|
Treći dio BL. IVAN MERZ I EUHARISTIJA U OČIMA SUVREMENIKA
U ovome trećem dijelu donosimo izjave suvremenika bl. Ivana Merza o njegovoj euharistijskoj pobožnosti. Osobe koje su s njime prijateljevale, koje su ga promatrale u molitvi kod sv. mise, kod primanja sv. Pričesti, kod adoracije i pohoda presv. Sakramentu ostavile su nam svoje dragocjene uspomene i sjećanja. Njihove izjave, uz koje je naveden točan izvor, poredali smo kronološkim redom onako kako su bile napisane i objavljivane u tisku. Jedne su napisane odmah nakon Ivanove smrti, druge nakon nekoliko godina u određenoj vremenskoj distanci. Svima je zajedničko iskreno divljenje nad njegovim štovanjem Euharistije koje im se duboko usjeklo u pamćenje i bilo poticaj i ohrabrenje i za njihov vjerski život. Prvi koji nam je zapisao svoja sjećanja o euharistijskome životu bl. Ivana bio je njegov bliski prijatelj prof. Dušan Žanko, koji je uz Ivanova duhovnika o. Vrbaneka najbolje upoznao Ivanovu dušu. Budući da smo izjave suvremenika poredali kronološkim redom, to preporučamo čitatelju da obrati pozornost na godinu kad je koje svjedočanstvo napisano, što može biti još jedan pokazatelj koliko je zadivljujući primjer bl. Ivana i njegova štovanja presv. Euharistije ostao duboko zapisan u dušama njegovih prijatelja.
IZJAVE I SVJEDOČANSTVA
Počet ću s onim po čemu je Merz najveći - - njegov euharistijski život
Prof. Dušan Žanko, bliski Ivanov prijatelj, svoju seriju članaka o bl. Ivanu Merzu pod naslovom "O Božjem čovjeku", koje je objavljivao u tjedniku Nedjelji, počinje tvrdnjom kako je u neprilici odakle početi spominjati prošle dane "kad je toliko toga vrijedna, velika, herojskoga bilo u onim dragocjenim trenutcima s njime, čovjekom Božjim. Počet ću s onim po čemu je Merz najveći", piše Žanko i odmah nastavlja: "Svako jutro je pristupio k sv. Pričesti. Znali smo da je to za njega najsvetija dužnost dana, pa smo jedne večeri, kad smo ga kasno u noći pratili kući pitali zar ne bi mogao ispustiti katkada sv. Pričest, kad ovako umoran vrlo kasno legne. 'Nipošto čovjek ne smije popuštati tijelu, kad se radi o ovako važnoj stvari. U tome i stoji odgajanje volje, da nešto napravimo po dnevnome redu, pa makar sve okolnosti tobože bile protiv. Ako hoćete dnevno na sv. pričest onda ustanite bez obzira na to kad ste legli.' Tako je otprilike odgovorio prepun nekoga zadovoljstva što je tema razgovora sv. Pričest. Jedanput smo skupa putovali na orlovski tečaj u Šibenik. Pred zoru mi je oduševljeno čitao novu misu za svetkovinu Krista Kralja, a kad smo stigli oko 9 sati na šibenski kolodvor, prva mu je briga bila pričest s motivacijom: 'To je za dobar uspjeh tečaja.' (...) Za orlovskog sleta u Postirama Merz se je ono jutro dovezao iz Hvara parobrodom i čitavo jutro stupao u povorci. A kad je u svečanoj velikoj misi došla Pričest, bilo je oko 11,30 sati on je i tada pristupio k sv. Pričesti. U ljetu 1927. g. boravio je Merz na Hvaru. Njegova dnevna Pričest i misa, pa ono pobožno klečanje pred Svetohraništem, duboki sabrani pokloni i križanje i onaj vječiti njegov pratilac misal iz kojeg je strogo liturgijski pratio svaki crkveni obred, naročito mise u nedjelje i svetačke dane - učiniše da je čitavo mjesto šaputalo o 'nekom mladom svećeniku u civilu'(...) Presvijetli hvarski biskup ga je zavolio kao 'najuzorniji primjer katoličkog laika' i veselio s onom silnom utjecaju što ga je njegova naskroz apostolska pojava proizvodila na pučanstvo kao i na strance. Kanonici i svećenici su ga susretali kao sebi ravnoga. To nije ni čudo: on ih je dnevno zadivljivao poznavanjem teoloških i pastoralnih pitanja (...) Činjenica je da je Merz upravo na juriš osvojio Hvar." (Dušan Žanko, O Božjem čovjeku, Nedjelja, br. 21, 26. V. 1929., str. 4)
