Sebe još ne poznam

 

 

Proživljavam neku čudnu borbu

Banja Luka, 23. I. 1916. 19 g. 1 mj.

   Htio bih biti ponizan! Silno ponizan! Svu ovu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom; samo zbog te same istine, a nikako ne misliti na ljude, što su oni uradili, što oni pročitali i biti u tom pogledu suvremen. Duboku, temeljnu naobrazbu tražim, a ne množinu pročitanih knjiga. Svejedno sam silno nezadovoljan i žalostan. Znam da ne bi smjelo ovako biti. Bio sam pače na Pričesti danas; ono nekoliko časova u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh donekle zaroniti u ovaj misterij. No brzo iza toga nasta čuvstvo nezadovoljstva; možda je to zato jer proživljavam neku čudnu borbu, koje sâm još nisam svjestan. Od onog oduševljenja i samosvijesti koja je bila u meni polako odustajem, približavam se silnim naporom kršćanskom poimanju i uviđam da u mnogo tome imam krivo. Dapače, da još nemam temeljnih filozofskih (etičkih) principa. (Nastavak u sljedećem odlomku.)

 

Sebe još ne poznam

Banja Luka, 23. I. 1916. 19 g. 1 mj.

Tà, cijeli život je zagonetka, najveća sfinga, tako da ne mogu iz najdubljeg uvjerenja afirmativno teoretski potvrditi, (u praksi sam dušom i tijelom katolik) ni najjednostavnije aksiome života. Ta možda (srce veli, a ne razum) je drukčije, možda je sve ostalo predrasuda po čemu ljudi misle i sude. Tà, toliko su najrazličitijih misli ljudi iznijeli. Od Krista do Nitzschea, Arzibasera tako u biti suprotnih, da (čovjek) nehotice misli sumnjajući i ako znade da je Krist Istina. Kao Kranjčević osjećam kano da je cijelo čovječanstvo došlo u mali mozak na sijelo. Divim se ljudima koji su uvjereni u svoje principe, pa makar bili i krivi…  Najbolje je šutjeti, jer bi čovjek mogao skandalizirati duše koje tvrdo vjeruju. Bog bio s njima.

   Sebe još ne poznam. Znam da bih mogao kakvom filozofskom spekulacijom doći do nemoralnih zaključaka i teorija za život; a nikada ne bih sam bio nemoralan, dapače bih prezirao i gadio se od nemoralnih ljudi.

 

 

Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv

Banja Luka, 28. I. 1916.  19 g. i 1 mj.

   Nekako sam u duši smiren, no ipak uviđam da sam silno daleko od ikoje savršenosti. (Mislim na relativnu savršenost i to biti bolji od svoje okolice). Jako me to boli. Tu si umišljam nešto na svoj dobar primjer i vidim da sam samo na jeziku kršćanin, ali na djelu ne. Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv. Nema ništa težega nego biti dobar kršćanin... Tu mi Gusti predbacuje - s pravom - neku bezobzirnost, surovost. Jesam takav uistinu i nastojat ću da u duši postanem što nježniji, što ponizniji. Oh, Bože, samo još sam ne znam kako ću. Uz to uvijek kod kuće mnogo jedem, kasno ustajem, ne gimnasticiram. Cijeli život je protiv mojih želja. Slabost, slabost. Trebao bih se dulje moliti Bogu, da ne izgubim onu mističnu vezu s njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i posla. A ovako se pomolim jutrom i večerom, zapravo misli mehanički izgovaraju svete riječi. Trebao bih dnevno čitati makar pola sata evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne i za Zdravo Marijo predočiti sebi neke transcedentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu - Svrhu.

 

Kad bih se mogao zaljubiti!

Banja Luka, 30. I. 1916. 19 g. i 1 mj.

   Gdje je moja mladost? Tako se osjećam starim, tako preživjelim. Kad bih se mogao zaljubiti! Kad bih se mogao za nešto potpunoma oduševiti, bez ikakvog cjepidlačarenja! Oh, mi moderni ljudi, strašni smo. Starci prije reda. Samo da se je otresti svih knjiga, svih tuđih, otrovanih mnijenja i živjeti naravno i dobro kakve nas je Bog stvorio. Mislim da će mi još jednom sinuti vrijeme oduševljenja, rada, društvenosti; doba puno ideala i prijateljstva. Samo da prođe taj nesretni rat i započne sav naš kulturni život.

 

Da li je opravdano opisivanje seksualnih scena u književnosti?

Banja Luka, 5. II. 1916.  19 g. i 2 mj.

Ivan opširno prikazuje  Maupassant-ovo djelo  "La Vie" (Život), potom daje svoju kritiku.

   Bit će mi dosta teško dati objektivnu sliku djela "Une Vie" (Život) od Maupassanta. Uzrok je tome što sam prvi put naišao na opis sjetilnih djela, i drugo što je Maynialova monografija o Maupassantu vrlo neobjektivna. Tu je detaljno opisan razvitak njegove bolesti, a o njegovu seksualnom životu, koji bi mnogo toga mogao rastumačiti u njegovim djelima, nema ni govora.

