Zagonetnost ženske duše

 

Banja Luka, ljeto 1915.

 

 

       Ljetne praznike 1915. g. Ivan provodi kod roditelja u Banjoj Luci. U dnevniku nastavlja opisivati svoja nutarnja razmišljanja, doživljaje, analizira književna djela. Upoznao je jednu djevojku,  Poljakinju Dulku, koja privlači njegovu pozornost. Sva zapažanja o njoj zapisuje u dnevniku.

 

U društvu s Dulkom

Banja Luka, 19. VII. 1915. 18 g. i 7 mj.

Sad sam kod roditelja i vrijeme tratim na tenisu i u društvu s gospođicom Dulkom. Vrlo je zgodna djevojka, osobito me veseli, što ona znade za duševni život, za borbu i gledanje. Naravno, ima još u nje mnogo toga što nije baš najkorektnije, no to će možda iščeznuti.

 

Smije li fratar ići s djevojkom po ulici?

Banja Luka, 20. 7. 1915. 18 g. i 7 mj.

Opet sam igrao tenis. Po podne šetao s fra Ivićem oko Vrbasa. Kasnije smo susreli Dulku i pošto smo se malko šetali, Ivić reče da neće s njom ići. Da li je imao pravo? Kod toga ne mislim na njega kao osobu, nego on može biti simbol za sav stalež. U narodu vladaju predrasude da fratar ne smije ići s djevojkom (na ulici) a kada to čini, izazove skandal. To je predrasuda i proti predrasuda moramo se boriti. Ali nije li ova predrasuda opravdana? Nije, naime, zadaća fratara da idu sa ženskim  svijetom. Oni su položili zavjet čistoće i njihov rad se proteže u narodu. Poradi toga je za fratre dobro da ne idu sa ženskom. No, iz principa ne ići s njima, - kao što se to danas misli - je uvreda za ženu. To je pokazivanje da je ona nešto drugo nego čovjek: to je samo gledanje na njenu vanjštinu, na njenu tjelesnu ulogu žene, uvreda je za njen duh, koji je čovjek, kano i mi muški. Ivića ne osuđujem, jer bi on išao da to ne čini skandala… Sam opažam da mi moj duševni život postaje sve plići. S Dulkom sam često.

 

Ženski duševni život je posve drukčiji nego muški

U dnu ženske duše tražimo Madonu

Banja Luka 29. 7. 1915.  18 g. i 7 mj.

Cijelu sam ovu nedjelju uživao igrajući tenis i u društvu s Dulkom. Ne, Bože moj, već je prošlo ono doba kad se govori o ljubavi. Ljubav ne egzistira, kako ju svijet i književnost slika. Jedno je prirodni zakon i njegovo buđenje svijet nazivlje ljubav. Koketerija, i slično, to je obična sjetilnost. Daleko sam već od toga. No drugo je ovdje, čisto od svake tjelesne primjese i tjelesne simpatije iako se ova kadikad nastoji ušuljati. Težim upoznati duševni život jedne ženske, koja je duševno već mnogo proživjela. Da, ženski duševni život je posve drukčiji nego muški: svaki, i jedan i drugi, ima svoje ljepote i čovjek ne teži samo da zaroni u svoju dušu i da iz nje izluči kristale Vječnosti, nego on traži i prijatelja u duši ove ili one ženske. I u njenoj duši muško nalazi mnogo toga, jer u dnu duše je nešto od Madone i ovu mi u njoj tražimo. I moguće da je ovo traženje onih vječno lijepih iskrica čeznuće i ljubav. Plan se Božji tako krasno izvršava. U braku, kojemu je svrha širenje čovječanstva, dolazi do spoja na posve duševni način: na prirođenoj religioznoj težnji - traženju dijelova Njega i Madone.

