Daleko sam od savršenosti

U dubini čovječje duše egoizam

Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.  19 g. i  7 mj.

   Tišina nijema... Tako sam i ja sada miran. Sve bih se dugo i dugo molio; s bolju u duši samo da mi Onaj gore iščupa iz srca sve što me veže sa vremenitošću; sav onaj brutalni egoizam, koji uvijek na sebe misli; oh, siromašni su ljudi, koji ne mogu biti osamljeni. U vrtlogu života se prilijepi ono blato, da čovjek neopazice počne živjeti u tom vremenitom.

   Teško je biti bogat; tu je nužnost dati drugome sve, ne samo to, nego se mi moramo veseliti kada nekome nešto dajemo, pa makar onaj bio i bezobrazan...

A onda ja dadnem, a u dubini je još onaj egoizam, koji žali, koji se ljuti na onoga što je iskao i.t.d. Zaista grozno. Cijela duševna zgrada se ruši, pada i praši...

   Da, život je više negoli umjetnost, književnost; on je za nas ljude jedina veličina, izvor svega.  Kako sam sretan kad uzmognem isplivati iz tih svagdašnjih križića, pa uživati u mislima na ovo divotno uređenje makrokozma i mikrokozma. Tu zemlja kano da visi u zraku, u silnoj udaljenosti oni gordi svjetovi, sve živi i vrije. Pa onda tu oni sitni ljudi, što rade, (sada žanju i snopove vežu), a uz to skakavci se po poljima natječu... (Nastavak u sljedećem odlomku.)

Život je sjena, jedna realna hipoteza

Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.  19 g. i  7 mj.

   Onda je tu ljubav; mladić se okreće za djevojkom, a ona se pretvara kano da ne gleda. Sve se miče, živi, vrije - svuda je život; a ja u ovoj ljetnoj prirodi, punoj plodova, kano kakav stari filistar (malograđanin) ljutim se na one koji zatraže koju krunu ili u obijesti galame.

   Oh, Bože, Bože, iščupaj sve to iz mene, pa stvori od mene čovjeka, a ne žabu, koja uvijek gmiže u ovome blatu. Kad pomislim, da je ovaj život samo sjena, jedna realna hipoteza, i ništa više, to se sebi najviše čudim. Kad na večer legnem, pa se zadubim u ono sivo, tamno, pa mi se učini da uopće ništa u meni nema, pa sve više i više u ono ronim i svukuda tražim. I ništa ne mogu naći. Sve je neodređeno; a sam ne znam, bez ikakve misli je tu ona silna želja za kruhom, za onom malom Hostijom. Ništa ne znam tada, sav razum spava, a moja bi usta,  sva moja nutarnjost bi htjela Hostiju da se s njom spoji.

Daleko sam od savršenosti, gadno blato visi još na meni

Slov. Bistrica, 19. VII. 1916.  19 g. i  7 mj.

Skoro će meni ispit, no uvijek vidim, kako sam daleko od savršenosti. Uvijek nastojim biti gospodarom situacije oko mene; želim upoznavati ljude i gledati njihove čine, kano da se mene to tiče, a katkada se u me ušulja neki mali strah, strah pred ispitom. Koja li slabost kad pomislim kolike su generacije umrle, a da se za njih ne zna, a mene prođe jeza.  Blato, gadno blato visi još na meni. Trebat ću još dugo posla dok ga operem.  Ta zašto sam takav; kad pomislim da će i smrt doći i ovo tijelo strunuti, a ono što ćutim besvjesno, ono tamno, duševno koje jedva osjećam, postati ogromno veliko, puno svjetla i perspektive, te zapremati cijeli prostor.

Želim da vječno uživam u religiji, pa ne ide

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Bol, bol, bol. Ili sam bolestan, ili je to opet pomanjkanje društva da se ne mogu od srca nasmijati. Bio bih sav sretan kad bih mogao poput malena djeteta plakati, ili biti veseo i oduševljen za kakve mladenačke ideale. Uvijek me muči problem života: zgadi mi se gledajući  u ovaj, a uza sve napore želim da vječno uživam u religiji pa ne ide. Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti  u taj misterij. Čini mi se da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kano u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa što sam osjetio ujedinjuje u Hostiji.  To su samo časovi, a ono uvjerenje da bih mogao u nekakvom samostanu  naći potpuno zadovoljstvo, nije se obistinilo. Nemir me iza toga neprestano tjera: jednostavno osjećam da bi moralo nešto biti što će me zadovoljiti. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

Duševno nezadovoljstvo, osjećaj slabosti, dezorijentacije

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Uviđam svoju slabost, svoju ovisnost. Čudim se kako sam nekada mogao biti oduševljen za umjetnost i slično. Kano da je to bilo samo zavaravanje samoga sebe. Život je više od svega, a ja živjeti ne znam i ne nalazim sreće u životu. Eto, tražim zadovoljstvo. Kad bih pomislio na neki rad, na stvaranje jednog umjetničkog djela koje god vrste, dođe mi pomisao da to nije ništa. Čovjek je u stvaranju, to je kano precjenjivanje samoga sebe, dok je on u istinu grozno skučen, vezan za društvo i što je najgore za svoj genus. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

