Krist  i  Crkva

       Ivan Merz nije ostavio poseban teološki traktat ili djelo posvećeno Kristu ili Crkvi. No u svojim brojnim spisima ostavio je mnoge misli o tim temama te tako možemo ući u njegovu dušu i vidjeti kako je on shvaćao i doživljavao temeljne stvarnosti kršćanske vjere iz kojih je potom slijedio njegov apostolski angažman. On ne ostaje samo u kontemplaciji, nego iz nje polazi odmah u akciju. Ti zapisi kao iskre rasijani po njegovoj bogatoj duhovnoj ostavštini daju naslutiti da je Merz kao apostol Pavao duboko proniknuo u misterij Krista i Crkve.

Krist i njegovo mistično Tijelo - Crkva u slavi uskrsnuća

Svrha svih ljudi - doći u Kraljevstvo Kristovo

192. Svi znamo da je Crkva Katolička mistično Tijelo Kristovo. Krist je glava, a mi smo njegovi udovi. Kao što je glava na križu umrla, tako po svetom krštenju i udovi mističnog tijela umiru. Isto će tako članovi mističnog tijela s Kristom uskrsnuti. Krist će tada biti središte svega: mjesto sunca i mjeseca, sjat će  sunce Kristova tijela i svjetlost ovoga tijela razlijevat će se na uskrsla ljudska tjelesa. Konačna svrha ljudi jest da dođu u Kraljevstvo Kristovo. Jedino po Crkvi će doći u nj i postići svoju konačnu svrhu. Slijedi, dakle, da sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost. (84)

Snagom Evanđelja dvanaest ribara preporodilo svijet

Da nam to ne svjedoči neumoljiva povijest, tko bi se usudio u takvo što vjerovati!

193. Tko su bili  oni malobrojni, priprosti ljudi, koji su prije dvije tisuće godina počeli obilaziti svijetom i puni vjere i nade govorili da je budućnost njihova?  Kako su se usudili ti apostoli Isusa Galilejca tvrditi da je velika politička moć divovske rimske poganske carevine sazdana na lažnim teme-ljima i da treba ponovno početi zidati cijelu društvenu građevinu?

I tek su prošla tri stoljeća i zapanjeni je svijet uvidio da su priprosti ribari imali pravo. Poganska se carevina počela raspadati i nauka ribara - apostola, nauka Petra i Pavla, Ivana i Jakova, nauka junačkih mučenika i čistih djevica, nauka preobraženih isposnika i neustrašivih ispovjednika zavladala je svijetom.

I nikoše ubožnice i veličajne katedrale, stadoše se pisati učene knjige i stvarati remek-djela umjetnosti. I divlji, ratnički narodi postadoše pitomi i radini, i blagostanje procvate. U dvanaestom stoljeću već imamo cijeli niz država - katoličkih država i ove žive u međusobnoj slozi i ljubavi, ljubeći svim žarom svoje mlade kršćanske duše Svetog Oca Papu, naučitelja one blagotvorne nauke koja je preporodila cijelu Europu. A sve je to poteklo od onih priprostih Isusovih apostola. Da nam to ne svjedoči neumoljiva povijest, tko bi se usudio u takvo što vjerovati? Ali činjenice su tu i ne daju se poreći. (52)

Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku

Valja dušu predobiti nebeskom Zaručniku

194. Nakon stanovitog broja godina valja umrijeti, nestat će našega traga s ove zemlje, kao da nas nije ni bilo - ali Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku. I pred ovom idejom sve ostalo je sporedno: valja dušu predobiti nebeskom Zaručniku, valja sebe zatajiti i zaboraviti, samo da duša druga ili prijatelja postane svjesni sudionik u djelovanju Božjem na zemlji. (126)

Odredbe Crkve su mudre i prava blagodat za ljudski rod

Liberalni vijek prikazuje Crkvu kao neku vrstu policije koja dokida čovječju slobodu

