Kult ljepote i ljubavi vodi u katastrofe

Zapovjednik rudnika Maslovare, studeni i prosinac 1918.g.

       Prvi  svjetski rat je završio. Austrougarska Monarhija se raspala. Ivan se vraća s ratišta kući u Banju Luku. Njegov nazor na svijet je promijenjen. Na prvom mjestu u njegovoj duši jest Bog i katolička vjera. Po dolasku u Banju Luku Ivan se stavio na raspolaganje Narodnom vijeću, koje ga kao časnika šalje za vojnog zapovjednika u bosanski rudnik Maslovare da smiri nezadovoljne rudare. Ondje s uspjehom obavlja zadatak i ostaje nekoliko tjedana. Usput čita i vodi dnevnik. Iz tih zapisa u dnevniku vidi se kako je Ivan već duboko ušao u svijet vjere. U siječnju mjesecu Ivan polazi u Beč i nastavlja studij književnosti na Bečkom sveučilištu. 

Bože, posveti mi tijelo i dušu

Maslovare, dne 14. XI. 1918.    21 g. i 11 mj.  

Kristov život je odviše uzvišen, pa se teško dovinem do tolike visine da ga mogu razumjeti. Životi svetaca, koji nisu na tolikoj visini, za me su razumljiviji i oni su neki posrednici koji čovjeka uvode u shvaćanje Kristove veličine. Čitam sada život svete Elizabete Turinške; vrlo ga rado čitam. Otvara mi se svijet katoličke književnosti, koja predočuje velike ljude - nadljude, dočim profana književnost slika život kakav jest, bez pretenzije na posvećenje života. Zapravo se crta - i u tome Zola ima pravo - ljudska zvijer, koja djeluje onako kako joj tijelu godi, a kada poduzima kakva etička djela, to je samo zato, jer grijeh rađa bol i smrt i da se ove uklone, prisiljen je i nereligiozan čovjek da si stvara neke etičke principe, koji su danas formulirani u pravoj znanosti... Bože, molim Ti se za Milost, da sažgeš moju lijenost i sjetilnost, i podaj mojemu duhu nadmoć nad želucem, koji me hoće da pokori. Posveti mi tijelo i dušu!

Jedva sam se svladao da ne poljubim neku učiteljicu

Maslovare, 21. XI. 1918.  21. g. i 11 mj.

Jedva sam se svladao da ne poljubim neku učiteljicu Irmu, s kojom sam se dovezao iz Banje Luke. Držao sam da sam već u tom pogledu čvrst; a ono žensko nepostojano ponašanje, hodanje amo tamo, približavanje, micanje usnama, zatim govor u isprekidanim riječima, sve je govorilo: Dođi, poljubi, zagrli me. Nije mnogo falilo i Božjom pomoću sam se svladao. Kasnije sam joj točnije promatrao lice, sjaj nosa, tanke plave žilice iznad nosa, fino zagasita boja ispod očiju; sve odavaše da njena duša nije djevičanska, da je prošla dosta studentskih cmakanja. U svemu tome je bilo dosta grijeha i već zli sni iza toga odavahu tragiku ovoga grijeha. Pomišljao sam osim Boga i na Zoru, pa sam uvjeren da bi ona mnogo junačnije odbila takvu napast. Inače sam izgubio dosta nutarnjeg veselja koje je najbolji dokaz za Milost Božju.

Sveci – svjetla stvorenja, puna veselja i sreće, idealna bića

Maslovare, 23. XI. 1918.  21 g. i 11. mj.

Oh, idealan život! Koliko li borbe, koliko li traženja kod starih kulturnih naroda za idealom života; kolike li blizine Istini kod Platona, Aristotela i kolikih li grješaka. I mi moramo biti sretni i presretni, jer imamo Kršćanstvo sa svojom legijom svetaca - Krista izuzimljem, jer je odviše visok - koji u najšarolikijim zgodama predstavljaju ideju života, koja u sebi dosiže visinu harmonije s cijelim makrokozmom, tako da im se sve pokorava,  kao i prvom Adamu.