Eto, što je lijepo na Dulki: …Oduševljava se za razne ideje, marljivo čita, studirala je dapače filozofiju, zanima se za glazbu… Međutim, brak joj nije ideal…

 

 

Duševni svijet Dulke

30. VII. 1915.   18 g. i 7 mj.

   S Dulkom sam razgovarao. Ona uskoro odlazi u Krakov. Već je sva sretna da će u domovinu. Pričala mi je kako ju je Maraković namjeravao zaprositi, no ona se je izvlačila, jer se ne će da udaje, ili bi htjela Poljaka za muža i živjeti u Poljskoj, ne u Bosni.

31. VII. 1915.

Sutra je Pričest...  Prekjučer i danas sam proveo dan u Slatini. Danas je osobito lijepo bilo. Bio sam s obitelji Irzykovski. Imao sam opet jako malo prilike da se zagledam u duševni svijet Dulke. Pričala mi je o zarukama svoje sestre i nabacila je kako joj je najgore, kad se ljudi cmakaju... Fausta sam joj čitao u šumici, a ona mi je dala pismo da joj ispravim, koje piše nekom Andriću.

 

Na Gretinu grobu u Travniku

Banja Luka, 10. VIII. 1915.  18 g. i 8 mj.

        Bio sam u Travniku na Gretinu grobu. Stoji natpis:"Selig die reinen Herzens sind, denn das Königreich Gottes gehört ihnen". (Blago čistima srcem jer je njihovo Kraljevstvo nebesko.)… Cvijeće cvate: jednu maćuhicu sam si ponio. Najradije bih dalje ostao na grobu i ondje razmišljao, no nastojat ću da se i bez groba uživim u problem smrti. Travnik je lijep grad: nosi pravi bosansko-katolički ili bolje reći  južnohrvatski karakter. Ženske u dimijama i spuštenih kosa, a muški u čakširama…

 

Ljubav postiže u braku pravi duševno-tjelesni izražaj

Banja Luka, 10. VIII. 1915.  18 g. i 8 mj.

Slušao sam kako Dulka razgovara s Oskarom o problemu ljubavi. Ona to dublje prosuđuje negoli Oskar. Posljednji miješa ljubav, nabacuje simpatije i prijateljstvo i postavlja samo tvrdnje, bez logičke veze. Namjesto da postupa deduktivno i da izlazi iz Boga ili ideje da sve ima svoju svrhu, te izvodi što je ljubav, koju vezu ima s Logosom i kako ona dolazi u braku do duševno-tjelesnog pravog čovječjeg izražaja. Za uspomenu mi je Dulka nešto u dnevnik napisala… Dobila je pismo od Ljube. Stvari koje nam je iz njega čitala pokazuju kako ju on od srca voli: no ona hoće samo Poljaka i želi da živi u svom narodu, a ne u Bosni... Tragično jest iako je Ljuba mnogo, mnogo čišće i razvijenije duše, negoli ona. Još ona naime nije prozrela mušku dušu koja teži za kultiviranjem i promicanjem samoga sebe.

 

Zagonetna duša Dulke

Banja Luka, 14. VIII. 1915. - 18.g. i 8 mj.

   Dulka mi je zagonetka. Katkada se zabavlja i razgovara ozbiljno da čovjek zaključuje na dublji duševni život. No danas se vuče ispod ruke s Oskarom i cmače se (ne mislim doslovno, nego nateže usta itd.). Nisam ni najmanje proti hodanju ispod ruke, ali očito da je na dnu te slobode i veselosti ipak sjetilnost. U Oskarovu dušu mogu mnogo dublje zaviriti. On je upravo sada u dobi cmakanja: hvata za kosu, vuče za ruku, uživa u hodu ispod ruke itd. To je kod njega Pagenlust iako znam da mu na dnu duše nije ni najmanja gadna pomisao. No, svejedno, podloga tome je dječja sjetilnost. Ne osuđujem ga. S Rozom sam i ja još nedavno težio da idem ispod ruke. Sam sam sebi govorio o nečem duševnom iako to, kako sad vidim,  bijaše prikrivena sjetilnost. U razgovoru je na dnevnom redu spiritizam. Mama je bolesna: bojim se za nju.