Tko bi se s Merzom našao u crkvi, taj je gledajući ga osjetio stvarnu nazočnost Božju
"Čitav Merzov život zapravo je jedna velika molitva. Dan je počimao molitvom i presv. Euharistijom, svršavao dugim razmatranjem koje je služilo kao priprava za sutra, a sve satove ispunjao najsavjesnijim radom, koji je također bio molitva(...) Njegova je duša uvijek tražila Svetohranište i tamo učila mudrost života, pa makar se nalazio u najvećoj buri svijeta(...) Pitao sam ga, kada je najzgodnije moliti krunicu. S nama je bio i brat M., koji je oštro zastupao mišljenje, da se krunica moli pod misom. On je ustao oštro protiv toga dokazujući da se misa mora slušati liturgijski, tj. stvarnim i djelotvornim sudjelovanjem kod čina mise uživljavajući se u misterij Kalvarije prema misnom tekstu sa misalom u ruci, a krunica s može moliti u drugo vrijeme(...) Kad smo molili u njegovu prisustvu obuzimala nas je neka blagoslovljena čežnja, da se i mi onako pravilno, polagano križamo, da čvrsto sklopljenih ruku, u sabranosti misli, čuvstava i volje uronimo u puninu božanskog života; slutili smo, da jedini on među nama najbolje moli, moguće za sve nas i neka pritajena sigurnost neka skrovita radost i mir je ulazio i u nas preko njegova vedrog lica iza molitve(...) Tko bi se s Merzom našao u crkvi, taj je gledajući ga osjetio stvarnu prisutnost Božju. Jer njegov je poklek bio tako pun poniznosti, poštovanja i srca, da je upućivao na prisutnost svetoga, čistoga, pravednoga, beskonačnoga Božanstva, pred kojim se mora pasti na koljena i dati svu dušu kao što je radio i on." (Dušan Žanko, O Božjem čovjeku, Nedjelja, br. 22, 2. VI. 1929.,)
Zaželio sam da ga u tom trenutku vide toliki
"Vidio sam mladića, koji su se valjda mogli s pojedinim svecima natjecati za prvenstvo u areni kreposti i apostolata; ali kad bi mene postavili za suca, morao bih istini i pravdi za ljubav uručiti palmu našemu Ivanu. Nikoga nisam poznavao komu bi zgodnije pristajale riječi: 'Svršivši život za kratko, ispunio je mnogo vremena.'(Mudr. 4,13). Kad sam ga u Zagrebu u Svetištu Božanskog Srca kadikad motrio, kako sklopljenih ruku, oborenih očiju i ražarena lica koraca lagano od pričesne klupe, zaželio sam, da ga u tom trenutku vide toliki, u kojima se utrnula vjera ili ohladnjela ljubav." (N. N., vjerojatno o. Petar Perica, D. I., Orlovska Straža br. 1. V. 1929. str. 108)
Merčeva sveta Pričest
Ivanov veliki prijatelj don Mate Blašković, svećenik s Hvara, kontaktirao je s bl. Ivanom sve do kraja života. Samo nekoliko dana pred smrt bl. Ivan mu je poslao opširno pismo. Don Mate Blašković ima mnogo lijepih uspomena na svetačku pojavu bl. Ivana. Posebna je ona o Merčevoj sv. Pričesti koju je objavio u tjedniku "Nedjelja". Ovdje ju donosimo u skraćenu prikazu: "Nikad neću zaboraviti onoga zimskog dana sprovedenog u društvu pok. Merza. Jednom sam došao u Grablje. Na vratim župskog stana sastao me pok. Merz. Dobro je izgledao. 'To ste dakle vi?!', kliknuo je rukujući se sa mnom srdačno kao da smo se već jednom vidjeli. 