O Bogu

Ivan promatra stvoreni svijet oko sebe i logičkim razmišljanjem zaključuje na postojanje Stvoritelja koji svime upravlja. Njegova vjera u Boga, međutim, prolazila je kroz krize i sumnje. Postupno, napose kroz iskustvo patnje u ratu, njegova se vjera pročišćava, učvršćuje i on raste u čežnji i ljubavi za sjedinjenjem s Bogom.

Sve divote svijeta, sva priroda, dovode do spoznaje da je to sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote.

Tajna me je noći sve više zaokupljala i u kretanju svemira osjetih bilo Onoga koji je bio u početku, koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova.

Božje melodije drže i napunjaju sav svemir.

U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim.

Za Bogom naše srce eruptivno teži.

Bog postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog.

Vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini.

Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje.

Kad Bog postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.

Ako vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada nema slučaja.

Ljubav prema roditeljima mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru.

Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja.

Sav je život borba između dobra i zla kojom dolazimo Idealu našega života: Svevišnjemu.

Najbolja apologija Božjega djelovanja u čovječanstvu jest jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta.

Nikakva ljudska sila, nikakav filozofski sistem ne može stvoriti jedinstveni duh koji prožima katoličke pokrete svijeta. To je djelo Sile, koja je iznad nas i koju mi tražimo i želimo spoznati.