PROLAZNOST  -  SMRT  -  VJEČNOST

Baveći se razmišljanjem o tajni  života u koji nastoji prodrijeti i odgonetnuti ga, Ivan veoma brzo uočava njegovu prolaznost i krhkost. Problem smrti i trpljenja s čime se svakodnevno suočavao na fronti za vrijeme rata potpuno je promijenio njegov pogled na svijet. Umjetnost koja ga je u srednjoškolskim danima privlačila stupa na drugo mjesto. Uočavajući svu tu realnost ozbiljno si postavlja pitanje zagrobnog života i vječnosti na što mu odgovor daje kršćanstvo.

Ovaj je svijet samo priprava za drugi koji je vječan

Ima li čovjek ovdje pravo na sreću? Zar nije ovaj svijet - svijet rada i muke, i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu na drugom svijetu, koji je vječan. Ovaj je svijet samo priprava. (D, B. Luka, 14.IV.1914.)

Misao na Vječnost

Religiozni život, misao na Vječnost, Smrt, Ljubav, to je nešto veliko. (D, B. Luka, 17.VIII.1914.)

Na kraju života slavlje Uskrsnuća

Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san, dok i ja ne zađem u tamnu, groznu ulicu. Ne, nije tamna ni grozna, nego svijetla, puna nadnaravnog sjaja. Tamo se slavi Resurrectio - Uskrsnuće. (D, B. Luka, 1.X.1915.)

Duševni svijet noći i molitve realniji je od svega što postoji

Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda čini mu se snom. Čovjek tada osjeća da je ona nerealna, a misao da je prava realnost, da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim životom, za ovom realnošću. (D, B. Luka, 28.II.1916.)

Tamo gore je pravo carstvo

Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život. (D, Graz, 18.III.1916.)

Problem smrti najvažnije pitanje

Najvažnije je pitanje za čovjeka problem smrti. Taj me problem mora sada najviše zanimati, jer bih mogao za dva mjeseca biti daleko od nada ove zemlje. Zapravo sada vidim da mi život nema čvrste podloge. Sazdao sam si svoju ideologiju na budućem životu, na budućoj zemaljskoj sreći, pa ne mogu pojmiti da bih mogao skoro poginuti. (D, Mürzzschlag, 26.VIII.1916.)

Ovaj  život samo prolazna faza

U čovjeku je težnja da nešto stvara, da ga jedna stvar zaokupi, oko koje se, kano oko jezgre minerala, sve koncentrično skuplja.... Najednom osjetim kako taj život nije ništa, samo prolazna faza u onaj trajni, kad se ono, što u nama uvijek kuha i vrije, oslobodi i pođe u onaj svijet. Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva literatura, nikakva djevojka, uopće ništa. Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda daje zadovoljstvo. Drugo, čini mi se, ne. (D, Pečuh, 22.X.1916.)

Uvijek svjesni kratkotrajnosti življenja

Kad bude prošao taj rat, ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima. Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je ono samo minimalna faza vječnosti. Trebamo nastojati  zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom. (D, Ratište, Seewiesen, 17.XII.1916.)

Gomilati blago za onaj život

Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja. Snage, snage, snage! Koga bih se bojao, kad smo ovdje putnici, a za nas je dika probijati se kroz život i gomilati blaga za onaj veliki život. Snage i opet snage Te molim! (D, Ratište, Zingarella, 15.IV.1917.)

Na ovoj smo zemlji samo došljaci i putnici

Kada top grune, mislim da mi propovijeda sv.Franjo: Advenae et peregrini sumus (došljaci smo i putnici)! (D, Ratište, Zingarella, 17.IV.1917.)

Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca?!

Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakvog grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem? Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo. U našem je tijelu zakon, sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši. Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak. (D, Ratište, Monte Rasta, 5.X.1917.)

U susret beskrajnim svjetovima Apokalipse

Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve - iščeznuti sa zemlje, izgorjeti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka, Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetomu, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma, Mahnić, Rogulja - svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse. (D, Pariz, 4.XI. 1921.)

Filozofija sreće

U ovome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za Našega Gospodina Isusa Krista koji je jedini vječan. (Pismo ocu, Pariz, X. 1921.)

Žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo

Ako naime vjerujemo u apsolutno Božanstvo, tada nema slučaja (Lk. 12,1-8). Osim toga valja znati da dragi Bog nikada neće  natovariti na čovjeka onaj teret koji ne bi mogao podnijeti.... Pošto smo tako sretni  da znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo  zatim biti u vječnome nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo. Upotrijebiti sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih... (Pismo roditeljima, Pariz, 9.X.1921.)

Cijeli moj život kreće se oko Krista Gospodina

Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. (Pismo majci, Pariz, 20.X.1921.)

Katolička je vjera moje životno zvanje

Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. (Pismo majci, Pariz, 6.XI.1921.)

Najbolja upotreba vremena - kontemplacija o Bogu

Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji. Najbolja upotreba vremena jest kontemplacija o Bogu i o objavljenim istinama. Svetac je čovjek u središtu stvaranja koji sve usmjeruje prema Bogu. (Duh.vježbe, Pariz - Clamart, 1921.)