'A to ste dakle vi!?', uskliknuh ja udivljeno gledajući pred sobom poznatog čovjeka-asketu(...) Postao mi je ne samo prijatelj, nego i na neki način, duhovni vođa. Mi smo čitav dan bili zajedno i tu sam na izvoru upoznao orlovstvo i njegove smjernice. Mnogo toga sam čuo od njega što je značajno za čitav moj život, jer sutradan ujutro sjeđah uza nj dva sata. Iako su neki mrmljali što ga gnjavim, on je rado sa mnom razgovarao. Kasnije smo se češće dopisivali. Par dana prije svoje smrti poslao mi je dugačko ali veličanstvo pismo o katoličkoj literaturi. Sva ta pisma čuvam kao svete moći. A sad o njegovoj sv. Pričesti. 'Ja ću vam ministrirati!', naglasio je on i pošao u crkvu. 'Vi ćete meni služiti sv. Misu?!', rekoh iznenađen. Šutio je i rukom me mirio. Dugo je molio klečeći u sakristiji. Kad sam počeo nosio je preda mnom misal prignute glave. 'I pričestiti ćete me!', šapnuo mi je na stepenicama. Počeo sam 'introibo', a to Merz kleči na pločniku i odgovara od poštovanja prema svećeniku i svetom činu. Nije se usudio kleknuti na stepenice. Bio sam duboko ganut. Pružajući mu sv. hostiju pričinilo mi se da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo kakvo se vidi tek na slikama sv. Alojzija (...) Nikada neću zaboraviti one minute otkrivenja! 'Oh! Ti bi zasluživao da misiš, a ja da ti ministriram', uzdisah vraćajući se uzbuđen s njime u sakristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio. 'Sada znam otkuda Merzu onolika snaga Božja u djelima, riječima i pismima', češće sam ponavljao slušajući i čitajući o Merzu. On je dnevno pio na Izvoru; on je otkrio tajni vrutak, što mnogi ne znadu, a ako se i pričešćuju, ne pripravljaju se na sv. Pričest kao što se je on pripravljao i pričešćivao; zato su mnogi slabi i nemoćni i spavaju mnogi(...) Još sada, kad polazim gore u Grablje, rado misim na oltaru Gospinom, koji me steže kao magnet, i sve mi se čini da Merzova sjena stoji iza mene. I ganuto uzdišem: 'O, sveti Merzu: ne iza mene, nego preda me na oltar dođi čim prije!'" (Don Mate Blašković, Merzova sveta Pričest, Nedjelja, br. 41, 12. X. 1930. )
Naš dragi sveti Ivan - čovjek Euharistije
Dr. Marko Klarić, župnik Župe sv. Petra u Zagrebu, veliki štovatelj bl. Ivana Merza i prvi postulator za njegovu beatifikaciju ovako opisuje euharistijsku pobožnost bl. Ivana Merza još 1930. godine: "Na godišnjicu njegove svete smrti (1929.), pokraj okićena groba, pred mnogobrojnim katolicima grada Zagreba, nazvao je ovim imenom jedan svećenik pok. dr. Ivana Merza: 'Naš dragi, sveti Ivan.' Bio je on doista naš dragi, sveti Ivan. Koliko nam je bio drag osjetili smo istom kad smo ga izgubili(...) Koliko je bio svet, i to možemo prosuditi tek sada kad ga gledamo malko iz daljega. Dok je bio uz nas, kao da nas je zabliještila njegova svjetla pojava, pa je nismo onako izravno gledali, kao što ne možemo gledati ravno u sunce. Sada kad se razmišljajući sjećamo njegova života i boravka među nama, javlja se pred očima njegov lik kao pojava prvaka kojega trebamo slijediti. One tri kratke no moćne riječi - Žrtva, Euharistija, Apostolat, što ih je uklesao kao geslo Zlatne knjige, pružaju vjernu sliku njegove duše, njegova života i rada. Dr. Merz je bio čovjek Euharistije. Središte oko kojega se kao oko svoje osi kretao cijeli njegov život i rad bila je presveta Euharistija. Ona mu je bila dnevni zajutrak, za kojim je cijeli dan čeznula njegova gladna duša. Gladan je upravo bio euharistijskog Isusa Krista. I kao što tjelesna glad ne može proći, ako je ne utiša tjelesna hrana, tako ni njegova glad za sv. Pričešću nije ga mogla minuti, ako je ne bi koji dan primio. Svjedokom su tome one ljupke