   I Alban Stolz je napisao klasično djelo: život sv. Elizabete. To je najbolji život sveca koji sam dosada čitao. Obično se prikazuju sveci kao grozni, mračni ljudi, ljutita mršava lica, koji sebe bičuju, a zapravo su to svijetla stvorenja, puna nutarnjeg veselja i sreće, čija se ljepota tim samim zrcali na njihovom tijelu. To su idealna bića, nadljudi u pravom smislu riječi; oni su luči i stupovi Crkve, koji u toliku nedostižnu visinu mogu izrasti na jednome stablu.  Kod svih vjera i konfesija može biti u katoličkom smislu svetih ljudi; ali do tolike visine kao što su sv. Terezija, sv. Elizabeta i sv. Franjo Asiški mogu izrasti samo na stablu mističkog tijela Kristova, sišući tako rekuć Duha Svetoga direktno i materijalno.

Suprotnosti između suvremene i katoličke književnosti

Maslovare, 23. XI. 1918.  21 g. i 11. mj.

Knjiga A. Stolza o sv. Elizabeti jest put jednoj novoj, velikoj umjetnosti - katoličkoj. Djelo je plod njemačke katoličke književnosti i putokaz nama. Puno je vječnih motiva: za slikarstvo, za glazbu, za skulpturu; a što je bitno i najglavnije - za život. Ova knjiga posvećuje i stvara ljude, koji će biti opet nosioci velikih djela i koji će potom oploditi bilo koju granu kulture i stvoriti opet velika djela. Veliki, sveti ljudi su izvor svemu; oni su začetnici Kraljevstva Božjeg na zemlji… Ne, u modernoj književnosti nema ljubavi spram bližnjega. Moderna djela su pisali ljudi koji su pustili maha svojim instinktima uživajući, ne razlikujući se mnogo od životinja, ili pak ljudi što su trpjeli, ali svoju bol ne umješe prožeti vrhunaravnim shvaćanjem i posvetiti je… Upravo ono što čini čovjeka čovjekom - sveto biće predodređeno za Gloriju (nebesku slavu), kao što je poniznost, samozataja, ne vidi se kod naših umjetnika... Da je takva umjetnost bolesna i pogubna, razumije se.

   Apsolutna snaga duha je nepoznata današnjem umjetniku. Koji bi iole proživljavao borbu za svetost, bio bi pun neiscrpivih motiva. To bi sve bujalo i buktjelo. A današnja umjetnost je gola: Kult akta, mesa i životinjske slobode - te posljedice tih grijeha - gadni životi, siromašni, skučeni bijeli robovi to je njen sadržaj. Velika umjetnost, sveta umjetnost! Onaj čin sv. Elizabete, gdje prelazi preko potoka i jedna je prosjakinja, koju je prije nadarila, baca u vodu, jer je nosila nekada srebro i zlato, pa ne samo što joj oprašta, nego joj se u svojoj djetinjoj duši od srca zahvaljuje, jer je zaslužila tu kaznu, više vrijedi nego sva Moderna.

   A život svetih duša su umjetnine nad umjetninama, nadvisujući ljudski razum, nebeske pojave na zemlji, pred kojima valja kleknuti i plakati od neizmjerne radosti, dok će milijuni glasova Anđela u svim tonovima od najviših soprana do najzvučnijih basova pjevati: Glorija, Glorija, Glorija (slava, slava, slava).

Stvaranje nove države Srba, Hrvata i Slovenaca

Maslovare, 27. XI. 1918.  21. g. i 11 mj.

   Vele da je Kralj Petar imenovan kraljem Jugoslavije. Pokoravam se, ako to utanači Korošec u koga imam povjerenje; silno mi je žao da nije republika, do koje će napokon i doći. Osim toga mi Karađorđevići nisu najsimpatičniji. Uostalom, ako bude država demokratski uređena, da kralj bude samo štafaža (ukras), a ne bude imao pravo odlučivati o ratu i miru, i ako mu se oduzme veto, onda je dobro.

