Studij  u  Beču

1915.

       Nakon napuštanja Vojne akademije, Ivan polazi u Beč na studij u siječnju 1915.g. Još uvijek nije mogao studirati što je želio, tj.književnost, nego po želji roditelja upisuje pravo. U Beču, koji mu veoma proširuje kulturne vidike, upoznaje se s literarnim i znanstvenim bezvjerjem te s njegovim moralnim i socijalnim posljedicama. Proces njegova duševnog sazrijevanja je u tijeku. Muče ga vjerski i moralni problemi, pokušava ih riješiti, ali bez mnogo uspjeha. Traži istinu i čvrsta životna načela.

Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj

Neka me u ovom gradu prati na svakom koraku

31. Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i korak neka bude usmjeren lijepom. (Beč, 17.I.1915.)

Molitva Gospi da sačuva vid

Ti koja si utjelovljenje svega lijepog i vječnog

32. Pišem, a ne vidim što pišem. Dadoše mi na klinici atrofina. Zabrinut sam za svoje oči...  Majko vječna, Ti koja si utjelovljenje poezije, svega lijepog i vječnog, daj da i dalje mogu primati darove ljepote! (Beč, 22.I.1915.)

Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog-Stvoritelj biti moj

U Euharistiji Krist pokazuje svoju neizmjernu ljubav

33. U nedjelju je Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog - Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj koji nad svakom travkom  i nad svakim crvićem bdije, da Krist kome su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgovarati sa mnom, čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome, baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav. (Beč, 27.I.1915.)

Srebrne niti Duha koji drži svemir

Zar sav svijet ne diže svoje oči i svoje srce u Vječnost?

34. Iziđem iz buke i iz tog svjetla (u bečkoj ulici) i istom sad opazim  da je pun mjesec u visini, da svojim srebrnim sjajem pokriva krovove i bašče. Milijun je zvijezda.... Zvijezde kao da se natječu u treptanju...  Gledam i gledam tu silnu kretnju... Okrenem se Medvjedu, Plejadama, Siriusu, sve trepti. Gore gledam, kano da sam izgubio dno pod nogama. Osjećam da se zemlja okreće, da je treptanje samo posljedica okretanja. Osjetim se sam na kugli, i zemlja i ja jezdimo i okrećemo se kroz svemir, i uz to se i mjesec vrti i sve zvijezde Medvjeda jure zviždajući u svojem smjeru. Sve je veliko kretanje, micanje, svaka zvijezda ima svoj put, jedna projezdi pokraj druge i neće u nju udariti. Zemlja dalje jezdi i okreće se. Odakle li ti svjetovi, odakle ta beskonačnost, ta pravilna kretanja, ta ljepota?  Osjećam srebrne niti Duha, koji to drži, koji nije ništa drugo nego svila puna glazbe srebrnih, silno visokih melodija. Vidim niti toga Duha na sjajnom mjescu, na zvijezdama, na srebrenoj rosi, koja je pala na plot. Sav svemir i svu dušu zaprema taj Duh. Obuzme me želja da sav prah otresem i da se dignem do njegovih nogu i da sagnute glave i poklopljenih očiju prisluškujem melodije njegove harfe, koja poput groma jekne i kojoj se valoviti glas opet pretvori u tihu melodiju. Netko me probudi vičući: Extraausgabe. Prenem se. što, zar sav svijet ne diže svoje oči i svoje srce u Vječnost? Posebno izdanje bečkih novina javlja, kako viču, o velikim vojnim uspjesima u Bukovini. Bože, što je to. Ne, zaboravili su Te. Crvi se tuku i grizu i ubijaju. što, jesu li zabludili? Kod tako divnog neba, je li to moguće?! (Beč, 27.I.1915.)

Osjećam da duša postoji

Vanjština je varljiva

35. Danas direktno osjećam da duša postoji. Čudim se da je moje ja, ono što mene čini, zatvoreno u tijelo, po kojemu svijet mene poznaje. Imao ja kojegod tijelo ili lice, ja uvijek ostajem onaj isti. Ovo zapravo osjećam: promatrajući ljude, ne bih uopće smio gledati na vanjštinu, nego bih trebao proniknuti u dušu. Vanjština čovjeka iritira. Čini se da se po pogledu i ljepoti lica često odrazuje duša. Promatrajući ženske teško je proniknuti njihovu bit, jer magnetizam lijepih oblika kvari čovjeku čisti pogled. (Beč, 4.III.1915.)