 

 

Dulke mi je silno žao

Banja Luka, 17. VIII. 1915. - 18 g. i 8 mj.

Dulka prekosutra ide. U Beču će odsjesti kod moje gazdarice. Meni je žao...

 

18. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.

Dulke mi je silno žao. Držim, da je spram nje već oplemenjeno prijateljstvo. Ni stisak ruke nije tu postajao koji bi mi ulijevao svijest da sam muško. Bogu hvala, samo da ide naprijed.

 

19. VIII. 1915 - 1 s.  po podne  18 g. i 8 mj.

Dulka je otišla. Jedva sam suzdržao suze u očima. Zahvalila mi se na svemu i otišla. I sada bih bez prestanka plakao. Život je strašan. Jedva čovjek lijepo sanja, odmah sve prođe kano da nije ništa ni bilo. Znam, vrijeme će sve izbrisati i možda ću na nju sasvim zaboraviti. No, kod te pomisli već me groza hvata. Upravo sam u nekom Stimmungu (raspoloženju), kao kad je Lavrecki ostavio Lizu (no, mi nismo zaljubljeni...!) i on, da ubije to čuvstvo tuge, otišao je da radi za narod. I ja ću gledati da na to ne mislim i radit ću mnogo i mnogo za druge i za se. Bog bio s njom.

 

Banja Luka, 22. VIII. 1915. - 18 g. i 8 mj.

   Sad se Dulka vozi u Krakov. Pratio sam je na cijelome putu. Već se njen individualitet pomalo gubi pred mojom dušom, a slika Vječno-ženskog se javlja.

 

Molitva Majci Božjoj uzdiže dušu

Banja Luka, 25. VIII. 1915. - 18 g. i 8 mj.

   Prekjučer sam se krasno molio Majci Božjoj. Zbliženje je bilo veliko: naravno i u toj silnoj blizini bila je težnja za još većim zbliženjem. I u toj žarkoj molitvi, opet je bila praznina i vruća težnja za Njom.

 

Nemoguće izbrisati razliku između muškog i ženskog

Banja Luka, 25. VIII. 1915. - 18 g. i 8 mj.

   Od kako ovdje nema Dulke meni je teško. Mnogo radim, a uslijed kiše ni ne izlazim iz kuće. Slabo, veoma slabo spavam, pa sam silno oslabio. Vrzu mi se neprestano misli u glavi i uvijek mislim na Dulku: što ona radi, što bih joj pisao, rekao itd. Ja sam sebe ne razumijem. Tà, ljubav prema njoj ne postoji. Meni je draga, kao svi ostali ljudi lijepe duše. No ona je žensko i to je opet nešto sasvim drugo. Iako sam mislio izbrisati tu razliku između muškog i ženskog uviđam da je to nemoguće. I muško i žensko je čovjek: svatko sa svojim osobinama i svojom životnom svrhom.

   S Buconjićem sam raspravljao o "urođenim" idejama. Ja velim: da sve ideje nisu urođene ne bih vjerovao da Bog jest. On sumnja. Pitanje je li monogamija etički princip također je zanimljivo.

   Iz Zagreba i Beča već sam dobio karte od Dulke.

 

Sumnje, kolebanja, konfuzni osjećaji…

Banja Luka, 5. IX. 1915.  18 g. i 9 mj.