   Vodim silno udoban život; mogu reći da je to idealan život. Radim za se i čitam do mile volje. Preslušavam narod, a osobito žene. Silan je nemoral zavladao. Žene su ogrezle u bljutavost i tvrdoglavost…   Inače mnogo druge kritiziram, a sâm sam grozna kukavica. Bojim se vukova, pa sam malo prije pucao u psa gazde Urbaisa i srećom nisam ga dohvatio. Ovdje je zgodna prilika da praktički vježbam vjeru; da idem u mrak na strašiva mjesta. Bože, Bože, pobijedi u meni taj nesretni kukavičluk.

Ne trebamo kraljeve i hegemonije, hoćemo pravednost i ljubav!

 Maslovare, 29. XI. 1918. 21 g. i 11 mj.

    Zaista je mentalitet Srba sasvim drugačiji od hrvatskoga - katoličkoga. U njih vlada silno oduševljenje; toliko veselja i sreće kao da su na nebesima. Uzurpirali su narodnu volju i proglasili Petra kraljem iako su muslimani i katolici protiv toga. Zapadaju u one iste grješke u koje zapade Austrija: svoju moć grade na sili.

   Hrvati - katolici dobiše eto slobodu, a zapravo su svi potišteni. Upravo je to radi toga što osjećaju da imaju sada mnogo manje slobode, nego što je prije imaše. Ako Petar zaista zavlada i Srbi budu nastojali silom pokoriti sve, rađat će se otpor, koji će srušiti Karađorđeviće. Ne trebamo kraljeve i hegemonije; hoćemo pravednost i ljubav.

   Katolici se ne mogu toliko oduševiti, jer je u njima i nesvjesno onaj kozmopolitički značaj koji ne poznaje neprijatelje, koji su samo zli, ili prijatelje što su ideali dobra. Katolički mentalitet je nesvjestan u našem svijetu; oni ne će nikada pokazati u sebi toliko revolucionarne tendencije, koja iziskuje i nevine žrtve. Katolička evolucija je polagana i milosrdna. Reći će mi se, da bez revolucionarne tendencije ne bi došlo ni do ovoga prevrata, ni do slobode. Ne bi tako brzo. Ali to je zapravo samo formalna sloboda, koju narod ni ne razumije;  inteligencija se opaja veseljem i alkoholom, a dotle seljaci propadaju materijalno i najviše moralno. Srpski seljak je moralno duboko pao. Našega još ne poznajem. Sloboda je zaista krasna; ali učinci slobode se još ne osjećaju kao što bi trebalo biti.

Kult ljepote i ljubavi vodi u životne katastrofe

Maslovare, 16. XII. 1918.  22 g.

   Stadler (sarajevski nadbiskup) je umro... Imao je mnoge protivnike; nazivahu ga austrofilom, bogatašem, trgovcem... Osjećao sam da to mora biti izvanredan čovjek, dok ga toliko proganjaše...

Slijedi prikaz književnog djela Andre del Sarto od  A. Musset-a i potom Merzova kritika.

   To je vrlo živahna lirska drama i čita se sa zanimanjem. Ona nosi subjektivni, lirski karakter i Musset-ov mentalitet koji se sastoji u obožavanju žene, ljubavi, ljepote s rafiniranom erotičkom pointom (naglaskom). On je ovaj sadržaj proživio i historijska priča Andre del Sarta samo je ruho: Musset je u Andre del Sarto i Cordiani.  Djelo je apologija ljubavi, žena i ljepote.

   Tako je romantika ponovo oživjela čuvstvo i uspostavila prekinutu vezu s religijom. Musset je stao na pola puta. Sva njegova ideologija je helenska, on je lirski epigon renesanse. Onaj svemoćni kult ljepote i ljubavi, koji je igrao tako važnu ulogu u Mussetovu životu, isti je kojim se zanašahu klasični umjetnici za kojega su živjeli i umirali. To apsolutno obožavanje žene, upravo je nama danas nerazumljivo, a postojalo je zaista. I taj životni nazor, iako u sebi krije velike istine, nije sam u sebi ideal kojemu se mora sve podrediti; etički dosljedno mora prouzročiti katastrofe u životu. Velike kršćanske ideje o samozataji i žrtvi jedine su u stanju da uveličaju zdravu ljubavnu težnju. Apsolutno se odati toj ljubavi, kao što to čine Mussetovi junaci, grozan je zločin. Badava svako idealiziranje osoba i motiva, zavodnik žene ostaje slabić i nevrijedan čovjek, ma koliko se oni platonski i voljeli (ali u Musseta je to skopčano s tjelesnim, kao što to i ljudska narav traži.).