Ponajprije nam se valja pozabaviti nekim problemima. Da li ovo djelo dobro djeluje? Ne, opisi onih sjetilnih akata ne spadaju u opseg umjetnosti. Umjetnost nas mora dizati u viši svijet, oduševljavati nas. Mi moramo u njoj uživati. No, recimo da pjesnik kaže da je ovaj socijalni problem, koji je ovdje naslikao, morao tako prikazati. Tu je sentimentalna djevojka, puna cvjetnih nada. Želja je u nje za ljubavlju. Dobro! Dolazi neki mlad čovjek i oni se ljube. Objektivno je slikano, mi unaprijed ne znamo je li to prava, iskrena, nesebična ljubav između dvoje. Ožene se. Pjesnik nas vodi u bračnu sobu… (i opisuju se intimne  scene).

Tu prvi put osjećamo da je s njegove strane samo sjetilna ljubav i da je to ona instinktivno u tome času osjetila. To je činjenica. Mi unaprijed slutimo da će taj brak biti nesretan. No Maupassant ovu scenu nije smio iznijeti na vidjelo. Dovoljni su oni poljupci na Korzici, te njihovi razgovori, koji s njegove strane ništa dubljeg ne otkrivaju, da nam rastumače njihov odnos i nesreću. Mogao je Maupassant otići još dalje, mogao je nastojati dati nam naslutiti kako joj se on zgadio...

Vidjeli smo da ovaj opis nije bio potreban. No pitanje je, zašto se to nije smjelo opisati? Ta oni su bili oženjeni i njihov postupak nije bio grješan; to je svagdanji kruh ženidbe. Upravo zato što je svagdanji kruh ne spada u umjetnost. Svatko bi se zgrozio kad bi čovjek pjevao pjesmu torti, grahu ili drugoj hrani, jer to nije poezija, to se ne tiče duševnog, to je samo poradi uzdržavanja našeg tijela. Ima pjesama vinu. To je granica. No ne glorificira se ono jer ugađa jeziku, nego što djeluje na dušu, prenaša nas u neki sivi psihički svijet, razveseljuje nas duševno, oduševljava. Ono može biti kobno i ovo kobno djelovanje vina, glorificiranje pijanstva i posljedica nalazimo samo u dekadentnim pjesmama… Iz istoga razloga što se torta, grah ne opjevava, ne spadaju ni bračni akti u područje umjetnosti. Oni su potpuno tjelesni, samo poradi uvećavanja ljudskog roda i radi tjelesne naslade, bez ičega duševnog. To ne spada u umjetnost i socijalni se problemi moraju riješiti veoma lijepo bez toga.

Što je s poljupcem? Taj mi se pričinja kao vino. On je neka težnja za ujedinjenjem duša, može čak da oduševi i smije se kao takav  pozajmiti za umjetničke svrhe. No i tu čovjek mora biti silno oprezan. Sam Goethe pjeva poljupcu, ali kad se radi o bračnom aktu (Brautnacht) i on - sjetilan - zatvara oči. A Maupassant je tu dao cijeli kodeks senzualnog života. Tu su sjetilni poljupci, akti, maltuzijanizmi.

 Skroz je krivo mnijenje da je cijeli život "kunstfähig" (prikladan za umjetničko opisivanje). Tim se cijelo značenje umjetnosti rastvara. Aksiom je da samo lijepo spada u umjetnost i tu se ne smije dirati. Moral treba također respektirati. Umjetnost ne smije fotografirati kao što to čini Maupassant. Ljudi onda ne bi trebali nikako čitati romane; neka idu u svijet, pa svojim očima gledaju romane. Kod Maupassanta opažamo nekakvu silnu nervozu rada. Nije opisivao život jer je ovaj njega oduševio ili silno interesirao, nego zato što je u njemu bila potreba da piše.

 

Umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka

Banja Luka,  24. II. 1916.  19 g. i 2 mj.

Htio bih se lijepo pripraviti za ispovijed. Moguće je i zadnja. Naravno, nisam u takvoj sredini gdje se moje grješke pokazuju uslijed borbe, ipak naslućujem mnogo toga. Osim toga još sam u nesuglasici s Tomom Kempencom. Svagdje veli "turbam declinare" (izbjegavati mnoštvo) i "de solitudine" (o samoći) itd. Upravo zahtijeva kloniti se svijeta. Ja jako volim tišinu, mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti. No sve je to naprezanje, duševni rad; a čovjek treba odmora. Taj nalazi u društvu, ako mu je nezgodno zaći u prirodu.