   Da se opet povjerim svom najboljem prijatelju! Bio sam cijeli dan u groznom duševnom stanju. U crkvi se nisam mogao pravo sabrati, uvijek su navaljivala na me pitanja, da li se ja sam ne zavaravam i opsjenjujem, nije li to samo umišljanje. Uz to se je pridružio grozni konflikt s prirodom. Sam se naime sa sobom  tu ne slažem. Razlike naime između muškog i ženskog nema, a ja se nasmijem nehotice pokojoj ženskoj. Grozne uvrede. Tim je snizujem na životinju - pa i samog sebe - jer pokazujem da mi nismo isto. I sam brak: Nije li to glupa predrasuda? Zar se ljudi moraju uzimati, a muško da traži žensko? Znam, abnormalno je to pitanje, jer razum mi moj govori o zakonima prirode i metafizike, koji i kod braka djeluju. No, taj kržljavi razum. Srce opet ne zna što je na stvari, desperatno je, da muško ne može biti samo i da traži još nekog. I to opet govori da postoji uopće nešto duševno, a toga se čovjek boji. Ta to je glupost, duševno; uopće ništa ne postoji. Najbolje je sve zanijekati. Aut Caesar, aut nihil - Ili katolik ili nihilista opet kažem.  No, zašto su tu te grozne sumnje, to cjepidlačarenje samoga sebe? Uz to je u čovjeku egoizam da se moram sam sebi gaditi. Doduše, sada sam već malo izišao iz tih konfuznih osjećaja. Slika Madone u purpuru mi je pred očima.

 

Ljubav bez materijalne podloge nije ljubav

Banja Luka, 9. IX. 1915.  18 g. i 9 mj.

       Večeras mi je Ljuba (Maraković) pričao o svojim namjerama, o svojoj raspravi o koru i kako misli uskrisiti hrvatsku dramu… Preporučio mi je da čitam Imitatio Christi (Nasljeduj Krista). Na kraju smo debatirali o ljubavi. Mišljenja je da je ostvarenje ljubavi brak. Ljubav bez ikakve materijalne podloge nije ljubav. I ljubav u poeziji (Dante) bila je težnja za tim ostvarenjem. Ljubav romana je neplodna, jer je brak za njih filistarstvo (malograđanština). To je stvarno dobro i onaj metafizički odnošaj između Boga i Madonne kod toga se ni malo ne mijenja. Do sada sam držao da je ta "naša" ljubav bez ikakve materijalne podloge - skroz duševna stvar, a sada vidim da je u planu Prirodne Volje, da je ovaj duševni odnošaj spojen s težnjom za ljepotom, za ujedinjenjem duša u djetetu. O tom se još mora misliti!

 

Raspravljanja s profesorom o ljubavi

Banja Luka, 13. IX. 1915. - 18 g. i 9 mj.

   S Ljubom (Marakovićem)  sam sljedećih dana poslije večere najviše razgovarao o ljubavi. Drži da se ona od sjetilnosti (fine naime!) ne da sasvim izlučiti. Mi dotičnu (ženu) volimo i zbog nje same, zbog njenih kosa, očiju; pa inače katkad dođe gušt da se poljubi (humoristično on shvaća!). To je sjetilnost. Današnje je doba anti-duševno. (Država i brak. Brakovi su sada tragedije!) Čovjek, veli, treba da se oženi, da ima koga kome bi se sav povjerio. Djecu voli, ali to ga ne zadovoljava. Da, tako je, ali to je suviše konvencionalno. U samu bit ljubavi nije - kako mi se čini - kušao prodrijeti.

 

Banja Luka, 18. IX. 1915. - 18 g. i 9 mj.

Danas saznadoh da ću opet na stavnju. Ne veselim se baš najviše. Stvarno, ja bih više želio mir i nisam uvjeren da se rat vodi za etičke istine iako mu je podloga etička. Žrtvovati svoju krv mogao bi čovjek kad bi bio duboko uvjeren o ideji...

Ljuba (Maraković) je iz dana u dan sve finiji. Savršen nije, ali je divan.

U duši mi je praznina i plićina: naravna vjera fali.

 

Religiozni život sam strašno zapustio

Banja Luka, 21. IX. 1915. - 18 g. i 9 mj.

Gadan sam sâm sebi. Grozno sanjam o čemu po danu nikad ne želim ni misliti. Grozna plitkost vlada u mojoj duši. Vječno to učenje latinskog već mi je dosadilo. Već sam umoran, zaželio sam se prirode i umjetnosti. Večer je tako kršćanska, spremna za svaku veliku misao, a kada dan svane, sve se to raspline, čovjek se pokaže slabim i ne može ni sve shvatiti o čemu je navečer razmišljao. Već sam se zaželio Pričesti. Doduše, moram priznati, religiozni život sam strašno zapustio. Rado bih studirao Kristov život, čitao bih misli velikih ljudi o Njemu i topio bih se u tom oduševljenju proučavajući Njega.

