Započeti novi preporođeni život

       Rati ide prema kraju. Ivan ozbiljno razmišlja o svojoj budućnosti, što će biti u životu. Do mnogih novih spoznaja došao je tijekom boravka na ratištu. Premda će biti još kolebanja i kušnji Ivan je jasno shvatio da samo život po načelima kršćanske vjere ima smisao. Upravo iskustvo rata proizvelo je kod mladoga Merza temeljito obraćenje Bogu i katoličkoj vjeri kojoj nakon rata  posvećuje cijelo svoje biće. U tome smislu posebno je zanimljiv odlomak iz Ivanova dnevnika od 5. II. 1918. u kojem donosi ozbiljne odluke za svoj budući život na temelju svega onoga što je u ratu vidio i doživio.

Božić na fronti

Incin, 25. XII. 1917.  21 g.

   Prvi je to Božić koji provedoh u tuđini. U prirodi je sinoć bilo onog štimunga koji je tako karakterističan za Badnjak. Nebo je bilo pokriveno maglom, koja je svojim zagonetnim bijelim sjajem osvjetljena od mjeseca bacala svoje reflekse na brda koja bijahu dijelom snijegom pokrivena. Na suprotnom brežuljku, s one strane Cismone tinjale su vatre (Lagerfeur).  Božić, tu svetkovinu djece, dočekao sam poganski. Nisam ulovio niti priliku da se savršeno pokajem i da započnem snažniji duševni život… A kako je istom onima gore na Monte Tossolone. Put do gore obasiplju dan i noć granate. Sklizavica i strmina…

Težnja za Bogom i savršenijim životom

St. Gregorio,  27. I. 1918. 21 g. i 1 mj.

Život je težak; težim za apstinencijom (odricanjem), pa ne ide tako lako. Nastojim da se odučim zajutarka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na zemlji i kušat ću da ustajem ranije nego obično (barem oko 6 h) pa da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u društvu, slab sam u patnji. Kada naša pukovnija ode gore u "Stellung", javit ću se drage volje da odem s njima i da se malo priviknem na dočekivanje smrti. Gospode pomozi!

Među veselim djevojkama

Fonzaso, dne 2. II. 1918.  21. g. i 2 mj.

Po treći put sam u ovome gradu, među veselim djevojkama. Pjevaju o ljubavi, o vitezovima, o zaručnicima što su u ratu, o smrti, i temama koje su zajedničke svim narodnim pjesmama i te melodije uza sav južnjački kolorit pune su sjete, tuge.  Ove djevojke jedino žive poradi ljubavi i smijeha. Glazbu i igru vole; ljubav je jača od svega, što više i od roditeljskog čuvstva. Nešto viteškoga je u tome; one su u stanju da uteku, da prevare svoje roditelje, samo da drugome ugode.  I kako lijepo pjevaju: soprani i altovi uvijek složno… U nas iza duga školovanja ne bi djevojke tako točno pjevale. Dvije pjesme sam si zapisao.

Započeti preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma

Odluke za život nakon završetka rata

Fonzaso, 5. II. 1918. 21 g. i 2 mj.

   Izišao je proglas po kojemu bih mogao dobiti tromjesečni dopust za nastavak studija. Strah me je toga. Bojim se gladi i držim da se neću moći posvema posvetiti studiju. Gledat ću ponizno vršiti Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko, koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora da uza svu ljepotu, koju sama u sebi krije pridonese nešto Kraljevstvu Božjem na zemlji. Mislim zato da uza svu ljubav k svojoj struci, svaki čovjek mora socijalno živjeti, potpomagati one koji trpe. Jer nauka je produkt trpljenja; tehnika olakšava čovjeku materijalne nezgode, a umjetnost promatra mukotrpni život ljudi i povlači idejne konsekvencije…

   Mislim kao đak raditi  u društvu Sv. Vinka - internacionalna religiozna pozadina - i u «Hrvatskoj» (katoličko društvo hrvatskih studenata u Beču), nacionalna religiozna pozadina. Nastojati valja da samo dva puta dnevno jedem, tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio.  Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti. Tvrd ležaj, rano ustajati, katkad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja.

   Njega zdravlja i tjelesne ljepote isto je važna… Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati i njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju.

   Boga nikada zaboraviti! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora biti izvor dana, u tome satu valja čovjek zaboraviti na cijeli svijet, izgubiti sve brige svijeta, svu nervozu života, biti miran kao u kolijevci. U tome satu se moraju stvarati planovi za budući dan, tu se svladava sva slabost.

Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novo spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!

