Dvije  krize  i  viteška  zakletva

 

O. Josip Vrbanek, DI, Ivanov  duhovni vođa,

o vjeri i  čistoći Ivana Merza

 

Dolaskom u Zagreb nakon završenog studija u Parizu Ivan si je odabrao ispovjednika i duhovnog vođu u osobi isusovca o. Josipa Vrbaneka,  koji je vršio službu u Bazilici Srca Isusov. U ovu je crkvu Ivan svakodnevno dolazio na svetu misu i primao sv. pričest. Sigurno da je o. Vrbanek Ivana najbolje poznavao i stoga su nam njegove izjave i svjedočanstva veoma dragocjeni. Godine 1943., o 15. obljetnici Ivanove smrti, o. Vrbanek je objavio biografiju Ivana Merza pod naslovom «Vitez Kristov – Ivan Merz». Biografija je bila sastavljena već u vidu pokretanja postupka za Ivanovo proglašenje blaženim i svetim te je u njoj o. Vrbanek  nastojao dokazati heroizam Ivanovih kršćanskih vrlina. Iz te biografije o Ivanu Merzu prenosimo cijelo jedno poglavlje u kojem o. Vrbanek opisuje Ivanovo nastojanje i borbu  za očuvanje moralne čistoće i stjecanje iste vrline. O. Vrbanek napisao je još jedan važan tekst o Ivanovoj borbi za vjeru i čistoću,  koji je pronađen u njegovoj pisanoj ostavštini. Taj je tekst napisan 2. II. 1943. U njemu opisuje dvije krize Ivana Merza pa tim tekstom započinjemo završno poglavlje ove knjige.

 

 

Dvije krize dr. Ivana Merza

Svaki ih od nas proživljuje, jer ih mora proživjeti. Mora proživjeti krizu čistoće, kad je na raskrižju: hoće li biti samo "pametna životinja" koja se zna naužiti - ili će biti "razumna životinja", tj. čovjek koji nagonima vlada prema višoj svrsi. Svaki mora proživjeti krizu vjere kad je na raskrižju: hoće li ostati samo čovjek, ili će svjesno postati još i dijete Božje, tj. kršćanin, koji prihvaća povrh razuma i objavu, objavu tajna kojih ne razumije, ali razumom ne može dokazati ni protuslovlja. Stavljen je na kušnju: ili se poniziti priznavajući da neizmjerni Bog može imati u sebi i u svom ravnanju svijeta za čovjeka nedokučivih istina - ili se uznijeti umišljajući si da je umom i življenjem neovisan o Božanstvu.

Obje krize javljaju se na pragu zreloga života, jer upravo život valja usmjeriti. One izazivlju jedna drugu, uvjetuju se međusobno i razrješavaju. Čovjek se mora kao čovjek umom i voljom odlučiti. Na raskrižju vjere kao da više govori um, na raskrižju čistoće - srce i volja. Uistinu rješava jednu i drugu slobodu, rezultat uma i volje. Rješava povezanost: ostajem čist jer vjerujem, vjerujem jer ostajem čist. Vjerujem u dušu i djetinjstvo Božje, pa ću ostati čist jer se to dolikuje djetetu takvoga Oca i Majke, Majke Marije i Crkve, čist ću biti, jer će blaženi čista srca Boga gledati.

Po tom je načelu i dr. Ivan Merz rješavao svoje krize. Rješavao ih je isprva onim znanjem iz srednjoškolskog vjeronauka te iz razgovora s prijateljima. Silogizmi mu nisu razvijeni, ali su zaključci pravilni, u brzini umovanja izostavlja posredovane misli kao i svi duboki mislioci. Misleći, on odmah i doživljuje Stvoritelja u sebi, kako ga umom vidi kao zadnji uzrok izvan stvari. U svom Dnevniku bilježi Ivan te borbe, pa evo dva mjesta o tomu.

