Boj svjetla i mraka

Na vojnoj obuci:  Graz, Slovenska Bistrica, Mürzzschlag,  1916.

Dobivši poziv za vojsku i oprostivši se od Banje Luke, roditelja i svojih prijatelja, početkom ožujka 1916. Ivan polazi najprije na osnovnu vojnu obuku u Lebring kraj  Graza, potom na daljnje vojno usavršavanje u Graz i Slovensku Bistricu. Budući da je imao završenu maturu i tri je mjeseca već pohađao Vojnu akademiju, poslan je u Mürzzuschlag na časnički tečaj. Nakon položenog časničkog ispita, Ivan je upućen na talijansku frontu te je boravio u raznim mjestima današnje sjeverne Italije (južni Tirol) vršeći kao časnik razne službe. Svakih šest mjeseci dobivao je dopust koji je provodio uglavnom u Banjoj Luci kod roditelja ili kod očeve rodbine u Češkoj. Problem ljubavi, djevojke, žene i nadalje zaokupljaju njegov duh. Oštro pak reagira na nemoralno okruženje u kojem je prisiljen živjeti. S druge pak strane osjeća u sebi velike poticaje za religioznim životom. Sve to u njemu proizvodi nemir, napetost, nutarnju borbu kao što se vidi u  zapisima  njegova dnevnika.

Žene u Grazu zaseban tip

Graz, 7.III.1916.  19 g. i 3 mj.

   Nemam toliko vremena da o svemu razmišljam. Pisat ću samo činjenice. Lebring je jedan veliki grad, u kojemu su barake pravilno poredane. Žuta voda i blato. Grozno je za vojnike. Ovdje je dosta lijepo. Tjelovježba godi. Tipovi su zgodni. Inače svijet bez dubljih duševnih potreba i liberalci.

   Graz je zaseban grad, dosta intimnog njemačkog karaktera. Ženske su zaseban tip, svojim nevinim pogledima, spuštenim očima, blijedo ružičastom bojom sjećaju na viteško doba u Njemačkoj, na izraz Kriemhilde i Elisabette (Tannhäuser). Pravi njemački tipovi.

Otkada sam u vojsci izgubio sam vezu s Onim

Graz, 18. III. 1916. 19 g. i 3 mj.

Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se smrti ne bojim, tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s tom mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život. Ta otkada sam u vojsci, izgubio sam vezu s Onim, te sam i prestao na sebi raditi. Nisam razmišljao što bih mogao na sebi popraviti i nisam si na čistu jesam li ja zaista u službi dobre stvari… Na posljetku me spopada i pomisao jesam li ja zaista trebao prisegnuti (kao vojnik); drugim riječima svečano obećati, da ću se boriti proti onima koje gospoda u kancelarijama odrede. Ta uvijek sam bio protiv rata; sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe…

Preporuka Čistoj Majci

Graz, 20. III. 1916.  19 g. i 3 mj.

Bio sam  u  crkvi "Maria Trostu". Velika barokna crkva… Kad sam stupio unutra i preporučio se Čistoj Majci te vidio svijet koji moli i ustaje sa svojih klecala suznih očiju, kano da mi se ponovno otkri onaj svijet koji mi se sada toliko udaljio. I sva mistika crkve, ono treptanje vječnog svjetla i bezbroj svijeća, obuzima dušu, kano neki nadnaravni miris. Opis je nepotreban; svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.

Moram postajati praktičnim katolikom

Graz, 23. III. 1916.  19 g. i 3 mj.

Gladan sam vječno… Uvijek osjećam da je to nekakva slabost volje podati se ovome sjetilnom užitku. Čovjek ne bi trebao uopće misliti na jelo, nego jesti ono što mu se donese… Osjećam uvijek potrebu da uz običnu hranu nešto slatko pojedem. To je, moguće, jedna navika kao pušenje, morfium i slično. Gledat ću da se od ovoga s vremenom odučim… Moguće ovako prozaična stvar ne spada u dnevnik, no u mome sadašnjem životu igra ulogu. Ne radi se meni sada više o teoretskom kršćanstvu; već sam postao članom društva i moram postajati praktičnim katolikom, a taj se, čini mi se, najbolje očituje u ovim svakidašnjim sitnicama.

Silno sam slab čovjek... upravo sada trebam crpiti iz svesilne moći Euharistije

Graz,  27. III. 1916. 19 g. i 3 mj.

