Cijeli  moj život kreće se oko Krista Gospodina

Studij u Parizu, od 1920. do 1922.g.

 

 

Posredovanjem isusovca o. Miroslava Vanina, Ivan dobiva stipendiju katoličke udruge Les Amitiés Catholiques Françaises iz Pariza i sa svoja dva prijatelja Đ. Gračaninom i J. Ščetincem nastavlja studij književnosti u Parizu u jesen 1920.g. na Sorboni i Katoličkom institutu. Marljivo studira, čita i upoznaje rad francuskih katoličkih organizacija. No, ono što nam je ostavio zapisano u svome dnevniku, odaje njegovu duboku religioznost i shvaćanje života jedino kroz kršćansku vjeru. Isus Krist je u središtu njegova života. Ljubav prema Kristu mu je jedina vrijednost. Iz Pariza je Ivan pisao roditeljima nekoliko pisama iz kojih se vidi da je središte njegova života jedino Isus, a  katoličku vjeru smatra svojim zvanjem.

 

Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane

Pariz, 20. I. 1921. 24.g. i 1 mj.

    Tata je primio nakon 20 godina, na 12.I. (srebrnim svatovima) sv. Pričest. Moje su molitve Srcu Isusovom uslišane. U pismu, što mi ga je pisao vidim tipičan primjer konverzije. Milost - nadnaravni moment ga je obratio. Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo, pomozi!

 

Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život!

Pariz, Đurđevdan 23. III. 1921. 24 g. i 3 mj.

   Bol moja još uvijek traje i radi toga ne pisah skoro ništa. U prošlom razdoblju zahvaljujem Isusu Kristu da sam mogao za vrijeme korizme zaroniti u more boli Njegova Srca i da sam živio u tako uskoj vezi s Njime. Usput sam preveo Križni put Paul Claudela i čini mi se da bi svaki katolički pjesnik morao napisati jedan križni put da uzmognemo ocijeniti njegovu veličinu kao čovjeka.

    Uslijed te moje očne boli ne mogoh se posvetiti studiju kat. literature kako bih želio; a francuski jezik koji sam međutim učio, također radi unutrašnje rastresenosti ne naučih. Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život; ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem Tebi, neka bude tvoja volja i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji.

 

Oblačenje novakinje benediktinke -  Bogu posvećeni život

Pariz, 4. XI. 1921. 24 g. i 11 mj.

Za vrijeme studija u Parizu Ivan je često polazio na sv. Misu u čuvenu kapelicu sestara Benediktinki u ulici Monsieur, blizu koje je stanovao. Tako je 4. XI. 1921. prisustvovao slučajno i obredu oblačenja jedne novakinje. Ulazak u strogi klauzurni samostan mlade djevojke, kćerke jednog francuskog generala, kojoj nije znao ime,  na Merza je ostavio duboki dojam te je još iste večeri zapisao o tome  svoje dojmove u dnevnik. Iz teksta se vidi koliko je Merz duboko shvatio Bogu posvećeni život u redovništvu. Tim opisom Merz i nehotice otkriva svoje poglede na život i svijet, na prolaznost i vječnost, na smisao ljudskog života koji je on također već pronašao.

Ova je novakinja proživjela cijeli redovnički život upravo onako kako je to gotovo proročki predvidio Ivan na dan njezina oblačenja. Postulator Ivanove kauze  pronašao ju je na životu 1979. g. u benediktinskom samostanu kraj Pariza i doznao da se zove Marie Denise Chevillotte. Sestra je umrla 1991.g.  u 90. godini života i 70. godini redovništva. Na njezinu sprovodu bio je i postulator kauze Ivana Merza. 

 

    Prisustvovao sam kod benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličajna; dojam kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ići poput mudre djevice  s užganom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika…

    Valja svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve - iščeznuti sa zemlje, izgoriti da zaista uđem sa što više bližnjih gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli. Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja, svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.

    Kada su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire božanstvo, prisutne je prošla jeza. Mlada redovnica benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo.

    Stare poganske ceremonije naslućivale su velike misterije, kršćanstvo ih je tek izrazilo.