Beč, 17. V. 1915.: "Život mi je veliki upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi više. Pitam se: je li ono što sam prije držao dobrim, uistinu dobro? Što je to uistinu dobro, postoji li dobro?... Evo što vidim: Šećem se uvečer po parku i gledam gdje je na svakoj klupi po jedan par... Uistinu ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi u smislu sjetilnog nagnuća muža k ženi. Na ove parove ne gledam više prijašnjim okom... kada sam se u akademiji gnjusio toga blata. Da sada opravdam ovo načelo moram se pitati postoji li Bog? Činjenica je da On postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega...Dakle, Bog postoji.

Što je taj Bog, kakav je, možemo li se Njemu moliti? Je li osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedan princip, koji je u nama i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv njega. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno sama Pravednost. Time dolazimo do osobnoga Boga. On postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini vječni, veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi da naš život ima svrhu...No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti pravilo, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv načela pravednosti i vječnosti...Religije daju sisteme. I ja kažem: Ili katolik, ili ništa! U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera. O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj pračovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnju dolje i pravi od mene da sumnjam u sve.

No dosta o tome. Trebalo bi svoj život kritizirati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je svako pravo oduševljenje, svaki oštri sud o svemu što se događa. Sve što promatram, gledam, i ne znam je li dobro ili zlo...I sada je krajnje vrijeme da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu. I trgnem se tada i vidim da sve te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo su gadna strast. I ja ne smijem tako što opravdavati, jer znam da je ovaj zakon nagnuća muža prema ženi samo poradi naše duše ovdje, jer naša je duša "Mi"- duša, koja se usavršava i diže. Ova negativna strana ljepote samo je zato ovdje da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijem, da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo, k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvat ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono što je vječno. I zbilja, sad opet osjećam da vjerujem, da vjerujem katolički. Ne Venera, nego Majka Božja, to je za nas jedini pravi put. I promatrajući život, znat ću što je plemenito, a što nije."

 

Borba traje dalje jer se narav ne ubija nego oplemenjuje. Vrhunarav i milost dižu ljudsku slabost, ali pod uvjetom da se čovjek podlaže, da je ponizan tj. da prizna istinu. Ivan to uviđa i evo što bilježi:

Banja Luka, 23. I. 1916. "Htio bih biti ponizan, silno ponizan. Svu onu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom, samo zbog te same istine, a nikako ne misliti na ljude, što su oni uradili, što su oni pročitali i biti u tom pogledu suvremen. Duboku temeljnu naobrazbu tražim, a ne množinu pročitanih knjiga. Svejedno sam nezadovoljan i žalostan. Znam da ne bi smjelo ovako biti. Bio sam pače na Pričesti danas; ono nekoliko časova u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh bar donekle zaroniti u ovo otajstvo. No, brzo iza toga nasta čuvstvo nezadovoljstva, možda je to zato jer proživljujem neku čudnu borbu, koje ni sam još nisam svjestan. Od onog oduševljenja i samosvijesti, koja je bila u meni, polako odustajem i približujem se silnim naporom kršćanskom poimanju i uviđam, da u mnogom imam krivo, dapače da još nemam temeljnih filozofskih načela... U životu sam dušom i tijelom katolik... ali u srcu, ne u razumu, i nehotice sumnjam... Sebe još ne poznam. Znam da bih mogao kakvim filozofskim umovanjem doći do nemoralnih zaključaka ili nauka za život; ali nikada ne bih sam bio nemoralan; dapače bih prezirao i gadio se od nemoralnih ljudi."

Sumnja o kojoj Ivan govori bila je samo ona nejasnoća, što je čovjek ima u duševnim stvarima dok je živ, jer bi ih želio tako zorno gledati kao i tjelesne. K tome za premnoge znanstvene i vjerske istine nemamo potpune očitosti; one su sigurne, ali još ostaje koji razloščić, koji zamračuje umu potpunu jasnoću, pa čovjek treba da voljom svojom učini kraj nemirnom i nerazboritom kolebanju duha. To je "certitudo libera" - slobodna sigurnost. Sitne duše lome na njoj krila svog idealizma i padaju najprije u sumnju, a onda u bezvjerstvo. To gore i brže ako ih strast zamračuje. Jaki Merzov duh i čisto srce ustraju u traženju Istine i on se podvrgava ugledu Crkve, dok se i znanstveno potpuno ne izgradi.