Svladavanje neumjerenosti u jelu

Casara Bolzano, 14. II. 1918  21 g. i 2 mj.

Društvo: rakija, vino, dim, nije društvo za me…  Bože, pomozi mi da svladam samoga sebe.

Casara Bolzano, 20. II. 1918.  21 g. i 2 mj.

Odvratno je gledati čovjeka proždrljiva; čovjeka, koji bi cio dan jeo! Moram se čuvati proždrljivosti, jer je to moja velika slabost. Dosta bi bilo jednom dnevno jesti! Kod prve prilike pokušat ću. Sjećam se jednog trapista, koji je vrlo malo jeo. Bilo je to god. 1916. o Božiću. Nina je slavio mladu misu. Kao jednog dobrovoljca došavši iz Seewiesena na trodnevni dopust, pozvaše i mene k ručku. Imao sam tek i mnogo sam jeo. Jedan stari trapist od svega je samo malo uzeo. Čudio sam se. Nisam ga razumio. Sada ga razumijem!  Samo onaj koji radi, ima pravo da jede. Vrsta rada je sporedna!

   Čitam "Arbeiter Zeitung" (Radničke novine). Mnogo istine ima u njima. Klasa što trpi, najrealnije misli. Položaj je očajan. Nijemci su machiavelisti; ako narod ustraje u svojoj nadutosti, propast će.

Kritika svojih postupaka

Beč, 9. IV. 1918.  21 g. i 4 mj.

Život je sve... a meni prijeti opasnost, da opet zagreznem u širi teoretski život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu. Ovih zadnjih dana sam dosta popustio. Bio sam polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, bio i poškrt... i izgubio zato vezu s Onim...

Nema ništa velebnijega od kršćanske obitelji. Onaj duh, koji vlada među članovima, ona iskrenost, jednostavnost u najpožrtvovnijim (inače kompliciranim) djelima prožeta je neopisivom duševnošću. Češće mislim na obitelj Jović (hrvatska katolička obitelj iz Banje Luke iz koje su potekla dva isusovca).

A što ću ja biti? Pitanje koje me muči već dulje vremena!

Beč, 9. IV. 1918. 21 g. i 4 mj.

A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost iako sada više ne uživam toliko u njoj. Izgubio sam ono mladenačko potpuno oduševljenje za nešto... jer smo na ovome svijetu samo provizorno... za čas nismo tu, a ovaj život ima samo u toliko smisao ukoliko je priprava za drugi. Tako je i sa životom naroda i čovječanstva. Svršim li filozofiju i postanem profesorom, ženit ću se. Jer držim, tko misli ostati neženja, (bar studirati) neka primi sv. red i u apsolutno mističkom životu djeluje. Tko nije studirao, neka stupi u samostan. Težit ću za svetošću, za ujedinjenje s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi da otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju. Sve je to lako reći, ali hoću li ja kao profesor sa ženom i domom moći djelovati i izvan obitelji? Strah me je, jer je profesorski položaj veoma ovisan i materijalne brige bi mogle razbiti najljepše snove. A nama ne treba blijedih teoretičara, propalih profesora, takvih individua ima u nas i previše. Potrebni su zdravi, praktični ljudi, a ja i sam uviđam da je u nas profesor najveći teoretičar, jer je odviše skučen apsolutističkim sistemom. Majka ima pravo što se boji toga zvanja. A mene drugo toliko ne zanima kao umjetnost i književnost. Odrastao sam u takvoj sredini gdje se prati svako novo izdanje, čita svaki časopis, kupuje novoizišla umjetnička karta, pa onda čovjek teško pregori ovu bolest da se laća nečega sasma  novoga.

Biti praktičnim katolikom mora mi biti svrha

Beč, 9. IV. 1918.  21 g. i 4 mj.

Istina je, književnost nije sve; literatura, umjetnost su samo detalji u tom velikom djelu Kraljevstvu  Božjemu. I plug i postolar i mesar i pravnik i stražar svi su oni radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost; samo se mora raditi po Njegovoj volji. I opet bih toliko volio studirati literaturu i umjetnost. No, ako je potrebna žrtva da obratim svoju majku, što je mnogo i mnogo važnije negoli sve znanosti svijeta - jer grozna mi je to pomisao, da bi ona koju toliko volim, morala biti odijeljena od Njega i trpjeti u vječnim mukama. - Grozne li pomisli! - Zašto se ne bih sam zatajio, ponio svoj križ i pridonio tu žrtvu svojoj majci. Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga kad On ništa od nas ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha.

Bože moj, prosvijetli me, da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja - jer smo ovdje samo provizorni pa se u našoj pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto valja biti!