zgode što ih pripovijedaju o njemu njegovi suradnici očevici. Do podne bi znao ostati natašte, ako nije dospio prije primiti sv. Pričest radi vožnje vlakom, radi predavanja ili radi programa na orlovskim sletovima. Sve njegove dnevne molitve smjerale su na sv. Pričest. Razmatranje mu je bilo priprava za nju. Sv. misa bila mu je okvir sv. Pričesti, a sv. Pričest sastavni i bitni dio sv. mise. Sav njegov rad, zvanični i privatni bio je preobražen i posvećen presvetom Euharistijom. Ona mu je bila izvorom i početkom, ona mu je bila i konačnom svrhom. Kako se ozbiljno i savjesno pripravljao za ovaj sv. čin! Makar je bio do krajnosti savjestan i sve svoje vrijeme proveo u radu za Boga, gotovo bez odmora u strogom postu, u neprestanoj molitvi, i tako se čuvao od grijeha, polazio je svaki tjedan na sv. ispovijed. Osjetljiva njegova savjest nije trpjela ni najmanje ljage, niti sjenke zla. Čisto je imalo da bude srce, posvema čisto ne samo od grijeha, nego i od neurednih sklonosti i nagnuća, kad u njega dolazi Euharistijski Spasitelj. Neposredna priprava za sv. Pričest bila je slušanje sv. mise. Uvijek je pratio sv. misu po misalu. Uživio se u tajne onoga crkvenoga doba i dana i sa svećenikom zajedno prikazivao bi ovu sv. žrtvu. Tako je išlo dan na dan, kroz mjesece i godine. Stoga je razumljivo da je božanska vatra raspaljivala od dana do dana sve više njegovu dušu i davala mu sve to više snage da postane junak žrtve(...) Obilježje je velikih ljudi da oni stvaraju sebi prilike, a ne prilike njih. Oni daju smjer događajima, a ne vuku njih događaji za sobom. I dr. Merz je jedan Čovjek, koji je stvorio svoju epohu. On je u krugove, kojima se kretao i djelovao, unesao posve nove misli, nove ideje(...) Dr. Merz umro je mlad. Nije doživio ni Isusove godine. No svršivši ukratko proživio je mnogo vremena. Radeći neumorno za pobjedu načela Katoličke Akcije zaorao je kroz to kratko vrijeme duboku brazdu. Na nama je sada da pođemo njegovim stopama." (Dr. Marko Klarić, Naš dragi sveti Ivan, Križ broj 5., svibanj 1930. str. 86-89.)
Srce Ivana Merza: bijela Hostija u središtu života
Prof. Dušan Žanko: "Karakteristični duhovni profil dr. Ivana Merza možemo razabrati i iz jednog njegova usmenog razlaganja o idejnom sistematskom odgoju bivše orlovske omladine: 'Prva godina bila bi Euharistijska, treba najprije izmoliti rosu iz nebesa. Druga godina bila bi misijska, ona će upoznati ljude sa ljepotom apostolata i dići idealizam na više. Treća godina bila bi liturgijska, ona je rezultanta prvih dvaju: ljubavi prema Bogu, život za njega i posljednje život s njime.' Prvi oko njegova srca najuži i najsvjetliji krug, centralna svijetla ploha njegove unutarnje, duhovne strukture bila je svakako Euharistija. Tako Merz piše: 'Otajstvo ovoga velikog preporoda u suvremenoj omladini jest vrlo česta i dnevna sveta Pričest. Katolička Akcija i svaki apostolat, ima kao podlogu milijune dnevnih bijelih svetih pričesti(...) Euharistija i Papa treba da budu korijen, vrelo i počelo Orlovstva. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu(...) I kada Orlovstvo uspije, da ove dvije ideje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada će moći mirne duše reći sa svetim Pavlom: 'Dobar boj vojevah...' To je srce dr. Ivana Merza. Oko toga prvoga kruga, kruga bijele Hostije, koju je on smjestio u središte svoga života, redaju se jedan krug za drugim i mi ga možemo slijediti u svim krugovima i naći ga u svakom savršena i Božjega. Merz moli liturgijski, tj. sa Crkvom i s Isusom Kristom(...) Najmoderniji plamsaji katolicizma struje kroz njegovu dušu: euharistijski pokret, liturgijski pokret, pokret Katoličke Akcije, svjetovnjačkog apostolata u Crkvi, pasionistički pokret, estetski pokret katoličke umjetnosti. On je u svakoj ljestvici svoga uspona i u svakom pokretu svoga davanja nov: molitelj i asketa." (Dušan Žanko, Uspomena njegova neće izginuti, Nedjelja 13. svibnja 1934. br. 20. god IV. str. 1-2)