Poniznošću je dakle Merz riješio obje krize, provukao se kroz Scilu i Haribdu. Čistoća je poniznost tijela pred razumom, vjera je poniznost razuma pred objavom. No ta poniznost rezultira iz veledušna srca. Kakvu plemenitost i veledušje sadržava njegova odluka: "Makar sumnja ostaje, ostajem ipak čist!" To je rješenje problema predodabranja i milosne suradnje, to je temelj vjere i značaja. Gospodin se nije dao natkriliti u veledušju, nego je Ivana nagradio velikim milostima. Dao mu je milost svetačke vjere. Proučavanjem i molitvom dovinuo se do dubokog razumijevanja vjerskih otajstava što ga je pokazivao u govoru i pismu, u životu i vladanju. Gospodin mu je dao priliku te je u Lurdu i na svoje oči vidio čudesa... Lurdsko je vrelo u vrtu katoličke Crkve, dakle Bog daje Crkvi svjedočanstvo da naviješta njegovu istinu. I Ivan sav sretan uz nju pristaje i svom joj se dušom predaje. Pa kakvom je jasnoćom gledao Boga Gospodina na poslu za ljude, tako se i on dao na posao za dizanje i širenje katoličke vjere i života pomoću Katoličke Akcije.

Kako mu je čistoća pomogla do žive vjere, tako će opet vjerom uzdići čistoću do potpuna sjaja. U vrijeme najžešće borbe, 8. XII. 1915. zavjetovao je čistoću do ženidbe; a kad je vjera potpuno pobijedila zavjetovao je 8. XII. 1923. vječnu čistoću. I kad sam ga nekom zgodom nakon toga pitao, je li mu teško držati zavjet, rekao je: "Pa ja sada uopće nemam tih napasti." Čovjek neoženjen, u tridesetim godinama, pa nema napasti! Zaista rijetka milost, ali Merzu je bila dana, jer je prije bio "u malom vjeran". Poniznošću, odricanjem, molitvom Mariji i Pričešću očuvao je i razvio vjeru; odgojio u sebi karakter, dijete Božje, sveca."(Arhiv I. Merza, Rukopis o. J. Vrbaneka, napisan u Sarajevu, 2. II. 1943.)

 

 

Viteška zakletva - zavjet čistoće

Odlomak iz knjige o. Josipa Vrbaneka «Vitez Kristov – Ivan Merz»,

Zagreb, 1943., str. 179. – 185.

Treba istaknuti kako je Ivan sredio dva najjača nagona: za hranom i spolnim užitkom. Silovita su obadva, jer im je svrha važna: očuvati i razviti život pojedinca, te s brojnim pojedincima život čitavoga ljudskog roda. No baš iz te sile i važnosti odskače i potreba i zasluga sređenja, a u načinu sređivanja, očituje se pravo viteštvo. Ivan nije nikada griješio proždrljivošću; samo mu se majčinim tetošenjem razvila sladokusnost. On hoće i ovu zatomiti, pa o Bezgrješnom Začeću 1916. odlučuje ne jesti izvan triju obroka, a početkom 1918. na talijanskoj fronti odlučuje da će samo dva puta na dan jesti. Kakvih ga je žrtava i borbe to stajalo, svjedoči prizor iz zaklona na visokom vrhuncu blizu Belluna 23. VIII. 1918., gdje se sam sebi ruga, dok mu je izgladnjela narav tražila samo redovitu okrepu.