 

Sve ima svoju svrhu, ljubav također

Banja Luka, 24. IX. 1915. - 18 g. i 9 mj.

Držim olovku u ruci. Ispustim je. Padne na zemlju. Odvrnem dugme, električna svjetiljka se upali. Ima li ikakva smisla da se pitam postoji li olovka, postoji li gravitacija, postoji li svjetlo. Nema. Trebamo samo zalaziti u njihovu bit i tražiti im smisao.

        Koji je smisao da se pitam postoji li ljubav, kad vidim da jest. Ne smijem biti toliki egoist da je poričem iz straha, da si ne priznam da sam i ja običan čovjek koji se pokoravam Svjetskoj Volji. Glavno nam je samo pretraživati njenu bit; dapače se ne moramo pitati, je li to dobro da se mi svemu podvrgavamo. Jest, moramo biti uvjereni da je sve dobro što opstoji, zato što sve ima svoju svrhu. A i ljubav slično opstoji i ima svoju svrhu. I zlo opstoji, ima svoju svrhu kao i dobro: jer dobro ima da stvara.

   Krasna mjesečina. Šećem s Ljubom i Mihaćem šuteći. Puna glazba struji prirodom. Stvoritelj ovoga je još ljepši.

 

Sve prolazi… ali na kraju Resurrectio

Banja Luka, 1. X. 1915.  18. g. i  10 mj.

Vani je tama. Crni, gusti oblaci. Dolaze čudne misli i sam ne znam kako se sjećam Dulke. Sve je san. Upoznao sam je - i to je prošlo. Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san, dok i ja ne zađem u tamnu, groznu ulicu. Ne, nije tamna ni grozna, nego svijetla, puna nadnaravnog sjaja. Tamo se slavi Resurrectio (Uskrsnuće).

 

U mislima na Gretinom grobu - ljubav i smrt

Banja Luka, 16. X. 1915.  18. g. i  10 mj.

Jučer sam se opet sjećao Grete. Sjedio sam na njezinu grobu - činilo mi se - i čitao njeno ime: Greta Teschner. Čudno, grobni natpis! I u tom grobu je ona, što je svirala uz glasovir, a ja do nje stajao; to je ona koju sam ne znajući volio. I vidio sam da je to bila ljubav. Smiješno mi se čini, jer sam ne znam što je ljubav, i suviše sam egoist da bih se svojevoljno i bez ikakvog filozofskog opravdanja tome osjećaju pokorio - prava, žarka prva ljubav. Čini mi se da će ova sve preživjeti. Da, da je ona živa, sebe cijeloga bi joj dao, sva latentna ljubav bi strujala k njoj, kao tisuću glasova iz orgulja…

Ne, dosta je, nje nema i ostavimo mrtve na miru. Mrtve? Što ta riječ opet znači? Leži djevojka na divanu, kose su joj zlatne: jest, ona ista što je tako lijepo pričala  ne miče se. Dolazi majka, miče joj glavu, zove je. Ništa, ne miče se. To tijelo se odnese i zakopa. Pa eto to je biti mrtav. Nepojmljiva ceremonija. I mi na nju mislimo. Ona živi u srcima našim i ono nešto što je bilo u nje to još jest: svagdje, gore, dolje, oko nas i u nama i to je vječno. Tu ćemo stati. O vječnosti ne ćemo misliti nepripravni.

 

Mistički osjećao pretvorbu

Banja Luka, 25. X. 1915.  18. g. i  10 mj.

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti. Kod zadnje mise mnogo sam o njima razmišljao i tako se uživio, da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati. Jest, velim, onome Kristu, koji je negda živio mi bismo se klanjali, a jadnici ne znamo da je tu Onaj isti, još ljepši.