Bludni grijeh uništava egzistenciju duševnog čovjeka

Beč, 11. IV. 1918.  21 g. i 4 mj.

   Noćas bijah svjedokom jedne grozne stvari. Već sam ležao u "postelji" kada u obližnju sobu dovede jedan čovjek prostitutku koja se je ponajprije smijala, čuli su se neprestani poljupci, a onda skoro dođe do sloma. Ona je tržila više od 40 kruna. Bi nešto prepirke, onda opet započe plaćeni smijeh, plaćeni poljupci i druge stvari... U meni se je - bio sam radoznao (grijeh!!!) uzburkala krv i priznajem da još ni izdaleka nisam umrtven. No to uzbuđenje je za čas prestalo kada sam iz govora i glasova osjetio onaj grozni položaj u kojem se nalazi prostitutka, gdje sama kaže da od nečega mora živjeti. Kod prepirke bila je ozbiljna (imala je djetinji glas), a kad joj je obećao plaću, počela se opet smijati - no nije to bio raskalašeni smijeh, nego više tužan i prisiljen. A čulo se je kako neprestano - kao kakva strojna puška - cmaka, i tu i tamo nešto besmisleno progovara, da sam osjetio onu duševnu prazninu koja vlada u onoj sobi, ono nešto ne-zajedničkog sa životom, ono odcjepljenje, crnilo, bezbojnost. Ne mogu opisati tu za me sasvim novu predodžbu; najlakše je izražavam tako da sam osjetio grozotu gdje se odigrava  jedna gigantska čovječja tragedija u naravi, u životu (ne na pozornici), koja uništava egzistenciju duševnog čovjeka, koja ga iz nepregledne visine čovječjeg dostojanstva titanskom snagom baca u besmislenost, ne-razum, gdje stvara nov pojam, koji više nije ni u kakvoj vezi s čovjekom. Najradije bih bio pozvao djevojku sebi, da joj bar nekako pomognem. Netko mi reče da se tu odigrava veliki smisao prirode, da je to ljubav, jedan veliki životni princip ili slično! Duševno je to siromaštvo, praznina, grijeh. Izvanbračni cohitus (spolni odnos) s bračnim općenjem nema u sebi ništa zajedničkoga. Kod prvoga nedostaje svaka duševnost. Čovjek postaje samo zvijer.

Talijanske žene

Blizu Feltre Vilago, 25. IV. 1918. 21 g. i 4 mj.

Talijanske žene! Nisam ništa vidio, ali opažam, a i po pričanju drugih, ne biraju mnogo. Kad su Talijani ovdje, mora da je "to" običaj. Sve su jednake... I naši časnici svi o tome govore i ne žacaju se tako postupati sa ženama, majkama. No i one nisu mnogo bolje, iako su razmjerno dosta lijepe, zdrave i snažne.  Ne znam kakvu budućnost ima taj narod. U nas se je još sačuvao tip poštene, nepokvarene djevojke. Treba svom silom nastojati da taj ostane neoskvrnjen.

Misterij života - krvlju obliven čovjek

Monte Fontanel,  7. V. 1918.  21 g. i 5 mj.

Mjesec svibanjske Kraljice.

Gore lijeva kiša, a ja sam zaposlen taktičkim proučavanjima kao nikada prije. Robovanje… Lijepa su to brda, no posvuda izrovana…

Monte Fontanel, 20. V. 1918. 21 g. i 5 mj.

Sanitetci pronesoše ispod prozora na nosilima krvlju oblita kuhara. Dekom pokriven, a lice crveno, crveno, crveno. Krv, krv, krv, a da se ne mogu ni prepoznati crte lica. Kuhar je kod jedne kompanije. Cijelo popodne puca se granatama od 15 cm u dolinu Cinespa i na Fontanel. - Mysterum vitae (tajna života) - krvlju obliven čovjek. Od Adama do danas su milijuni ljudi to prepatili i prepatit će do sudnjeg dana.

Bolje je umrijeti negoli biti mekušac, igra strasti

Fontana Secca, 28. V .1918. 21 g. i 5 mj.

Slab sam… Iz dana u dan padam. Slabić sam. Čitam "Il Satno" od Fogazzara… Sa svih strana zijaju ždrijela kaverna. Novi jarci niču, novi topovi pucaju…

Vele da će oko 15. VI. započeti ofenziva. Naš narod stradava od gladi.

Bože pomozi, daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, negoli biti mekušac, igra strasti.

Svibanjska Kraljica neka mi oprosti što na Nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta!

Dramatično stanje na fronti pred ofenzivu

Fontana Secca, 8. VI. 1918. 21 g. i 6 mj.

