Kroz bol čovjek sve vidi drugačije

Na fronti  1916. i 1917. g.

 

 

Nakon završene vojne obuke Ivan dobiva dopust koji provodi u Banjoj Luci, Beču i Pečuhu u mjesecu  rujnu i listopadu 1916. Potom se vraća natrag u vojsku i upućen je na taijansko bojište. Za cijelo vrijeme boravka na dopustu i potom  na ratištu Ivan živi intenzivnim duševnim životom. Mnogo čita, vodi svoj dnevnik gdje bilježi događaje u kojima sudjeluje i svoja razmišljanja o njima, donosi svoje sudove i procjene, kritički analizira ratnu situaciju. Susret sa svim vrstama trpljenja u vojsci i na ratištu kod njega produbljuje pogled na život i svijet. Misao na Boga, vječnost, prolaznost ljudskog života sve je prisutnija u njegovu duhu. Trudi se da ne zanemari molitvu, premda je to u vojsci bilo teško provedivo. Osjeća također veliki poziv na moralno usavršavanje, na težnju za kršćanskom svetošću, a s druge strane doživljava svoju slabost da se uspne na te vrhunce. O svemu tome ostavio nam je dragocjene zapise u svome ratnom dnevniku koji se smatra posebno vrijednim od svega što je do tada napisao. I ovim izvadcima iz njegova dnevnika dajemo  podnaslove koji odgovaraju glavnoj tematici ove knjige  premda bi se mogli i drugačije formulirati ukoliko bi ovi dijelovi dnevnika bili obrađivani pod drugim kutom promatranja i proučavanja  Merzova lika.

 

Po stoti puta svladavam sjetilnost

Banja Luka, 20. IX. 1916.  19. g. i 9 mj.

Kako vrijeme ludo prolazi. Sav je život rastrgan, nigdje se ne mogu  sabrati. Ne mogu jednu cijelu rečenicu potpuno napisati, a kamoli štogod temeljito pomisliti. Eto već to, što sam bio u subotu na ispovijedi, a u nedjelju ne odoh na Pričest, pokazuje onu rastrganost koja mi je u duši. Uz to mi je nezgodno došla lektira Hamsunova Glada s nekim  suviše erotskim mjestima. Trebao sam štogod što će mi dušu sjediniti u Jednomu i dići, a ne rastrgati i siliti da proživljavam i po stoti put svladavam sjetilnost.

   Ovaj obiteljski život mi ne godi. Tiranija je to strašna. Ustaje se - proti prirode - kasno, jede vječno, a živi svakim danom jednako kano stroj. Dočim kad sam sâm, pa makar i gladan, osjećam da bar nešto svladavam, kako se borim i dolazim sve bliže Savršenstvu. Tamo barem duša živi i promatra, dok ovdje ne osjećam tako jasnu razliku između tijela i duše.

 

Žena nije samo zbog ljubavi

Banja Luka, 20. IX. 1916.  19. g. i 9 mj.

Sebi sam gadan kad pomislim kako sam se razgovarao sa Zorom. Uvijek sam imao volju da je se dotaknem dlanom u dlan, samo da elektrine iz nje prođu kroz mene ili sam htio kakav sličan pogled. Čudno, osjećao sam uza se više žensko; nisam ni pomislio da ona ima iste duševne interese kao i ja, da želi biti slobodna, da bi studirala; da je zanimaju prirodne znanosti, umjetnost i.t.d. Oh, koliko sam ju vrijeđao.

   Da, život je više nego sve knjige. Tu znam analizirati sve vrste ljubavi i njenu bit, a kad dođem u doticaj sa ženama ponašam se po predrasudama svoje niske sredine kao i najobičniji bludnici.

   Kako rekoh, pročitao sam Hamsunov Glad; moderna pripovijest koja je moju nesretnu krv suviše uzbunila. Razumijem da Hamsun prikazuje moderna čovjeka - sebe - u svim svojim slabostima, pa otkriva i nešto iz seksualnog života, kao vrlo važan faktor; svejedno, po učinku zaključujem da ovo nije za nas obične ljude. Mene jedan lijepi Tizianov akt neće ni najmanje dirnuti, ali - koliko opazih - najmanji opis ovih stvari me uzruja. A mora se računati da nema mnogo čistih čitatelja.