"U samog sebe zaljubljeni čovječe: slanina, sočni kruh, mnogo jedi, siši sok, nek' se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh. Život! Smisao svega! Hoćeš biti dobar, sjajiti kud prolaziš, a da si rob svog vječno gladnog želuca koji sve traži, traži nešto snažno i sočno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo još će tu biti i ležati na stolu, a tebe neće biti, ni tvog trbuha, kao da nisi ništa jeo. Kukavico jedna! Kada ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!! Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku, pa da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijene, da se ko' staklo razbiju i razlete na sve strane. - Bože, Bože, kada ću to moći, kad ću zemljom stupati pročišćen! Pomozi mi, Bože, jer je bolje ne živjeti, nego tako živjeti….Sjeti se smrti - a slanina u kutu vreba. - Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravoga duševnog života; čovjek nema onda nad sobom vlasti. A to je glavno. Daj mi, Bože, silnu volju, pa makar bio gol i bos. Jer, ako sam već na svijetu, svejedno je imam li zvijezdu pod vratom, ili  da mi proviruje košulja na laktu. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno! (12 kg sam spao na težini)." (D, 23. VIII. 1918.)

To veliko "Ja" jest neumrla duša, kojoj Ivan gleda veličinu u sličnosti s Isusom, a do nje dolazi produhovljenjem. Zato bilježi dva mjeseca kasnije:

"Odricanje je pravi put k Bogu, a trpljenje koje uslijed ovoga nastaje, mora pojačati snagu života - ako je ona počelo života - i stvarati  od nas snažne ljude, ne samo u ćudorednom pogledu, nego ljude potpune za život; učenjake, radnike itd. Apstinenecija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i biti  podloga ovome. Danas mi je tako snažna volja, da te nazore provedem u djelo; - jer zaista čovjek se gadi samom sebi zbog svojih neukroćenih strasti." (D, 10. X. 1918.)

"Vina, ni piva nije Ivan nikada pio, a niti pušio nije. Jeo je uvijek polagano, tek u velikoj hitnji nešto brže", svjedoči njegov otac u listu 23. IX. 1942. Pariškim odlukama išao je Ivan još dalje te zaista postao savršenim gospodarom svoga grla, a preko njega i preko sređene mašte također gospodarom spolnih nagnuća. U pogledu ovih imao je Ivan još od realke (gimnazije) dvije teškoće. Prvu, što nije mogao pravo razlučiti nagon od ljubavi; i drugu, što nije razlikovao nehotične prirodne pojave od hotimične grješne naslade. On čezne za ljubavlju, a odvraća se od nagona; a u jednom i drugom ne zna pravo što je grješno, a što nije. Kroz cijelih pet godina ove neizvjesnosti zadržava ipak svjesnu težnju: griješiti neću, hoću biti čist. I da mu to uspije zavjetuje 8. XII. 1915. Majci Božjoj da će pod zaštitom njezinom neokaljano čuvati čistoću do ženidbe. Zavjetom dakako nisu napasti prestale, nego mu je Bl. Gospa dala milosti, te ih je junački svladavao. Sijevala su mu česta prosvjetljenja sa stajališta naravne i vrhunaravne ljepote i koristi sv. čistoće. Mjesec dana nakon zavjeta, 7. I. 1916., veli da je u napasti "preda mnom  slika Sikstine uvijek" tj. Rafaelova umjetnina koju je upoznao iz "Grala". Sam običaj zazivati Gospu stekao je u Marijinoj kongregaciji. Već 22. VII. 1914. opaža na oporavku u Opatiji: "Na kupanju na me jako djeluje erotični moment…, ali kad pozovem Djevicu u pomoć pomogne mi mnogo".