    Generalova kći napušta svijet, obučena kao bijela zaručnica da ne utone. Post, jesti stojeći, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi, križ naprtiti na leđa, da se spasi pogani Babilon - hiljade prostitutki i razbludnika.

    Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, političare, koji stvaraju velike govore, a nisu spremni žrtvovati ni najmanje od svoje udobnosti.

    Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi donijeti ploda.

    Kraljice Djevica, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.

    Danas čovjek mora pročitati knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespeara.

    Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.

    Oh, kako li su velike duše koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka.

Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak: ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti protuteža je Adamova grijeha po kojem je on htio postati jednak Bogu.

    Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko li je stotina tisuća djevica, lijepih, zdravih, mudrih napustilo život, sreću, roditelje, da se uzidaju u samostanu i da im nestane ime. I danas, generalova kći ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca dekorirana svakakvim medaljama, da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur. Što li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela, da je najbolje - pošto je ovaj život samo predradnja - što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život, koji će vječno trajati. Kod kuće je jedva čekala, da što prije započne redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je prešla danas prag samostana, što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah, da bi se mogla priviknuti na samostanski život i ovaj joj postati navikom. Oh da, morat će svim mogućim sredstvima sama sebe buditi, biti uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio, da želi čas kad će prijeći preko drugog praga koji vodi u samostan Neba.

    Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kojem živimo!

 

 

Filozofija sreće

 

Uz svoj  studij Ivan je u Parizu živio intenzivnim duhovnim životom koji se nije bio svidio njegovim roditeljima,  te su se bili zabrinuli i to su mu izrazili i u pismima. U Ivanovim odgovorima sačuvale su nam se njegove misli, iz kojih se vidi kako je već potpuno uronio u svijet vjere i svu je stvarnost promatrao Božjim očima. Iz toga perioda potječu i njegove poznate pariške odluke kojima se uspinjao prema kršćanskoj svetosti, a donosimo ih na drugom mjestu u ovoj knjizi.

Najbolje sredstvo da okušamo snagu kršćanstva jest pustiti da na nas djeluje Kristov život  kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija. (Pismo ocu, Pariz, 21. I. 1921.)

 

U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za Našega Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan. (Pismo ocu, Pariz, X. 1921.)

 

Upotrijebiti sve energije da spasimo duše

Ako naime vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada nema slučaja (Lk. 12,1-8). Moramo dakle činiti uvijek volju Božju i ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži da damo sebi glavu odsjeći, recimo: hvala Bogu! Osim toga valja znati da dragi Bog nikada neće  natovariti na čovjeka onaj teret koji ne bi mogao podnijeti.... Pošto smo tako sretni  da znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo  zatim biti u vječnome nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo. Molim javite mi svaku opozicionu misao, da tako uzmognemo u međusobnom nastojanju za ovo dvadeset-trideset godina, što nam je možda biti na zemlji, upotrijebiti sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih...  (Pismo roditeljima, Pariz, 9. X. 1921.)

 

Cijeli moj život kreće se oko Krista Gospodina

Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ krivo shvatiti i sebi predstaviti da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobično lijepoj prirodi, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima. (Pismo majci, Pariz, 20. X. 1921.)

 

Katolička je vjera moje životno zvanje

Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi da dobavi nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonosi brzom  širenju Kraljevstva Božjega, itd.  (Pismo majci iz Pariza, 6.XI.1921.)

 

Sve sile života usredotočiti prema drugom životu

Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji. Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu i o objavljenim istinama. Priroda je slaba, ona nas odvraća od našeg određenja. Duh mora postati apsolutni gospodar, on mora zatomiti najmanji pokret naravi koji bi htio zapriječiti da se ravno slijedi jedini cilj života. Takav čin volje proizvodi trpljenje. Treba stoga trpjeti, treba se svladavati.... Svetac je čovjek u središtu stvaranja koji sve usmjeruje prema Bogu. (Duh. vježbe u isusovačkom samostanu Manrese, Clamart - Pariz, 4. VII. 1921.)