Teško je etički raščlaniti cijelu dramu; ona je sazdana na sasvim neopoganskim temeljima i plod je jednog lirika koji je prožet kultom ljepote i ljubavi (l'art pour l'art – umjetnost zbog umjetnosti) iz prirodnog instinkta, bez ikakve filozofske podloge. Kršćanstvo bi motiv ljubavi k ženi riješilo sasvim drugačije i etički bi zadovoljilo sve strane. Protekle bi mnoge suze, trebalo bi žrtve i junaštva... i to krije u sebi silnu poeziju. Ali Musset nije pisao za život, njegova djela nemaju nikakve pretenzije da grade. Musset je još idealist, ali ova drama je po svojoj temi i filozofiji putokaz modernoj naturalističkoj drami koja i za život povlači konzekvence iz ove filozofije: sloboda ljubavi u najširem je smislu geslo moderne drame i moderna života.

Rafinirana erotika - jedina realnost za dekadentnu poeziju

Maslovare, 17. XII. 1918.  22 g.

Prikaz i analiza djela «Les caprices de Marianne» od  A. de Musset-a.

   U ovoj drami su dva prastara literarna motiva: Ljubav k mladoj ženi što ima starog muža i motiv plahog ljubavnika.  Etički nedostaci i odviše subjektivno shvaćanje umjetnosti utjecahu i na ovo djelo, pa zbog toga ono poput ostalih spomenutih djela ne čini harmonične cjeline…

Da, to je moderna žena, koja bez ikakve ideologije instinktivno (tj. grješno) živi. Ta žena nije uvrštena u broj ljudi koji nešto pridonose kulturnom razvitku; to je ona kroz vjekove izrabljena i potisnuta žena, koja je jedino bila stvar ljubavi i užitka, a nikada razumno biće - čovjek. To je ljubavnica, što je centar dekadentne poezije svih vjekova, a i Musset nije imao snagu duha da se izdigne nad vremenitost i poput Sofokla, Dante-a, Shakespear-a i Goethe-a, uoči ono što ženu čini čovjekom i ženom…

   Sva ova poezija je produkt doba u kojem su ljudi bili siti i sigurni. Nije bilo životne borbe ni straha. Ljudi bijahu besposleni, pa su sebe i sve oko sebe analizirali i promatrali jednostrano. Etički motivi za svu ovu poeziju nemaju vrijednosti; oni stvaraju ljude tipove bez ikakvih etičkih pretenzija. Sve društvene forme su samo štafaža (ukras), a jedina realnost je rafinirana erotika. Doba koje ne poznaje borbe niti junaštva, ne može ni razumjeti etiku: ona za njih ne egzistira. Poradi toga se oni bacaju svom snagom na estetiku: kult ljepote je sve, ali pošto mu je jedini temelj subjektivni instinkt, to on stvara samo subjektivne vrednote, a nipošto objektivne, vječne. U isto doba besposlenosti, lijepe prirode, gdje čovjek na smrt ne misli, seksualni nagon je uvijek na površini te je u takvim epohama poezija ljubavi glavni potporanj umjetnosti, makar se erotika i spiritualizirala. Doba bez etičkih vrednota ne može dati veliku umjetninu.

Životi svetaca – vrletne visine poput alpskog gorja gdje je zrak čist

 Maslovare 18. XII. 1918.  22 g.

Gretin rođendan.  Bog joj se smilovao!….

Slijedi prikaz životopisa sv. Josafata Kuncevića.