Uspomena na njegovu "prvu idealnu ljubav" pomagala je Ivanu da je lakše prelazio preko nečistih ganuća kod mnogog štiva, što ga je morao čitati i usred ružnih prizora gradskoga života. 28. II. 1916. Ratni napori oduzimali su također napastima nešto snage, a isto tako i ozbiljno učenje i post prije i poslije rata. Borba ipak nije bila laka. "Svagdje onaj veliki strah da bi mogao biti sjetilan.. Kada će čovjek biti tako jak, da bude naivan i iskren kao dijete?" On čisti do zadnjeg kutića vlastito srce, i ako mu se na čas uzbudi osjećaj proti učinjenomu zavjetu, Ivan ga brzo suzbija i kaje se. "Sebi sam gadan kad pomislim kako sam razgovarao sa Z…" 20. IX. 1916. Od protuprirodnog grijeha tako se zgraža te je jasno da na njega nije nikada svjesno ni pomislio. Mladić koji pred Sveznajućim priznaje: "Kad čujem da se gadno govori, kad se u moju dušu hoće gadne slike uvući, uvijek vidim nepromijenjenu sliku Gospe s Djetetom, onaj lijepi i veličanstveni i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga" (D, 19. XII. 1914.) - taj mladić ne pada svjesno!

Uspoređujući dva katolička javna radnika, primjećuje značajno: "Sam osjećam da me se ma kako naobražen čovjek ne bi nikada mogao tako dojmiti kao čisti. To je činjenica, i baš mi ova potvrđuje istinitost kršćanskih ćudorednih načela. Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo".  (D, 28. II. 1916.)

Tome primjereno nastojao se Ivan i vladati. Premda ga je priroda vukla u žensko društvo, on ga ipak izbjegava, a u društvu dobre katoličke obitelji ostavlja dojam čestitog, čistog mladića. Kćerke iz uzorne obitelji Jovićevih u Banjoj Luci još se i danas sjećaju, kako su se djetinjom nevinošću radovale, kad je Ivan došao u posjete, jer - vele - "njega se nismo bojale". Bilo je to u obitelji sa devetero žive djece, ali koju je majka odgajala veleći: "Volila bih da vas u devet sanduka (lijesova) redom iz kuće iznesu, nego da ste mi koje nevaljalo. Slično je bilo i u obitelji Vlašićevih. Da, «lijep je čist naraštaj u sjaju svome, mio je Bogu i ljudima.» (Mudr. 4, 1)

Ukoliko je koje vrijeme prije god. 1923. nekim djevojkama posvećivao veću pažnju, jednoj u Beču, dvjema u Banjoj Luci, činio je to proučavajući ih, bi li značajem njemu odgovarale da ih vjenča. Nijednoj nije što obećavao, niti ikakvim dodirom njihovo povjerenje zlorabio. U jednoj od njih neprestano gleda Rafaelovu "Gospu od Velikog Vojvode" - "Madona Granduca" i zato mu se sviđa.

Za vojnog dopusta 20. IX. 1916. ustanovljuje: "Ovaj obiteljski život mi ne godi. Ustaje kasno, jede vječno, a živi svakim danom jednako kao stroj. Dočim kad sam sâm, pa makar i gladan, osjećam bar da nešto svladavam, kako se borim i dolazim sve bliže k Savršenstvu. Tamo barem duša živi i promatra, dočim ovdje ne osjećam tako jasno razlike između tijela i duše."

Ovo su samo prvi valovi magneta Božje ljubavi, koja ga je privlačila, da joj se sav preda. Sve dubljim promatranjem Božanske dobrote i ljepote kroz prirodu i objave, kroz Isusa i Mariju, kroz Crkvu i Svete, kroz Montmartre i Lurd, Ivan nalazi svoj puni Ideal života. Ovaj ga nadahnjuje i privlači, diže i preobrazuje kroz Euharistiju te on uviđa, da je: "Krista ljubit' - to je nad sve slasti; Kristu služit' - to je nad sve časti; Kristov biti - to je veličina, a sve drugo varka i taština." Tomu idealu će se sav predati u službi u Katoličkoj Akciji. Pa da bude "Omnia Uni" - "Sve Jednome", Ivan će u istim duhovnim vježbama o Svim Svetima god. 1923., kad je konačno upoznao tu svoju zadaću, odlučiti se također da ostane neoženjen i da učini zavjet vječne čistoće koji je i položio 8. XII. 1923. Na to se je dugom vježbom i strogom pokorom dostatno pripravio, pa mu ga i nije bilo teško obdržavati. Gledajući Ivanov ispovjednik kako se Ivan mora mnogo družiti s djevojkama, upita ga jednom je li mu je teško držati taj zavjet? Posve mirno odgovori Ivan: "Pa ja sada uopće nemam tih napasti!" Zaista rijetka milost, ali Merzu je bila dana, jer je "u malome bio vjeran" čuvajući osjetila, i jer je imao svoju veliku ljubav: Isusa, Mariju, Crkvu, duše! Njima se on raduje, za njih radi, za njih mnogo trpi. Tu stojimo pred činjenicom uspjeha nadnaravnog odgoja: milosti i junačke volje. Ivan je zaista bio nošen Milošću i to u obliku neobičnih Božjih zahvata u njegovo mišljenje i odluke.