Tako čudno zvuči ime "Greta Teschner". Kano da se u njemu krije smisao moga života, kano da u njegovim tajnim zvucima leži sakrivena "vječno-ženska" duša. Od dana do dana sve više padam; svakog se časa osjećam slabim čovjekom; pače što mi je najgorče, to je da sam tzv. "Durchschnittsmensch" (prosječan čovjek). Svakog časa osjećam kako sam prožet plićinom svoje okoline; da nema gotovo ništa što bi me izdizalo nad nju i pokazalo mi da sam individualitet, duševno neovisan od sredine…  Silno sam slab čovjek…  Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima. Ta, na jelo dosta mislim i možda se i često prejedem. Onda nisam najtočniji u svemu. Površan sam. No što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv. Misi. Nonsens (glupost). Trebao sam žrtvovati i prilika bi se našla. O, to upravo sada trebam duševne snage, trebam crpiti iz nepresahnjivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja ju pretvara u duševno zadovoljstvo, koje miruje u osjećanju nečeg nepoznatog, neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu.  Deus, adiuva me! (Bože, pomozi mi).

Slov. Bistrica, 16. IV. 1916.  19 g. i 4 mj.

   Iza dugog vremena bio u crkvi. Sjajno. Tako sam danas pun nekog svjetla, pun oduševljenja i ljubavi. Onaj mistični život, kano da se je za trenutak povratio. Mater dolorosa, mater amabilis (Majka žalosna, majka ljubazna) - kako je dobra.

Pričest ulila u dušu neizmjerno blago sreće

Slov. Bistrica, 24. IV. 1916. 19 g. i 4 mj.

Ovo je drugi Uskrs koji sam proveo u tuđini. Na uskrsnu nedjelju - jučer - primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće. No nekoliko sati iza toga, kano da se javila neka grozna reakcija. Iako u to nisam sumnjao; svejedno nisam osjećao veličinu toga misterija i jednom riječju čuvstvo groznog duševnog nezadovoljstva zavladalo je u meni. Bit će zbog toga što sam grozno slab; "abstinentia vera pax invenitur" (pravi mir se nalazi odricanjem) čini mi se veli Kempenac, a i ja se u teoriji slažem s njim. No koja razlika između teorije i prakse. Slabo sam dijete; uvijek se brinem za hranu i gubim energiju. Morao bih po danu misliti, pa makar bio umoran, gladan ili drugo. U noći valja spavati. A ja cijeli dan prospavam. Sve ide spavajući, bez energije, mehanički. Gledat ću da svoju volju osnažim, da ne radim kako mi nagon svjetuje, nego kako volja zapovijeda. Bože, pomozi!

Osuda nemoralnog ponašanja članova katoličke udruge

Slov. Bistrica, 10. V. 1916. 19 g. i 5 mj.

Grozno: ne zato što robujem tijelu, nego što gledam kako u našim redovima vlada gad (nemoral). Eto, B. Babić je nemoralan, sjetilan, i Bog zna što. Pa uza nj mali Bel. u javnoj gostioni tapka po jednoj kelnerici. Eto, Babić se na stidi kazati da je u "Domagoju" (hrvatsko katoličko društvo). Zaista grozno. Doduše, iako su kako bi rekao po naslovu - furtimaši (članovi katoličke organizacije), gori su nego i najslobodoumniji. Grozno i grozno. Istjerati ih treba svakako iz saveza, već zbog ugleda.

Teška borba koja vječno traje - težnja za sjedinjenjem s Bogom

Slov. Bistrica, 10. V. 1916. 19 g. i 5 mj.

Mnogo je prošlo u ovo zadnje vrijeme kroz moju glavu. Tu je ona borba proti tijelu, ono nastojanje da se umom dignem nad sve ovo i da se sjedinim s prirodom, pa s Bogom. Teška je borba koja vječno traje. Uz to bijahu ovdje roditelji, pa sam se kroz nekoliko sati osjećao onim starim, koji silno voli te ljude što me iznad svega vole. I vidio sam kako se Providnost za sve brine; kako sve ima svoj smisao, pače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem da bi se mama vratila Bogu i eto, sad je učinila. Moja najvruća molitva se je ispunila. Pa i otac kaže, kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve.