   Hamsun u svojim djelima uvijek opisuje sebe - moderna čovjeka - pa tako i tu. Dakle prikazana je psiha tog bezvjerca u časovima gladi i ludila… Hamsun je prikazao kako je ljubav jedna sila sasvim  neovisna od sredine, vanjskog izgleda itd. Hajali se je u nj zaljubila i gotovo. Pa ga je odmah i poljubila; dočim je prosjak, otišavši njoj u stan bez razmišljanja otvarao haljine. Dopuštala si je; kao da se time pokazuje koliko je ljubav nužno vezana uz materiju, kao da ova bez one ne bi mogla opstojati. I kada ona nije dopustila ono zadnje, opet je taj čovjek, koji nikad nije ni mislio na etičke principe, nego instinktivno radio dobro i zlo, osjetio da je zlo pošao. Mislim da je takva ljubav presjetilna; u životu bi mi se to zgadilo. I žena nije samo poradi ljubavi tu i ona je "animal religiosum" (religiozno biće). Treba samo pomisliti na duševnu veličinu časnih sestara i njihov veliki rad.

 

Kad mislim na prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva djevojka…

Pečuh, 22. X. 1916.  19 g. i 10 mj.

U čovjeku je ona težnja da nešto stvara, da ga jedna stvar zaokupi, oko koje se, kano oko jezgre minerala, sve koncentrično skuplja. A ne ovako; zažmirim, mislim o procesu mišljenja i tražim da zaronim u onaj svijet, pa tražim onaj prijelaz, razliku između obadva. Pa onda, gledam u ovo čudo svemira, kako to sve visi i juri, kako se sve miče u toj praznini, iz ničega; pa onda me spopane strah pred paklom. Najednom osjetim kako taj život nije ništa, samo prolazna faza u onaj trajni, pošto se je ono što uvijek u nama kuha i vrije oslobodilo i pošlo u onaj svijet - za sada mi se čini dosta tamne, no silno duboke perspektive - da tada nastaje ono pravo. Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva literatura, nikakva djevojka; uopće ništa. Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda podaje zadovoljstvo. Drugo, čini mi se, ne.

 

Kojim pravom uživati u umjetnosti kad toliki gladuju

Pečuh, 22. X. 1916.  19 g. i 10 mj.

Kako bih imao npr. veselje skupljati umjetničke slike i slične stvari, kad toliki svijet strašno gladuje. Kako bih smio željeti živjeti sam u svojoj sobici, kad bih time sam sebe zavarao, ne idući među svijet, gledajući mu muke i upoznavajući njegovu psihu. Koje pravo da uživam u umjetnosti i svemu tome, kad je borba za kruh, i život u svoj svojoj osebujnosti, sa svim mukama, porazima i pobjedama izvor sve poezije, pače i nužna potreba, ako hoćemo shvatiti ovaj život kao pripravu, kano jedan mučan posao, čija je nagrada onaj Veliki. - Ne znam, moram izaći iz te dileme, čini se, najbolje će biti kompromis, jer jamačno je naša dužnost i u ovom malom skladu što se zove civilizacija, kultura ili drugačije raditi oko spoznaje. Možda je spoznaja dobra i zla, težnja za Vječnosti svrha čovječanstva, pa sve uz svrhu materijalnog života i uzdržavanje ljudi ima svaki čovjek zadaću da u svojoj grančici (struci) radi oko te spoznaje. Jedna struka više, druga manje; no, mislim da kod svake struke mora da je bol izvor svega; gdje toga nema, mislim da je plod, ako ne zao, barem uzaludan, jer nije u harmoniji sa svrhom ovoga života. A sav rad, sve mora biti u harmoniji s idejom Svega.

 

Razlika između hodže i klerika

Banja Luka, 31. X. 1916. 19 g. i 10 mj.