Jutros je opet kao plamena kugla sletio naš avion. Pao je u pravcu Giarona. Na cesti što u serpentinama vode na Grappu, mnogo stotina Talijana radi kaverne. Zijaju na sve moguće strane... Radi se marljivo sve u obranu svoje domovine...Da, da u obranu svoje domovine. Oko 11. VI. započet će, vele, velika ofenziva iz predjela Frenzella, Cima, Ecker, Col del Rosso. Austrijanci se oboružaše do zuba; nebrojeni topovi od 42 cm i od 30,5 cm smjestili su  se u Val Frenzelli. Silne divizije pješadije spremne su na udarac. Vele da su Talijani u silnome strahu. Strah ih je otrovnih plinova. Svakog se dana nadaju ofenzivi. U nas se je sve pomamilo za zecom u šumi. Kapetan hoće zlata i novca, platna i čarapa za svoju ženu; drugi vrebaju na sukno, a gladni momci, gladni iz dana u dan, već vide konzerve i talijanski kruh gdje im leti u usta.

   Bože, uspije li prodor, sačuvaj me od svake lakomosti, udijeli mi Tvoju Milost, zdravlje roditeljima i meni, pa neće biti bogatijih ljudi na svijetu.

Ofenziva i njezine teške posljedice

Fontana Secca, 13. VI. 1918. 21 g. i 6 mj.

Sutra počinje ofenziva. Silna je vojska ovdje... U noći počinje bubnjarska vatra, u podne se nadaju biti kod Mt. Mesta.

Fontana Secca, 19. VI. 1918. 21 g. i 6 mj.

Na 15. lipnja izjutra u 3 sata započe naša bubnjarska vatra. Bio sam gore na vrhu Fontana Secce i sjedio sam u električno rasvijetljenoj kaverni s divizijonarom Le Beauom, s njegovim zastupnikom i drugim. Igrahu se karata sve upotrebljavajući francuska imena. O događajima koji su imali slijediti, o mrtvima ni govora. Igrahu neprestano do 2 sata i 59 min. Prestadoše, a vani već započe koturanje topova. Iziđemo van. Sijevaše nebo i zemlja i cijeli orkestar niskih i visokih tonova pratio je to svestrano velebno sijevanje oblaka, brda i dolina. Popeh se gore i promatrah sijevanje granata, što se rasprskivahu po talijanskim brdima. S raznih strana dizahu se iz talijanskih jaraka vatrometi, koji spuštajući se polako, rasvjetljivahu svu okolinu s raznim kalibrima; to ne očekivasmo, držali smo, da će biti sve baterije otrovane plinom a i plinskim granatama. Moradosmo se poslužiti gasmaskom. U 7.40 zastade bubnjarska vatra, a u 7.50 dođe vijest da je Salarol, Porta di Sallone u našim rukama. Pola sata stiže vijest da je Borojević prešao Piavu. Stade napredovati i naš bataljon za njima. Dolaze prvi ranjenici, dolaze Talijani, časnici, momci. Saznajemo da je sila naših izginulo, da su se Talijani dobro branili. Topništvo nije ubilo Talijane, nije uopće pogodilo u rovove... Tako naše komande besmisleno žrtvuju ljude. Kartaju se u najvažnijim situacijama, a ne brinu se za najelementarnije principe navale. 

Stigosmo u vatri do sadašnjeg mjesta i zakonačismo se u kaverne. Stigoše vodnici što su vodili jurišne patrole; krasni ljudi, odvažni što umiru bez ikakva straha. Krasan li je naš svijet, samo da ga ima tko voditi! Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik. But mu je bio poput pršuta razrezan; jaukao je i roktao od boli. "Quanto male Manfredi" opetovao je po 20 puta... Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali "Hilfplatz". Neću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar na ovoj zemlji. Temelj je to svakog duševnog života.

   Zastala je ofenziva. Vele iz političkih razloga. Karakteristično je za nered što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne slabe. Vele da je Krndelj pokopan u Rosanu. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo?!  Bože, smiluj mu se!

Bože, sažgi plamenom svoga milosrđa sve parazite grijeha u mojoj duši

Solarol, u kaverni, 13. VII. 1918. 21 g. i 7 mj.

   Granata je dohvatila našu baraku; Šimi odbilo glavu, Šobrta i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara. Gledao sam gdje aktivni kapetan, 40-godišnji muž plače što je izgubio momke. I drugi bijahu svi zaprepašteni.  Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja - iako mnogo mislim na Boga - zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa se ne mogu sabrati i zaroniti u ogromno mistično more.