Bože, Bože, koliko te ljubim, koliko ti se zahvaljujem, što mi dušu sada napunjaš čudnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti tebi, htjela bi nadčovječnom snagom razbiti ova prsa i otići gore da se s tobom vječno sjedini.

Kad je  Ivan zapisivao gornje misli i molitvene zazive,  bio je 10. svibnja. Nakon dvanaest godina, točno na taj isti dan, 10. svibnja 1928., Ivan će umrijeti, ostavit će ovaj svijet i poći će u Vječnost da se s Bogom trajno sjedini, kako je to osjećao i naslućivao toga dana kad je zapisivao te retke!

Sjetilnost me muči…

Sl. Bistrica, 4. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Malo sam se danas razvedrio čitajući Nazorove "Istarske priče". Nisam znao da u Hrvata ima tako modernih i lijepih pripovijesti, koje u mnogom pogledu mogu stupati usporedo sa Lagerlofovim. U stvari Hrvati su slijepi; ne vide  kakvu veliku kulturnu epohu proživljuju, kako velikog pjesnika imaju, kao što je Nazor. Kada on umre, istom onda će vidjeti da je bio velikan... Duša mi se kvari. Sjetilnost me muči; one najbrutalnije misli me svaki čas spopadaju.

Boj svjetla i mraka

Slov. Bistrica, 12. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Čovječja duša - pa i najkatoličkijeg čovjeka - nije jednostavna i primitivna. U njoj uvijek traje boj "svjetla i mraka" (Nazor: Pjesni ljuvene) i mnogo je mučniji posao u svojoj duši braniti osvojeno kršćanstvo negoli se uspeti na taj vrh.

Problem žene me najviše zanima

Slov. Bistrica, 13. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Osjećam se slabim i uvjeren sam da u ovom promatranju života ima mnogo egoizma; no sada ću uznastojati stvoriti sud  sebi o tim dojmovima života - jest velikog i lijepog života. Problem žene me najviše zanima i kao da osjećam da se u tom pogledu dobrano približavam Istini.

Prije sam držao ljubav u duševnom smislu za jedinu težnju des "Ewig-Männlichen" zum "Ewig-Weiblichen" (vječno-muškog prema vječno-ženskom). Kano da je to nekakav simbol onog međusobnog odnošaja između Madone i Boga ili kako "Pjesma nad pjesmama" uspoređuje: odnos Jahve prema izabranom narodu. No kano da ovdje igra veliku ulogu jedna treća stvar - dijete Isus. Ovako bih to tumačio (doduše zadnji uzrok tome ne znam!): Stvoritelj, stvorivši cijeli svijet, muško i žensko, poradi duševna veza između njih izlučio je (nije dobra ova riječ) jedan dio svoje Milosti i stvorio Madonu, koja kano utjelovljena Milost jedino teži (mistička ruža molitve!) Izvoru. I kano što je iz težnje Istine k Ljubavi izišla Inspiracija (Duh Sveti), koji je i Ljubav i Istina (sve je u jednome), tako je iz tog odnosa Stvoritelja i Madone proizašla ona težnja za Trećim, djetetom. Ovo izgleda suviše rastrgano, no jedno je; a ovaj život je samo simbol onog drugog. No i sam uviđam da je ova spekulacija suviše perverzna i da je potrebno pobrati više ideja, ako si čovjek želi stvoriti jedan istiniti metafizički sistem.

Razmišljanja o ženi i  ljubavi u umjetnosti i životu

Slov. Bistrica 14. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Ideologija žene smjera materinstvu u jednom isključivo duševnom pravcu. Ovaj materijalni dio je samo simbol onog duševnog. Svi pjesnici su ljubav opjevali i skoro svaki je drugačije shvatio; jedan je kao Rodin - (pjesnik u širem smislu riječi) ovjekovječio onu težnju muža k ženi i obratno; težnju koja je podloga ovome svijetu. Naravno da se ova težnja onda u prisutnosti očituje i u potezima i formama tijela. Držim da njegov Baiser (skulptura Poljubac) nije loš, nego je tu prikazana samo ona duševna želja, a ne živinski egoizam. Jer zaista platonska ljubav, koja zazire od svake sjetilnosti i od onog nesvjesnog instinkta žene k materinstvu, mora umrijeti. Istom onda će obična žena htjeti otkriti sebe, kad je muž u tom pogledu shvati.