195. Zar mi svi nijesmo uzgojeni u liberalnom vijeku, koji nam prikazuje Katoličku Crkvu kao nekog nasilnika; kao neku vrstu policije, koja dokida čovječju slobodu. Imamo dojam da ona uvijek nešto zabranjuje..... Recimo, hvala Bogu, da ima tko da nas za vremena upozori na pogibelji koje prijete sa svih strana. Ona imade iskustvo od dvije tisuće godina; nju vodi sam Duh Sveti; zašto da slušamo više sebe i svoju pokvarenu okolicu nego li Crkvu Božju? Naše orlovske organizacije imaju zadatak da pokažu kako su odredbe Crkve mudre i prava blagodat za ljudski rod. (166)

Bez velikih načela što ih daje Crkva

ne može se postaviti društveni poredak na čvrste temelje

Usmjeriti svoje oči prema nepogrešivom učitelju istine i ćudoređa, prema Svetom Ocu Papi

196. Tko će nam dati smjernice u zidanju Kristova Kra-ljevstva? Tko će nam dati upute kako da prosvjetno djelujemo? To je bez dvojbe Crkva. Nama je to malo čudnovato jer smo se rodili u poganskom vijeku, u kojem je Crkva, tako reći, izbačena iz ljudskog društva. A ipak je Crkva ona koja mora davati velike smjernice cijelom prosvjetnom radu. Bez velikih načela, što ih daje Crkva, uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje; bez tih velikih  načela, što nam ih bez prestanka  daje Sveta Stolica i naši nadležni biskupi, nije moguća obnova ljudskog društva. Stoga, ako želimo uistinu pomoći pri spasavanju suvremenog društva, to nećemo usmjeriti naše oči ni prema državnicima, ni prema političarima, ni prema velikim učenjacima, već jedino prema nepogrešivom učitelju istine i ćudoređa, prema Svetom Ocu Papi, i prema onima kojima je povjerio sam Duh Sveti da ravnaju Crkvom Božjom.(160)

Dokumenti crkvenog Učiteljstva i Sveto Pismo

Ti dokumenti daju siguran pravac našoj djelatnosti

197. Dokumenti živog učiteljstva imaju za pretežni dio katolika veće značenje od samog Sv. Pisma, jer nam Sv. Pismo ne govori uvijek jezikom našega vijeka i jer neupućeni laik nema uvijek dovoljnu naobrazbu da bi bio u stanju nauku Svetog Pisma uvijek primijeniti na današnje životne prilike, koje znaju biti veoma komplicirane. A eto, to čine dokumenti Sv. Stolice, koji nam govore današnjim jezikom i rješavaju nam na temelju filozofije i Objave današnje poteškoće i daju siguran pravac našoj djelatnosti. (80)

Katolicizam je univerzalan nosilac istine, morala i milosti

Katolicizam nije internacionalizam koji je negacija svake narodne kulture

198. Katolicizam ne smijemo nikada identificirati s internacionalizmom. Internacionalizam, kako ga sebi zamišljaju pacifisti, jest negacija svake narodne kulture... Idejno je katolicizam univerzalan, pojam koji označuje da je on intenzivan i ekstenzivan, tj. da on obuhvaća cijelog čovjeka (njegovu dušu i tijelo) i drugo, da je on univerzalan nosilac istine, morala i milosti. Katolicizam, kako sama riječ katholikos znači, pokazuje da je on za sve i odnosi se na cjelinu. Ime katolički je dakle najširi pojam, koji sebi možemo uopće zamisliti. [iri od pojma kršćanski... Sv. Poncijan, biskup u Barceloni (360.-390. g.) u jednom listu novacijanskom heretiku Sempronianu veli: Christianus mihi nomen, Catholicus vero cognomen (Kršćanin mi je ime, a katolik prezime). (41)

