PLES I ĆUDOREĐE

Kada je ples loš
(Općenito načelo)

Svaka umjetnost hoće izraziti ljepotu; stoga ona nije sama po sebi kakovo zlo. Ona postaje tek onda loša kada je stavimo u službu moralnome zlu.

Jer je ples umjetnost, nije on sam po sebi zla stvar. Ne možemo ga osuditi, kao ni slikarstvo, pjesništvo, glazbu. Ples postaje utoliko loš, ukoliko se stavlja u službu neurednim strastima.

Ples i crkveni Oci

Crkveni Oci, i to poglavito sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Ivan Krizostom, sv. Augustin, odlučno ustaju protiv plesova svojega vremena. Sv. se Petar Krizolog ne ustručava u jednoj propovijedi plesačice nazvati kugom.

Treba li zaključiti iz toga što sveti Oci odvraćaju vjernike od plesa, da su oni osudili ples sam po sebi? Oni su osudili one plesove kakvi su bili često uobičajeni u njihovo doba. To su bili opasni, bestidni, razbludni plesovi koje je poganstvo u 4. i 5. stoljeću ostavilo usred kršćanskoga društva kao kvas pokvarenosti. Sami su pogani govorili, poglavito Amijan Marcelin, da su ti plesovi bili užasno sramotni. – Novi obraćenici, da pokažu kako nemaju više ništa zajedničko s poganstvom i njegovim običajima, prestali su plesati. 4

Ples i katolički moralisti

Kada je ples dobar, a kada je loš. – Ples sam po sebi, veli najveći bogoslov sv. Toma Akvinski, nije loš i treba ga prosuđivati već prema tomu da li je upravljen ovome ili onome cilju ili ga prate ove ili one okolnosti; i prema tome on može postati krjeposnim ili zlim činom. (In Isaiam, p. III. ). Plesovi sami po sebi nisu loši, veli prvak svih moralista sv. Alfonzo de Liguori, jer sami po sebi nemaju za cilj pribaviti sjetilno zadovoljenje, već radost. Međutim, postaju zli ako se njima služimo u lošoj nakani da se podraže ili vlastite strasti ili strasti kod drugoga ili ako ima koja druga zla okolnost.

Kada ih sveti Oci osuđuju, oni tada govore o nećudorednim plesovima ili o zlouporabama plesa. Da plesovi budu dopušteni, moraju biti pristojni i dolični i da se pleše samo s poštenim ljudima. (Theol. Mor. lib. 4, tract. 4, n. 482.). Salmanticensi ovako odgovaraju na pitanje je li grijeh gledanje ili plesanje javnih plesova između muških i ženskih: Plesanje nije samo po sebi jedan nedopušten čin i prema tome nije zabranjeno gledati ples. Uzrok je u tome što čin plesanja nije po svoj naravi razbludan, već je radosna zabava. Ne treba ga prema tome osuditi. (Curs. theol. mor., tr. XXI, De primo praec. dec., c. 8.). P. Gury tvrdi da plesovi između osoba različitoga spola nisu sami po sebi nedopušteni, ako se obavljaju na pristojan način, tj. bez čina, gesta, kretnji i doticaja što se protive čistoći… (Theol. mor. Tract. de Virt. c. 3, a. 2 § 3, s. 2. da…). Ples je prema tome dopuštena zabava.

Sveti Franjo Saleški veli da plesovi i igranke dovode u grješne prilike

"Plesovi i igranke jesu stvari po svojoj naravi indiferentne; ali njihova uporaba, kakva je danas u običaju, toliko smjera na zlo u svim svojim okolnostima, da dušu dovodi u velike opasnosti. Govorim ti o plesovima, o Filotejo, kao što liječnici govore o gljivama; ni najbolje ne vrijede ništa, vele oni; a ja ti velim da najbolji plesovi ne vrijede ništa…

Ako te koja okolnost, iz koje se ne možeš ni najboljom voljom osloboditi, prisili da ideš na ples, pazi da ti ples bude kako treba udešen. A kako mora biti udešen? Mora biti pun 1. čednosti, 2. dostojanstva, 3. s dobrom nakanom. Pleši 4. malo i 5. rijetko jer, ako činiš drukčije, onda ti prijeti opasnost da zavoliš ples…Ovakve zabave 1. rastresaju duh pobožnosti; po njima 2. oslabe sile, 3. ohladni ljubav i 4. budi se u duši stotinu vrsta zločestih nagnuća; stoga se njima treba služiti velikom razboritošću."