Do toga bi zaključka čovjek došao promatrajući Babića i njegovu zaručnica Rosetlievu. Bit će da je barem Babić suviše zašao u svijet sjetilnosti. Uvijek se cmače, grli, ljubi i nateže: kaže da mu dođe želja da se s njom cio duševno i tjelesno sjedini. (I u nje je jamačno ova želja!). Ne može dočekati brak da ovo postigne. Pitao sam ga bi li mogao uz nju izdržati nekoliko mjeseci, a da je se ne dotakne, nastojeći samo da zaroni u dubinu njene duše, gledajući kako ona - ženska - sudi o ovome, na koji način osjeća lijepo i prosuđuje etiku današnjeg društva. O umjetnostima valja s njom govoriti, jer je u žene tako fin estetski osjećaj, da bi mogli mnogo toga u tom pogledu od njih naučiti. Eto, ja držim da je ovo ona prava ljubav uzevši u obzir ono duševno svojstvo materinstva, da je žena inspiracija umjetnika i radnika. Ona je kao neka majka njihovih djela. Ona je u sjetilnom pogledu samo simbol duševnog. Takva ljubav je moguća samo kod vrlo jakih ljudi gdje su oboje uspjeli svladati tijelo - i samo za ovim težiti. To je za nas ideal; jer se u momentima kada smo sa ženom, kad joj gledamo u one čudne oči, naše tijelo nastoji uzbuditi. Zato i veli Sveto pismo da je prijateljstvo sa zlim mužem bolje, nego s dobrotvornom ženom. Uzrok nije u ženi, nego u nama. Time je i razumljivo kako su veliki pjesnici - Musset, Vigny, Baudelaire (pa Nazor) došli do zaključka, da je žena monstrum itd. Krivica je to njihova, koji su mislili na ljubav prema "nekakvom idolu", a dotle je to bila sasvim obična žena sa ženskim osobinama, koja je od njih tražila da je razumiju, a ne obožavaju. A kad oni osjetiše kod nje nešto protuslovno tome idolu, zapadoše u ekstrem.

   A šta veli Nagel?! Poput njega sebe raščlanjujem, gledam si protumačiti ljubav, a kad bi me ona zahvatila, morala bi umrijeti, jer ona i ja nećemo imati one duševne snage da se bez ikakve sjetilnosti, poljubaca i.t.d. otkrijemo jedno drugome; a sve ovo ću ja odbiti jer me odviše spaja sa životinjom i ljudstvom, koje ovu težnju ujedinjenja tako gadno i brutalno izrabljuje, čineći sebe samim životinjom.

   Babićeva schöne Clärchen - kako je nazvah - pravo je djevojče… zanima se za sve što je lijepo. Kad je s nekim sama, rado zalazi u dublje razgovore. Tisuću puta vrjednija od svoga budućeg muža, koji ne zna cijeniti njen ponos i njenu dobrotu. Doduše, kad je ona uza nj, oplemenjuje ga i držim da će ga ona nehotice dići iz duševnog blata u koje je zapao. Tome se i on nada.

Najbolja knjiga za život

Slov. Bistrica 30. VI. 1916. 19 g. i 6 mj.

Najbolja knjiga za život  je "De imitatione" (Nasljeduj Krista): "Tko se ne slaže s tobom, popusti mu zbog tvoga i njegova mira. To drži za veliku mudrost ako ništa ne držiš do svoje mudrosti. Gdje je spremna poslušnost, ondje je radosna savjest. Gdje je poniznost, ondje je mudrost. Gdje je mir i sloga, ondje je Bog i sva dobra. Gdje je svađa i razdor, ondje je đavo i sva zla."

Tvoja se duša u meni iskristalizirala

Slov. Bistrica,  5. VII. 1916. 19 g. i 7 mj.

   Nisam Te zaboravio, Gretice. Ti si mrtva, a ja te se još malo sjećam. Ne bih više znao opetovati Tvoje riječi, no znam kakva si. Tvoja se duša u meni iskristalizirala, postala si mojim idolom, koji više volim negoli ijednu djevojku. Totes Gretchen, schlafe ruhig, vielleicht auf Wiedersehen. (Mrtva Gretice, mirno počivaj, možda doviđenja!)

   Bol, bol, bol me obuze ljut i crn... Ne mogu toliko misliti, vrućina, umor, nervoza, buka -  sve ubija čovjeka.