Neki dan vidjeh svećenika; najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama. Trebam li zaželjeti bolje dane, kada ću i ja onamo kuda je Šimo otišao? O, Bože, da sam već kod Tebe najbolje bi bilo! Sažgi plamenom svojega milosrđa sve parazite grijeha što su se usukali u moju dušu pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti.

Solarol, 2. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj.

   Govorio sam sinoć s civilom, jednim mladim nizozemskim slikarom Fabritius-om. Dobro radi. Mnogo je pričao s Jave. Zanimljivo je ondje: osobito je odnos spram žene svet. Ples je zabranjen, a djevojka se ne smije ni dirnuti. Poljubiti djevojku pred ljudima je skandal...

Biti gospodar nagona svoga tijela

Solarol, dne 3. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj.

Ovo je za me jedino aktualno za sada: "Katkada treba i silu primijeniti i odlučno se oprijeti požudi osjetila, i ne obazirati se na ono što bi tijelo htjelo, a što ne bi htjelo; nego valja više nastojati oko toga da se makar i protiv volje podvrgne duhu. I valja ga tako dugo obuzdavati i siliti na posluh, dokle god ne bude spremno na sve i dok se ne navikne biti s malim zadovoljno, uživati u jednostavnosti i ne mrmljati ako mu što ne prija." (Iz Nasljeduj Krista, III. dio, gl. 11, r. 10-11)

   Veličajnih, snažnih li riječi. Kao da je tijelo jedna sasvim druga osoba, s kojom duh barata po miloj volji. Da mi je doći do te snage ne, bih se trebao toliko gnjaviti sam sa sobom.

Predah nakon ofenzive

Rozalte blizu Belluna, 23. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj.

   Krasno li je ovdje. Prvi dan se ne mogoh ni snaći. Mirisno cvijeće na stolu,  blistajući se u raznim bojama, bjelina dana i svježa ljetna priroda pričiniše se kao kakva sanja. Ili ne, učini mi se, da sam snio grdan tmuran san o nekakvom životu u mračnoj, vlažnoj kaverni, o kamenitoj prirodi, do koje niti sunce niti blagoslov Božji ne dospijeva... Prošla je ta ružna sanja i zahvaljujem Bogu što će mojim roditeljima iza dugog teškog bolovanja odlanuti...

Bože, kada ću zemljom stupati pročišćen?!

Rozalte blizu Belluna, 23. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj.

   Zaljubljeni čovječe: slanina, sočni kruh, mnogo, mnogo žderi, siši sok nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh! Život! Smisao svega! Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a da si rob svog vječno gladnog želuca, koji sve traži nešto snažno i sočno.  Sutra ćeš umrijeti, čovječe. Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo će još tu biti i ležati na stolu i tebe ne će biti, ni tvog trbuha i kao da nisi ništa; gledaj da Ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!

   Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen. Pomozi mi Bože, jer je bolje ne živjeti, nego tako živjeti.

   Memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) - slanina u kutu vreba. Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravoga duševnog života. Čovjek onda nema sam nad sobom autoritet. A to je glavno. Daj mi Bože silnu volju, pa makar bio gol i bos, jer ako sam već na  svijetu, svejedno je da li imam zvijezdu pod vratom ili da mi proviruju košulje na laktu, glavno je veliko ja, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.

Čovjek se gadi samom sebi zbog svojih neukroćenih strasti

Cidalchis kraj Tolmezza,  10. X. 1918.  21 g. i 10 mj.

   Poredak mora biti u svemu. Trpljenje je podloga životu... Apstinencija (odricanje) je put k Bogu, a trpljenje, koje uslijed ove nastaje, mora pojačati energije života i stvarati od nas snažne ljude, ne samo u etičkom pogledu, nego ljude potpune za život: učenjake, radnike itd. Apstinencija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i da je baza ovome. Danas mi je tako snažna volja, da te nazore provedem u praksu - jer zaista čovjek se gadi samom sebi zbog svojih neukroćenih strasti.

Pozitivan duhovni ishod boravka u ratu na fronti

Pod konac rata pisao je Ivan ocu s fronte ove znamenite riječi:

Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo. (Pismo ocu s fronte 23. VIII. 1917.)

Do kakvih je saznanja Ivan došao za vrijeme rata u susreta sa svakodnevnim trpljenjem, te živeći neprestano u smrtnoj opasnosti, pokazao je njegov daljnji život. Mnogo toga dade se zaključiti iz njegova dnevnika, gdje se jasno opaža da su Bog i katolička vjera od sada stupili na prvo mjesto u njegovoj duši.