Susret s Merzom značio je malu duhovnu obnovu, značio je korak prema nebu, lijet u blizinu Božju
Marica Stanković: "U praznicima godine 1923. došla sam jednog jutra u isusovačku crkvu (u Zagrebu). U klupama blizu oltara sv. Alojzija opazim mladog čovjeka s velikim misalom u rukama. Odijelo korektno, plava kosa uredno počešljana, ali držanje toga čovjeka bilo je ipak osobito. Nije skidao očiju sa misala, a kad je pozvonilo na sv. Pričest, pošao je k oltaru tako sabran kako se to rijetko vidi kod mladih ljudi. 'To mora biti Merz, jest to je Merz', govorila mi je duša. 'Samo on može tako sabrano moliti.' I to je doista bio Merz, koji se vratio sa studija u Parizu. Bio je to moj prvi, ali najkarakterističniji susret s našim Ivanom. Merz je osvajao svoju okolinu i dizao je k Bogu uvijek, no najviše je osvajao u časovima svojih najintimnijih veza s Gospodinom. On nije trebao govoriti o Bogu, iako je to umio na izvanredan način! Dosta je bilo da ga pogledamo u Crkvi, i svaki nas je pogled na nj saziđivao. Godine 1926. priključio se Ivan hodočašću hrvatskih Orlica u Rim. Tom zgodom htio je da posjetimo sve važnije centrale katoličkih ženskih organizacija. Na dugačkom putu oko tih centrala sretali smo mnogobrojne rimske crkve. Ivan je htio da bar u kojoj pozdravi svoga euharistijskog Kralja. Ulazio je pobožno, tiho i kleknuo na podnožje Svetohraništa. Sklopio je ruke kao dijete, zatvorio oči i zanijemio u naručaju Najsvetijega. A ja? Klečala sam kraj njega u tihom strahopoštovanju, kao đače kraj učitelja, i promatrala ga postrance; moje su se ruke nehotice sklapale kao njegove, a u duši se pojavila molba Gospodu, da moja molitva bude bar donekle slična Ivanovoj. Pa i inače, u običnom životu, svaki susret s Merzom značio je malu duhovnu obnovu; značio je korak prema nebu, lijet u blizinu Božju." (Marica Stanković, Božji Čovjek svagdašnjice, Život br. 5, 1938., str. 284-285)
Među nama nalazi se sveti čovjek
Msgr. Miho Pušić, biskup hvarski, u svojoj izjavi o bl. Ivanu Merzu, koju je dao još 10. V. 1966., a objavljena je iste godine u Vjesniku Đakovačke biskupije, ovako opisuje njegovu euharistijsku pobožnost: "S pokojnim Dr. Merzom upoznao sam se ovdje u Hvaru(...) Dok je boravio ovdje u Hvaru 1928. g. oko mjesec dana, svakog dana služio mi je svetu misu u biskupskoj kapelici. Služio je klečeći na tlu kapelice i svakog se dana pričešćivao. To je obavljao s takvom pobožnošću, da smo i ja i moji ukućani, koji su prisustvovali svetoj misi, imali dojam da se među nama nalazi sveti čovjek(...) Vrijeme svoga boravka ovdje u Hvaru dr. Merz upotrijebio je za rad s mladeži(...) Mnogi su od njih i do danas sačuvali živu uspomenu na njega i na njegov apostolat(...) Sigurno da je liturgijski život, kako ga je on provodio, sasvim u skladu s liturgijskom obnovom II. Vatikanskog sabora. On je već onda dnevnim aktivnim sudjelovanjem u svetoj misi, preko koje bi se pričestio, ispravno shvaćao važnost svete euharistijske žrtve za pravi kršćanski život."
