STVARANJE REMEK DJELA

Borba tijela i duha

       Od prvih stranica Ivanova dnevnika možemo slijediti u njegovoj duši dvostruku stvarnost koja je u neprestanoj napetosti: s jedne strane, tu je njegova težnja za moralnim savršenstvom, za idealima kako ih predstavlja kršćanstvo. S druge strane, tu je osjećaj njegove slabosti, da ostvari te ideale koje mu razum i vjera stavljaju pred oči duha. Osjeća u sebi podijeljenost isto kao i sv. Pavao kad govori o dva zakona u svome biću, zakonu duha i zakonu tijela koji vojuju jedan protiv drugoga: "Po unutrašnjem čovjeku s užitkom se slažem sa zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojujue protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha, koji je u mojim udovima." (Rim, 7, 21-23)  Taj period borbe trajat će  u Ivanovu dozrijevanju sve vrijeme ratnih i studentskih godina. Tekstovi iz njegova dnevnika, koji slijede zorno nam to ilustriraju.

Kršćanska vjera je put

Kršćanska vjera je za nas moralni zakon i otvara nam neizmjerni put, koji je pravedan, da ne dođemo u opreku s dobrim. (D, B. Luka, 31.VII.1914.)

U svetinji nad svetinjama, u srcu mom, nepokolebiva je vjera

Napasti navale užasno, no molitva me diže. U svetinji nad svetinjama (R. Tagore) - u srcu mom, nepokolebiva je vjera. Skepse ima. Vječit je boj. (D, B. Luka, 30.VIII.1914.)

Odgoj samoga sebe - geslo čovjeka

Ratu su ratu krivi tirani, koji ugnjetavaju narode, i čovjek bi postao nihilistom, da ne zna da je toliko milijuna inteligencije isto takav tiranin, egoist, kojemu je "ja"sve, a drugi ništa. Poradi toga je mirni rad, odgoj samoga sebe, geslo čovjeka. (D, Bečko Novo Mjesto, 8.XII.1914.)

41. Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu. (D, Beč, 7.VI.1915)

Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera

Nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti. "Aut catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa." U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera... O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke. (D, Beč, 17.V.1915.)

Htio bih prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom

Htio bih biti ponizan! Silno ponizan! Svu onu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom, samo zbog te same istine, a nimalo i nikako ne misliti na ljude, što su oni uradili, što su oni pročitali, i biti u tom pogledu suvremen. (D, B. Luka, 23.I.1916.)

Stvarati od svoje duše remek-djelo

Trebao bih se dulje moliti Bogu da ne izgubim onu mističnu vezu s Njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i kod svakog posla. Trebao bih dnevno, makar samo pola sata, čitati Evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne iza Zdravo Marijo sebi predočiti neke transcedentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu, stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu-Svrhu. (D, B. Luka, 28.I.1916.)

Moralna snaga osobe djeluje

Opazio sam da se neke tajne niti - misteriji! - vuku, koje djeluju na okolinu prema moralnoj snazi dotičnoga, pa makar on i šutio. Klasičan je primjer sv. Franje: ruke je zavukao pod rukave i ponizno hodajući propovijedao je bez ijedne riječi. (D, B. Luka, 24.II.1916.)

Biti svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira

Na večer dolaze duboke i bogobojazne misli, a na svijetlom danu gubi se onaj mistički život i čovjek skoro izgubi onu tajanstvenu vezu sa svrhom života i provodi instinktivno životarenje, namjesto da je svakoga časa svjestan svoje ovisnosti s harmonijom svemira. (D, Ratište, Seewiesen, 17.XII.1916.)

Nikada mira, tjera me nekakva  neumoljiva sila gore

I moj je nutarnji život vječna borba i kada pomislim da sam nešto postigao i došao do kakvog stupnja savršenosti, zapanem u još veći grijeh. Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore, a za malo pođem, pa opet gadno posrnem. Da nije Bog tako dobar, pa mi se nije dnevno toliko puta iza tolikih grijeha smilovao, ne znam što bi bilo sa mnom. (Pismo N. Bilogriviću, Ratište, 14.IV.1917.)

Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe?

Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto mi neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, budi nadčovjek? (D, Ratište, Zingarella, 18.V.1917.)

Askeza - jedini pravi  životni postupak

Gledao sam oko dvadeset mrtvaca, koji su poginuli za ovih zadnjih bojeva. Leže pokriveni  "celtovima". Dobro se raspoznaje da su trupla nekoja bez noge, nekoja bez glave. Jednomu je provirila noga, kojoj je koža žuta, izmežurana poput pergamene. Eto, to je život. Neću sentimentalizirati, jer je to slabost, ali je najkruća zbilja, koja dovikuje: "Ne daj se! Pobijedi smrt!" Nad ovim lebdi Krist: "Tko bude u me vjerovao, neće znati što je smrt!" Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija "ovoj" zemlji, to je jedini pravi životni postupak. (D, Ratište, Zingarella, 22.VI.1917.)

