evanđelista, bl. Ivan je organizirao "liturgijski izlet" u trapistički samostan u Rajhenburg (Slovenija) za mladiće, članove Marijine kongregacije. Cilj izleta bio je doživjeti uzvišenost liturgije u jednom kontemplativnom samostanu. Nakon izleta objavio je opširni članak pod naslovom "U krilu sv. liturgije" iz kojega donosimo nekoliko izvadaka:

"Nakon nekih drugih molitava započne svečana, konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako da čovjek osjeti kucanje vječnosti. Čemu se žuriti kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri. A o čemu razmatramo glasno, glazbeno? 'Usred Crkve otvorio je svoja usta, svi krajevi, svi vjekovi čuli su njegovo evanđelje u kojem govori s božanskom mudrosti i razboritosti'. I zaista je sv. Ivan div duha; sam Duh Sveti govorio je po njemu(...) Molimo se zato da Gospodin prosvijetli svoju Crkvu i neka 'rasvijetljena naukom blaženoga Ivana Apostola i Evanđelista dođe do vječnih dobara.' (...) Osobito kod razvučene melodije 'multiplicabitur' - umnožit će se - nehotice sam se sjetio hrvatskih Orlova (katolička organizacija - op. a.) koji su si nedavno izabrali sv. Ivana za zaštitnika. Zaista će se njegov rod umnožiti; svaki Orao ima postati malim Ivanom koji će ga nasljedovati u čistoći, počivati na Presv. Srcu i poput orla kružiti u nedohvatnim visinama božanskih ideja. O svim ostalim dijelovima mise ne ću govoriti. Radost nas je okupljala jer smo vidjeli pravu misu, misu u kojoj je živi kontakt između svećenika koji moli i puka koji odgovara." (Ivan Merz, U krilu sv. liturgije, Hrvatska prosvjeta, br. 12, 1924., str. 510-518)

 

 

Sveta žrtva središte kršćanskoga života

Prikaz molitvenika "Isus prijatelj malenih"

za djecu i mladež

 

"Čitav molitvenik je liturgijski. Sve je usredotočeno na svetu misu, a liturgijska godina zastupljena je najljepšim hvalospjevima. Brojne slike popraćene stihovima od velike su pedagoške vrijednosti i bude kod djece razumijevanje za sv. misu. Uz liturgijski dio, molitvenik sadržava glavne litanije, molitve, narodne crkvene pjesme. A sve je namijenjeno mladeži koja će nakon toga molitvenika lakše moći pratiti potpuni misal. Dao Gospodin da mnoga dječica koja se budu služila tom knjižicom osjete u sebi zvanje da jednom postanu misnicima Božjim i da taj mali misal odgoji takav naraštaj koji se ne će dosađivati pod misom, već će shvatiti kako je Sveta žrtva središte kršćanskoga života." (Ivan Merz, Isus prijatelj malenih, Katolički list br. 43, 1925., str. 551-552)

 

 

Podloga svakom apostolatu:

milijuni dnevnih bijelih svetih Pričesti

 

«Rimska krv teče u našim žilama. Osim toga, svi smo usisali mlijeko Katoličke Akcije...  Obavili smo s Internacionalcima jubilarne oprosne procesije, s njima zajedno bili na Papinoj misi, primili smo Isusa Krista Boga našega i Gospodina. A stanice su se njegovog mističnog Tijela tijesnije skupile oko Glave, krv Kristova protekla je našim žilama. Duhu se našemu ukaza svijetlo jedne velike ideje: Otajstvo ovog velikog preporoda u suvremenoj internacionalnoj omladini jest vrlo česta i dnevna sveta Pričest. Katolička Akcija, ili tako zvana organizirana suradnja svjetovnjaka sa hijerarhijom u katoličkom socijalnom APOSTOLATU, ima kao podlogu milijune dnevnih bijelih Pričesti. To je i podloga na kojoj se uzdiže zgrada Orlovstva...». (Ivan Merz, Orlovi u Rimu, Katolički Tjednik br. 13, 1925., str. 6)