Kad ide on, zašto ne bismo mogli i mi mladi!
Dr. Slavko Šarić: "Kad sam došao na studij u Zagreb, išao sam s drugim kolegama jutrom na misu i pričest u Baziliku Srca Isusova. Tu smo redovito nalazili dr. Merza kako sabrano prisustvuje sv. misi i svaki dan se pričešćuje. Bili smo studenti i počeli smo se kolebati da li bismo išli svaki dan na misu, ali nas je Merčev primjer tako učvrstio u dotadašnjoj praksi, te nismo više pomišljali da odustanemo od svakodnevnog polaska u crkvu. Kad ovaj profesor, naš stariji kolega iz organizacije, može svaki dan na misu i pričest, zašto ne bismo mogli i mi mladi! - rekli smo si." (B. Nagy, Borac s bijelih planina, Zagreb, FTI 1971., str. 234)
U crkvi najprije poklon Isusu u presvetom Oltarskom sakramentu
Bartul Blašković: "Bili smo mladići kad je Merz dolazio k nama na Hvar. Prikupljao nas je i često nam znao govoriti o vjeri, crkvi, papi(...) Još sada mi je živo pred očima kako sabrano kleči pred oltarom presv. Euharistije u hvarskoj katedrali i adorira sav uronjen u molitvu. Kroz cijeli život njegov me je primjer poticao da se po dolasku u crkvu najprije poklonim Isusu u presv. Oltarskom Sakramentu." (B. Nagy, Borac s bijelih planina, Zagreb, FTI, 1971., str. 234)
Na Ivanov poticaj svi smo se ispovjedili i pričestili prije odlaska na front
Ing. Ljudevit Zechner: "U ljetu 1916. g. opet sam se zajedno našao s Ivanom u školi za rezervne oficire austrougarske vojske u Mürzzuschlagu (Štajerska). On je već tada bio gotovo izgrađen čovjek. Dnevno smo bili zajedno, razgovor smo vodili o svim mogućim temama, o umjetnosti, o muzici, o književnosti, o religiji itd. Za kratko vrijeme stvorila se oko njega cijela grupa istomišljenika iz našeg vojničkog kruga. Bilo nas je npr. koji nisu redovito išli u crkvu na sv. misu, međutim on nas je potakao te je naša grupa počela ići na nedjeljnu sv. misu(...) Koncem 1916. g. završili smo oficirsku školu i očekivali odlazak na bojište. Svi smo bili puni straha, neizvjesnosti i nemira, dok je Ivanov mirni i staloženi duh djelovao na nas kao tješitelj, pa smo se njegovim nagovorom svi mi, koji smo činili njegov krug, pred polazak ispovjedili i pričestili." (B. Nagy, Borac s bijelih planina, Zagreb FTI, 1971., str. 234-235)
Projekt Euharistijske godine
Dalibor Pušić: "Merz je bio Božje Poslanje u Orlovstvu, on je tražio svece, on je tražio velike predvodnike, da dođu velike posljedice. Razvijao mi je (za vrijeme hodočašća u Rim - op. a.) svoju ideju posvećenja svake naše orlovske godine jednom velikom cilju. Prva godina bila bi Euharistijska, treba najprije izmoliti rosu iz nebesa. O tome nije bilo duge rasprave, ta je bila onako istinski merzovski katolička. Druga godina bila bi misijska, ona će upoznati naše Orlove s ljepotom apostolata, dignut će idealizam na više, a misijski pokret, koji daje svakom i najzadnjem priliku za male žrtve, dat će prigodu praktičnog provađanja ove treće naše lozinke. Treća godina bila bi liturgijska, ona je rezultanta prvih dvaju, ljubavi prema Bogu, život za njega i najzadnje: život s njime. Na ovoj trećoj najduže se zadržasmo..." (Dalibor Pušić: S našim Merzom od Zagreba do Rima, Orlovska Misao, 1929., br. 8, 103-105) |