Borba tijela i duha

 

Od prvih stranica Ivanova dnevnika možemo slijediti u njegovoj duši dvostruku stvarnost koja je u neprestanoj napetosti: s jedne strane, tu je njegova težnja za moralnim savršenstvom, za idealima kako ih predstavlja kršćanstvo. S druge strane, tu je osjećaj njegove slabosti da ostvari te ideale. Osjeća u sebi podijeljenost isto kao i sv. Pavao kad govori o dva zakona u svome biću, zakonu duha i zakonu tijela koji vojuju jedan protiv drugoga (usp. Rim, 7, 21-23). Taj će period borbe trajat u Ivanovu dozrijevanju sve vrijeme ratnih i studentskih godina. Većina ovdje navedenih tekstova jesu iz toga vremena dozrijevanja.

 


Kršćanska vjera je za nas moralni zakon i otvara nam neizmjeran put, koji je pravedan, da ne dođemo u opreku s dobrim.

 


Nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti.

 


"Aut catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa." U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja.

 


Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha.

 


Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa.

 


U našem je tijelu zakon sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši.

 


Ovih zadnjih dana dosta sam popustio. Bio sam polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, bio i poškrt i izgubio zato vezu s Onim.

 


Napasti navale užasno, no molitva me diže. U svetinji nad svetinjama u srcu mom, nepokolebiva je vjera.

 


Geslo čovjeka treba biti mirni rad i odgoj samoga sebe.

 


Čovjek svakog časa treba biti svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira.

 


Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu.

 


Htio bih biti ponizan! Silno ponizan! Svu onu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom, samo zbog te same istine.

 


Trebao bih se dulje moliti Bogu da ne izgubim onu mističnu vezu s Njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i kod svakog posla.

 


Trebao bih dnevno, makar samo pola sata, čitati Evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne iza Zdravo Marijo sebi predočiti neke transcedentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu, stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu-Svrhu.

 


I moj je nutarnji život vječna borba... Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore.

 


Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto mi neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?

 


Gledao sam oko dvadeset mrtvaca, koji su poginuli za ovih zadnjih bojeva... Eto, to je život... Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija "ovoj" zemlji, to je jedini pravi životni postupak.

 


Tko zna hoću li ostati živ (u ratu)? Bog znade što je za me najbolje. Bit ću sa svime zadovoljan i zahvalno ću primiti sve što mi On dosudi.

 


Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela - jedina su realna sada i nakon smrti.

 


Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju.

 


Na ovom smo svijetu samo provizorno, za čas nismo tu, a ovaj život ima samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi.

 


Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta.

 


Daj mi, Bože, silnu volju, pa makar bio gol i bos! Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koji se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.

 


Sveto siromaštvo! Ne brinuti se za sjetilne slasti! Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome!

 


Građani su grozni buržuji. Drže do vjere, ali ta se vjera uglavnom sastoji u tomu: treba nam vjera da dobro i zadovoljno živimo tu na zemlji. Ovo purgersko kršćanstvo velika je opasnost za nas.

 


Mislim da su mi od gladi i bijede izmorene socijalističke mase milije od sitih katoličkih purgera.

 


Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu kler biti svet, mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava jurišanje svih križeva, Krista koji svladava đavla.