S Jusufom sam išao u Medresu. Mladi hodža, dobro zna arapski, ima silesiju kitaba (vjerskih knjiga). No uz svu svoju religioznost i zaista naivnu dobrotu ne može biti kao naš klerik. Dosta puši, pa onda se oprosti i prostodušno kaže da ide ašikovati. Bio je jedan Arapin, krasnih crnih očiju, oštar čovjek… Po izgledu je i on neki filozof, jer se uvijek sjeća smrti i misli o tajni života.

Gretice, gdje si?

 

 

Gretice, da mi te je vidjeti!

Lebring, 11. XI. 1916.  19 g. i 11 mj.

Plakao bih od ljubavi. Gorko, gorko; oh, Gretice, da mi te je vidjeti, da budemo skupa i da skupa plačemo, dugo, dugo, dugo. Gdje si? Hodi da Te vidim, pokaži mi se! Ne znam što ištem od Tebe? Već sam daleko od svake sjetilnosti, i znam za što je ljubav, ali opet moja duša Tebe traži, tebe treba; roni u mrak za Tobom čezne i na putu plače. Gdje si, Gretice? Da skupa budemo i da plačemo - dugo, dugo, dugo.

Noćas sam snivao o njoj; bili smo skupa, pričala mi je u sobi za goste uzrok svoje smrti. - Oh, što si to učinila, Bože moj? - Veli, nije imala ovdje prilike da se ujedinjuje s Bogom... Armes Gretchen (siromašna Gretice); onaj hladni kamen s natpisom Grete Taschner - grozno ime i mali kamen, gdje jedva koji cvijet pupa, zar je to sve što je od Tebe ostalo?... Budi Bog s Tobom!

   Sad valja opet u onaj mutni zrak, na mokro polje i muštrati jadne ljude; oca i sina skupa. Strašno. Kako ljudi iskvariše život. Generacija za generacijom tako umire.

 

Gdje nema boli tamo se vide etičke zablude

Seewiesen, 23. XI. 1916. 19 g. 11 mj.  

   Prekjučer je car umro. Requiescat  in  pace. (Počivao u miru).

Život je izvor svega; bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, tamo se upravo najjasnije vide etičke zablude: Nietsche i slično. Lako je teoretizirati o jakosti individua, kojemu moraju slabiji podleći, kad dotičnom individuu ne prijeti nikakva opasnost. No, neka ode u jednu nekulturnu zemlju, gdje svaki čas čovjeku visi glava o koncu, instinktivno će težiti za jednom etičkom organizacijom, gdje će uz jake individue biti i slabiji, koji će zajedničkim silama, svaki po svojoj sposobnosti, raditi oko pojedinosti te etičke organizacije. (Nastavak u sljedećem odlomku.)

 

Moralna pokvarenost suvremenog čovjeka

Seewiesen, 23. XI. 1916. 19 g. 11 mj.  

   Zastranio sam; hoću naime da što prije navedem pričanja jednog modernog čovjeka: H. Š. hvaljeni liričar itd., poznat s Jorgensenom i drugim velikim ljudima, agitator mira (na fronti nije bio!) socijalni demokrat (piše u katoličkim listovima), koji nalazi uzrok ratu samo u nekim individuima. Jučer, kad smo ležali u krevetima, stao je pričati historiju svojih ljubavi i u svezi s tim postanak svojih umjetničkih djela. Ne smijem opetovati te njegove riječi, samo moram podsjetiti na razne seksualne perverznosti staroga Rima. Pače, ukoliko je kultura odonda do sada napredovala, u istoj - ako ne većoj mjeri - su se ova seksualna draženja rafinirala. Da - kako on veli - sva su draženja izljev ljubavi,  i žena, draga, zaručnica je tim sretnija čim joj muž može pomoću tih perverznosti što bolje utišati njenu strast.