Sveti župnik iz Arsa veli: "U svijetu se misli samo na zabavu. A ipak se ne može ples prikazati Bogu kao zadovoljština za grijehe svoga jadnog života; ne može se reći: "Moj Bože, prikazujem Ti ovu igranku da njome okajem svoje grijehe…"

Pod kojim je uvjetima ples dopušten?

Da ples ostane umjetnost, počinak, odmor, poštena zabava, ne smije biti loš niti uzrok moralnome zlu, i to ni sam po sebi, ni poradi prilika vremena i mjesta, a napokon ni poradi važne prilike osobâ.

Da se ples može dopustiti, ne smije, a to je od odsudne važnosti, dati priliku nijednoj nepristojnoj kretnji, nijednom previše slobodnom doticaju, nijednom odviše intimnom zbliženju između odraslih različitoga spola, ni jednom ružnom stavu, nijednom obuhvaćanju, nijednom grljenju koje podražava sjetilne strasti.

U protivnome slučaju, plesovi su opasni za plesače i plesačice, kao i za gledatelja. Oni su bliža prilika grijehu i ne smiju se nikako dopustiti ili podnositi, i to zbog načina kojim se tada ples izvodi.

Štetnost plesa dolazi također ili se povećava uslijed pretjeranoga décolleté-a (goloprsja) žena i djevojaka, décolleté-a koji je katkada tako pretjeran i izazvan da zaista potiče loše strasti i odveć često postaje za plesače i gledatelje uzrok sablazni i pada. Isto se osuđuju potpuno gole ruke. I maskirani plesovi vrlo su opasni po ćudoređe.

U plesovima što se priređuju u salonima, ima, uglavnom, više pristojnosti i čednosti. Mlade djevojke onamo ne idu same i ne vraćaju se same.

Rijetko je da česti i redoviti plesovi ostanu jednostavna zabava. Oni daju, naprotiv, priliku intimnosti i sastanku osoba koje tako nađu lako sredstvo da dadu svojoj strasti hranu za kojom uvijek čeznu. Ovi su sastanci to opasniji što dulje traju. Danas se pleše cijelu večer s istom osobom. To je bila negda velika nepristojnost. Česti plesovi s istom osobom vrlo su opasni. Igranke, što se priređuju po danu, nisu tako opasne kao one po noći. Poznate su opasnosti tame. Plesovi što ne traju odviše u noć, nisu tako opasni kao oni što se svršavaju u ranu zoru.

Ples, ako nije formalno razbludan, zabranjen je samo utoliko, ukoliko u sebi sadrži više ili manje opasnosti i ukoliko daje bližu ili daljnju priliku grijehu. Bliža je prilika onda kada grijeh tako prati ples da je između njih vjerojatna ili skoro sigurna veza.

Normalno, ova je bliža prilika ili apsolutna i općenita, tj. postoji za sve ili skoro za sve ljude, ili je samo relativna, tj. postoji samo za neke osobe radi njihove mladosti, razdražljivosti temperamenta, slabosti. Njihovo posebno ustrojstvo tako na njih djeluje da u mnogim prilikama padnu, gdje mnoge druge osobe ne osjete nimalo loš dojam. Stoga onim osobama, koje svaki puta teško griješe kada izvode ples, pa makar i pristojan ples, taj je ples bliža prilika grijehu. Ne smiju, dakle, onda plesati. A ako iz važnoga razloga ne mogu izostati od plesa, onda moraju molitvom, budnošću i drugim pobožnim činima nastojati ovu opasnost, koja je za njih bliža, učiniti udaljenom.

Ples u teoriji nije nemoralan, u praksi je za većinu ljudi povod grijehu

Teoretski, uzevši ples sam po sebi nije nemoralan jer nije uvijek uzrok grijehu. On to može postati tek uslijed prilika što okružuju jednu djelatnost koja je sama po sebi indiferentna; dakle samo akcidentalno. Moramo reći da je u praksi akcidentalno redovitije, tj. ljudi, koji griješe na plesu, daleko su brojniji od onih koji ne griješe u toj prilici. Uzrok je tomu s jedne strane malaksalost vjere i napuštanje pobožnih vježbi, a s druge strane popuštanje u ćudoređu, tako da čovjek danas sebi na plesu dopušta takve slobode, te je vrlo rijetko da krjepost pritom ne nastrada.

--------------------------------------------------------------------------------

4 A mi, ne živimo li i mi u novom poganstvu? (Op. prev.)