Život je borba i žrtva, a nagrada je vječnost

Svladavati zavodljivost ženske ljepote

36. Tvrdo osjećam da poslije smrti jest život, s kojim demonski užitak nema veze. On postoji samo radi principa pravednosti. Pravednost nije princip, nego je iskra u nama i veli ako nešto hoćemo postići, moramo pregarati. Rodinovi su kipovi krasan, sjajan, bukteći život i što su veći i sjajniji, to je za nas veća dika ako smo suzbili veličinu toga prolaznoga sjaja, poradi onoga, zasada još neosjetljivoga sjaja vječne ljepote.

Došao sam do zaključka da je borba protiv modernim nazorima u meni, čini mi se, dovršena. Život mora da nam je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda. Sad se mora, dakle osuditi što sam u operi gledao lijepu damu tako dekoltiranu da se čak i zarez vidio. Činjenica je da ženska ljepota očarava. Ali poradi tih prolaznih trenutaka gledanja ljepote moramo zauvijek zatvoriti oči i gledati samo na vječni sadržaj. Život je silno teška borba, koja traži pregaranje, negledanje lijepoga. Radi ove borbe ima život čovjeka viši sadržaj. Boriti se protiv nagona k divnoj ženi, savladati taj nagon i uspeti se do visine čovjeka, koji uopće više ne osjeća nagona, nego na ženu gleda kao na sebi ravna muškarca, znači izvojštiti najveću pobjedu.  Mnogo je ljudi stradalo, jer ih je predobila demonska ljepota žene. Možda je i mene skoro. Ali od sada velim: oči zatvoriti i ne tražiti ovaj princip ljepote, koji je samo ovdje da uspostavi borbu, kojoj je nagrada vječnost. (Beč, 10.III.1915.)

Uza svu sumnju tvrdo vjerujem da je on jedini, vječni, veliki Bog

Princip pravednosti i stvarnost smrti - putovi do spoznaje Boga

37. Postoji li Bog ili ne postoji? Onda: što razumijem pod imenom Bog? Činjenica je da On postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega...  Dakle, Bog postoji. Onda se pitamo: što je taj Bog, kakav je? Možemo li se moliti? Je li on osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, silno mi je žao. To je dokaz da osjećaj učinjene  nepravde nije predrasuda, nego da u nama postoji pravda. Pravda je jedan princip, koji je u nama, i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovomu principu. I Onaj, kojega mi oko sebe osjećamo, do kojega razum dolazi da je vječan, kome duša nehotice teži, Taj će jamačno biti Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima  kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog. Kad ovaj postoji, već slijedi da naš život ima svrhu. Onda treba još pomisliti na nešto, na što ljudi ne misle,  i što bi ih moglo lako dovesti do prave spoznaje: da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo i taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami, puni smo misli,  sumnja, težnja, mnijenja. Naše ja jest sredina, oko koje se sve okreće, cio svemir, koja dojmove prima i razvrstava. Sve mi to doživljavamo, katkada se mučimo i patimo. To je dokaz da pravda nije predrasuda, jer ako je tko uzrok naše patnje, borimo se realno protiv njemu. I sad najednom umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kada duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u Diable boiteux zatvoren u bocu? Ne, to ne može biti. Kad je u prirodi sve tako sjajno uređeno, mora biti i vječnost našega života u smislu pravednosti. I uistinu, to je tako, i u to vjerujem, i u času, kada ovo djetinjom vjerom osjećam, kada se gnjusim zla i kada se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: zašto? što? I opet, uza svu sumnju, vjerujem. (Beč, 17.V.1915.)

Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera

Aut catholicus aut nihil - Ili katolik ili ništa

38. Nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti. Religije daju moralne sisteme. I ja kažem: Aut catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa. U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera... O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke. (Beč, 17.V.1915.)