Sve me vuče da vidim lijepo žensko lice… sve mi je upitnik

Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

Koliko bih se rado odavao ljubavi uviđajući da ona služi raširenju ljudi, koliko si dana poduzmem ne pogledati djevojku, samo da me ne bi snašla misao oplođivanja, to me opet sve vuče da vidim lijepo lice i da govorim s njom. I to me grozno muči. Znam da mi ni žena neće dati zadovoljstvo, a opet me neka vulkanska sila tjera k njoj. Ono što mi se gadi kod drugih, ovisnost od drugih u pogledu cigareta, vidim na sebi. Zgražam se kad slušam kako kolege sjetilno govore o ženskim, a zaista je u dnu duše moje ono isto. Osjećam kao Whitmann onu želju za sjedinjenjem s djevojkom. Gadim se sam sebi, ne znam ništa, sve mi je upitnik. Bilo bi još toga za reći u pogledu moje iskrenosti. Malo sam nenaravan i.t.d.  No moram naći ženskoga društva, pa ću možda opet naći oduševljenja za život i umjetnost, pa će mi možebit i nestati one sjetilne misli. Bol, bol, bol me obuzeo ljut i crn.

Glad za istinom

Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Vječna je borba: vječna glad u meni. Uvijek tražim istinu. Veselim se kad otkrijem kakvu novu misao. Da, ogromno je to veselje. Samo što ih ne nalazim. - Svakako je najzanimljivija  sredina  u kojoj živim. Najradije bih sve nazvao prosjacima, i to u zlom smislu. Cijeli dan jedan od drugoga nešto prosi; a pitanje cigareta zapravo pokazuje onu ogromnu slabost moderna čovjeka (u koje i ja - mea culpa - spadam). Upravo se vidi ono poniženje i onaj osjećaj slabosti dotičnoga koji neprestano prosi. Kod jela se potom vidi onaj ogromni egoizam, kako svaki zagrabi bez obzira na drugoga. Pa tipovi kao W. koji u svoj kaplarskoj djetinjoj taštini zaustavljaju kolegu što ne pozdravlja. Doduše ni ja nisam bolji… (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

Mogao bih skoro poginuti

Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

No najvažnije pitanje za čovjeka je problem smrti. I ovaj me mora sada ponajviše interesirati jer bih za dva mjeseca već mogao biti daleko od nada ove zemlje.  Zapravo sada vidim da mi život nema čvrste podloge. Sazdao sam si svoju ideologiju na budućem životu, na budućoj zemaljskoj sreći, pa sada ne mogu pojmiti da bih mogao skoro poginuti. I ova me misao katkada navede na pomisao da bih morao dulje misliti na smrt, tako da u svakom času svoga života na nju budem spreman. A što je ona? Tako si predstavljam: odem na frontu, pogodi me kakva kugla za juriša (oh, Bože, na koga ću jurišati!) i ja se srušim mrtav. Tako su sve nade, svi ideali prestali biti, a zemlja i zvijezde nadalje jure. A duša? Moram prestati s pisanjem iako u nekim momentima vidim onaj divni prijelaz iz ovog grozno ograničenog svijeta u onu daleku širinu. Drugi put o tome. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

Seksualni nagon nije bit čovječjeg života kako misli Whitmann

Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916. 19 g. i 8 mj.

   Seksualno se zapravo još nisam posvema umirio; no čini se da sam Whitmanna već prebolio. On je, poput Rodina, vrlo plitko shvatio samo ovaj materijalni svijet i njegovu psihu. Činjenica je da je sve opravdano što jest, no sve nije dobro. On uživa u krasnom skladu u prirodi, u ljepoti oplodnje i rađanja generacija, u krasoti čovječjeg tijela itd. Ali on time zaboravlja jedan sasvim drugačiji i mnogo veći svijet: svijet čovječje duše i svega onoga što ona obuhvaća. Da, za Whitmana ne egzistira nemoral; no, neka zaviri u psihu ljudi što se muče, što boluju od duševne borbe koji su izgubili nevinost, pa će vidjeti da ovaj seksualni nagon nije bit čovječjega života, i da priroda nije kao sfinga, koja se sama rađa, nego da je u njenoj dubini Stvoritelj, koji podaje život duši stvari (St. Augustin). Znanost, umjetnost sve je to za Whitmanna podređeno; jedini instinktivni, seksualni život rađanja je za nj sve. Da, nastojao sam neko vrijeme uživati u lijepo građenoj djevojci, u onoj punoći njena zdravlja, pa sam u sebi proživio od poljupca sve do akta oplodnje, pa se je, kako Whitmann veli, u onom osjećaju kopule (tjelesnog sjedinjenja), onog velikog procesa prirode, pokazao neki osjećaj opojnosti. Da, priznajem i to spada u život, no kako bi to izgledalo kad bih kod svake ljepše žene pomislio na taj seksualni akt. Ta, lako je o tom teoretizirati. To bi razrušilo ne samo mene i cijele države, već sam moral u sebi. Kakva bi to država bila kad bi se svi ljudi s tim mislima susretali?! To bi uvrijedilo prirođeni čovječji ponos, koji se opire poimanju životinje. Pače, onaj svijet koji postoji  iza ovoga sjetilnog je onaj pravi, mnogo veći; ovaj vanjski život je samo simbol onog duševnog.

Lebring, 10. IX. 1916. 19 g. i 9 mj.

U Mürzzuschlagu sam uslijed interesa za probleme života, a osobito uslijed ovih seksualnih muka studirao Whitmanna i sv. Augustina. A sada osjećam da je nastala stagnacija u duši, jer sam toliko među ljudima da tumaram između ovih baraka, kao kakav u se povučeni filistar.