|
|
|
|
|
|
Bečko Novo Mjesto 1914.
Nakon mature po želji roditelja Ivan se upisuje u Vojnu akademiju u Bečkomu Novom Mjestu. Kako nije imao nikakve volje za vojničkim zvanjem, nakon tri mjeseca napušta Akademiju. Život u Akademiji ispunjen je nezadovoljstvom i mnogim nutarnjim borbama, što nalazi odjeka i u njegovu dnevniku. Posebno trpljenje uzrokovala je velika razlika između njegovih težnji za duhovno - kulturnim vrijednostima, kojima nije mogao udovoljavati, i grube vojničke okoline u kojoj se našao.
Susret s bezvjerjem i nemoralom u Vojnoj akademiji Oni ne misle na Stvoritelja tih krasnih prirodnih zakona.
22. Već sam u životu skok učinio. Pošto sam stupio u vojnu akademiju, znači da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drugačije. Volju za vojništvo nisam nikada imao.... ovdje nisu pravi vojnici. Njima nije ideal nikakva nedostiživa stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Oni uopće religiju preziru i to je naravna stvar jer je ne poznaju... ne misle na prolaznost i na Stvoritelja tih krasnih prirodnih zakona.... Moja vjera izgleda da slabi. Misao na ono lijepo, na religiozni život, kanda zamire. To je zato što nemam društva s kim da se o višim stvarima zabavljam. Ispovijedi, koju bih toliko želio, ovdje kao da nema. Pričest ne mogu primati.... Jedan se akademičar ubio. Nije čudo da se samo jedan ubio. Njima je ideal biti vojnik, zašto, kako, o tome se ne misli. Kad taj ideal iščezne, ne zna što je svrha životu, neće više da živi. Život nije uživanje, nego žrtva. (Bečko N.M., 21.IX.1914.)
Na grobu Zrinskog i Frankopana Iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže
23. Iza ove gnjusne okoline bilo mi je ugodno i toplo kad sam s K. pohodio grob Zrinskog i Frankopana. Na grobu je uvenuo vijenac s nekom krpom, na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. To nas podsjeća da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili onu ljubav, koja se još kostima može iskazati. Ispod lipa i cipresa, u večernjoj rumeni koja se miješa s crnilom dima, počivaju njihove kosti. Slava vam pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No ne, stradali nisu, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata. Iz njihove su krvi procvali i pro-cvast će cvjetovi i ruže. (Bečko N.M., 15.X.1914.)
Vjerujem da je Bog savršen duh Moliti znači vjerovati
24. Eto, upravo sam 24 sata u zatvoru. Smijem se sam sebi. Taj zatvor trebao bi me popraviti, a ovdje mi je bolje nego obično. Toliko, koliko sam danas dobio hrane u akademiji još nisam dobio. Hrvat-vojnik koji me je zavolio, donio mi je u 4 sata žemičku, a poslije opet žemičku sa šunkom... Priča mi da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata. Naravno sve pozna, jer su bili u zatvoru... Sada ćemo malo razmišljati... Prolaznost je nešto strašno. Sve prolazi. To sad osjećam svom dušom. A možda mi svaki slijedeći čas može donijeti gadnu misao: borba tijela s duhom. Sav je život ovakva borba između dva elementa i ovom se borbom dovinjavamo Idealu našega života: Svevišnjemu. Bože, Bože sveti, daj mi snage da se pomolim, da se sporazumim sa svojim Stvoriteljem, sa stvoriteljem svih divnih zakona u prirodi, s gospodarom neizmjernih treptećih zvijezda, s vječnom Istinom. Moliti znači vjerovati. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničnu. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svevišnjega, vuče me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga. (Bečko N.M., 25.X.1914.)
U molitvi čovjek razgovara s Bogom On mu tako čudnovato fino odgovara da čovjek misli te diše zrak s visina
25. Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara da čovjek misli te diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No, molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga. Razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na Njega tjelesno-duševna. Da Ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim. I mi se Isusu možemo moliti i ta nam je molitva mnogo lakša, jer nam je Isus bliži. (Bečko N.M., 25.X.1914.)
Više rada - manje grijeha Sav naš rad mora da je faustovsko usavršavanje
26. Opazio sam da se manje griješi kad je više posla. Pjevao bih himne radu, tjelesnom i mehaničkom radu, jer se pri tom ne misli na zlo, ali se ne misli ni na Vječnost. Sav naš rad mora da je faustovsko usavršavanje, težnja za spoznanjem. Ono malo, što mehanički radimo, mora da je sredstvo za onaj rad kojim se usavršavamo. (Bečko N.M., 8.XII.1914.)
Ratu su krivi tirani koji ugnjetavaju narode Mirni rad, odgoj samoga sebe geslo je čovjeka
27. Moj je opstanak ovdje nemoguć. Hoću da budem slobodan, hoću da zađem u dubinu stvari, a ne da učim ono što i sami predavači samo površno znadu. Učeći tehničke znanosti, moramo se diviti veličini Stvoritelja, koji je izveo teko divne i minuciozne zakone, a ne samo učiti ono što ćemo upotrijebiti da mile nam i nepokvarene narode na milijune ubijamo. Tom su ratu krivi tirani, koji ugnjetavaju narode, i čovjek bi postao nihilistom, da ne zna da je toliko milijuna inteligencije isto takav tiranin, egoist, kojemu je ja sve, a drugi ništa. Poradi toga je mirni rad, odgoj samoga sebe, geslo čovjeka. (Bečko N.M., 8.XII.1914.)
Molitva Mariji Označi mi pravi put!
28. Majko
moja dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i
plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško
slijediti ga. (Bečko N.M., 14.XII.1914.)
Marija čuva čistoću srca Nepromijenjeno vidim sliku Madonne s Djetetom
29. Kad čujem da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madonne s Djetetom, onaj lijepi i majestetični izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga. (Bečko N.M., 19.XII.1914.)
Molitva Svevišnjem za put k čistoći, svemu najvišemu i vječnome Neka se opet probudi Faust koji je ovdje kano zaspao
30. Zaključujem dnevnik u akademiji... Molim Svevišnjega, koji je odredio put suncu i zvijezdama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu, da i meni odsele pokaže put k Čistoći, velikoj umjetnosti, svemu Najvišemu i Vječnomu. Neka se opet i opet probudi Faust, koji je ovdje kano zaspao. Brige teške brige. Hoću li još na Badnjak biti kod milih roditelja? Najljepše uspomene bude se u djetetu kod borova mirisa i svijeća. Bog. (Bečko N.M., 22.XII.1914.)
|
|