Do istine kroz razum, povijest, znanost i umjetnost

Sve ljudske težnje jesu lutanje oko katolicizma

39. Da sam se držao svete rečenice po plodovima se zna kakvo je drvo, došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti, poglavito povijesti, do rezultata, da postoji jedna stanovita istina i da se ona vuče kroz cijelu povijest i da su sve težnje i ljudske bludnje upravo lutanje oko katolicizma, koji je malo tko pravo osjetio. I za sve to što vjerujem, čovjek sam, i na dnu duše ostaje sumnja, i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i provjeravanju, koje proživljujem kao čovjek. (Beč, 17.V.1915.)

Znanjem protiv modernih neprijatelja

40. Mnogo, jako mnogo toga ima što trebam saznati. Modernih, učenih je neprijatelja sa svih strana. Protiv

njih treba se boriti dubokim sredstvima. (Beč, 25.V.1915.)

Što je ljubav?

Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu

41. Je li ljubav grešna? Odgovor je težak. Prije sam, naime, držao da je ljubav onaj isti osjećaj, koji postoji između brata i sestre. No nije tako. što bi ljubav drugo bila? Neki je čudnovat osjećaj koji nas vuče k ženskom, ne pitajući mnogo razum da li biće, kome smo skloni, posjeduje duševne ljepote, o kojima smo toliko sanjali. Kada je tako, slušajmo što veli Bazarov: ljubav je fiziološki proces... Po tome je naš odnošaj skroz životinjski, nagon muža k ženi. To sam i ja prije mislio, no to nikako ne mogu pomisliti. Čovjek nije životinja, to je moj princip. No ipak osjećam neku sklonost, ljubav k djevojci, a da mi je pri tome misao kao biser čista... Ovaj duševni odnošaj je stvar velika djela, on je u Božjem planu.... Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu. (Beč, 7.VI.1915)

Nutarnje borbe i kušnje

Svjetla! O, gdje je svjetlo? Životom svojim svjetiljku zapali Ljubavi!

42. Oblačje zastire nebo; kiši nema svršetka. Ja ne znam, što s'u meni budi, namjeru ne poznam Njegovu. - Dublje munja prevlači mrak preko oka i srce tapka za stazom, na koju glasovi zovu ga noćni. - Svjetla! O, gdje je svjetlo? Raspali na čežnji  ga gorućoj vatri. Grmi, vjetar zavijajuć kroz prazninu se baca. Mrka je noć, crna ko kam. U tami nemoj da satovi prođu. Životom svojim svjetiljku zapali Ljubavi. (Gitanjali).

Držim, da svaki čovjek katkada ovo proživljuje. Grozne sumnje hoće da razore cijelu zgradu duševnog svijeta, koju si je čovjek tolikom mukom sagradio. Sretno je ova strašna oluja prošla i sunce se je pokazalo u do sada neviđenom svjetlu. Sad se istom mogu da podičim da sva moja ideologija nije preuzeta od drugih, nego da sam ju krvavo izvojevao. - Znam, da nutarnje borbe još nijesu dovršene, no svim zlim vanjskim i nutarnjim utjecajima prkosim; jer sam uvjeren da samo boljemu vode. (Iz pisma prof. Lj. Marakoviću, Beč, 15./16. VI.1915.)

Hoće li čovječanstvo biti ovim ratom bar malo regenerirano?

Hoće li iz te krvi nići štogod velikog?

43. O ratu se u Beču mnogo više ne govori. Svi bi željeli mira i kruha. Skupoća je silna. Nešto se govori, da će žetva zgodno ispasti. Više me zanima duševna žetva: hoće li čovječanstvo biti ovim ratom bar donekle regenerirano, hoće li iz te krvi nići štogod velikoga?!.... Jedina mi je želja, da poslije ovoga rata ljudi sjednu za stolove žudnje uvijek pune, kako Novalis u Himni veli i da sve svoje težnje usmjere k jednom cilju, kojemu imadu ljudi da teže. Možemo se donekle nadati; mnogo toga dirljivog sam već i sam vidio. (Iz pisma prof. Lj. Marakoviću iz Beča, 15./16.VI.1915.)

Ljubav, duša, Bog nije utopija

Čovjek je ideja koja teži svome izvoru

44. Mili su mi roditelji čestitali imendan. Svevišnji ih blagoslovio. Kad posumnjam u Najviše, u Dobrotu i u svu svoju ideologiju, u meni je nepokolebiva ljubav i naklonost prema roditeljima, nju osjećam tako živo i ona mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru. (Beč, 24.VI.1915).