   Ne znam da li je uopće dopušteno opisati te perverznosti; uvjeren sam da ih ni Noldin (poznati rimski profesor morala)  ne poznaje… Tvrdi kroz primjere kako on uspije najdulje za tri dana da ženskima "otvori oči". Najprije joj priča kako će skupa poetizirati, onda - pošto nemaju vani prilike, odu u hotel, no on joj obeća da je neće ni dirnuti - jedino ako ona sama ne zatraži. U hotelu pričajući o "krasoti i kratkoći života, o duljini smrti", te iza nekih zasebnih poljubaca i dugih draženja, ona sama zatraži cohitus (spolni odnos). Onda dolazi točan opis ovoga, razne načine "izlijeva ljubavi", koji ženu usreći. Ispričao je zatim s kim je sve imao posla i na kakav način… 

Dosta o tome; pisao sam dosta blijedo, a ne htjedoh ni da oživim sve, škodilo bi meni i drugomu.  Da, kad sam slušao te opise "izljeva ljubavi", kako je imao posla sa ženama, došlo mi je u svijest da on opisuje svoju, moju i svačiju majku, svoju sestru i dr. Zgrozilo mi se je. Bože moj, kako čovjek može tako duboko pasti... postati zvijer, živinče i ništa više. Ne samo on; nego i cijelo moderno društvo je takvo. O braku i materinstvu tu nema govora, tu postoji samo tzv. "optimistički nazor života", razumijevanje i ljepota života i kao najveći izražaj ti "izljevi ljubavi". Iz ovog pričanja dobih kompaktnu, upravo snažnu sliku našeg društva, od običnih jednostavnih gradskih gospojica spuštenih očiju, do aristokratske "dobro oprane" male ženice, koje nisu zaslijepljene "pozitivnom religijom", što je "glupost", nego što su «progledale i razumjele smisao života». Sve oko mene je slično…  Da, to je bila duša jednog modernog čovjeka, koji hoće da reformira društvo...

   Still ruhen oben die Sterne und unten die Gräber. (Tiho miruju gore zvijezde, a dolje grobovi.)  Zar ne znaju da opstoji svemir, tako velik i krasan, a da je Onaj, koji je to zamislio veći od svega toga... Da, da, on će umrijeti, nestat će sa svim svojim ljubavima…

 

Sve kulturne vrednote jesu produkt boli

Seewiesen,  26. XI. 1916.  19 g. i 11 mj.

Jučer se je jedan srušio i ostao mrtav. Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju ispisana; da su sve kulturne vrednote produkt boli. Religija je nastala i potrebna uslijed boli; bol je spašavala čovjeka od mlitavosti; ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli!

Tko hoće razumjeti kulturu, mora da je trpio; ne samo duševno, nego i tjelesno. Teško, grozno. Gospoda teoretičari što sjede u toploj sobi, mogu se rugati svemu i nijekati Boga; ali neka stupe u život i neka trpe tjelesno i duševno, pa neka reknu je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati "kerefeke" tihe mise. I opet se tu strpljivo stoji i uviđa da je bol potrebna i da ona zaista nije  ništa obzirom na Krista, koji je pokazao, da u pogledu na vječnost, to nije ništa.

 

Kroz bol čovjek sve vidi drugačije

Seewiesen, 17. XII. 1916.  20 g.

Uvjeren sam da sve ima svrhu: ovaj rad, te moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ život. Tu misao potvrđuje mi Kempenac: "Evo, u križu se sastoji sve i u umiranju počiva sve." (Nasljeduj Krista, II., gl. 12, r. 15.); i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao npr.: "I govoraše Isus svima: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Lk, 9,23),   te one silno dirljive riječi: "Reče mu Isus: Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin  Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." (Lk, 9,58).

Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba gdje ljudi trpe poput Krista, a ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji produžuju rat…

   Većina čovječanstva trpi; jednom više, drugi put opet manje, ali trpljenje je uvijek tu. Da njega nije, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti zašto ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole. Jest, život, trpljenje, njih ovamo nesmiljeno tjera i govori da tijelo nije ništa i da će doći grob, pa instinktivno osjećaju da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi, koji su trpjeli najbolje će znati što je to bol, patnja…

I zato volim ovu sadanju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život. Nova je ovo, duboka generacija; život nije više onako instinktivan, umjetnost i znanost dobiva duboke hrane. Svemir više nije mašina što se bez svrhe okreće, a čovjek proizvod slučaja; no sve ima svoj smisao, sve je uređeno i točno izračunano. Čovjek stupa kroz prirodu kroz to "otvoreno čudo", kako veli Carlyle, i divi se ovome svemu što ga okružuje i sveti ga strah spopada pred tim velikim i divnim djelima i ničice pada i ponizno se moli. Ta poniznost - mistički cvijet - plod je ovoga rata…

 

Tajne niti grijeha isprepliću se oko moderna društva

Seewiesen, 17. XII. 1916.  20 g.