Dok o zavjetu nitko nije imao pojma, u razgovoru se ipak vidjela Ivanova velika stidljivost. Na svadbi prijatelja iz realke P. izdržao je Ivan sa svatovima dugo u noć. Bio je razgovorljiv i držao krasnu nazdravicu. Svatovi se igrali i "jastučca". Jedna odlična Orlica izabrala Ivana i po običaju klekla očekujući poljubac. Ivan ostao na svom mjestu miran, kao da se to njega i ne tiče. "Društvu za volju moraš i Ti!" rekoše svatovi. "Ne! Nije moj običaj", odvrati Ivan i nastavi razgovor o drugom, kao da prizora i nije bilo. Tako izbavi i Orlicu iz neprilike, jer joj je bilo da zaplače. Samoj je sebi spočitavala: "Pa kako sam se i usudila tako što očekivati?"

Videći ga ovakva upita ga drugom zgodom znanica iz mladosti: "Ivane, pa zašto se ne ženiš?" "Oženio sam se već s knjigom", odgovori on. I oboje se nasmijali, a i razumjeli.

Orlice (članice katoličkog ženskog udruženja) su ga po društvenom poslu posjećivale, pa i podvečer, kad su one i on dospjeli. Ivan je nastojao da bude uvijek i tko "treći", a to je bila barem bolesna majka koja je godinama u susjednoj sobi bolesna ležala. Kasnije bi Ivan u pravi čas upozorio posjetiteljice da se kućna vrata točno u 9 sati zatvaraju, pa se razgovor uvijek toliko ranije svršio da je on mogao i koji korak ispratiti i još se u pravo vrijeme povratiti.

Ivan je dakle upotrebljavao sva sredstva, pa i naravna, da čistoću srca sačuva, najviše dakako uživajući čistog Jaganjca i gledajući na Nebesku Majku. Sramežljivost je djetinjstva svoga produhovio i zaista bio opet "anđeo u tijelu", kako smo ga gledali. Čuli smo već o tom izjave Orlica, a razabire se isto i iz općenitih svjedočanstava. Priznali su to i njegovi čestiti protivnici, kao npr. P. C. u "Luči" 1928. str. 276.:

"Čitao nam je Ivan Merz svoju doktorsku disertaciju… Na svakoj stranici vidiš i osjećaš njega. Njega, koji je tako lijep, čist. Dok nam čita, duša mu gori vatrom, koje ja ne poznam, glas zvoni ljepotom, koju sam vidio samo u dječjim očima…Je li to izljev ljubavi nebeskom Početniku pjesništva? Je li to čistoća mladenačke duše koja izgara u čežnji za Zaručnikom?…Kako mu je čisto oko! Kako je tih, ljubezan! Uvijek nasmijan, vedar i veseo…Kako je lijep čisti mladić! Otkud ja znam, da je on čist? Vidio sam - osjetio sam. Ne može se sakriti grad na gori…" Opravdano je dakle dr. D. Kniewlad u svome životopisu o Ivanu ustvrdio da je Ivan djevičansku čistoću sačuvao netaknutu. (Životopis, 1932, str. 233).