Molitva i dobra djela u samostanskom životu

Tko zna hoću li ostati živ? Otići ćemo u Korušku, odakle će početi ofenziva. BOG vodi sudbinu naroda, On znade što je za me najbolje. Bit ću sa svime zadovoljan i zahvalno ću primiti sve što mi On dosudi. Ako se rastuže moji roditelji, proći će i ta bol, ta nije li naša domovina "suzna dolina"! Razmišljam kako su sretni ljudi u samostanu. Oni se uvijek mogu baviti molitvom i dobrim djelima. Tamo čovjek nema slobodne volje nego onako radi, kako drugi odrede: Abnegatio sui ipsius (odricanje samoga sebe) i utopljenje jedne duše u sve, tako da ona sama na se zaboravi. (D, Ratište, Monte Rasta,  5.X.1917.)

Sav se smisao sastoji u vođenju duhovnog života

Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije. Narod bez religije spada u zoologiju. Ne misli na smrt, pljačka i jede. Kad ga optereti bol, malodušan je i prijeti Bogu. I ja sam izgubio vezu s Njim... Samostanske misli, težnja za samostanskim životom, gdje čovjek živi s Bogom, koji je uvijek nepromjenljiv i realan. Slava, medalje... budalaštine su. Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela - jedina su realna sada i iza smrti. Virgo Maria, adiuva nos. (Djevice Marijo, pomozi nam). (D, Ratište, Santa Marija, 18.XI.1917.)

Biti praktičnim katolikom mora biti  moja svrha

Jer smo na ovome svijetu samo provizorno... za čas nismo tu, a ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi... Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju... Istina je, književnost nije sve. Literatura, umjetnost, samo su detalji u tom velikom djelu: Kraljevstvu Božjem. I plug, i postolar, i mesar, i pravnik i stražar, svi oni su radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji. Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha. Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!  (Beč, 9.IV.1918.)

Bolje je umrijeti negoli biti mekušac, igra strasti

Bože pomozi, daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, negoli biti mekušac, igra strasti. Svibanjska Kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta! (D, Ratište, Fontana Secca, 28.V.1918.)

Bože, sažeži parazite grijeha, da dobar i svet stupim u Te

Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista. O, Bože, da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te, ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. (D, Ratište, Solarol, 13.VII.1918.)

Kada ću zemljom stupati pročišćen?!

Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a rob si svog vječno gladnog želuca, koji sve traži, traži nešto snažno i sočno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Kad ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna! Bože, daj mi urnebesnu snagu da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen! Pomozi mi, Bože, jer je bolje neživjeti, nego tako živjeti.

Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta. A to je glavno. Daj mi, Bože, silnu volju, pa makar bio gol i bos! Jer, ako sam već na svijetu, svejedno je da li imam pod vratom zvijezdu ili mi lakat proviruje na košulji. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koji se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno. (D, Ratište, Belluno, 23.VIII.1918.)

Bože, posveti mi tijelo i dušu!

Bože, molim Te za milost da sažgeš moju lijenost i sjetilnost! Podaj mojemu duhu nadmoć nad želucem koji me hoće pokoriti. Posveti mi tijelo i dušu! (D, Maslovare, 14.XI.1918.)

Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega

Sveto siromaštvo! Ne brinuti se za sjetilne slasti! Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome! O moj Bože, daj mi snagu da Te žarko ljubim, da tako snažno u Te vjerujem, da se bez ikakva promišljanja i straha, nevin kao dijete, kojemu nitko nije pričao o strahu, prošećem kroz mjesta, koja prijete smrću. (D, Maslovare, 27.XII.1918.)

Moliti valja dragoga Boga  da nam dade velikih ljudi

^ovjeka obuzme oduševljenje za našu svetu vjeru, koja u očajnim vremenima rađa nadljude: sv. Ignacija, sv. Franju Ksaverskog i druge. Uzdam se u Boga da će se i sada naći takvih ljudi u nas, upravo sada gdje se Crkva zadrmala i prijeti pogibelj da će se kod nas srušiti.... Moliti valja dragoga Boga da nam dade velikih ljudi. (B.Luka, 5.VIII.1919.)

Moj najljepši Uskrs

Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrielu kraj Modlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja - Kristovu muku i njegovo uskrsnuće - uživivši se u liturgijsku umjetnost. U početku smo postili, šutjeli i razmišljali. Kada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubina se, poput pjene, dizalo blato grijeha, koje se skoro nesvjesno nakupilo. (D, Beč, 5.IV.1920.)

Opasnosti purgerskog kršćanstva

Građani su grozni buržuji. Drže do vjere, ali ta se vjera uglavnom sastoji u tomu: treba nam vjera da dobro i zadovoljno živimo tu na zemlji. Ovo purgersko kršćanstvo užasna je opasnost za nas. Ono je u mnogome krivo da se kršćanska ideologija svagdje diskreditira.... Isposničku, apstinentsku ideju, pasionizam valja širiti. Mislim da su mi od glada i bijede izmorene socijalističke mase milije od sitih katoličkih purgera. (D, Zagreb, 6.IX.1920.)

Da se kršćanstvo digne, mora kler biti svet

Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu kler biti svet, mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava jurišanje svih križeva, Krista koji svladava đavla koji hoće da kamenje pretvori u kruh. (Zagreb, 6.IX.1920.)

Katolička je vjera moje životno zvanje

Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. (Pismo majci, Pariz, 6.XI.1921.)