   Novo je to doba s novim ljudima, koji proživljavaju veliki život. Jest, život je izvor svega; u pogledu na "savoir vivre" (znati živjeti) su umjetnost, znanost i svi ostali proizvodi ljudskog duha sporedni. Život je njihovo vrelo i njihova hrana; veliki ljudi su neiscrpivo vrelo poezije i oni su nosioci historije. A takvih velikih ljudi je bilo razmjerno mnogo, oni su stvorili kulturne tečevine kojima se mi koristimo. Zato sebi i svima stavljam memento: proživljavajmo dubok i velik život i svakog trenutka si budimo svjesni da mi zaista opstojimo i da se ne suprotstavimo ovoj harmoniji, koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo nije život; život je ono tamno, nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje, da osjetimo onaj drugi svijet, one neodoljive sile koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život što nas okružuje, moramo ubiti u nama svaku strast i težiti asketskom životu. Tko je barem malo pokušao ići tom cilju, vidjet će, uz poteškoće, svijet oko sebe u sasvim drugačijem svjetlu, osjetit će bolje one tajne niti grijeha, koje se isprepliću oko moderna društva, pa se s ovim igraju kao mačka s mišem. Velim vam, to je jedna velika istina, i čim je život više asketski, tim nas oni tajni glasni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka.

 

Goethe je trebao Fausta poslati na frontu da shvati smisao života

Seewiesen, 18. XII. 1916.  20 g.

   "Habe nun auch Philosophie, Juristerei und Medizin und leider auch Theologie, durchaus studiert mit heissem Bemühen itd." (Prostudirao sam također i filozofiju, pravo i medicinu, nažalost i teologiju sa žarkim trudom…) (Goethe, Faust).  Dragi Fauste, mogao si ti prostudirati još više i nikad nećeš ovim putem doći do sjemena koje sve drži. Faustov rad je samo rad mozga, koji sam po sebi mora napokon doći do spoznaje Božanstva, ali to je više "siva teorija". Goethe je trebao Fausta poslati na frontu pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lako je umirati pomoću otrova iz starodrevne fioke; ali podnašati tjelesne muke i uvidjeti da je rat i muka temeljna boja historije i napretka, da je bol podigla milijune ljudi na noge i srušila prijestolja,  da je bol Kristova čovještva pokazala temeljni smisao života i rodila Divinu Comediu, to bi morao mudri Faustus uvidjeti.

   Još jednom, kad bude prošao taj rat što stvara velike ljude (o zlim posljedicama valja na drugom mjestu nešto reći), ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo si uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je to samo minimalna faza u vječnosti, pa si gledajmo zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom; zakunimo se poput trapista da ćemo se uvijek sami usavršavati, pa budimo uvjereni da ćemo stvoriti i velika djela.

Beendet am Tage von Gretchens Geburtstage 1916.g.(Završeno na Gretin rođendan 1916. g.)

 

Vrijeme je od mene stvorilo sasvim drugačijeg čovjeka

Seewiesen, 18. XII. 1916.  Gretin rođendan  20 g. 

   Danas Ti je dvadeset godina. Bože moj, kako si lijepa i zdrava. Pa trebala bi se udati; možda si već našla muža, a ja jadnik poput onog junaka u Immensee-u dolazim Tebi u pohode i na oslabljenim ti rukama čitam da me još ljubiš. Pa koga bi drugoga? Sjećam se kad si rekla svojoj majci iza buke oficirskog društva, da od sviju još najviše voliš mene, šesnaestogodišnjeg dečka, koji nije ni mislio na ljubav nego se sav instinktivno (možda i previše) podao toj nepoznatoj sili. Sada da se s Tobom, Gretice, sastanem, ne bih te smio više onako žarko poljubiti. Možda bih sjeo do Tvojih nogu i postavio svoju glavu u Tvoje krilo i tiho plakao. Vrijeme je od mene stvorilo sasvim drugačijeg čovjeka; ovaj život više nije  izvor svih radosti, nego prije suzna dolina. Da, Gretice, i Ti bi plakala i uvidjela da je život jedne velika tajna, kojoj je konac onaj tamni grob. Oh, da, Ti već tamo ležiš unutra, možda si sva istrunula, sve je prošlo, kao da nije ni postojalo.