   Uzmimo onda jednog socijalnog radnika. Tome je zapravo dužnost zalaziti u sve klase, zle i dobre, i proučavati život. Iskreno govoreći, meni je drago kad se s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka i kad ne moram gledati na one lijepe dame, gdje čedno stupaju, a prolazeći pokraj kakvog zgodnijeg muškarca zatrepću od strasti. Čovjek ih skroz vidi. Tko se njima rado ne uklanja, kome nije drago, da ne gleda ono rastrovano koketiranje oficira i dr... Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjećice, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu, i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj neizrecivoj Ljubavi... A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebnija, negoli svim materijalnim siromasima. Kako bi im čovjek pomogao, teško je pitanje. Samoodgojem moguće. Opazio sam naime, da se neke tajne niti - misteriji! - vuku, koji prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Klasičan je primjer sv. Franjo, gdje je ruke zavukao pod rukave i ponizno šećući se, bez ijedne riječi propovijedao. To je prvo, a sve ostalo je u drugom redu.

 

Duševni svijet noći i molitve realniji od svega što postoji

Banja Luka, 28. II. 1916.  19 g. i 2 mj.

Prije odlaska u vojsku, još ću napisati koju riječcu. Time naime završavam ovaj dnevnik, kojim htjedoh odgajati svoju unutrašnjost i stvoriti od svoje duše remek djelo. Osjećam da sam još silno daleko od cilja, da sam još pravo dijete, koje ne zna što je život…

   Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, neću nikada žalostiti, pa makar mi i teško bilo. Žalost truje srce, uvlači u nj onaj duh očaja da si čovjek uvijek nameće pitanje čemu živi, pa još dalje zašto sam začet. Pogubne ove misli moraju iz glave, čovjek mora uvidjeti svoju slabost, koja mu kaže da sve ne spada u njegovu glavu. Zadaća života nije očajavati, nego tražiti suglasnost u ovome i veseliti se nad veličajnošću uređenja. Da, ovo mora biti aksiom: sve je najbolje, pa snašla nas kakva nesreća, bijeda, mislimo na to, makar i ne razumjeli "zašto"! Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda mu se čini snom. Osjeća tada čovjek da je ona nerealna, a da je misao prava realnost da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba samo težiti za tim životom, za ovom realnošću. Jest, još sam slab. Uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim da je to ništa, da treba još dublje i dalje zaroniti u taj veliki svijet. Sada upravo razumijem velikog papu Pija X. što je izrazio želju za čestim, pače i svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Time završavam svoj dnevnik i pun radosti pjevam Gaudeamus igitur...

 

Ideal djevojke još mi lebdi pred očima

Banja Luka, navečer, 28. II. 1916. - 19 g. i 2 mj.

Još mi je buka u glavi; smijeh i vika djevojaka, savjet Vikte i hohotanje Ljube. Pitam se je li mi žao svih tih ljudi? Jest, opazio sam da me mnogi zavolješe. Moguće se mnoge od ženskog svijeta i malo ljute, što sam spram svih veseo i ljubazan, a opet ih ledenom rukom od sebe odbijam. Mogu reći da sam Viktu lijepo zavolio; mnogo smo i o ozbiljnijim pitanjima života čavrljali; ona mi se je dapače i povjeravala. Pa eto, draga mi je, kao kakva sestra. Nježna, puna lijepih djevojačkih čuvstava iako ne velike naobrazbe. Pa Vera. I s njom je bilo vike i galame, smijeha i besmislenih očitovanja, da sam se osjećao kao kakvo dijete. Upravo tako, kada pomislim, da u samoći o tim stvarima nikada ne razmišljam. Eto, i ona mi je draga. No kad pomislim što će od svega toga ostati? Proći će, zaboravit ću. Onaj ideal djevojke nepoznate, a opet tako poznate još mi lebdi pred očima. A uz to je misao na Greticu tako živa, da mi je nemoguće i pomisliti na ljubav. (Nastavak u sljedećem odlomku.)

 

Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo!

   No čega mi je ovdje najviše žao to je Dr. Repca. Nismo mnogo razgovarali, no sve je puno životne snage, puno ljubavi i neke čudne, zapravo mistične čistoće. Kako takav čovjek djeluje na drugoga. Sam osjećam, da me se ma kako inteligentan čovjek ne bi mogao nikada tako dojmiti kao čisti. To je činjenica i baš mi to potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo.

Tako gubim starijeg prijatelja koji je dosada mnogo toga uradio.  I jamačno će  za svoj narod praktično dobro djelovati;  osjećam direktno kano da je čovjek određen po Providnosti. I Ljube je šteta; no iskreno moram reći da osjećam u Repca mnogo više moralne snage iako je Ljubina duša kao takva mnogo razvijenija i odgojenija od moje. Bože zdravlja, pa će sve. Samo treba naći kakvih zgodnih djela za studij Svetog pisma.

   Grüss Gott, Gretchen! Vielleicht auf baldiges Wiedersehen". (Zbogom Gretice! Možda do skorog viđenja.)