   Životi Božjih svetaca najuzvišenija su tema književnosti. Životopis pa i najlošiji krije u sebi toliku poeziju i tolike vrednote upravo zato što je život sveca. Crkva je Božja vrt u kojemu raznovrsni sveci uspijevaju. Svi su si tako slični, a opet kolike li razlike između jedne sv. Terezije i jednog sv. Franje, sv. Elizabete i sv. Tome, sv. Augustina i sv. Jozafata. Sve su to nadljudi, kod kojih su temelji zajednički: mističko sjedinjenje s Bogom, apsolutno gospodstvo nad tijelom, i evanđeoska ljubav k bližnjem. Uslijed Milosti Božje jedan se ističe svojim organizatorskim radom, drugi mističko - pjesničkim životom, treći u materijalnoj borbi, četvrti u znanstvenom životu. Sve su to vrletne visine poput alpskog gdje je zrak čist i odakle se čovječanstvo promatra u sasvim drugoj perspektivi. A mi obični ljudi smo kao turisti, koji želimo dosegnuti te vrhove i dospjevši do neke visine, ne možemo dalje... ili se skliznemo i padnemo u dubinu.

   Kod života jednog sveca svakako je najzanimljiviji njegov vlastiti duševni i tjelesni život: njegovo djelovanje u društvu samo je posljedica ovoga… Uslijed Božje Milosti, što ju je crpio molitvom, toliko je junaštvo stekao da je s veseljem išao u smrt. Zaista za svetu dušu nema veće i uzvišenije želje od mučeničke krune. To je kruna nutarnjeg zadovoljstva, da je čovjek postao gospodarom tijela i da može postati sličan svom Zaručniku, da može ujedinivši se s njim u križu osjećati najveću duševnu milinu, što je uopće moguće na ovome svijetu. Takav je bio nutarnji život. Krist je došao na svijet, da svu prirodu posveti, da svakog čovjeka i svaku narodnost posveti.

Iskrivljena slika ljubavi i braka

Maslovare, 20. XII. 1918.  22 g.

  Prikaz  komedije «On ne badine pas avec l'amour» (Ne šali se s ljubavlju)  od  A. de Musset-a. Naglašavajući kako je Musset apsolutizirao ljubav k ženi i od te ljubavi načinio svojevrsnu religiju,  Merz nastavlja kritičku analizu djela i njegova sadržaja:

Ali upravo je tu Musset zastao i u tome se pokazuje silna jednostranost pjesnikova: On u poeziji nije nikada nastojao riješiti problem braka. Svi brakovi u njegovim dramama su samo vanjska društvena forma, i svi brakovi, koje nam prikazuje ili o kojima se govori bez djece su. Čudno da se je Musset upravo ovdje zaustavio; zar je on upotrebljavao umjetna sredstva, da se ne porode djeca iz njegovih ljubavi? Nevjerojatno bi to bilo za idealizirano shvaćanje njegove ljubavi, ali dijete je realan fakt koji on jamačno nije mogao nikako uklopiti u svoju filozofiju ljubavi. Zbog toga o tome nema nigdje ni spomena; i dokazuje nedostatnost njegove filozofije.

Vjera u Božju nazočnost i Njegovu zaštitu

27. XII. 1918.  22 g. 

   Sveto siromaštvo! Ne brinuti se za sjetilne slasti! Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome! A strah nestane sam od sebe. Stoga živjeti jedno odulje vrijeme upravo onako kako Ti savjest nalaže, pa ćeš biti sretan, a smrti se nećeš bojati. Strah noći i tame i vukova, dokaz je samo da nešto nije u redu kod tebe. Zašto se strašiš malovjerniče, ne spavam Ja, Ja sam uvijek uza Te i bdijem nad tobom, pa makar ti misliš da spavam. Kao na lađi - i ti nisi na sigurnijem mjestu kada si u toploj, zatvorenoj sobi, negoli u mračnoj šumi okružen urlajućim vucima. Zašto se bojiš smrti i muke? Ja znam kada i kako ćeš umrijeti i gorim od ljubavi k Tebi, pa zar misliš da ću ja Tebe ostaviti?! Pa ako dopustim da te vuci razderu, zar misliš da to nije moja odluka i da te ja za to manje volim? Ne boj se nikoga, moj sinko, i ako tvoje tijelo strune, ti ćeš i nadalje biti.

O, moj Bože, daj mi snagu, da Te žarko ljubim, da tako snažno u Te vjerujem, da se bez ikakva pomišljanja i straha, nevin kao dijete kojemu nije nitko pričao o strahu,  prošećem kroz mjesta koja prijete smrću.