Oh, Bože, smiluj se, kako je to grozno! Zašto sve to propada, nestaje, zašto i mi onda ginemo i za nama opet generacije!? I onda opet ista igra, pa opet smrt. Jest, Bože moj, ja te razumijem, život - veliš - je kratka teška kušnja, i tko  ovu preboli, istom stupa u život pun sjaja i boja. Draga Gretice, moli za mene.

   Na večer dolaze duboke i bogobojazne misli, a sa svjetlom dana se onaj mistički život gubi i čovjek skoro izgubi onu tajanstvenu vezu sa svrhom života i provodi instinktivno životarenje, namjesto da si je svakog časa svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira.

 

 

Najbrži put do savršenosti

Seewiesen,  28. XII. 1916. 20 g.

   U "Osterreichische Rundschau" nađoh članak od Dr. Z. Hadine. Nađoh ovdje vrlo karakteristične rečenice Meistera Eckcharta, glavnog njemačkog mistika (1300.g.): "Zapamtite vi svi, koji razmišljate, najbrži konj koji će vas dovesti do savršenosti, jest trpljenje. Ništa nije tako žučno-trpko kao trpljenje i ništa nije tako medeno-slatko kao kad sam trpio. Najsigurniji osnov za savršenstvo jest poniznost. Samo onaj će svojim duhom uzletjeti do najviših božanskih visina, čiji je tjelesni čovjek ovdje bio ponižen do najniže nizine." To je samo zgodan dodatak za Mysterium crucis (otajstvo križa). A Mysterium zaista jest. (Nastavak  u sljedećem odlomku.)

 

Susret sa Zorom - sačuvati moralnu neovisnost unatoč osjećajima ljubavi

Seewiesen, 28. XII. 1916. 20 g.

Preko Božićnih blagdana Ivan je dobio kratki dopust koji je proveo u Banjoj Luci. Opisuje svoje dojmove i sjećanja na susrete s osobama koje je susretao.

   Još sam sustao od puta. Dopust (u Banjoj Luci) bio je prekrasan, a prošao je u toliko brzo, što ne mogoh sve dojmove proživjeti. Dojmova je bilo silno: primitiae (mlada misa) Bilogrivića, sv. Pričest kod Trapista i razgovor s njima, te napokon, što je zaista ostavilo dubok dojam u meni, je nekakvo čuvstvo k Zori, koje me je dovelo do poljupca. Stare se rane otvaraju: Kako sam se amo tamo šetao po mračnoj aleji, spopalo me je čuvstvo da bih je najradije bio zgrabio i izljubio. Sav sam bio izvan sebe; i ona je takva bila. Osjetio sam da je i ona jedva čekala da to učinim iako joj je samoj ta stvar bila nenadana. Žensko je uvijek pasivno. Uvidio sam da žensko počne ljubiti kad joj se dade povod. Pričala mi je o svojoj osamljenosti i o njenoj neprestanoj čežnji za ljubavlju, te za nekim koji bi je umio voditi. Nikoga zapravo nije imala tko bi je vodio, pače ni pravu majku. Od djetinjstva je - veli - radi toga zato tako povučena sama u se i svoju dušu - koja je nekad u religiji tražila utjehe - ogradila zidom neke rezignacije i bešćutnosti.

   Bio bih spreman, da je uvedem u naš pokret, da tu nađe veselja i oduševljenja za rad. No i ja sam sâm teoretik, pa je jamačno ne bih zadovoljio. Nju je oduševilo moje pričanje o životu i misteriumu boli, te o mojim davno usnulim planovima o svečanoj hrvatskoj drami. Da, to najviše jednu ženu osvoji kad je uvjerena da muž umije stvar i da bi je umio voditi. I meni je opet drago da ima tko me razumije i povjerljivo sluša. Ne znam zapravo da li je to ljubav, ali mislim da bi bez sjetilnosti sve propalo. Mislim da Greticu ne bih nikada toliko volio, da se nismo upravo eruptivno ljubili. Tako je do poljupca moralo doći, samo da pokažem - iako sam sa sobom nisam na čistu - da neću ravnodušno odbiti taj osjećaj. Da li je to ljubav - veliko je pitanje; strah me je da je bila puka sjetilnost. Svakako držim da bi se iz ovoga mogla razviti ljubav; to samo o njoj ovisi...