Sve što je katoličko, mora se koncentrirati u biskupu kao u svom žarištu

Redoviti katolički preporodni život mora teći iz biskupa kao iz svog vrela

199. Držim da više nema mnogo razloga da budemo učla-njeni u Seniorat.... No to mora biti povod da se još čvršće priljubimo uz posvećenu hijerarhiju; osim nadnaravnih plodova, koje ćemo time ubrati, dolazi i potreba koordinacije rada svih katoličkih kulturnih radnika, institucija, pokreta. - Orlovski pokret nije jedini faktor svjetovnjačkog  apostolata, mora računati s ostalim katoličkim akcijama, što ih vode svjetovnjaci; on sam za sebe ne može da se dostatno razvije, već treba suradnje i pomoći i drugih faktora. Budući da Seniorat u današnjoj formi ne može udovoljiti tim potrebama, preostaje jedino čvrsto prislanjanje na hijerarhiju - bez obzira na to da li su se već svi biskupi uživjeli u potrebu Katoličke Akcije, jer po samoj biti katoličkog života, sve što je katoličko mora da se hotice ili nehotice - koncentrira u biskupu kao u svom žarištu... Božanski ustav Crkve nam jamči da ispravni, normalni i redoviti katolički preporodni život mora teći iz biskupa kao iz svoga vrela. (Pismo dr.Ivanu Protulipcu, MP6, 1926. g.)

Istine vjere jedini su umjetnički kriterij da se objektivno shvati život i umjetnost

Shvaćanje Crkve jest organizirani kritički nazor

o svim pojavama života koje se neprestano mijenjaju

200. S obzirom na etičko prosuđivanje umjetnosti - tj. da je samo ono  lijepo što je ujedno i dobro - postoji jedna znanost, jedan svjetovni nazor, koji kroz vjekove niže u jednu harmoničnu cjelinu čestice svog kritičkog suda o svim pojavama života, koje se neprestano mijenjaju. Taj organizirani kritički nazor jest shvaćanje Crkve, koja se kao gorušičino zrno razvilo do velikog stabla. Kritika će prema tome biti relativno najobjektivnija tada kad promatra djela primijenivši na njih kršćanske istine, istine o kojima vjekovi svjedoče da su istinite.... Istine vjere jedini su umjetnički kriterij da se objektivno shvati život i umjetnost. Ovome bi se dalo prigovoriti da po tome svaki čovjek može o svemu izreći svoj objektivan sud samo ako promisli kako Crkva o tome misli. U mnogome zaista i može, pa iako se on ne razumije u umjetnost... Savjestan kritičar mora živjeti što intenzivnijim životom - euharistijskim, pokorničkim i socijalnim - mora nastojati da postane što veći čovjek, da postane svet, jer istom takav će u životu i u umjetnosti moći na intelektualan i intuitivan način naći i razlučiti neizmjerno fine niti, koje stvaraju od carstva Istine, Dobrote i Ljepote jednu čvrstu nerazdruživu cjelinu. (1)

Izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti

Vrhunci stvorene ljepote nalaze se u misalu i brevijaru

201. Ja sam tako duboko uvjeren da izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti; sama naravna ljepota, kako nam je daju Homer i Sofoklo, prava je ljepota, ali nas ne može zadovoljiti, nas, koji živimo okruženi sjajem bogoslovskih kreposti i darova Duha Svetoga, koji smo zaronili u srce vječne Ljepote i koji se hranimo nebeskom krvlju Jaganjca. Mislim, da se vrhunci stvorene ljepote nalaze u misalu i brevijaru, u pontifikalnoj misi i gregorijanskim melodijama. Idejni je sadržaj ovdje apsolutan - tu su same riječi Božje, a zaodjenute su u najjednostavnije i transparentno ruho ritmičkih kretanja i koralnih melodija. Ta je transparentnost tako fina da kroz nju tako reći stojimo u direktnom doticaju s vječnim, vrhunaravnim idejama, koje rasvjetljuju naš um i usrećuju našu volju i čuvstva. To je prava anticipacija estetskih užitaka u nebu, anticipatio visionis beatificae (anticipacija blaženog gledanja). (Pismo don M. Blaškoviću, 22.IV.1928.; 167, str.203.)