   U čovjeku je zaista ona težnja za ženom, pa zato neću ni zanijekati taj osjećaj. Čudno je samo to, da je to isti osjećaj koji sam gajio prema Gretici, pa sam ga prenio na Zoru. Upravo to pokazuje da za ljubav treba da je nešto živo, tjelesno. Još nisam stalan na koju ću stranu; ili ostati Greti vjeran i s njom nadalje voditi duševnu vezu. Neću za sada ništa poduzimati, pustit ću neka se razvijaju događaji po miloj volji; glavno je samo sačuvati moralnu neovisnost.

 

 

Gdje Boga nema, nema ni veselja

Zingarella, 15. IV. 1917.  20 g. i 4 mj.

   Vani snijeg i kiša. Pravog osjećaja za prirodu nemam otkad se moram s njome boriti. Uz to je ona slabost - strah da čim okopni snijeg - da me ne bi bacili satniji. Zadnje vrijeme ni sam ne znam kako živim. Veza s Bogom je popustila. Suviše sam se veselio dolasku Bošnjaka pa sam se razočarao. Bili smo dugo rastavljeni u svijetu, pa su se naši nazori i sva naša ćud razišla. Ražalošćen sam bio, jer Bože, tamo gdje Tebe nije, tamo ni veselja nema.  Snage, snage, snage!!!   Koga bih se bojao kad smo putnici ovdje, a za nas je dika probijati se kroz život i gomilati blago za onaj veliki život. Snage, i opet snage Te molim!

 

Došljaci smo i putnici

Zingarella, 17. IV. 1917.  20 g. i 4 mj.

   Talijani su dosta pucali. Kada top grune, mislim da mi propovijeda sv. Franjo: advenae et peregrini sumus (došljaci smo i putnici). Vidim da u toj vojsci dušu gubim. Imam li ja pravo da se silom oprem onomu, što hoće da mi dušu kida? Revolucija je dakle opravdana?

 

Ljubav nije prolazna strast, nego su uz nju vezane i dužnosti

Zingarella, 17. IV. 1917.  20 g. i 4 mj.

Prikaz romana  "Ponor" od Gončarova. Potom Ivan iznosi svoje mišljenje i kritiku.

Pravi ruski naturalistički roman. Glavna junakinja je ovdje Vera (drugi naslov "Verina ljubav"). Vera ne živi kao ostale. Ona ispituje svoje biće i sve tradicionalne nazore suvremenog društva. Vječno osamljena, sa svojim knjigama u zasebnom starom dvorcu i u prirodi, dolazi ponajprvo do gorkoga zaključka, da dan-danas žena nije slobodna. Svaki ju promatra samo fizičkim pogledom, gleda i špijunira je, a ne dopušta da živi sama za se i sa svojim nazorima… Prijateljstvo između muškarca i žene je škakljiva stvar (Bazarov!); tako se u Vere iz simpatije razvije strast, a iz strasti dođe do pada. Pisac je upotrijebio svu svoju moć psihološke analize da  prikaže brutalnu moć strasti. Strast ne poznaje logike ni sofizama, ne zna što je predrasuda, pristojnost, društvo, odgoj, ljepota karaktera. Ona je tu i traži svoju žrtvu… 

Vera, tražeći problem žena i ispitujući nazore društva sastane se s Markom. Ovaj je potpuni nihilist…  Za nj je ljubav jedan prirodni zakon, koji neko vrijeme traje, pa opet prođe. To on otvoreno priznaje Veri i tvrdi da je brak, obitelj, cijelo društvo puno glupih prozaičnih predrasuda. Njega se ne tiču babuškini nazori, on traži od Vere slobodu ljubavi. Uslijed naravnog ženskog osjećaja ona to odbija; ona traži slobodu, ali i vječnost ljubavi. U tome je sva kolizija. U opreku dolazi naravni osjećaj (a to je uvijek žena) s modernim nenaravno-stvorenim nazorom o slobodi ljubavi. Kamo ovaj dovodi i koji  je istinit, to nam Gončarov pokazuje na temelju života. Vera je pripravna da pođe za to čudovište - za Marka, a on tvrdi, da je ljubav prolazna strast.

   "Ono" se je dogodilo, (pjesnik to ne slika poput Maupassanta). Tako je strast pobijedila sve logike, misli i dr. Nastaje u Verinoj duši reakcija; ni sama ne znajući zašto, osjeća da je zgriješila. Duševno trpi, skoro umire. Posljedica grijeha svom silom traži žrtvu i dokumentira, da ljubav nije prolazna strast, nego da su uz nju vezane i dužnosti...

 

Suviše sam zaljubljen u ovaj svijet

Zingarella,  20. IV. 1917. 20 g. i 4 mj.

"Ima drugih koji su posijani 'u trnje'. To su oni koji su čuli riječ, ali svjetske tjeskobne brige, varavo bogatstvo i požude za svim ostalim navale te uguše riječ, i ostane bez ploda." (Mk, 4, 18-19) Najzgodnije je primijeniti ove riječi na mene. S jedne strane je bilo ono oduševljenje za umjetnost, kojem sam žrtvovao sav religiozni život u svoje doba,  a dosta i danas. Zapravo bi ovaj poput jela morao biti temeljna nit u životu, a ono ostalo ima da se samo naniže. Ali suviše sam zaljubljen u ovaj svijet, ne pomišljajući da smo advenae et peregrini (došljaci i putnici) pa čitam sve do pretjeranosti. Nastojat ću da od sutra pomognem momcima njihov križ nositi; ići ću češće k brigadi.

Bože, Bože, oprosti mi što sam te ostavio. Daj mi opet snage da Te svagdje i u svačemu spoznam, da Te svagdje osjećam, a da se ničega ne strašim (jer smo advenae!).

 

Zar je svrha života uživati, popustiti strasti?

Zingarella, 18. V. 1917.  20 g. i 5 mj.

Naši su topovi gadno gruvali. Sva se baraka strese kad onaj od 15 cm zagrmi… Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno pere s čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života.

Ono malo boli što pretrpjeh, onaj prvi skok pred puščanim tanetima i šrapnelama (na putu k brigadi) govorile su mi uvijek Gospodareve riječi: "Što se bojite? Zar još nemate vjere?" Pa čemu se bojati? Tà, On gore već znade je li bolje za me da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati kad On moje putove određuje? Valja živjeti i Njega vječno hvaliti, a za smrtnu se opasnost ne brinuti.

Što je život? Neki dan je jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada. Kano da živio nije. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti? Čudna li smisla, kad smrću sve to nestaje. Zašto je u meni toliko težnje za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka nadnaravna sila uvijek govori posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?

 

Crkva - vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva

Zingarella, 4. VI. 1917.  20 g. i 6 mj.

Gledao sam s Monte Cuca na Roanu. U dolini se vidi grad s crkvom. Crkva, Bože moj, vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva. Kako se divim čovječanstvu koje izgrađuje gradove i ujedinjuje to ljudsko djelo s Božjom idejom; poput slike Kristove. Onamo dolje me vuče srce; zaželio sam se ljudi i rada, kolorita raznih jezika i umijeća, boja, šarenila, raznolikosti. Zaželio sam se kulturnih ustanova, raznih društava, raznih redova, koji djeluju u čovječanstvu. Središte svega neka bude naš Gospodin Isus koji je posvetio cijelu prirodu i djelovanje u čovječanstvu u Crkvi, njegovu živom tijelu.

   A grad dolje stoji prazan. Crkva, simbol religije, nekakav je memento pokoljenjima. A odozgor siplju geleri i vojnici tužno onamo gledaju. Svi su proti ratu, a nitko nema snage da se opre i stvori normalno stanje u prirodi - slogu.